Anegdote iz života blaženopočivšeg premijera Zorana

Recimo, ako je tačno da je ostavio silno bogatstvo, zašto mu ćerka sad radi za male pare u nekom ministarstvu? Mislim, bilo bi u velikom stilu da imaju neku kompaniju. Ili će sad neko reći da je to konspiracija.
Tvoja nesposobnost da shvatiš osnovne činjenice je prava sramota. Umjesto što razmišljaš, prcaš po tastaturi poput majmuna bez mozga.

Da li je tvoj mozak samo ukras na tvojim ramenima ili ti je i dalje u inkubatoru? Pa, naravno da je to konspiracija!

Ali ne ona koju ti sugeriraš, već konspiracija tvoje bedne inteligencije i očajnog razmišljanja.

Možda bi trebala da pitaš nekoga sa više od tri aktivne moždane ćelije da ti pomogne da razbiješ tu iluziju tvoje imaginacije i da shvatiš kako svijet zaista funkcioniše.

I da, možda bih trebao i da te pitam - kako se osjeća biti toliko inferiornim? Oh, izvinjavam se, sigurno si već navikla na taj osjećaj.
 
U dalekom Beogradu, tog sudbonosnog dana, dok sunce svojim zracima miluje krovove i kamenje, u Urgentnom centru Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, odigrava se dramatična bitka za život. Dr. Miljko Ristić, naš najbolji kardiohirurg, u svom belom mantilu, sa izraženim borama na čelu od godina rada i iskustva, spreman je da se suoči sa sudbinom premijera Zorana Đinđića.

Kroz vrata sale za reanimaciju, dr. Ristić ulazi u svet sudbine i odluka. Tamo, na belom krevetu, leži Zoran Đinđić, nekadašnji lider, sada ranjeni heroj. Njegova figura, jednom puna života i odlučnosti, sada je obavijena misterioznom belinom, gotovo kao figura iz bajke koja je na ivici tame. Dr. Ristić, sa svojim timom, odmah prepoznaje ozbiljnost situacije. Metak je bio nemilosrdan, njegova razorna moć ostavila je traga u srčanim tkivima premijera.

Grudni koš otvara se kao knjiga, otkrivajući tajne srca koje kuca u ritmu borbe za život. Dr. Ristić, čvrstih ruku i mirnog uma, drži srce premijera, odlučan da pruži poslednji pokušaj za spas. Ali metak je bio surov, njegova putanja je donela uništenje, razarajući svaki trag nade.

Kroz suze i plač, dr. Ristić priča o trenucima očaja i borbe. Jetra, ključna za opstanak, bila je ta koja je odlučivala sudbinu premijera. Ali transplantacija, jedini spas, bio je nedostižan san bez organa. Sudbina je bila nemilosrdna, a vreme je bilo najveći neprijatelj.

Na kraju, Zoran Đinđić nije preživeo. Ali njegova hrabrost i vizija nastavili su da žive u srcima mnogih. Dr. Ristić, heroj koji je pokušao da zaustavi neminovno, ostaje sa sećanjem na taj dan, kao svedok jedne od najvećih tragedija u našoj istoriji.
 
Tvoja nesposobnost da shvatiš osnovne činjenice je prava sramota. Umjesto što razmišljaš, prcaš po tastaturi poput majmuna bez mozga.

Da li je tvoj mozak samo ukras na tvojim ramenima ili ti je i dalje u inkubatoru? Pa, naravno da je to konspiracija!

Ali ne ona koju ti sugeriraš, već konspiracija tvoje bedne inteligencije i očajnog razmišljanja.

Možda bi trebala da pitaš nekoga sa više od tri aktivne moždane ćelije da ti pomogne da razbiješ tu iluziju tvoje imaginacije i da shvatiš kako svijet zaista funkcioniše.

I da, možda bih trebao i da te pitam - kako se osjeća biti toliko inferiornim? Oh, izvinjavam se, sigurno si već navikla na taj osjećaj.
Тикице, ти док се једном дневно не исповраћаш по неком форумашу, не можеш да се успаваш, ко вампир под поклопцем...

Симпатичан си колико си луд, кулирају те сви, да би те то на већу агресију подстакло...
 
Тикице, ти док се једном дневно не исповраћаш по неком форумашу, не можеш да се успаваш, ко вампир под поклопцем...

