Četrdeset hiljada godina kasnije posao je bio završen. Enlil ubeđuje Anunakije da se vrate na Nibiru, gde on treba da nasledi oca, što većina njih i čini. Na Zemlji ostaju jedino malobrojni Enkajevi sledbenici. Dolazi do naglih klimatskih promena, do urušavanja ledenih ploča na Severnom i Južnom polu i do njihovog naglog topljenja. Promenivši Enlilovu odluku, Enkaj otkriva tajnu o potopu Utnapištimu, među ljudima poznatog pod imenom Noje, najumnijem nefilimu, inače svom unuku, plodu ljubavi njegovog sina Marduka i jedne zemaljske ženke. Noju je naloženo da sagradi arku na koju će ukrcati svoju porodicu, kao i uzorke DNK svih kopnenih živih bića, koja će klonirati posle potopa, što je ovaj i učinio. Opšti potop trajao je nekoliko godina, zanemarljivo malo za Anunakije koji su to vreme proveli u svojim nebeskim lađama, no jako dugo za ljude, nefilime i degenerike koji su bili istrebljeni. Naime, toliko je vremena bilo potrebno Anunakima da promene podvodni reljef i značajno povuku vodu sa kopna. Po završetku potopa, Severni i Južni pol su promenili svoja mesta. Preživelo je svega pet ljudi i tri nefilima. Oni su uz pomoć „svojih bogova” klonirali sav kopneni živi svet.
Pre potopa ljudi su bili rudari i skupljači plodova, rasejani po celoj planeti, da bi posle potopa postali ratari, zanatlije i trgovci, i počeli su da se zbijaju u gradove. Prvim gradovima vladali su Anunaki, Enkaj i njegov sin Marduk. Kasnije su odabranim nefilimima i ljudima dozvolili da vladaju ostalim gradovima. Podelili su Zemlju na tri reona u kojima će živeti ljudi - Mesopotamiju, deltu reke Nil i deltu reke Ind. Za svoj novi svemirski centar, kako su ljudima objasnili hram, ili prebivalište bogova, odabrali su Sinajsko poluostrvo. To su već bila vremena kada su se na Zemlju iz dalekih svemirskih prostranstava doselili i neki drugi sinovi neba, do tada nepoznati Anunakima, sa kojima je postignut sporazum o podeli teritorija. Novopridošlim „sinovima neba” pripalo je ostrvo Atlantida, pod uslovom da se ne mešaju u živote Anunakija i ljudi. Dogovor je ispoštovan sa obe strane.
Mnogo vekova kasnije, Nojev praunuk Nimrod, Enkajev potomak, izgradio je prve velike gradove: Vavilon, Erek, Akad i Ninivu. On je od malih nogu bio podučavan od strane Anunakija. Stekao je izvesna astronomska znanja, koja je iskoristio za pobunu. Bio je prvi čovek koji je ustao protiv „bogova”. Svoja znanja je preneo najpoverljivijim sveštenicima i zajedno s njima prionuo na posao oko izgradnje prvog ljudskog kosmodroma, u Vavilonu. Prostom narodu je objašnjeno da njihov suveren hoće da izgradi kulu do neba, kako bi lakše komunicirao sa bogovima. Nimrod je dobro poznavao Anunakije. Iskoristio je vreme njihovog sna za jednu takvu operaciju. Ljudi su prionuli na posao. Za osnovu vavilonskog kosmodroma korišćeni su kameni blokovi teški oko trista tona, a za samu građevinu opeke od ilovače. Pomenuta građevina je postepeno rasla a da Anunaki nisu ni znali za to. Oni su imali poverenja u Nimroda, dok im je on radio iza leđa. Angažovao je mnoštvo mašina i radnih letelica za jedan takav poduhvat. Istovremeno, u unutrašnjosti kule izrađivao je borbene letelice. Njegov narod je bio zadovoljan.
