Alojzije Stepinac

[Koča]

Reforme i veliko spremanje NDH

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je državna uprava učinila mnogo dobra. Ona je usmjerila težište svoga djelovanja na unutrašnje uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa, što bi se protivilo vjerskoj i žudorednoj nauci, ipak je latinski prijevod tih Načela bio poslan papi Piju DžII.

Domobranske, ustaške i poručničke postrojbe umnožavale su se svakog dana. Neviđeno oduševljenje mladih Hrvata, da se očuva nova, vlastita država, bio je najbolji plebiscit, koji je hrvatski narod ikada proveo.

U prva dva mjeseca su uložene stotine milijuna kuna za velike javne radove: za isušenje močvarnih polja, za regulaciju rijeka, gradnju radničkih stanova, unutarnju kolonizaciju. Za sve te radove u pređašnjoj Jugoslaviji nije bilo „budžetskih mogućnosti“. Svi društveni narodni slojevi dali su se na zdravi i konstruktivni rad u novoj državi.

Vlada je poduzela mjere za popravak javnog morala. Dr Mile Budak održao je preko radija, prigodom majčina dana, važan govor o podizanju obiteljskoga života i o zaštiti obitelji s brojnom djecom, o potrebi iskorjenjivanja narodnog poroka kletve i psovke. Obustavljene su novine: Jutarnji list, Obzor, Večer, Novosti, Morgenblatt, a mjesto njih pokrenuti su novi listovi. Novinska rubrika „dopisivanje“, pravi svodnički oglasi, izašla je u novim listovima. Zakonskom odredbom, od 4. studenoga 1941, zabranjeno je prosjačenje, skitanje, bludničenje. Nestale su iz izloga trgovina besramne slike i kipovi, koji su godinama pod izlikom umjetnosti kvarili javni moral. Izdane su vrlo oštre mjere (smrtna kazna) protiv pobačaja.
Na području društvenog zakonodavstva najavljene su mjere, koje su išle za tim, da se radu dade dolično mjesto i da mu se osigura pravedna nagrada, da se školska omladina radom privikne na strogu stegu i zdrav naivan život.

Da bi se nedelja i blagdani dolično svetkovali, bilo je određeno, da kotarske oblasti i opštinska poglavarstva na te dane ne drže sjednice opštinskog zastupstva, kada to nije od prijeke potrebe.

Na kulturnom području država je preuzela izdavanje Hrvatske enciklopedije. Država je davala slobodu za osnivanje vjerskih škola. Katoličkom redovništvu priznala je pravo, da otvaraju svoje škole. U Sarajevu je bio osnovan Franjevački bogoslovni fakultet, u Zagrebu je podignuta veličanstvena islamska džamija, a u raznim smjerovima pogodovano je i islamskoj vjeroispovijesti...“
U vezi sa ovakvom politikom u NDH, u samom Vatikanu su činjeni značajni napori kako od pape Pija DžI i njegovog državnog sekretara kardinala Paćelija (kasnije papa Pije DžII), da se kler što više podstakne na borbu protiv pravoslavlja, što se ogledalo i u postavljanju više biskupa i nadbiskupa osvedočenih neprijatelja pravoslavlju i tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Nastaviće se

 

[Koča]

Uloga Vatikana u ustaškom pokretu

Ako ikada budu otvoreni arhivi Vatikana, a u njima zaista sačuvana sva relevantna dokumenta, onda će moći da se utvrdi koliko su opravdana sva podozrenja o odgovornosti Vatikana u genocidu protiv Srba u Hrvatskoj tokom Drugog svetskog rata, njegova odgovornost za masovnu konverziju srpskog pravoslavnog stanovništva, kao i pomaganju mnogim ratnim zločincima da izbegnu hapšenja i suđenja.

S obzirom na formalnu neutralnost Vatikana, kao centra stvarne moći svekolike Katoličke crkve, pri kome su delovali predstavnici, diplomatski pre svega, mnogih država zaraćenog sveta, pa i zaraćenih strana, bilo je to zgodno mesto za mnogobrojne kombinacije diplomatsko-špijunskog karaktera. Svesni predstojećeg kraha i kraja, oni koji su došli sa Kaptola ili uopšte iz NDH razvijaju široku i snažnu aktivnost. Knez Lobkovič, tobože nepriznati predstavnik NDH kao međunarodno neprihvaćene državne tvorevine, kao tajni papin komornik, bio je veoma uticajan. Jedan od onih koji su u Vatikanu pronašli polje svog delovanja bio je i Draganović, koji tu uspostavlja prve špijunske kontakte. Uostalom, sa tim je zadatkom i došao. On je, između ostalog, jedan od onih koji uspostavlja kontakte sa Anglo-Amerikancima, što je rezultiralo pokušajem zavere Vokić-Lorković, a potom i njihovim smaknućem, jer ni Anglo-Amerikanci nisu bili u tom času spremni da prihvate njihovo viđenje pokušaja spasavanja monstruozne NDH, kao katoličkog bedema spram narastajućeg komunizma. Draganović je britanskom poslanstvu pri Vatikanu 1944. godine predao memorandum u kome se njegovi tvorci preporučuju kao mogući saradnici i, naravno, sluge u eventualno prihvaćenoj varijanti očuvanja samostalnosti NDH (kao da je ona to ikada bila), makar kao dela Podunavske federacije srednjoevropskih naroda, za koju se izuzetno zalagao američki kardinal Spelman. Ali i mnogim drugima bila prihvatljiva kao rešenja.

Još jedan dokaz o povezanosti ustaša i crkve značajan je po svojoj težini. Povezanost Katoličke crkve i ustaškog pokreta datira još od godina pre Drugog svetskog rata, a do punog izražaja dolazi 1941. proglašenjem NDH. U ustaškoj i katoličkoj štampi objavljivani su tekstovi koji svedoče da ta saradnja traje od dana osnivanja ustaškog pokreta. U jednom od prvih brojeva lista „Ustaša“, koji je izlazio u Zagrebu 1941, po uspostavljanju kleroustaške vladavine, odnosno proglašenja NDH, objavljen je tekst o takozvanom prvom ustaškom roju.