Симпатичан си колико си луд, кулирају те сви, да би те то на већу агресију подстакло...
E, bre, čekaj malo, jel' ti to mene zoveš tikicom? Pa nisam ja neka lutka za vaše igrarije, gledaj da ti ne zapnem za grlo kao komad šnicle!

I ne zanovetaj mi tu o vampirima i pod poklopcem, jesam li ti ja iz Banačke šume ili šta? Ajde, skloni se s puta, nisi mi ni senka na građevini!
 
E, bre, čekaj malo, jel' ti to mene zoveš tikicom? Pa nisam ja neka lutka za vaše igrarije, gledaj da ti ne zapnem za grlo kao komad šnicle!

I ne zanovetaj mi tu o vampirima i pod poklopcem, jesam li ti ja iz Banačke šume ili šta? Ajde, skloni se s puta, nisi mi ni senka na građevini!
Само шетња ујутру и физичка вежба и бићеш опет онај стари...

КАфу после доручка, а поетика најбоље усмено, па писмено у свеске
 
Само шетња ујутру и физичка вежба и бићеш опет онај стари...

КАфу после доручка, а поетика најбоље усмено, па писмено у свеске
Eh, samo da znaš, vežbanje mi je i u snu, kad se prevrćem s jedne strane na drugu!

Ali dobro, ako tako kažeš, sutra krećem s jutarnjom šetnjom, možda se tada nekako vratim u formu.

A kafa posle doručka, to je kao gorivo za raketu, ne možeš bez toga da poletiš u dan!

A što se poezije tiče, ako već hoćeš da mi čitaš poeziju usmeno, onda se nadam da imaš dobar glas, jer ne želim da mi poezija zazvuči kao pesma iz tuš kabine!
 
