Američka književnost

Елени:
Ако неки од наших издавача, којим случајем, прати ове стране, било би лепо да узме у разматрање и Почетнике, Рејмонда Карвера. Неки од нас би им били много захвални...
Kliknite za proširenje...

Objavili Hrvati (VBZ). Vjerovatno su oni vlasnici prava i za Srbiju.
Pocetnici-Rejmond-Karver_slika_L_36374717.jpg
 
PetarSamotnjak:
Mi smo davno objavili Karverovu knjigu pripovedaka "Katedrala", vreme je da se obnovi izdanje.
Kliknite za proširenje...

Ko smo to mi? Meni je Katedrala njegova najbolja zbirka.

- - - - - - - - - -

Елени:
То би још било добро, али мислим да нису радили посебно издање за нас.
Kliknite za proširenje...

Koliko znam, i nisu objavili posebno srpsko izdanje, ali ako su kupili prava i za Srbiju, pošto imaju i filijalu u Beogradu, niko drugi ne može da objavi Početnike dok njima ne plati.
 
Knjiga pripovedaka Rejmonda Karvera "Katedrala" objavljena je u bivšoj Jugoslaviji u Srbiji, izdanje je bilo ćirilično, a po ondašnjim običajima i ondašnjoj kulturnoj politici, kada su postojali respektabilni književni listovi i časopisi, više priča iz "Katedrale", kao najava knjige, štampano je, pojedinačno, u "Književnoj reči", "Književnim novinama", "Gradini", "Savremeniku"...a štampano je i ogeleda i eseja o Karverovom književnom delu.
Svojevrsni promoter Rejmonda Karvera bio je tada mladi pisac, početnik, David Albahari, a o Karveru su u Srbiji, pre i posle pojave "Katedrale" pisali tada vodeći književni kritičari.
 
Елени:
Статистика показује да људи након формалног образовања, генерално, врло мало читају. Ако би се из лектире избацило оно што је до сада чинило, већина не би прочитала (или бар била колико-толико упућена) ни оно мало вредне књижевности.
А то што су некима проблем само српски писци, и сматрају за вредне једино стране - то је њихов проблем. Ко их спречава да се образују у тим земљама чију књижевност сматрају тако недостижном? Зашто би се ико бавио њима и прилагођавао се њиховим жељама? Тако типично за колонијални менталитет. :roll:
Kliknite za proširenje...

Ljudi vrlo malo čitaju i za vreme formalnog obrazovanja, a kamoli posle. Osnovni razlog za to nije loš izbor lektira već to što većina ljudi nema tu komponentu duha koja je potrebna da bi se književnost volela. Zato je recimo sport mnogo popularniji. Nisam siguran da to može da se razvije, ili imaš te sklonosti ili nemaš.
A drago mi je što ova tema nije otišla u zaborav. Ovde ste naveli mnogo ozbiljnih pisaca, a ja se trenutno opuštam uz priče Hauarda i de Kampa o Konanu. Kao klinac nisam voleo fantastiku, a evo sad pod stare dane uzeo da čitam.
Usput, šta ljudi koji čitaju ozbiljnu književnost misle o Lavkraftu? Za mene je on otišao daleko izvan palpa u horor žanr uneo nešto više sa svojim konceptom kosmiče strave.
 
Truman:
Usput, šta ljudi koji čitaju ozbiljnu književnost misle o Lavkraftu? Za mene je on otišao daleko izvan palpa u horor žanr uneo nešto više sa svojim konceptom kosmiče strave.
Kliknite za proširenje...

Nikad nisam čitao Lavkrafta, a ni ostale horordžije. Možda sam kao klinac pročitao poneku priču od Kinga i Klajva Barkera, to je sve.
Nekako, imao sam problem s knjigom koja je nastala na ideji da treba da isprepada čitaoca, makar i na nekom kosmičkom nivou.
Ko zna, možda jednom poželim da čitam takve knjige, kao ti Konana.
 
Iako više ne čitam beletristiku, znam za postojanje Jonathana Franzena. Nisam ga čitao, samo imao u rukama.
No, tumarajući internetom, naiđoh na njegov esej o "teškom pisanijama":

https://en.wikipedia.org/wiki/Mr._Difficult

Ukratko, riječ je 10+ američkih autora romana i pripovijesti koji dave napornim razglabanjima, razmetanjem erudicijom i sl.
Priznati klasik iz te branše je William Gaddis kojeg je Franzen jedinog, uz oveće muke, uspio dočitati.