Nastaviće se

 

[Koča]

Katolički sveštenici - saučesnici zločina

Uz tekst su objavljene dve fotografije na kojima se vidi kuća na Kaptolu broj 4 - stepenice prvih „djelatnih“ ustaša. Pa onda u istom listu od 28 juna 1942. povodom smrti zločinca Miška Babića, objavljena je fotografija koja predstavlja ulaz u katakombe na Kaptolu, uz tekst: „Krug revolucionara započinje najborbenije razdoblje u svojoj djelatnosti, kad katakombe na Kaptolu postaju pravo stjecište urote“. Ili, tekst „Uloga svećenstva u obnovi NDH“, u božićnom broju „Nezavisne Države Hrvatske“, glasila hrvatskog ustaškog pokreta, koji je izašao 1941, u kome stoji: „Osobito među poletnom mladom generacijom, među onima koji danas imaju dvadeset i petu do četrdeset i petu godinu, našlo ih se koji su odmah shvatili ustaški pokret i svrstali se u redove poglavnikovih ustaša, da brane čast Hrvatske, i da se bore za ostvarenje hrvatskih državnih prava... Mladi je sveštenički naraštaj vrlo zdušno i vjerno svoju zadaću i savjesno ispunio svoju narodnu dužnost. Franjevačke gimnazije u Sinju, Širokom Brijegu, i Visokom, bogoslovska učilišta u Makarskoj, i Mostaru, Splitu, pa Teološki fakultet u Zagrebu, bili su prava žarišta nacionalne svijesti i gnjijezda iz kojih su izlijetala jata ne samo levita i radnika u vinogradu božijem, već i narodnih boraca, odgojitelja narodne i ustaške svijesti“.

U potvrdu ovoga govori i činjenica da je Viktor Gutić, jedna od veoma istaknutih ličnosti ustaškog režima, koji je i izdao prvi proglas o fizičkom istrebljenju Srba, još u toku leta i jeseni 1940. proputovao Bosanskom krajinom gde je postavio i zakleo ustaške poverenike, tabornike, rojnike i ustaše, i u isto vreme obišao je i sve samostane i župne dvorove, zakleo fratre, župnike i sveštenike na vernost poglavniku i NDH.

Povezavši se sa ustašama u NDH i inostranstvu, katolički sveštenici su uz blagoslov nadbiskupa Stepinca, znajući za političke ciljeve i metode borbe Pavelića, postali saučesnici i izvršioci, vrlo često i inicijatori ustaških zločina. Ovo nije bilo slučajno, jer je do svog postanka ustaški pokret imao aktivnu podršku i vernog saveznika dela katoličkog klera, a aktivnost katoličkog klera po proglašenja NDH imala je svoje korene u politici katoličkog episkopata, i stavu Vatikana prema Jugoslaviji. Sa izuzetkom malobrojnih sveštenika koji su se priključili oslobodilačkoj borbi ili su pak ostali povučeni, katolički kler se stavio u otvorenu službu fašističke Nemačke i Italije koje su okupirale Jugoslaviju i ustaškoj NDH.

Nastaviće se

 

[Koča]

Formiranje ustaške organizacije u emigraciji

Među tim sveštenicima bilo je i onih malo vidljivih, ali nezamenljivih, poput Krunoslava Draganovića, vezanog za svaku značajnu akciju Katoličke crkve uoči, za vreme i nakon rata. Od povratka veri otaca, kako se nazivalo pokrštavanje Srba, učestvovanje u svim tajnim diplomatskim misijama u Vatikanu za korist ustaške vlasti, pa do organizovanja takozvanog „Tunela pacova“, mreže pod znakom Karitasa preko koje su svi zločinci od „ugleda“ u Evropi, bežali u Ameriku, Argentinu, Urugvaj, Paragvaj... U tom Vatikanskom poslu Draganoviću je pomagao Ličo Đeli, a iz njihovog zajedničkog posla i pranja i sakrivanja popljačkanog blaga po Evropi preko Ambrozijanske banke koju oduvek kontroliše aktuelni papa, izrasta masonska loža P2, ona koja je pre nekoliko decenija uzdrmala dobar deo sveta i Vatikan naravno, svojim skoro potpunim krahom.

Posle samo četiri godine od zaređenja, preporučen od vrhobosanskog nadbiskupa Ivana Šarića iz Sarajeva, Draganović odlazi u Rim (1932) gde kao pitomac Zavoda sv. Jeronima studira na Istočnom institutu. Zapazio ga je i preporučio Šarić nadbiskup i kleroustaša, koji će ushićeno pozdraviti dolazak Pavelića na vlast 1941. Sećajući se svog susreta sa njim u Bazilici sv. Petra u Rimu, prilikom prve posete tek izabranom papi Piju DžII, napisao je otužnu odu poglavniku koju je objavljivala do besvesti sva katolička štampa. Šarić, kao crkveni velikodostojnik za nadbiskupa vrhobosanskog postavljen je 1922. godine. Povezan sa ustašama između dva rata, pomagao je njihovo delovanje ne samo u Jugoslaviji, već i u Italiji i Južnoj Americi. Šarić je u Bosni i Hercegovini učestvovao u svim akcijama za dolazak ustaša na vlast i njihovom učvršćivanju. NJegova je vila u Sarajevu, već od prvih aprilskih dana 1941, bila mesto okupljanja svih značajnih i okupatorskih funkcionera, a među njegovim sveštenicima isticali su se oni koji su učestvovali u pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja, poput sveštenika Božidara Brala, poglavnikovog poverenika za Bosnu i Hercegovinu. Pobegao je iz Zagreba maja 1945. u Austriju, a potom u Španiju. U Madridu sakuplja oko sebe odbegle ratne zločince i stvara ustašku organizaciju u emigraciji. Zločinac Maks Luburić, takođe izbegao u Španiju, bio mu je i leva i desna ruka. Posle atentata u Argentini i ranjavanja, koje se okončalo njegovom smrću 1958. godine, tamo će im se pridružiti i Ante Pavelić.