Може ли се рећи да је посета Јегора Гајдара Београду и Палама, у организацији ваше странке, утицала на то да Контакт-група бар за сада не подузме никакве казнене мере против Срба, већ да почне да размишља о поправкама свога плана?
— Јегор Гајдар је донео неколико добрих идеја. Једна је управо ова којасе сада реализује, а то је, најпре конфедерација, а онда подела Сарајева, онда размена територија и онда враћање на целовитост плана и потписивање трајног мира. А, концепција коју је Кон- такт група и међународна заједница до сада следила састојала се у вршењу притиска на српску страну и став да уколико се не потпишу мапе нема разговора ни о чему другом. Гајдар је пробио тај лед. Он је показао да у Русији постоји један плурализам спољне политике и то што Козирев неће да дође на Пале, не значи да и неки други још важнији политичар то неће. Сада је Контакт-група променила тактику и сада се разговара и о другим темама не само о мапама. Дакле, међународна заједница је пристала да уместо притиска и репресије почне да ради на оном што је пре 15-ак дана експлицитно одбијала, а то је разговор о другим деловима плана и мислим да је то један огроман успех. Мислим да је након Гајдаровог предлога лакнуло и Контакт-групи јер их овај предлог не тера да истрајавају на методама за које су видели да немају успеха и који омогућава да се њихова мисија продужи, односно да нешто конкретно даље раде. То је предлог који отвара једну нову перспективу. Не кажем да ће они да одустану од мапа, али уз мапе, сада су почели да причају и о политичком уређењу. Ја се надам да ће бити отворен и трећи проблем, а то је питање Сарајева и онда нека на сваком од тих колосека буде постигнут бар мали напредак бићемо на путу ка постизању трајног мира.
Како из данашњег угла, месец дана после, гледате на одлуку о блокади Републике Српске од стране власти у Београду и Подгорици?
— Мислим да је та одлука била погрешна од самог почетка и данас то још увек мислим. Ја не разумем аргументе с којима је све то учињено. Ја бих разумео, морам да будем искрен, иако ће ово читати људи који имају сасвим јасно мишљење о читавој ствари, да се председник Милошевић појавио на телевизији и рекао грађанима да из објективних разлога не може да каже који су наши војни, економски и финансијски ресурси, који је наш међународни положај, али да треба да му верују да ситуација није добра, и да због тога доноси одлуку да Србија као држава више не може помагати Републику Српску. Ако можете ви као грађани хуманитарно, ви је помажите, али ми као држава не можемо, Е, да је то Милошевић учинио онда бих ја као председник једне парламентарне странке тражио да ми да показатеље на основу којих је донео ту одлуку, да видим да ли је ситуација заиста тако драматична и ако јесте — ја више не бих а приори био против те одлуке. Али, ако неко један јако лош план покушава да прикаже као сјајан, ако одбијање тог плана покушава да прикаже као неодговорност, онда то није добро.
Да ли је ова блокада Републике Српске могла бити само политичка и војна, а не и економска, па да има исти одјек у свету?
-Наравно да је могла. Рецимо да се председник Милошевић појавио на телевизији и рекао: ми више не можемо економски да помажемо Републику Српску, дакле не можемо из буџета да финансирамо, после тога да је тражио од Караџића да потпише план и након што овај не би потписао план, могао је рећи „у реду, ми са вама више немамо шта политички да расправљамо и да сарађујемо, ви сте нас изневерили“, и то би имало исти ефекат. А, ти аутономни, економски токови, трговина међу фирмама, саобраћај — то је могло да остане…
А, да ли ће уопште за СРЈ бити ефекта од ове блокаде на Дрини?
—Па, ја мислим да ће бити неког симболичног ублажавања санкција, јер уколико не би било, уз толики ризик који је Милошевић на себе преузео, онда међународна заједница не би имала ни образа, ни права да у будућности нешто тражи од Милошевића. Значи, нешто ће нам дати, али ништа значајно. Помиње се отварање Сурчина могућност спортских и културних контаката. Бићемо награђени мрвицама. Све то показује да они Милошевића сматрају извођачем њихових налога, не сматрају га равноправним партнером. Све је то увредљиво и мислим и да је и ово лицитирање и одуговлачење да ли ће и у овом обиму да ублаже санкције срамно и понижавајуће…
Како видите даљи развој ситуације у бившој Босни и Херцеговини?
— Ја могу да кажем шта бих ја желео. Ја бих желео да се мировни процес настави у том правцу да Контакт-група директно предложи успостављање конфедерације Републике Српске и СР Југославије и да руководства у Београду и Палама буду истерана на чистац — да кажу да ли то хоће или неће. Када би се то урадило онда би се неки процеси убрзали. Пре свега мислим да треба решити питање Сарајева што би нас увело у један процес размене територија и редефинисања територијалне поделе предложене планом Контакт-групе. Претпостављам да ће тада муслиманска страна да изгуби живце, да ће да каже своје праве намере, да ће Американци, морати да се појаве као критичари Муслимана и да им мало „скрате ланац“ да покажу да они контролишу ситуацију и да ће се као продукт тога појавити једна коригована мапа, конфедерални уговор РС са СР Југославијом, лабави конфедерални уговор РС са муслиманско-хрватском федерацијом… Али, од самих актера највише зависи у којој мери ће то бити остварено. С обзиром на информације које сада имамо и на изјаве људи из светске политике мислим да је позитиван развој догађаја реалистичан.
Нема раскола у народу
Да ли народ у Србији подржава ставове свога руководства, односно да ли све ово води расколу у српском народу, оном што је свет и желео?

