Alojzije Stepinac

[matijakupa]

sta, da i?

nista....ustase ostaju ustase, nikad nisu ni prestajale to da budu...a i kako bi...kad je sve ono sto danas predstavlja hrvatska i njen narod izgradjeno na temeljima ustastva...

daj Koča, nekad stvarno pretjeruješ
ponekad mislim da si stvarno plaćen po postu

da te pitam nešto, odgovori ako želiš ali bez vrijeđanja i visokih tonova:
da li si imao ikakva osobna neugodna iskustva sa Hrvatima ili Hrvatskom?
da li je tvoja uža obitelj imala nekih žrtava od strane Hrvata u posljednja dva rata?
da li imaš neki drugi osoban razlog za ovakvu mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj?

nije provokacija, pitam te ozbiljno i iskreno

 

[Mrkalj]

Matija Kupa: ne postoji zakon koji može odrediti kako će i u kojoj odjeći obitelj sahraniti pokojnika

Nemate zakon protiv ustaškog (aka klerofašističkog) znamenja na javnim mestima? Groblja, crkve (i kapele) su javna mesta.

 

[matijakupa]

Nemate zakon protiv ustaškog (aka klerofašističkog) znamenja na javnim městima? Groblja, crkve (i kapele) su javna města.

crkva je javno mjesto, ali mrtvački sanduk nije

...ako me razumiješ, a znam da razumiješ, samo se trudiš da ispadne drugačije....

 

[Koča]

daj Koča, nekad stvarno pretjeruješ
ponekad mislim da si stvarno plaćen po postu

da te pitam nešto, odgovori ako želiš ali bez vrijeđanja i visokih tonova:
da li si imao ikakva osobna neugodna iskustva sa Hrvatima ili Hrvatskom?
da li je tvoja uža obitelj imala nekih žrtava od strane Hrvata u posljednja dva rata?
da li imaš neki drugi osoban razlog za ovakvu mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj?

nije provokacija, pitam te ozbiljno i iskreno

placen...hehe...ne budi smesan...zasta?

matija moracu da te razocaram ali odgovor na svako tvoje pitanje je NE...tvoj je problem sto mislis da to mora da bude razlog ovakvog mog stava o Hrvatima...samo sam realan, stojim iza svega sto sam rekao, i ne vidim sta je tu sporno....i ti si mi jasan, nisam ni mislio da to treba da ti se svidi, ali stvari jednostavno tako stoje...

ne znam ni zasto se pozivas na mrznju....izgleda da izreci istinu o Hrvatima, za vas mora da podrazumeva mrznju...

 

[Pumpaj Dinstanović]

daj jedan državni hvalospjev o Paveliću iz službene institucije
ili neka je nevladina, ali da je bar ozbiljna i suvisla (znači ne ustaškiforum i sl. idiotske udruge)

Šakića je sahranila obitelj na privatnoj ceremoniji bez ikakvog utjecaja države
ne postoji zakon koji može odrediti kako će i u kojoj odjeći obitelj sahraniti pokojnika
da ne zaboravimo reći da je Šakić umro kao osuđenik u Republici Hrvatskoj!

on nije blaženi svetac već osuđenik za ratni zločin, po zakonu i na pravdi Boga

o tvom komentaru da budem dobar katolik, nemam ti što dobroga reći (kako bi rekao moj prijatelj jedan)

još nešto?

Nema ni sa čim Republika Hrvatska, već je problem u rimokatoličkoj crkvi u njoj.

 

[matijakupa]

Nema ni sa čim Republika Hrvatska, već je problem u rimokatoličkoj crkvi u njoj.

ovo je ipak pretjerivanje, ali ne bih o tome

slično što sam rekao i Mrkiju: ti znaš da nije tako, samo se trudiš ostaviti drugačiji dojam

 

[Pumpaj Dinstanović]

ovo je ipak pretjerivanje, ali ne bih o tome

slično što sam rekao i Mrkiju: ti znaš da nije tako, samo se trudiš ostaviti drugačiji dojam

Ne trudim se uopšte katolička crkva u Hrvatskoj ima velike probleme, o tome je predsjednik države pričao u detalje mnogo strožije nego što bih se složio sa njim.

Jedino ako misliš da Predsjednik Republike želi ostaviti drukčiji dojam iako zna da ne govori istinu...?