Nastaviće se

 

[Koča]

Donošenje platforme o delovanju kleroustaša

Opterećeni „vjerom otaca“ i potrebom da se odlutali njoj vrate, opijeni mogućnošću novog krstaškog rata, u svetlu političkih prilika 1939. godine i mogućnosti stvaranja NDH, na zagrebačkom univerzitetu kleroustaše organizuju konferenciju kojoj su prisustvovali, osim Alojza Stepinca i Krunoslava Draganovića, nadbiskup Ivan Šarić, reis ul ulema Fehim Spaho, Mile Budak, budući ministar u pavelićevoj vladi, Juraj Šutej i prestavnici konzulata: Nemačke, Francuske, Engleske, Italije i Mađarske i kluba „Napredak“, čija je uprava bila u rukama kleroustaša. Ova je konferencija dala platformu budućeg delovanja kleroustaša, na šta su sigurno morale da računaju zemlje čiji su posmatrači bili prisutni. Omiljena teza Draganovićeva o pokrštavanju Srba elaborirana je i na ovom skupu. Zaključci ovoga skupa i Draganovićeva „otkrića“ koja su izneta tada da je „prelaženje katolika u pravoslavlje istorijska drama hrvatske nacije načela te probleme... „, po dolasku ustaša na vlast poslužiće raspiri međama istoka i zapada, da moderna hrvatska istorijska nauka dugo nije uočavala verske i nacionalne mržnje i biće razlog i opravdanje za genocid nad srpskim narodom, za sve strahote po stratištima i logorima monstruozne NDH.

Draganićeva „naučna otkrića“
Na Drugoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu od 17. do 20. novembra 1941, hrvatski katolički episkopat stvara Odbor trojice, sastavljen od nadbiskupa Stepinca, biskupa senjskog Burića i apostolskog administratora križevačke biskupije Šimraka. Kao „stručnjak“ Draganović je ušao u radno-izvršni odbor za pitanja konverzije, u čijem su sastavu još: Franjo Herman, Augustin Juretić, Janko Kalaj i Nikola Borić. Ova nabrojana družina Crkve na čelo sa Alojzijem Stepincem, uz neposrednu saradnju sa ustaškom vlašću, sa „revnošću“ kleroustaškog sveštenstva i uz prećutno odobravanje Vatikana, sprovešće Draganovićeva „naučna otkrića“, iz njegove doktorske disertacije, i njegove teoriju o vraćanju „vjeri svojih otaca’ kroz kroz nezapamćeni teror koordiniran od države i crkve, a koji će svojim sadizmom i surovošću prevazići sve što je do tada ljudski rod video i zapamtio.

Nastaviće se

 

[kiseli1]

a da kazes svojim recima, sta je poanta ovog prepisivanja?

1. imas "magnum crimen", ako neko zeli da ga cita
2. imas CIA dokumente
3. imas najmanje 2 knjige o stepincevom sudjenju
4.stepinac je bio vatreni hrvat, ali nije bio ustasa. pokrstavanje srba je bio nacin ( ne narocito uspesan) , da ih ustase ne ubiju
5. imas dosta srba u domobranskim jedinicama NDH,
6. imas bosanske cetnike na NDH kazanu
7. imas srpske autonomne oblasti unutar NDH, od 1943 godine

nije bas crno-belo, kao u cetnickom vidjenju istorije i srpstva

a tvoja prica o katakombama , moze da napise samo ko je citao od zagorke "gricku vesticu", i misli da je to istina. imas katakombe u zagrebu, ali ne ispod kaptola...

nema razlike izmedju stepinca i velimirovica, oboje sveci, oboje nacionalisti . u tvom narativu je velimirovic bel, a stepinac crn, sto je sa tvog ugla gledanja , normalno . nema razloga da sam sebi pljujes u tanjir.
katolicka crkava se ponasala isto kao pravoslavna za vreme okupacije; potpisala i izjavila vernost , jedna NDH , druga nedicu i nemcima, kao sto je posle rata, to isto izjavila i komunistima.

ustase su bile te koje su napravile genocid srpskog naroda u NDH. ne mozes izjednacavati sve hrvate sa ustasama, niti izjednacavati katolicku crkvu sa ustasama. neki clanovi nizeg klera su bili vatrene ustase. visi kler , je vec bio na politickoj razini ( balans vatikanske politike i medjunarodne politike). vatikan nije nikada priznao NDH kao drzavu

Some critics argue that Stepinac engaged in forcible
conversions. Not only is there no evidence of this, he openly opposed
forced conversions, and he recognized that they were not of value to the
Church. He sent confidential instructions to his priests:

When persons of Jewish or Orthodox faith who are faced with
the danger of death come to you to be converted to Catholicism,
accept them so that you may save human lives. Do not demand
any special religious knowledge of them, for the Orthodox are
Christians as we are while the Jewish faith is from whence the
Catholic faith has its roots. The role and duty of Christians are
primarily to save lives. When these times of madness and
savageness are over, they who converted out of conviction will
remain in our Church while the rest will return to their own
faith once the danger is over.43
After the war, he noted that there had been very few true
conversions among the Serbs.44 According to a report of the British
Naval Intelligence Division, the “Roman Catholic clergy, following the
example of monsignor Stepinac, the Zagreb Archbishop, energetically
protested against Ustashi persecutions of Serbs and Jews, as well as
against [the] government’s attempts for forced conversion to Roman
Catholicism”45

citirano iz
"CARDINAL STEPINAC, POPE PIUS XII, AND THE ROMAN
CATHOLIC CHURCH DURING THE SECOND WORLD WAR
Ronald J. Rychlak
University of Mississippi School of Law

za one koji su zainteresirani za ceo tekst:
http://www.catholicsocialscientists.org/CSSR/Current/2009/Rychlak - Special Section.pdf

 

[Parra-Bellum]

Ko zna, moguce je da cetnici i znaju za neke katakombe ispod Kaptola, zna se da su pacovskim kanalima "slavne" cetnicke vojvode skupa sa ustasama bezali na zapad.