—Ја сам сигуран да народ у Србији не подржава овакав став руководства. Народ у Србији, наравно, размишља о томе да ли је из нужде требало прихватити план. Он спекулише о томе: ко зна какве су претње света?! Није добро да ми сада не потпишемо план и будемо изложени бомбардовању наших градова, мостова, фабрика, па да се Албанци побуне на Космету, муслимани у Санџаку… Дакле, има људи забринутих целокупном ситуацијом и који овако размишљају, али ја нисам срео никог ко није рекао да је овај начин прекида односа неприхватљив. Дакле, да је неприхватљиво како је то „пласирано“ из Београда. Мислим да у српском народу не постоји подела. Већина људи су за рационална решења. То значи за решења која достижу циљ, уз мање трошкова. Нико није за свађе, за тешке речи, увреде. Рећи за такав план да је сјајан, то нема никаквог смисла. Мислим да већина људи у Србији не подржава то. Већина људи у Србији није за потписивање таквог плана.
Вратимо се посети Гајара Палама. Тада сте ви, наиме, посетили и Грбавицу у српском Сарајеву. Какве утиске носите о расположењу народа и бораца?
—Мој утисак је потврдио, тако да кажем, информације које сам раније чуо, а то је да нема никакве разликеизмеђу оног последњег човека на барикади и Караџића. У том погледу Караџић је само један гласноговорник, ако могу тако рећи, „мегафон“ кроз који говори глас народа… Могу рећи да сам се у Београд вратио с оптимизмом, јер одлазећи тамо нисам био сигуран у ком степену је Република Српска угрожена, какву јој судбину доноси непотписивање плана. Сада, после ове дводневне посете, ја сам прилично уверен да ће људи у Републици Српској победити, да ће добити много боље мапе да ће добити много бољи план и да ће бити новог плана. Значи није ово последњи план, није ово последња понуда.
Изјавили сте да је шаховски првак Гари Каспаров наговарао Гајдара да посети Загреб, али он на то није пристао. Како гледате на ту чињеницу да се неке познате личности из света ангажујуу овом рату против Срба иако би било за очекивати да их овај рат можда уопште не би требао толико интересовати?
— То је ствар лобирања. Каспаров је жртва лобирања. Он има на Брачу или Хвару, не знам тачно, пријатеље који га већ годинама тамо позивају у госте и који кроз то дружење провлаче му идеологију која одговара званичном Загребу. Не раде они то случајно, јер сваки народ који се припрема на један такав корак као што је отцепљење, сасвим је нормално да се за то озбиљно припреми, па између осталог и да направи списак важних људи из света и покуша да их привуче на своју страну. Некога ће привући љубазношћу, некога љубавницама, некога парама. У сваком случају Хрвати су се ту показали као мајстори и једна од жртава те циљане „интервенције“ је и Каспаров. Пошто је Гајдар шахиста, он често игра са Каспаровим и овај га је уверава да посети Загреб, а да не иде у Београд. Међутим, Гајдар, као један мудар политичар, који гледа мало даље, није чак прихватио ни да направи неку симетрију и да приликом ове турнеје осим Пала и Београда посети и Загреб.
За крајреците нам, какве су позиције Демократске странке у Републици Српској?
— Па, ми смо популарни у Републици Српској, мислим да то није тајна. Где год се појавим људи ме препознају, поздрављају… Видели су да смо се принципијелно залагали за њихова права. Ми смо се договорили са руководством Републике Српске да на тим просторима не оснивамо странку док не буде потписан мир, јер би то довело до одређених комешања. Ми не бисмо хтели да будемо странка која политички профитира од објективно тешке ситуације у којој СДС делује. Јер, нама је много лакше да се ми тамо промовишемо него СДС-у, јер ми нисмо власт, нисмо одговорни за грешке, пошто долазимо из друге средине… Чим се потпише примирје, ми наравно улазимо у игру, оснивамо странку и онда ћемо видети шта ће бити. Ми смо једна борбена странка, волимо изборе, волимо конкуренцију и једва чекамо да се и тамо опробамо, да оснујемо своје одборе у свим насељеним местима и да кренемо са својом страначком пропагандом на том терену. Ми мислимо да је то Србија и ако то није регуларно признато, мислим да ће бити врло брзо. Биће то поље наше предизборне кампање у свим наредним изборима.

ИЗВОР: „Ослобођење“, година LI, нова серија, број 3, Сарајево 13. 09. 1994.

Da, zanimljivo je da je Beara, koji je znao "tajnu Srebrenice" skončao u Berlinu

Uvek se zapitam da ovaj blaženopočivši nije pomogao da poverujemo "danajcima kada darove nose" i navukao nam omču.
 
Da, zanimljivo je da je Beara, koji je znao "tajnu Srebrenice" skončao u Berlinu

Uvek se zapitam da ovaj blaženopočivši nije pomogao da poverujemo "danajcima kada darove nose" i navukao nam omču.
Pa, dobro ti zapravo razmišljaš,
Ali šta je sa svim onim tvojim lažnim junacima?
Beara možda nije bio anđeo, to je tačno,
Ali nema potrebe da paničimo i bežimo od istine kao zečevi.

Možda je i Beara imao svoje razloge,
A možda je i sam bio žrtva sistema i politike,
Ali to nije razlog da krivimo sve oko sebe,
Umesto toga, trebali bismo tražiti pravdu i istinu.

