Mistifikacija ubistva kralja Aleksandra
Stepinac u svom dnevniku beleži posetu kralju Aleksandru, 3. jula 1934. godine, kome se smerno poklonio i pred njim položio zakletvu na vernost kao koadjuktor i novi nadbiskup
Zašto se i dalje pothranjuju i potkrepljuju stari mitovi i laž? Možda zbog novih laži i novih državnih tvorevina koje ne da se nisu odrekle srama svoje istorije, već baštine dobar njen deo, ugrađujući i deo osuđene ustaške ideologije u njene temelje, naročito deo prakse kroz mnoge akcije takozvanog domovinskog rata.
Dnevnik je skoro šezdeset godina bio otuđen sa teritorije Hrvatske, bio je u Beogradu, koristio ga je Blažević u procesu protiv Stepinca... Izabrao je samo neke delove dnevnika koji su potkrepljivali pojedine delove njegove optužnice..., neke su od teza koje i dalje, protiv svih činjenica i svake logike egzistiraju, pa se još i dograđuju, novim tumačenjima uporno zanemarujući istinu.
Nadbiskup Stepinac je prvi put pritvoren 17. maja 1945, a pušten 3. juna, da bi se već sutradan pojavio u razgovoru sa Titom. Nisu to bili obećavajući razgovori i samo su utvrdili mišljenje novih vlasti da se Stepinac mora izvesti pred sud. Doduše, velika je sreća pratila Stepinca, što niko nije znao, jer prvih dana pošto su partizanske jedinice ušle u Zagreb, Tito je poslao Jeftu Šašića sa nekoliko zadataka, od kojih su dva zanimljiva za ovu priču. Da naredi Koči Popoviću da povuče srpske brigade kako mu se ne bi prebacivalo da su ti borci uništili grad, a kako se to inače govorilo, svakom prilikom, za srpske jedinice koje su u Zagreb ušle na kraju Prvog svetskog rata, i ‘’da se uhapsi onaj zločinac Stepinac i da se odmah raščisti sa njim’’. LJude koji su poslati da uhapse Stepinca vratio je Hebrang, kasnije objašnjavajući svoju odluku potrebom da mu se javno sudi, što bi bilo veoma značajno i korisno za državu koja se stvara i za istinu o izdajničkom radu dobrog dela katoličkog klera i njihovog nadbiskupa.
Potpuni tekst dnevnika svakako mogu da pomognu pažljivom istraživaču da utvrdi stvarne motive Stepinca za njegovo delovanje i ponašanje u ključnim političkim momentima i njegovom odnosu prema najistaknutijim ličnostima i kreatorima strašnih događaja koji su trajali godinama.
Stepinac u svom dnevniku beleži posetu kralju Aleksandru, 3. jula 1934. godine, kome se smerno poklonio i pred njim položio zakletvu na vernost kao koadjuktor i novi nadbiskup umesto teško obolelog Bauera. Kako se iz dnevnika vidi, kralj i nadbiskup odmah su se složili oko jednog pitanja, koje se odnosilo na odbranu postojećeg društvenog poretka. U zapisu od tog dana Stepinac je zabeležio da je rekao kralju Aleksandru ‘’da je jedino Katolička crkva dorasla komunizmu i kadra je uhvatiti se s njim u koštac’’. Na to je kralj Aleksandar, prema Stepinčevom dnevniku, odgovorio: ‘’To je i moje uverenje, Preuzvišeni, da je jedino katolička crkva kadra držati frontu protiv komunizma i meni je veoma drago da ste ovako otvoreni i iskreni...’’
Mnogo više zajedničkog Stepinac je našao u svom odnosu sa knezom Pavlom, koji je, posle ubistva kralja Aleksandra, u Marselju u oktobru 1934. preuzeo glavne poslove u Kraljevini Jugoslaviji, kao prvi namesnik.
Iz tog vremena datira jedna od značajnih mistifikacija, koja se se po nekakvoj nerazumljivoj inerciji održala do današnjih dana. Odnosi se na ubistvo kralja Aleksandra koje su organizovale obaveštajne službe fašističke Nemačke i Italije, a izvršilac je bio Vlado Georgijev, alijas Černozemski, lični ubica Vanča Mihajlova i egzekutor VMRO-a, te jedna šačica ustaških ‘’revolucionara’’ obučavanih u logoru u Janka Pusti u Mađarskoj.
Što se tiče ljudi Anta Pavelića, grupe bednih kukavica kojima se zbog njihovog držanja u Marseju Černozemski zarekao da će ih sve pobiti, što bi bez sumnje i učinio da nije ubijen pošto je izvršio atentat, kralj Aleksandar bi doživeo duboku starost. To je najkraća priča o politički motivisanoj tvrdnji da su Aleksandra ubile ustaše, što je daleko od svake istine i spada u izmišljene stranice „herojske“ ustaške prošlosti.
Ulozi Vanča Mihajlova u tim zbivanjima nikada nije posvećena posebna i zaslužena pažnja. Pre svega radi činjenice da je Nemačka po principu stvaranja paradržavne kreature Nezavisne države Hrvatske, htela da napravi i sličnu Makedoniju sa Mihajlovim na čelu, bezuspešno doduše, ali i da bi se istražile njegove posebne veze sa Vatikanom, pod čijom je zaštitom doživeo duboku starost, nekažnjen zbog mnogobrojnih zločina kojima je bio obeležen njegov život. Umro je u Vatikanu sedamdesetih godina. Činjenica da je čitav Drugi svetski rat proveo u Zagrebu, gde je živeo u kuću do Pavelićeve, govori o njihovoj velikoj bliskosti.
Nastaviće se