 

[Koča]

ove teme su bitne jer crvene ustase skidaju plast nekakvih jugoslovena, za sta se predstavljaju....

naravno da nema nikakve slicnosti izmedju Stepinca i Velimirovica, kao ni izmedju zlocinancke NDH i okupirane ''Nediceve Srbije'', daleko bilo katolicke i pravoslavne crkve u II sv.ratu....to samo bolesni um moze da poveze....pa tako pokusaj frustriranih crvenih ustasa da izjednace ove strane ne zasluzuje neku vecu posvecenost i komentar...sve je to vec vidjeno...kao sto rekoh bitna je maska doticnih forumasa, koja se ovde skida...

pored prenosenja istine o zlocincu Stepincu, to je vrlo bitna stvar za poimanje svega onoga sto isti iznose na forum....pametnom dosta

da ne bi slusali prazne price od istih, ako imaju nesto konkretno da dodaju na feljton, koji je trenutna tema , nek izvole...

_____________________________________

Diana Budisavljević - svedok užasa

Jedan od zadataka tog istog Draganovića bio je da uveri Svetog Oca u ispravnost ustaške politike, tvrdeći za vesti o zločinima u NDH, za koje se i u Vatikanu odavno znalo, da su laž. To što Svetom Ocu nije bilo teško poverovati u Stepinčeva pisma i Draganovićeva objašnjenja, ima svoje tumačenje u klerikalnoj politici Vatikana. Draganović je vrlo vešto i poslušno posredovao između Stepinca i Pija DžII

„Najljepši je čin nadbiskupove ljubavi spasavanje nevine djece“, piše Stepinčev biograf Benigar,“koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom ratnih zahvata na Kozari, godine 1942. godine, piše 25. kolovoza upravi nadbiskup na sve župne urede pismo, kojim javlja, da je njegova „Karitas“ preuzela plemenitu zadaću, da smještava kod dobrih vjernika siromašnu djecu na prehranu. Moli da bi župnici i upravitelji župa u svojim kućama najhitnije poradili u tom smjeru, da se nađe što više takvih dobrih vjernika, koji su voljni preuzeti djecu. Među tom djecom ima i dojenčadi, koja trebaju naročitu njegu.... Nadbiskup je u brezovički dvorac smjestio oko 80 napuštene djece svake vjere iz svih krajeva Hrvatske, a sestre od Naše Gospe su imale voditi brigu o njima. Djeca su ga zavoljela, jer je zalazio među njih. Čim bi ga opazila da je došao, sva bi se sjatila oko njega. On pak nije nikada došao praznih ruku. Takvi su susreti iziskivali od njega dosta i fizičkog napora i snage, jer su se ta djeca vješala i penjala po njemu, vukla ga za kaput, natezala i potezala amo i tamo. Bilo je dana kad se s tom djecom igrao, kao nekoć sv. Filip Neri na Gianicolo u Rimu, s njima bi obilazio livade, da sakuplja hruljteve za samostanske patke... Na taj je način od godine 1942. do 1944. spaseno od glada i smrti i zbrinuto 6.717 djece, od kojih je bilo oko 6.000 djece, čiji su roditelji bili pravoslavne vjere ili su se nalazili među partizanima. Poznato je da je nadbiskup ustupio u svom parku i veliki staklenjak i dao ga urediti upravo za izbjegličku djecu, s kojom je prigodice rado razgovarao...“, kaže Benigar.

Diana Budisavljević, rođena Obekser, rodila se i školovala u Insbruku u Austriji. Udavši se za Julija Budisavljevića. On je bio profesor hirurgije, dolazi u Zagreb 1919. godine, gde je osnovao Zavod za hirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom Drugog svetskog rata gospođa Budisavljević je pripadala višim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor-grad, sa grupom saradnika, od kojih su bili najznačajniji dr inž. Marko Vidaković i inž. Đuro Vukosavljević, organizovala je akciju za pomoć deci. Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odeći i lekovima za stradale žene i decu to ubrzo prerasta u organizaciju spašavanja dece, tačnije ogromnog broja nesretnika oduzetih od majki među kojima je bilo i malih beba. Koristeći se svojim poreklom, ali i ugledom svog supruga, te dobrim poznanstvom sa nemačkim oficirom Von Kotzijanom i u saradnji sa Kamilom Breserom uspela je da oslobodi veliki broj dece iz logora Stara Gradiška.

Nastaviće se

 

[Koča]

Zločin pod plaštom milosrđa

Tu se njena aktivnost nije zaustavila, pa se broj spasene dece popeo na 12.000. Odvažna i čestita, rukovodila je spasavanjem kozaračke dece, animirajući sve veći broj čestitih ljudi koji su tu decu usvajali. Zahvaljujući činjenici da je ova divna žena između ostalog napravila tajnu, a izuzetno preciznu kartoteku, mnoge su majke posle rata pronašle svoju decu, što joj je i bila namera. U svom dnevniku, to skoro mitsko biće, koje danas počiva u Insbruku, Dijana Budisavljević, između ostalog piše:

3. listopada 1941.

„Moja šogorica, gra Mira Kuljević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.“

6. veljače 1942.

„Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.“

Dijana Budisavljević je ostavila i sećanje na Stepinca po kome ga je stotinu puta molila za pomoć i uslugu, „on bi obećao ali ništa ne bi uradio“. Kada je jedna grupa dece bila smeštena u Nadbiskupskom stakleniku Dijana je Stepinca molila za barem malo mleka iz štale nadbiskupije gde je bilo u to vreme osamdeset krava, ali nije dobila ni litru. Toliko o otužnim pastoralnim slikama Benigarove biografije sveca.