No Gaddis nije sam, i izgleda da u SAD postoji cijela bratija (od živih je najpoznatiji Pynchon) eruditskih i gnjavatorskih beletrista
koji su slabo čitani, no za to uopće ne mare.

Ovaj lik je doista vrijedan pozornosti:
http://www.villagevoice.com/arts/the-complications-7141450

I još neki optužuju Manna, Musila i Brocha za spisateljski autizam .....
 
Ima već više od deset godina da namjeravam pročitati nešto od Vilijama Gedisa. Čak sam i kupio jednu njegovu knjigu (JR), ali sve što sam o njoj čuo je sasvim demotivirajuće. Ostale imam u elektronskoj formi, pa možda ipak pokušam da pročitam bar prvi roman (The Recognitions).

Čitao sam neke od ovih koje Frenzen spominje.
Pinčon je u početku djelovao revolucionarno, ali kasnije je počeo da liči na nastavnika matematike koji ne zna da riješi zadatak koji je sam zadao učenicima.
Heler i Delilo su OK, ne baš toliko teški.
Ono što je Baoruz pisao meni je uglavnom djelovalo kao besmislica.
Ubjedljivo najviše me frustrirao Donald Bartelmi. Pisao kratke priče, naizgled prejednostavne, ali superkomplikovane kad se čitaju između redova.

Inače, od Frenzena preporučujem još jedan esej: Perchance to Dream: In the Age of Images, a Reason to Write Novels. Postoji i prevod na srpski.
 
quentin:
Ima već više od deset godina da namjeravam pročitati nešto od Vilijama Gedisa. Čak sam i kupio jednu njegovu knjigu (JR), ali sve što sam o njoj čuo je sasvim demotivirajuće. Ostale imam u elektronskoj formi, pa možda ipak pokušam da pročitam bar prvi roman (The Recognitions).

Čitao sam neke od ovih koje Frenzen spominje.
Pinčon je u početku djelovao revolucionarno, ali kasnije je počeo da liči na nastavnika matematike koji ne zna da riješi zadatak koji je sam zadao učenicima.
Heler i Delilo su OK, ne baš toliko teški.
Ono što je Baoruz pisao meni je uglavnom djelovalo kao besmislica.
Ubjedljivo najviše me frustrirao Donald Bartelmi. Pisao kratke priče, naizgled prejednostavne, ali superkomplikovane kad se čitaju između redova.

Inače, od Frenzena preporučujem još jedan esej: Perchance to Dream: In the Age of Images, a Reason to Write Novels. Postoji i prevod na srpski.
Kliknite za proširenje...

Hvala na linkovima, pogledat ću.
Od navedenih nešto sam pročitao- ne znam zašto je tu stavio Hellera. On je sjajan, ne samo u najpoznatijem romanu, nego u meni
još dražem Nešto se dogodilo/Something happened.

Pynchona, kao i neke slične iz te bande Nabokovaca, baš ne šljivim- možda je tu posrijedi osobna
antpatija prema Nabokovu, njegovu esteticizmu, parodiranju s igrama riječi tako da su mi svi ti njegovi
romani stilske vježbe i nekako isprazni.
Pynchon sa svojim knjižurinama o urotama i tobožnjim znanjem o prirodnim znanostima mi je neprivlačan.
Složio bih se, dijelom, i oko Mobyja Dicka- Melville je pretjerao s cetologijom, zato preferiram
kraće stvari, a od njegova magnum opusa samo dijelove.
Burroughs je bitanga, što da se kaže....

Gaddisa ne kanim čitati kad sam vidio to razmetanje s mađarskim (hej- ja znam mađarski) i slične marifetluke.
Knjiga od 1000 stranica treba imati više svega da bi se čovjek toga prihvatio.

Bilo kako bilo, čini se da je onaj Šved koji je malo pljucnuo na Amerikance kako su provincijalci, bio dijelom u pravu.
Velika zemlja, puno njihovih lokalnih tema, pa su sami sebi dostatni.
 
Pročitao sam Franzenov esej (dobar je)- no dio tog pokriva, na drugi način, Updike u "More matter".