 

[matijakupa]

placen...hehe...ne budi smesan...zasta?

matija moracu da te razocaram ali odgovor na svako tvoje pitanje je NE...tvoj je problem sto mislis da to mora da bude razlog ovakvog mog stava o Hrvatima...samo sam realan, stojim iza svega sto sam rekao, i ne vidim sta je tu sporno....i ti si mi jasan, nisam ni mislio da to treba da ti se svidi, ali stvari jednostavno tako stoje...

ne znam ni zasto se pozivas na mrznju....izgleda da izreci istinu o Hrvatima, za vas mora da podrazumeva mrznju...

iskreno, bio sam uvjeren da je će odogovor biti ovakav, trebao sam ti poslati privatnu poruku odmah pa bi vidio da sam to pretpostavljao
i nisi me uopće razočarao, ako si mislio da ću tvojim eventualnim pozitivnim odgovorima poentirati, krivo si mislio
nisam takav čovjek koji bi iz tuđe osobne ili obiteljske nesreće izvlačio neki alibi za neko ponašanje

ja uopće nemam problem sa time, kao što si ti rekao, niti ja imam loše mišljenje o tebi i o Srbima generalno, a mislim da si to do sada i mogao primjetiti

a ovo da stvari tako izgledaju u vezi neke opće istine, to tebi tako izgleda i imaš pravo na svoj stav koji je formiran na temelju tvoje perspektive
o istini bi se dalo reći par riječi, ali kao što tu dolje niže velim, nisam od onih koji će nekoga u bilo što uvjeravati, pogotovo ne nekim linkom ili citatom
to je za mene stvar razuma

u vezi ove razlike u mišljenjima oko ovih između nas spornih stvari, iz moje perspektive izgledaju utoliko drugačije, samo konkretno ja nisam od onih koji bi trošili sate i dane na ispisivanje ili copy/paste stranica po raznim forumima

naravno, to samo po sebi nije ništa loše ako netko vidi smisao u tome

 

[matijakupa]

Ne trudim se uopšte katolička crkva u Hrvatskoj ima velike probleme, o tome je predsjednik države pričao u detalje mnogo strožije nego što bih se složio sa njim.

Jedino ako misliš da Predsjednik Republike želi ostaviti drukčiji dojam iako zna da ne govori istinu...?

gledaj, stvari između Predsjednika Mesića i katoličke crkve u Hrvatskoj su malo kompleksnije nego izgledaju

definitivno se ovdje svodi na problem osobnog stava jednog ili dva biskupa, a ne cijele Crkve
o tome je prošli mjesec Papa Benedikt razgovarao baš sa Mesićem, ako nisi pratio...

najbolji dokaz tome je bio stav Crkve za vrijeme kardinala Kuharića, koji nije dopuštao ovakva soliranja pojedinih biskupa
Bozanić je tu napravio grešku, ali za njega radi vrijeme.... i genetika.....

 

[Pumpaj Dinstanović]

gledaj, stvari između Predsjednika Mesića i katoličke crkve u Hrvatskoj su malo kompleksnije nego izgledaju

definitivno se ovdje svodi na problem osobnog stava jednog ili dva biskupa, a ne cijele Crkve
o tome je prošli mjesec Papa Benedikt razgovarao baš sa Mesićem, ako nisi pratio...

najbolji dokaz tome je bio stav Crkve za vrijeme kardinala Kuharića, koji nije dopuštao ovakva soliranja pojedinih biskupa
Bozanić je tu napravio grešku, ali za njega radi vrijeme.... i genetika.....

Pa sve to ja znam...I?

 

[matijakupa]

Pa sve to ja znam...I?

pa ništa, onda ipak samo ne razumiješ .........

 

[Mrkalj]

crkva je javno mjesto, ali mrtvački sanduk nije

...ako me razumiješ, a znam da razumiješ, samo se trudiš da ispadne drugačije....

Iskopaće tebe Billy, ja ti kažem.

 

[matijakupa]

Iskopaće tebe Billy, ja ti kažem.

heheheheheh,
ajd dobro, na kraju me nasmiješ.......

 

[Koča]

Feljton - Glas Javnosti

Branimir Stanojević: Dnevnici Alojzija Stepinca

Osim pet knjiga Dnevnika nadbiskupa Alojzija Stepinca za koje se u javnosti zna postoji i šesta i nalazi se u Beogradu

Sve će pokriti trava i zaborav, sav praiskonski užas u očima ljudi koji se odvode u neumtnu smrt, i krik majke i vrisak deteta, samo treba uporno ponavljati jednom usaglašenu laž i insistirati na njoj. Treba sejati tu travu laži i zaborava, neprestano, i opet, dok ne izblede slike stotina hiljada umorenih ljudi, koji bi morali da pronađu svoj spokoj u našem ljudskom, čistom sećanju. Treba što više mistificirati, tumačiti, pronalaziti „nove dokaze“ koji će stvar pokolja, istrebljenja i mržnje, objasniti na što prihvatljiviji način koji govori, ne o činjenicama već o ostrašćenosti protivnika koji je valjda izmislio logore smrti, ogromnu i najtužniju galeriju slika ubijene dece, ljudi, nemoćnih staraca, slike bestijalnog iživljavanja nad svakome ko nije istoveran, istokrvan...

Otud neprestani pokušaju da se odrede neki novi brojevi ubijenih, mnogo manji, da se zverski način likvidacije odmeni hladnim rečnikom ravnodušnosti, da se licitira nad grobovima i nad živima, da se licitira do potpune obesmišljenosti.