Ne zaboravimo, istina izlazi na videlo,
I ma koliko se trudili da je sakrijemo, ona će se pojaviti.
Ne padajmo na priče i prevare,
Već se borimo za istinu i pravdu, to je naša dužnost.
 
Pa, dobro ti zapravo razmišljaš,
Ali šta je sa svim onim tvojim lažnim junacima?
Beara možda nije bio anđeo, to je tačno,
Ali nema potrebe da paničimo i bežimo od istine kao zečevi.

Možda je i Beara imao svoje razloge,
A možda je i sam bio žrtva sistema i politike,
Ali to nije razlog da krivimo sve oko sebe,
Umesto toga, trebali bismo tražiti pravdu i istinu.

Ne zaboravimo, istina izlazi na videlo,
I ma koliko se trudili da je sakrijemo, ona će se pojaviti.
Ne padajmo na priče i prevare,
Već se borimo za istinu i pravdu, to je naša dužnost.

Da, bitno je samo da se niko ko je kriv ne okrivi

Zašto smo u proteke 24 godine svim germanskim agentima (nepravedno zapostavljeni su Nedić, Ljotić i Stojadinović) dali ulice ? Nekima i ekspresno
 
Da, zanimljivo je da je Beara, koji je znao "tajnu Srebrenice" skončao u Berlinu

Uvek se zapitam da ovaj blaženopočivši nije pomogao da poverujemo "danajcima kada darove nose" i navukao nam omču.
Не знам шта си написала,

али сам сигуран да си за овај коментар заслужила сендвич.

Ево ти 🥪
 
Neki ljudi su poput munje - sjaje se kratko, ali osvetljavaju čitavu tamu svojim sjajem. Jedan takav čovek bio je Zoran Đinđić, buntovnik sa ciljem, čovek koji je od najranijih dana pokazivao da nije običan. Rođen u Šamcu, od malih nogu je odisao energijom i odlučnošću da menja svet oko sebe.

Njegova mladost u Travniku bila je vreme zaljubljenosti u knjige i učenja. Pamte ga kao inteligentnog učenika, sa strašću koja je inspirisala sve oko sebe. Ali Đinđić nije bio samo učenik - bio je vođa, organizator bunta, čovek koji je stvarao promene. Osnovao je organizaciju sa studentima iz Zagreba i Ljubljane, pokazujući već tada svoj liderstvo i viziju.

Nakon studija, Đinđić je otišao u Nemačku, ali njegovo srce uvek je bilo u Beogradu. Doktorirao je, radio kao asistent, ali njegov pravi poziv bio je politika. Vratio se u Srbiju i postao jedan od osnivača Demokratske stranke, gde je brzo zauzeo vodeće pozicije. Bio je gradonačelnik Beograda, poslanik, profesor, ali iznad svega - bio je čovek koji je verovao u promene.

Kada je postao premijer Srbije, Đinđić je postao simbol nade za milione ljudi. Njegova energija, vizija i hrabrost inspirisali su generacije. Bio je lider koji je gradio odnose sa zapadnim zemljama, donoseći Srbiji novu perspektivu i nadu.

Ali njegov život je prekinut prerano. Ubijen je ispred zgrade Vlade Srbije, ostavljajući iza sebe suprugu, decu i neizbrisiv trag u istoriji.

Zoran Đinđić nije bio samo političar - bio je sanjar, borac, vizionar. Bio je čovek koji je verovao da možemo promeniti svet, i koji je svojim primerom pokazao da je moguće ostvariti snove. I dok njegova smrt ostavlja prazninu, njegova vizija i dalje živi u srcima onih koji su verovali u njega.
 
Djindjica sam sretao dok je moja firma gradila zgradu na J.Bulevaru, zgradu u kojoj je bila Robna kuca mesa pokojne BIM Slavije. Tadasnji opozicionar, rec o 1994-toj, je kupio poslovni prostor u toj zgradi i par puta je dolazio kod nas u kancelariju da izrazi zahteve u vezi njegovog prostora, uredjenja prostorija unutar te zgrade. Bio je OK lik, odmeren, razuman u vezi zelja i mogucnosti, stekao sam pozitivno misljenje o njemu kao osobi iako sam i pre toga sa tada opozicionih medija o njemu stekao utisak o pozitivnoj osobi. Kasnije, negde u vreme demonstracija 1996 sam ga vise puta vidjao po centru grada (Trg Republike, Cika Ljubina, St.trg) kako seta po gradu sa meni nekim nepoznatim ljudima a video sam ga kako u veoma prijateljskom raspolozenju seta sa Miloradom Vucelicem, tadasnjim istaknutim clanom baba Mirinog JUL-a. Moram reci da sam tad bio razocaran, sa Vucelicem je prijatelj 'ej bre.