Što reći ?

Ukratko, materijalne brige na stranu, položaj američkoga ambicioznoga romanopisca nije zavidan, ponajviše zbog same kulture.
Točno je, kako su neki primijetili, da u SAD pisac ne može postati mudrac ili prorok kao Goethe ili Tolstoj- nego maksimalno zvijezda, celebrity kao Hemingway.
Čak ako to stavimo na stranu- ovo je moderno doba, s preobiljem informacija i znanja, a pisci tu baš nisu
najbolje pripremljeni: vidi se to iz Pynchonovih očajničkih pokušaja da pokupi tehnološkog i znanstvenoga znanja koliko može, te
tako se odredi prema nizu važnih pitanja u društvu, od zloporabe znanosti, ekologije, financijskih malverzacija, poliitčkih marifetluka...

Čini mi se da u tako velikoj i uspješnoj zemlji (330 milijuna ljudi, šarenoga porijekla, uspješnoj na svim poljima...) romanopisac
prirodno osjeća da je mali i da ga ta prebogata stvarnost jednostavno guta. Recimo, za moralne dileme oko genetskoga inženjeringa
trebao bi ozbiljnije svladati to područje- što je teško. Pynchon nije uspio shvatiti dosta jednostavan pojam entropije, sam je priznao.

Toliko o piščevim hrvanjima sa suvremenim izazovima. Što je s "vječnim temama" ?
Pa, kvalitetni pisci nisu blesavi, obrazovani su i načitani- čitali su sigurno Shakespearea, Melvillea, Flauberta, Balzaca, Čehova,Tolstoja, Dostojevskog,
Kafku, Joycea, Eshila, Bibliju,... i znaju da je to ekipa kojoj teško mogu konkurirati.
S jedne strane, nije bilo loše biti pisac od 1300 do 1900- nisi se trebao baktati s gomilom informacija, znanje je bilo
dosta malo, a i nepotrebno. Sad više nije.

Drugo je američka raslojenost. Ne vidim da se može biti univerzalni pisac kao Whitman. Uz razvijene rasne i etničke svijesti,
polako kopni američki mit (pravi, ne ovaj lažnjački o uspjehu). Mann je napisao "Doktora Faustusa" kao roman o njemačkoj sudbini.
Ne vjerujem da se može napisati roman o "američkoj sudbini".

Zadnje- Franzen je, uz ostale, dobro primijetio utjecaj filma i TV. Beletristika je esencijalno priča. No, uz razvoj tehnike,
sjajnih slika, u zadnjih 20 godina film, a posebice TV u briljantnim serijama zadovoljava potrebu za eskapizmom, pa i dobar dio
od onoga što se traži od literature.

Ozbiljna, nefikcionalna literatura će opstati- iako ne znam kojega ranga (filozofija je polumrtva, dok se neke rubne grane dobro drže),
no roman mi se čini da će otići u dva smjera- zapravo već jest: lagana literatura bestselera i teški, naporni uradci sektaša kao Gaddis
i Pynchon, koje čitaju samo sljedbenici njihovih kultova.
 
Nije američka književnost, ali dobro se nadovezuje na ovo gore rečeno. Norvežanin Karl Ove Knausgor u drugoj knjizi svoje šestotomne autombiografije kaže nešto o toj zasićenosti fikcijom:

Over recent years I had increasingly lost faith in literature. I read and thought this is something
someone has made up. Perhaps it was because we were totally inundated with fiction and stories. It
had got out of hand. Wherever you turned you saw fiction. All these millions of paperbacks,
hardbacks, DVDs and TV series, they were all about made-up people in a made-up, though realistic,
world. And news in the press, TV news and radio news had exactly the same format, documentaries
had the same format, they were also stories, and it made no difference whether what they told had
actually happened or not. It was a crisis, I felt it in every fiber of my body, something saturating was
spreading through my consciousness like lard, not the least because the nucleus of all this fiction,
whether true or not, was verisimilitude and the distance it held to reality was constant. In other
words, it saw the same. This sameness, which was our world, was being mass-produced. The
uniqueness, which they all talked about, was thereby invalidated, it didn’t exist, it was a lie. Living
like this, with the certainty that everything could equally well have been different, drove you to
despair. I couldn’t write like this, it wouldn’t work, every single sentence was met with the thought:
but you’re just making this up. It has no value. Fictional writing has no value, documentary narrative
has no value. The only genres I saw value in, which still conferred meaning, were diaries and essays,
the types of literature that did not deal with narrative, that were not about anything, but just consisted
of a voice, the voice of your own personality, a life, a face, a gaze you could meet. What is a work of
art if not the gaze of another person? Not directed above us, nor beneath us, but at the same height as
our own gaze. Art cannot be experienced collectively, nothing can, art is something you are alone
with. You meet its gaze alone.