Kontakt Stepinca i Pavelića se nije prekidao ni u jednom trenutku. Česte posete, dopunjavane su učestalim pismenim obraćanjem. Nekoliko od tih pisama je svakako neophodno sagledati veoma temeljito i pokušati barem pronaći odgovor na njihov sadržaj. Naime, živeti u tako surovom vremenu, znati šta se oko vas dešava i držati se forme u predlozima i obraćanju, to se može podvesti samo pod smišljenu reakciju koja umiruje vašu savest, u meri u kojoj je imate. Godine 1941, nadbiskup je, uputio pismo Paveliću, u kojem traži da se „ublaži teška sudbina progonjenih ljudi“. Evo kako ono svojim delom izgleda

„Poglavniče!

Slobodan sam kao nadbiskup i zastupnik Katoličke crkve skrenuti Vašu pažnju na neke pojave, koje me bolno diraju. Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori, pa da mi je to više dužnost, da ja to učinim. Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem...“

„Dozvolite mi, gospodine Poglavniče, da najprije opsenito istaknem ovo: odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju, osobito da se pokaže ljudski i kršćanski obzir prema slabim starcima i staricama, nejakoj i nedužnoj djeci i prema bolesnicima. I u tamnici najgorih zločinaca prodiru blage zrake čovječnosti i Kristove ljubavi! Nadležnim organima, a napose organima, koji provode deportaciju i koji se nalaze u sabirnim i radnim logorima, trebalo bi skrenuti pažnju na te momente, pa da zaista dođu do izražaja...“

„Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno, da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji“.

Nastaviće se

 

[Koča]

Razgovor sa Mačekom ostao je obavijen tajnom

Dakle, kako se vidi iz dela pisma koje citiramo, nije važna sudbina onih stotine hiljada nesretnika, već način na koji se ta ubilačka mašinerija prema njima odnosi. Što će reći da nepravična smrt može da bude u mnogome humanija ukoliko su dželati valjda ljubazniji. I ako je Stepinac predviđao slom osovine Berlin-Rim, a s njom i Pavelićeva vladanja i ustaškog režima, sa svoje je strane učinio sve, što je samo mogao i što je bilo spojivo s njegovim položajem, da sačuva dobro ime hrvatskog naroda i da Hrvatska bude samostalna država.

Predviđajući skorašnji poraz u ratu, za šta nije trebalo biti prepametan, Stepinac danonoćno uspostavlja kontakte kako bi Nezavisnu Hrvatsku spasao od oslobođenja, i kako bi ako je ikako moguće naveo Englesku i Ameriku da okupiraju njegovo čedo.

Evo šta o tome piše Benigar:

„Hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću zahvaljujemo slijedeću crticu. Kad su se početkom g. 1943. u vanjskom svijetu sa stalne strane počele širiti ne samo istinite vijesti, nego i pretjerane i lažne i zlonamjerne glasine o ustaškom režimu i sve se to pripisivalo Hrvatskom Narodu, poslao je nadbiskup povjerljivo poruku svim župnicima, uključivši i one u Dalmaciji, da mu isto tako povjerljivo pošalju podatke o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista na našem području. Odazvalo ih se 85 po sto. Sve te izvještaje stavio je u torbicu za spise i odletio 26. svibnja iste godine zrakoplovom u Rim. U Rimu se sastao s Ivanom Meštrovićem, komu je povjerio, da kani predati Sv. Ocu sve navedene dokumente“.

„Stepinac je ovaj put, nastavlja Meštrović, bio vrlo uzrujan i ispričao mi je, kako su mu nacisti pre osam dana strijeljali rođenog brata zbog veze s partizanima. (Ubijen je od strane nacista zbog saradnje sa partizanima). Istakao je, kako su okupatori sve okrutniji i kako su prilike u Hrvatskoj sve žalosnije, čemu su najvećim dijelom krive borbe između četnika i ustaša, koji su jednako okrutni, a što je dovelo do dotada neviđene mržnje između Hrvata i Srba. Iznio je činjenicu da se na obje strane generalizira mržnja. Kao dokaz da je netačno da svi Srbi mrze Hrvate, iznio je što je nedavno doživio s jednim srpskim časnikom. Taj časnik mu je došao na Kaptol i ispričao slijedeće: Posljednjih dana opstanka Nezavisne Države Hrvatske Pavelić je poslao, preko švicarskog konzula, svog odaslanika (ministra V. Vranića) u Italiju glavnom zapovjedništvu savezničkih snaga s molbom da bi saveznička vojska okupirala Hrvatsku i tako je spasila od komunizma.

Pavelić je nekoliko dana prije povlačenja ponudio Stepincu da preuzme vlast, pa da bi je on predao vođstvu partizanske vojske. Dva ili tri dana prije sloma nadbiskup se sastao sa dr Mačekom, koji je bio još uvijek pod paskom ustaškog generala Moljkova. Do tada nitko nije smio k njemu. Moljkov je stigao na večer oko 8 autom po nadbiskupa da ga otprati k Mačeku. Nadbiskup nije spomenuo nikome kamo ide, pa ni svom tajniku. Dr Maček je ostao zapanjen kad ga je ugledao. Razgovor je trajao tri sata, Maček je bio izjavio da ostaje. Prve dane, da će se negdje sakriti, a kasnije da će već ići. O sadržaju tog razgovora nije se više ništa saznalo.

Nastaviće se

 

[Koča]

Doslednost i upornost u dokazivanju neistine

Maček, međutim, ipak nije ostao u državi, već je pobegao glavom bez obzira.
Zar nije kontinuirana poplava tekstova u Hrvatskoj upravo to. Sada kada su stvorili svoju državu treba svojim novim naraštajima, a i svetu (u skorašnjim događajima koji su joj prethodili, ponovo su izvršili genocid nad srpskim narodom) pokazati ‘’slavnu istoriju svojih predaka’’ - pokušavajući da u drugačijem svetlu prikažu Stepinca, pa Pavelića, pa Jasenovac, pa se još drznu da od Jevreja traže proglašavanje Stepinca za pravednika... te da užasne zločine koje su ustaše počinile tada pod Pavelićem i Stepincem od 1941. do 1945, i pod HDZ i Tuđmanom od 1991. do proglašenja nezavisnosti, prikažu kao borbu za oslobođenje hrvatskog naroda i njegovu vekovnu težnju za svojom državom i izbrisati klerofašističke i nacističke korene...