Pre nego što je izgradnja kosmodroma privedena kraju, iz njega je poletelo na desetine gvozdenih ptica, nalik na one koje su vozili Anunaki. Nimrod je tako uspeo da ubedi ljude da Anunaki nisu bogovi, kao da ni ljudi nisu njihove sluge. Njihove ratne ptice stižu do Enkajeve kosmičke luke na vrhu Sinaja i napadaju je. Koristeći faktor iznenađenja nanose im ozbiljne štete, ali ne odnose pobedu. Borbene letelice Anunakija, dva puta malobrojnije i isto toliko puta bolje opremljene, i pored neočekivanog uzletanja, sukobljavaju se sa Nimrodovim nebeskim jahačima. Borba traje po ljudskom merenju vremena jako kratko, po Anunakima još kraće. Nimrodovi piloti nestadoše u plamenu. Uz minimalne gubitke, Anunaki kreću put Vavilona. U prvom talasu napada ruše vavilonski kosmodrom i veći deo grada, dok se u drugom i trećem talasu iskrcavaju u grad, razaraju ga, zarobljavaju Nimroda i njegove podanike i surovo ih kažnjavaju za pobunu. Nimrodu je ubrizgan serum koji mu je oduzeo razum. Ostalim ljudima, pošto su prethodno bili uspavani, ugrađeni su implantati, posle čijeg dejstva, kad su se probudili, nisu razumeli jedni druge. Svaka grupa ljudi govorila je sopstvenim jezikom i svi su otišli svojim putem odnoseći sa sobom svoja verovanja, običaje i svest o neuspeloj pobuni protiv „bogova”. Nimrod je umro u dubokoj starosti, pasući travu oko ruševina Vavilonske kule, ne znajući ni ko je niti gde se nalazi.
U vremenima koja slede, Enkaj, njegov sin i preostali Anunaki ozbiljno razmišljaju o povratku na Nibiru. I pored toga oni obnavljaju svoju kosmičku luku na Sinaju. Što se tiče ljudi, konjunkcija svih planeta Sunčevog sistema, pre više od četiri i po hiljade godina, uništila je veći deo njihovih naseobina. Taj kosmički fenomen sklonio je sa lica zemlje i Atlantidu, suparnicu Anunakija sa kojima su ovi još od ranije sklopili pakt o nenapadanju. Brojno smanjeni Anunaki ostali su izolovani u svojoj kosmičkoj luci, koju su morali da obnove. Odluku o povratku na Nibiru doneli su tek pet zemaljskih vekova kasnije. Tada su odlučili da pre svog odlaska, kao bogovi, ostave dubok trag u svesti ljudi. Za posrednika između sebe i ljudi odabrali su Nimrodovog potomka Mojsija. Enkaj mu se predstavio kao „Ja sam onaj koji jesam”, što je na jeziku njegovog naroda glasilo Jehova, kao otac ljudskog roda, što je zaista i bio, ali im se i lažno predstavio kao tvorac sveta u kome žive. Dao mu je ploče sa deset božjih zapovesti, univerzalnim moralnim zakonima za sva civilizovana bića u svemiru, i Zavetni kovčeg, kao simbol saveza između boga i ljudi. Ovaj put se Enkaj predstavio kao jedini bog, skrivajući ostale Anunakije. Zavetni kovčeg je zapravo bio složen telekomunikacioni uređaj na bazi visokog napona, koga su koristili jedino Mojsije i njegovi sveštenici. Da bi bog bio bog a ljudi ljudi - Enkaj je od njih tražio da mu prinose žrtve, kako bi ih držao u blatu, što mu je olako pošlo za rukom. Od tada ljudi počinju masovno da jedu meso. Mojsijeve sunarodnike je nazvao svojim narodom i naselio ih u Izrael uništavajući usput sve narode koji su mu se našli na putu. Mojsije je stvorio jaku naciju, koju je držao pod gvozdenom pesnicom i u strahu od „boga” Enkaja, odnosno Jehove, propovedajući im ropska učenja o svetosti krvi, i nemilosrdno uništavajući svakoga ko bi mu se usprotivio. U njegovom narodu i njegovom hramu nije bilo mesta za ljude sa zdravim razumom. On je napisao i prve od nekoliko desetina „svetih knjiga”, koje bi trebalo, po Enkaju, da postanu Sveto pismo za ceo ljudski rod.
Poslednja pobuna protiv Enkaja i Anunakija dogodila se u gradovima Sodomi i Gomori. Razumni ljudi javno su odbacili Mojsijeva robovska učenja. Pobesneli Enkaj nije ih pretvorio u prah i pepeo sve dok Mojsije iz tih gradova nije izveo sve svoje sledbenike. Tek tada ih je zbrisao sa lica zemlje atomskim oružjem. Na mesto gde su se oni nalazili transportovao je vodu iz najbližeg mora i tako stvorio najslanije more na planeti. Enkaj je tada odlučio da više ne boravi na Zemlji, već da iz vazduha nadgleda ljudski rod još par hiljada godina, do povratka kući. Sa svojim sinom Mardukom i ostalim Anunakima seo je u svoj veliki transportni brod u obliku dugačkog valjka, bombardovao svoju svemirsku luku na Sinaju atomskim oružjem i podigao se u orbitu planete, odlučan da se do povoljnog trenutka za povratak kući tek s vremena na vreme umeša u ljudske poslove preko svojih izaslanika, koji će uvek biti prinčevskog, nefilimskog porekla.