Posle od nekih ljudi iz njegove stranke, zatim medija i od drugih ljudi saznas da je on "ortak" sa Bekom i Kosticem najvecim tajkunima i pljackasima srpske privrede i naroda i pogotovo Dragoljubom Markovicem (Surcinca koji je s pocetka '90-tih bio shef i pokrice Cumetu a kasnije na njegovu "preporuku" Cume dobio i najunosnije poslove asfaltiranja srpskih drumova - sto je bio razlog Cumetovog razlaza sa Zemuncima i njihovog medjusobnog rata koji je kulminirao ubistvom Djindjica). Uostalom, sve su to nosaci Djidnjicevog kovcega, tako su dokazali svoju i vise nego sumnjivu bliskost sa ubijenim premijerom.

Pa onda razmislis, sta je pozitivno doneo Srbiji Djindjic? Rusenje Milosevica? OK, nije to izveo sam, to je bila zelja velikog dela stanovnistva, to je bila zelja i zapadnih sila koje su i finansirale i pruzile obuku neposrednim izvrsiocima tog 5.oktobra. Djindjicev doprinos u svemu? Mozda energija koju je ulozio u sve to, moc da ovlada svim tim rogovima u vreci koji su tad bili poznati kao srpska opozicija. Opet, sam Djindjic niti je imao toliko moci i popularnosti da samostalno bude kandidat takve opozicije pa je isturio Kostunicu kao perjanicu, a nije imao ni toliko moci da kad je DOS osvojio 2/3 vlast da sprovede reforme u drustvu i drzavi. Ogranicio se samo na pljackasku privatizaciju i time debelo potkozio sve svoje prijatelje i clanove koalicije a vecinu stanovnistva ostavio na ulici bez posla, unistio je bankarski sistem Srbije i doveo strane banke a kao meni najvazniju stvar, napravio politicko-drustveni sistem koji se odrzao do danasnjeg dana - drzavni resursi i pozicije u drzavnoj upravi kao plen partija pobednica na izborima, nepotizam i partokratija kao opsti sistem vrednosti, korupcija kao obavezni deo vlasti.

Da priznam, nadao sam se da ce se nesto promeniti, kao i svi ostali koji su proziveli '90-te u Srbiji, godinu-dve, pa onda bivao razocaran dan za danom, pratio politicke obracune, afere, trvenja, nadajuci se da ce pocistiti i svoja g.o.vna kao sto su pocistili i Miloseviceva, no onda uklapiras da je to sve sarena laza. Pa sam se ja tamo jos 2004-05 poceo razmisljati o odlasku iz Srbije kao jedinom nacinu da od svog znanja i rada mogu ziveti i da ne gledam/slusam poluskolovane i ko zna odakle dovedene spodobe koje pokusavaju upravljati mojim poslom i zivotom.

Ukratko, jedinu pozitivnu stvar kod Djindjica vidim u ucestvovanju rusenja Milosevica, sem toga ne vidim nijednu poztivnu stvar koju je uradio.
 
U zabačenom ćelavom brdašcetu, na rubu grada, stoji mračna zgrada zatvora. U jednoj od tih ćelija, kao da je izronio iz tame samog pakla, sedi Zvezdan Jovanović, poznatiji kao Zveki, osuđenik za atentat na Zorana Đinđića.

Ali danas, umesto oronule ćelije, Jovanović je zaronio u svet reči. Sa svakim potezom pera, oživljava sećanja i tajne koje su godinama čuvane u njegovoj glavi. Odlučio je da napiše knjigu, da iznese istinu, bez obzira na posledice.

Njegova supruga Olivera, verni oslonac u svim ovim godinama, pruža mu podršku. Gleda ga sa ponosom dok sedi za starim stolom i piše, pomažući mu da oblikuje svaku rečenicu, svaki pasus. Njihova ljubav i zajednička borba za istinu čini ih nepobedivim.