Jakov Blažević, pre više od dve decenije, 1985. godine, govoreći o „zaboravljanju“ prošlosti i Stepincu koga je veoma dobro upoznao, pre više od dve decenije, a što je aktuelno i danas, samo nas uverava u neverovatnu upornost i doslednost u dokazivanju neistina:

„Ovo ‘da se zaboravi’’’, to nije dovoljno rečeno. Nego idemo mi dalje. A zašto se to krije od javnosti? Tko je to sakrio? Nije to zaborav, nego tu ima neke namjere. E, to. Na tome ja insistiram. Tko je to među nama koji to sad ne daje da se iznose na televiziji, da naša televizija i štampa obilježi 25-godišnjicu smrti tog razbojnika. Da vidimo kako on ide tom Paveliću sa svojim prelatima, razumiješ, pa mu se onda klanja, pa daje proglase, izjave protiv naroda. E, sad šta je to, kakav je to marazam kod nas, tko je to? A to treba prokopati, da ga nađeš i vidiš zašto to radi’’.

Treba pogledati samo nekoliko strana dispozitiva presude na kojima se nižu dokazane krivice-i sve je jasno. Znam da je u to vrijeme, kada se se otkrile one vulgarne stvari, da je Stepinac primio u svoj dom u drugoj polovini rujna 1945. ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost, E. Lisaka, pa da je Pavelić svoju arhivu pohranio kod njega, da je čuvao ploče sa Pavelićevim govorima, pa da je ono zlato, srebro i zube i čeljusti koje su trgane iz logorskih žrtava pohranio na Kaptolu, itd- narod tražio što veću kaznu. Jer drugo je bilo na širokom političkom planu raskrinkavati neprijatelja, a druga stvar su ovi konkretni dokazi, kada si to pokazao onima koji još nisu dovoljno dorasli konkluzijama političke naravi, i rekao: Evo, to je Stepinac. Pavelić mu ostavio zlato, ostavio srebro, ostavio arhivu, primao je ove razbojnike, davao im to okrvavljeno zlato, kao poputbinu da mogu bježati van zemlje, nakon završetka rata radio na nastavljanju krvoprolića...

... „A stvar je sada u tome - zašto mi ćutimo? Zašto smo mi samo malo svojedobno dali na televiziji kako Stepinac ide Paveliću u posetu. Otvorili to, pa presjekli. I to je nestalo. A to treba da se daje, razumiješ. Znaš kako je to upečatljiva stvar.“

„Bez okupacije, odnosno široke političke podrške Mačeka i Stepinca, ne bi bilo Pavelića. Oni su njega inaugurirali. Od uskršnje nedjelje 1941. godine od utorka, dva dana Pavelić čuči u Karlovcu sa svojom grupom ustaških razbojnika čekajući da se Maček i Stepinac dogovore sa specijalnim izaslanikom firera. Pavelić je bio izvršilac toga što su se oni dogovorili, Stepinac i Maček su konstitutivni elementi NDH, a ne Pavelić, sam po sebi.

Nastaviće se

 

[Koča]

Zatočenik fanatizovanog antikomunizma

On nije bio neka utjecajna politička snaga dok Maček nije dao svoj „Proglas hrvatskom narodu“, a Stepinac nešto kasnije svom „katoličkom stadu“, da je to ostvarenje velikih sanja hrvatskog naroda i da taj „davno željkovani ideal“ ima da se podrži. To je to.
...“Nije me impresionirao kao osoba. Shvatio sam ga od početka do kraja kao ograničena čovjeka, nesposobna da učestvuje u tom suđenju, da uđe u jednu diskusiju, razmatranje tadašnje političke situacije i svog djelovanja. Uopće nije bio sposoban za to. NJegova odbrana je bila: „Moja je savjest čista“. Tako da on po svojoj pojavi, načinu ponašanja itd, nije ostavljao neku impresiju čovjeka od značaja, nego impresiju jednog prosječnog popa, koji se našao u situaciji kada je trebalo da dade verbalnu bitku. Međutim, on je šutio. Kapitulirao je od početka do kraja. Govorio je: „Moja je savjest čista“, i gotova stvar. Bez obzira na to što je na suđenju stalno bio jedan američki kardinal, koji se, kad je Stepinac ulazio u sudnicu, stalno dizao i duboko mu se klanjao kao „velikoj glavi“, ovaj nije mogao ništa u svoju odbranu reći. Iskreno rečeno, ostavio je dojam lukavog krašičkog seljaka, na kojeg je nakalemljena jezuitska mantija, pa sad to svoje lukavstvo ne pokazuje pod zagorskim šeširićem nego pod mantijom i kukuljicom. Zatočenik fanatiziranog antikomunizma, vezan svojom ograničenošću za svog fašističkog gospodara, Pija DžII, on je možda i bojeći se Boga, uglavnom ponavljao: „Moja savjest je čista“.