Poslije ovog saznanja sjeo je i napisao pomenutu šestotomnu autobiografiju koja je trenutno globalno valjda najaktuelnije književno djelo. Vjerovatno je i ovo jedna moguća budućnost proze?
 
quentin:
Nije američka književnost, ali dobro se nadovezuje na ovo gore rečeno. Norvežanin Karl Ove Knausgor u drugoj knjizi svoje šestotomne autombiografije kaže nešto o toj zasićenosti fikcijom:

Over recent years I had increasingly lost faith in literature. I read and thought this is something
someone has made up. Perhaps it was because we were totally inundated with fiction and stories. It
had got out of hand. Wherever you turned you saw fiction. All these millions of paperbacks,
hardbacks, DVDs and TV series, they were all about made-up people in a made-up, though realistic,
world. And news in the press, TV news and radio news had exactly the same format, documentaries
had the same format, they were also stories, and it made no difference whether what they told had
actually happened or not. It was a crisis, I felt it in every fiber of my body, something saturating was
spreading through my consciousness like lard, not the least because the nucleus of all this fiction,
whether true or not, was verisimilitude and the distance it held to reality was constant. In other
words, it saw the same. This sameness, which was our world, was being mass-produced. The
uniqueness, which they all talked about, was thereby invalidated, it didn’t exist, it was a lie. Living
like this, with the certainty that everything could equally well have been different, drove you to
despair. I couldn’t write like this, it wouldn’t work, every single sentence was met with the thought:
but you’re just making this up. It has no value. Fictional writing has no value, documentary narrative
has no value. The only genres I saw value in, which still conferred meaning, were diaries and essays,
the types of literature that did not deal with narrative, that were not about anything, but just consisted
of a voice, the voice of your own personality, a life, a face, a gaze you could meet. What is a work of
art if not the gaze of another person? Not directed above us, nor beneath us, but at the same height as
our own gaze. Art cannot be experienced collectively, nothing can, art is something you are alone
with. You meet its gaze alone.

Poslije ovog saznanja sjeo je i napisao pomenutu šestotomnu autobiografiju koja je trenutno globalno valjda najaktuelnije književno djelo. Vjerovatno je i ovo jedna moguća budućnost proze?
Kliknite za proširenje...

Čuo sam za tog tipa. Da, moglo bi biti da autobiografska proza postane zadnje utočište dobrih pisaca.
Pa to je žanr u kojem postoje velika djela (Sv. Augustin, Montaigne, Hercen, Berdjajev Saint Simon,..).

Izmišljene priče poput golemih ciklusa Balzaca i Zole teško da imaju budućnost.
 
Truman:
Da spisku velikih američkih pisaca dodamo i Sinklera Luisa. Koliko vam je on poznat? Do sada čitao samo Kraljevska krv ( Kingablood Royal )...
Kliknite za proširenje...

Najbolji mu je Babbitt , ja sam citala nekoliko knjiga, meni se svidja, ali, ponavljam, Babbit mu je zaista najbolji.
Krasuljak ga je citala, ali je zaboravila da je to od njega.
Elemr Gantri je isto fina knjiga, a nisam znala da je snimljen i film:)
 
Nisam čitala Bebit, samo sam kupila. Hvala ti što me podseti... divna, ljubičasta knjižica iz edicije Nobelovci, kupila sam je na tvoj nagovor i potpuno zaboravila na nju. Moraću da ispravim to. Pa, koju prvo da čitam? Ti znaš moj ukus...
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Silton
Književnost Senke
Odgovora
2
Pregleda
149
Silton
Silton
Silton
Književnost " Krv moja "
Odgovora
0
Pregleda
175
Silton
Silton
Silton
Književnost " Godine prezira"
Odgovora
2
Pregleda
199
Silton
Silton

Back
Top