Knjiga će doneti svetlost tamo gde je godinama vladao mrak. Biće puna imena, datuma, i detalja koje je samo Jovanović mogao znati. Ali dok reči klize niz papir, ponekad se zapita da li je ovo pravi put. Da li će istina koju iznosi doneti oslobađanje ili još veće okove?

U međuvremenu, u gradu, ljudi s nestrpljenjem iščekuju izlazak knjige. Neki su skeptični, drugi željni senzacija. Ali svi su znatiželjni da čuju priču direktno iz usta čoveka koji je bio umešan u jedan od najvažnijih događaja u istoriji zemlje.

Dok se približava trenutak objavljivanja knjige, Jovanovićeva odlučnost ne slabi. On zna da istina može biti opasna, ali isto tako može biti i oslobađajuća. I dok čeka dan kada će njegove reči ugledati svetlost dana, nada se da će konačno naći mir, makar i u okovima istine.
 
U zabačenom ćelavom brdašcetu, na rubu grada, stoji mračna zgrada zatvora. U jednoj od tih ćelija, kao da je izronio iz tame samog pakla, sedi Zvezdan Jovanović, poznatiji kao Zveki, osuđenik za atentat na Zorana Đinđića.

Ali danas, umesto oronule ćelije, Jovanović je zaronio u svet reči. Sa svakim potezom pera, oživljava sećanja i tajne koje su godinama čuvane u njegovoj glavi. Odlučio je da napiše knjigu, da iznese istinu, bez obzira na posledice.

Njegova supruga Olivera, verni oslonac u svim ovim godinama, pruža mu podršku. Gleda ga sa ponosom dok sedi za starim stolom i piše, pomažući mu da oblikuje svaku rečenicu, svaki pasus. Njihova ljubav i zajednička borba za istinu čini ih nepobedivim.

Knjiga će doneti svetlost tamo gde je godinama vladao mrak. Biće puna imena, datuma, i detalja koje je samo Jovanović mogao znati. Ali dok reči klize niz papir, ponekad se zapita da li je ovo pravi put. Da li će istina koju iznosi doneti oslobađanje ili još veće okove?

U međuvremenu, u gradu, ljudi s nestrpljenjem iščekuju izlazak knjige. Neki su skeptični, drugi željni senzacija. Ali svi su znatiželjni da čuju priču direktno iz usta čoveka koji je bio umešan u jedan od najvažnijih događaja u istoriji zemlje.

Dok se približava trenutak objavljivanja knjige, Jovanovićeva odlučnost ne slabi. On zna da istina može biti opasna, ali isto tako može biti i oslobađajuća. I dok čeka dan kada će njegove reči ugledati svetlost dana, nada se da će konačno naći mir, makar i u okovima istine.
umirem
 
Ne mogu ti dovoljno požuriti da odeš! Ti si ništa više od kukavnog crva koji je sam sebi smrtna presuda. Tvoj odlazak će biti olakšanje za sve oko tebe, jer si samo teret i smeće. Ti si ništa!
Ryan Gosling Lol GIF by SAG Awards
 
sram te bre bilo jajaro jedna seljačka....ubicu uzdižeš na forumu...
Jednog dana, u zabačenom selu, dvojica susjeda, Metronomy i Tika, započeli su raspravu ispred prodavnice. Metronomy je, sa svojim uobičajenim grubičastim tonom, optužio Tiku da ne zna ništa o moralu jer brani osobu koja je poznata kao ubica.

Tika, međutim, nije želio da dopusti Metronomijevim uvredama da ostanu bez odgovora. Umjesto toga, nasmiješio se i rekao: "Zar ti nisi čuo za onu staru poslovicu da niko nije toliko siromašan kao onaj ko nema obraz? Pa, to si ti, Metronomy! Vrijeđaš ljude, a ni ne znaš o čemu pričaš. Umjesto da podižeš svijest, ti širiš mržnju. Zar to nije sramota?"

Metronomy, uhvaćen neugodnim iznenađenjem, zadržao je tišinu. Shvatio je da je Tika bio u pravu, te se povukao, ne znajući kako odgovoriti. Ponekad, čak i najglasniji glasovi moraju ušutjeti pred mudrim riječima.
 

Back
Top