„I prema tome, Stepinčeva crkva konzekventno se organizacijski, ideološki, politički, historijski, održava. Oni na Stepinčevu djelu idejama osnivaju i sadašnju polaznu osnovicu kojom ulaze u odnose u svijetu i kod nas, jednim naoko novim jezikom. Evo, ova Kuharićeva okružnica povodom godišnjice Stepinčeve smrt, to je jedna čisto politička rabota, jezički zamumuljena. A šta je Stepinac bio, to ne treba mene mnogo da pitate. Nego, da se objavi i slikama i njegovim poslanicama, kako je podržao Pavelića, kad je ovaj instaliran na vlast. I kad je Pavelić bežao 1945. i kad je Pavelićeva vlada slala adrese zapadnim saveznicima, pod pretpostavkom da će se Rusi i oni sukobiti, kad im se Pavelić stavlja na raspoloženje ističući da je NDH trajna i vjekovečna tvorevina hrvatskog naroda, istovremeno se Stepinac obraća zapadnim saveznicima. Koordinirano su radili. To treba izvući i štampati. A danas crkva ništa ne govori da je Stepinčeva crkva bila izdajnička politika prema hrvatskom narodu. Ta izdajnička politika je u kontinuitetu Rimske crkve. Nemojte nikada govoriti katolička crkva, uvek govorite Rimska crkva.“

„Da, da. On je bio Pavelićev, ustaški duhovni pastir. A ono što sam ranije govorio o kleronaciobalistima, orlovima i križarima, toj prijeratnoj klerofašističkoj štampi, fanatizaciji hrvatskih nacionalista kroz crkvu, to oni i danas rade i nastavljaju. Imaju moćnu organizaciju i štampu i ugrađuju se u jezgro kontrarevolucije. Naravno, u izmjenjenim svjetskim i drugim uslovima, ali oni istrajavaju. Uvijek kao samostalni element traže saveznika u svijetu protiv socijalističke Jugoslavije, a to znači i protiv hrvatskog naroda. Antikomunizam im je centralna orijentacija. To je osnovno.
Rimokatolička crkva je bila u funkciji spasavanja najreakcionarnijih režima. U vrijeme rata je, naravno, bila protiv narodnooslobodilačkog pokreta. To je jedna konzekventna linija koju samo treba znati pratiti kroz hodnike labirinata i u ovoj novoj situaciji. Ali to je ista linija. I to uporno ista linija.“

Nastaviće se

 

[Koča]

Privilegovan u odnosu na druge robijaše

Ništa Stepincu nije značilo more tuge koje su pred njega na suđenju izlili svedoci svih užasa. NJemu je savest bila čista. Onde gde je to ćutanje morao da zameni krik čoveka, neizostavno, ostalo je hladno lice čoveka koji je sveštenik. Od svega, na Stepinca je samo jedna stvar ostavila utisak i o tome nam je ostao zapis: „Kad je Erihu Lisaku bila pročitana osuda, kojom se kažnjava na smrt vješanjem, on je povikao: ‘Živjela Nezavisna Država Hrvatska! ‘. Za Lisaka je razumljivo. Moram priznati da se je časno i junački ponio. Bio je žrtva svoje ideje. Može i te kako služiti za primjer odlučnosti i mnogi se moraju pred njim postidjeti. Koliko je samo muka podnio! Dok su neki naši sveštenici - utučenih živaca - svašta govorili, Lisak je tiho govorio: ‘Žalosno! Žalosno! ‘ Govorio je tako da i ja čujem. Proglasili su ga zločincem, i mene stavili do njega, da me tobože ponize“.

Mi očigledno preozbiljno shvatamo nečije proglašenje za sveca. Ili, makar bi tako trebalo da bude. Da bi neko postao svetac morao je da bude ili mučenik ili tvoritelj čudesnih dela. Stoga se naknadno domišljaju najrazlčitiji događaji koji bi ga uvrstili u jednu ili drugu grupu. Te bio je mučenik jer je bio tako dugo u zatvoru, te tamo je trovan od čega je potom umro u Krašiću u kućnom pritvoru. Istine radi, stvari su stajale umnogome drugačije. Kako ne bismo bili optuženi za izmišljanje, citiraćemo jednostavno Benigara i njegovu biografiju Stepinca koja ga preporučuje za sveca.

„Nadbiskup nije bio stavljen u ‘karantenu’, već su mu odmah dodijelili posebnu ćeliju u krilu koje su logoraši smatrali povlaštenim. To krilo se sastojalo od nekoliko soba, koje su svojevremeno služile kao ured kaznionice. Tko je boravio u tom krilu bio je potpuno odijeljen od ostalih logoraša i stajao pod strogim nadzorom upravnika Josipa Špiranca. Zbog toga strogog nadzora bilo kakav dodir s drugim zatvorenicima bio je posve onemogućen.
Prva soba na desno od glavnog ulaza bila je stanica milicionara koji su bili određeni za službu u tom odjeljenju. Druga je soba bila dodijeljena nadbiskupu. Za njega su od dviju soba učinili jednu, porušivši zid koji ih je dijelio.

U sobi je nadbiskup imao vojnički krevet, stol i stolicu, dvije police za knjige i jedan stari ormar za odijelo. U početku je imao svoj mali pisaći stroj. Kasnije su mu Kolumbovi vitezovi iz Amerike poklonili novi. Treća mu je soba služila kao kapelica, u nju je uprava stavila lijep iz hrastovine umjetnički izrezbaren oltar. Kako križ na oltaru nije imao Spasiteljeva lika, jedan od utamničenih sveštenika je potajno džepnim nožem izrezbario krasno malo raspelo, tj. križ sa Spasiteljevim likom, dugačak 12,8 cm, a širok 8,2 cm. Nadbiskup je to raspelo pričvrstio na oltarni križ. Prema bilješci koju je sam napisao na ceduljicu i poslao u nadbiskupski dvor u Zagrebu, hrana je bila dobra i postupak uljudan. Poručio je da mu zbog toga ne šalju hranu iz Zagreba. On je jedini dobivao posebnu hranu, građansku, koju mu je pripravljala neka pravoslavka u obližnjem župnom dvoru. Hranu bi donosili na glavni ulaz u kaznionicu, a primao bi je službujući časnik, pregledao i predao odgovornom zapovjedniku, da je otpremi nadbiskupu. Dnevno je dobio i vino, koje mu je bilo potrebno radi probave. Svaki mjesec je dobio i bocu rakije, koju on nije pio, već ju je poklonio kojemu supatniku.“

Nastaviće se

 

[Koča]

Početak drugog kruga laži i nesreća

A što se njegove bolesti i takozvanog trovanja tiče Benigar zapisuje:

„U drugoj polovici travnja g. 1953. ukućani su zapažali, da su se na kardinalovu licu pojavile crveno-ljubičaste mrlje. Koncem svibnja iste godine ga je posjetio njegov osobni liječnik i obavio stručni pregled zdravstvenog stanja, koje je bilo zadovoljavajuće. Jedino ga je smetala upadna ljubičasta boja cijeloga lica, oba uha i šake. Kako nije ponio sa sobom potrebite sprave, pošao je po njih u Zagreb. Vrativši se u Krašić učini potpuni pregled krvi, koji je potvrdio sumnju o težem oboljenju krvi i ustanovio diagnozu: morbus vasšuez, čije liječenje prema dosadašnjem iskustvu nije uspješno, i bolest bi mogla trajati najdulje deset godina...

Izvršno vijeće Hrvatske poslalo je, 15. lipnja 1953, liječniiku komisiju, pet hematologa, u Krašić, da ustanove stvarno zdravstveno stanje kardinalovo. On je bio na šetnji. Vrativši se bio se sav uznojio. Liječnici su čekali pred kućom. Kardinal se ispričao, da se mora najprije presvući. U međuvremenu župnik je došljake počastio. Kada se kardinal presvukao, pozove vođu komisije, partijca, liječnika UDB-e u Zagrebu, te mu izjavi, da komisiju ne želi primiti u prilikama, u kojima se nalazi, jer da imade svoje liječnike, koji su već ustanovili, o čemu se radi. Oni su mu dosta, i on ostaje u Krašiću, gdje će se liječiti, kako može. Liječnik se ispričavao tvrdeći, da oni vjeruju u nalaz njegovih liječnika, ali tu su hematolozi, koji su baš za takve bolesti stručnjaci.

...26. srpnja 1953, u 10,30 s. prije podne, stigli su u pratnji dr. Bogičevića u Krašić specijalisti iz Amerike dr John Lanjrence, direktor Donner Laboratory sa sveučilišta u Kaliforniji, i dr Francis Ruzich, kirurg iz Čikaga. Profesor dr Lanjrence donio je sa sobom po posebnom odobrenju američkog kongresa, koje je dano per acclamationem, injekciju P. 32, tj. radioaktivni fosfor. Injekciju mu je nakon svestranog i temeljitog pregleda uštrcao. Drugog dana ujutro vratili su se obojica opet u pratnji dr Bogičevića i izdali obavijest, u kojoj su istaknuli, da su naši liječnici odlično liječili kardinala, a samo zdravlje da nije kritično, nego gotovo osigurano. Iza toga posjeta pošli su odmah u Rim, da obavijeste sv. oca o bolesnikovu stanju. Nakon tri mjeseca imali su stići liječnici iz Švicarske, da dadu bolesniku još jednu količinu radioaktivnog fosfora.

Kardinal je nakon te injekcije upravo oživio. Redovito je opet nedjeljom i blagdanima počeo služiti sv. misu podnevnicu sa propovijedu. Tek mu se vratio. Osjećao se je svjež za rad... U tri je navrata bio kod njega i najuvaženiji hematolog u Evropi profesor Ludvig Heilmeyer, direktor sveučilišne klinike za unutrašnje bolesti u Frajburgu u Breisgau kao konzilijarni liječnik.“

Eto, to je sva priča o mučeništvu. To je stvarna slika Stepinca koji se proteklih nekoliko dana opet pojavio u novom feljtonu Glasa koncila kao neko sasvim drugi, neprepoznatljiv do te mere da se čovek upita ima li više Stepinaca, jer nigde ni reči o ratu, pokrštavanju, logorima smrti, klanju, bestijalnom iživljavanju nad nemoćnim, na najnemoćnijom decom, ženama i starcima. Pošteđeni od svega toga počinje se novi krug laži, novi krug nesreća, ko zna kada i za koga, ali nesreća neizostavno.

 

[drbob]

Definitivno zločinac.

 

[Flexoman]

Злочинац БАРАБА

 

[Sanovnik]

Zlikovac, bolesni sadista, hrvat

 

[Ненад]

У сну се не уснио болесник.

 

[drbob]

окорели злочинац...

 

[Svecovek]

Немам неки посебан став,али треба рећи да он обично иде у пакету са Св.Вл.Николајем.
Обично иста левичарска комунистичка групација клевеће и једног и другог.

 

[Акај]

Svetac sigurno ne.

 

[Koča]

Немам неки посебан став,али треба рећи да он обично иде у пакету са Св.Вл.Николајем.
Обично иста левичарска комунистичка групација клевеће и једног и другог.

Ti si dovoljno rekao...

nemas neki poseban stav o ulozi katolicke crkve u genocidu nad Srbima u NDH...sta reci...pa jos trpas Stepinca u isti kos sa sv.Nikolajem Velimirovic....ti, ''ljoticevac''? ko je ovde lud?...

Zato i sumnjam da si onaj za koga se predstavljas...

i zato i rekoh....pa ti nisi Jakovljevic, ti si neki veci izdajnik...))))

 

[ЉотићевацСССС]

Злочинац који је пружио пуну подршку усташким кољачима.

 

[Владан]

Гибанко, шта те мучи. Степинац је злочинац као и сви папци ватикански.

 

[Svecovek]

Pa vidis da ovaj vas SlovesniFilozof ne misli tako...jos ga stavlja u isti kos sa sv.Nikolajem...ccc

Кочо пошто си изгледа од моје поруке добио нервни слом ,па си 3 дана пенио по форуму од беса,ред је да разјасним шта сам хтео да кажем:

1.Не изврћи речи из контекста,ја нигде нисам рекао да не осуђујем сатански погром у НДХ,рекао сам да о Степинцу немам изграђен став због недовољног познавања те материје.
2.Ко је теби дао ауторитет да одлучујеш о томе да ли сам ја добар или лош Србин
(при чему користиш комунистичке изразе-издајник,непријатељ)