Knjige i beskonačni feljtoni u produkciji onih koji bi, da je časti, morali da umuknu zauvek, šire se brzinom ogavnih tračeva i brzinom kuge. A cilj? Da se iz temelja nove države iskopaju gromade na kojima piše: Jasenovac, Slano, Stara Gradiška, pokolj u Glini, Jadovno... Da se iz predvorja lažnoga slobodarstva i sjaja sećanja, uklone na stotine hiljada pločica, a na svakoj po jedan lik, po jedan tužni osmeh, pa i na desetine hiljada kozaračke dece. To su skoro sva ona deca odvedena u logore, odvojena od majki, umorena užasnom smrću, odvedena pod nogu Maje Buđon, pod lopatu sestre Pulherije koja je volela da trebi tu srpsku, jevrejsku i romsku gamad. Tu su slike sve dece, pa i onih koje je spasla Dijana Budisavljević sa svojim prijateljima i koja je svedočila o činjenici da se blaženi Stepinac nikada nije hteo okrenuti na užas i njena preklinjanja da joj u spasavanju te dece pomogne.

Današnje tumačenje nekadašnjih zbivanja u NDH jednostavna su. Ne govore u prilog istini sa kojom se mnogi ne mogu suočiti već više od pola veka. Katolička crkva pre svega, kao i nosioci ustaške ideologije krvi i tla koja je uvek mogla da računa na njenu zaštitu i podršku. To se odnosi na broj umorenih ljudi u mnogobrojnim logorima u Hrvatskoj, kao i na ulogu, smisao i značaj ustaške ideologije i njenog delovanja u dugom periodu od vremena pojave fašizma u Evropi do današnjih dana. Sastavni deo tog stava je uporno negiranje uloge i značaja pojedinih ličnosti kao što je nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac, u sramnim, a užasnim događajima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u vreme Drugog svetskog rata. Ogromna produkcija falsifikata, ‘’novih svedočenja’’ i saznanja prosto je neverovatna. Naravno, nije reč samo o Stepincu, već i o perjanicama tog pokreta; Paveliću, Kvaterniku, Budaku, pa i užasnim ubicama kakvi su bili Luburić, Francetić, fra Filipović, Majstorović...

Nastaviće se

 

[Koča]

Neprobojni zid dobro sračunatog ćutanja

Mistifikacije dnevnika počele su rano i traju do današnjih dana, jer je njihov sadržaj veoma teško prilagoditi izgrađenoj slici o blaženom Stepincu

Za divno čudo sačuvana su svedočenja preteklih žrtava, čitave biblioteke, kompletni arhivi, ali i sećanja ljudi koji su poznavali i najčuvanije tajne koje nas danas zanimaju. U ovom slučaju to su između ostalih, Jakov Blažević, Vladimir Bakarić, pa istraživač Dragoje Lukić, ali i general Jefto Šašić na koga su svi zaboravili kao na mogućeg svedoka, pa i general Jovo Popović takođe. Imajući sve ovo u vidu može se učiniti suvišnim napor da se još jednom stane u odbranu istine.

A, opet, kada pročitate stav koji izražava citat koji sledi, a poznajete istoriju Balkana, suočavate se sa sarkazmom u njegovom najogoljenijem smislu, sa bestidnošću kojoj je teško naći primer:
„Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, ustaški je režim, potaknut od nacističke NJemačke, počeo sustavni progon Židova, a kasnije i Roma kao i progon Srba. Katolička je crkva prosvjedovala protiv tih mjera, a osobito je agilan bio Alojzije Stepinac. Odlučno je osuđivao rasističku teoriju i na njoj zasnovanu praksu, te pokušavao pomoći u pojedinim slučajevima. U tome je imao samo ograničeni uspjeh, ali nekoliko stotina Židova spaseno je njegovim osobnim zalaganjem, kao i zalaganjem drugih svećenika i predstavnika Svete stolice u NDH. Postoje zamjerke da ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu učinili sve što su mogli i trebali. Stepinac je osuđivao rasizam i prije rata, primjerice u propovjedi na Staru godinu 1938, u skladu sa enciklikom Mit brenender Sorge iz 1938. u kojoj je papa Pije DžI osuđuje rasizam i nacionalsocijalističko učenje.’’

Mnogo godina se očekivalo da će se u dnevnicima Alojzija Stepinca naći i oni delovi koji će dati dovoljno materijala i potvrditi teorije o herojskom, milosrdnom i mudrom držanju Stepinca. U ta, za prave ljude herojska vremena, za kukavice kukavička, za zločince zločinačka, koji će na taj deo istorije Hrvatske baciti neko novo, lepše svetlo. Razloga je bilo, mislilo se, jer kako drugačije objasniti toliko godina upornog odbijanja de se dnevnici otvore za radoznale istraživače, ali i za uspaljene branioce Stepinčeve. Taj neprobojni zid ćutanja otvorio je neslućeni posao pojedinim istraživačima, njihov prepis postoji i nalazi se u Beogradu. Ćuti se o njima i pored činjenice da su dostupna zlatnim i ograničenim perima novinara Glasa Koncila, koji se neprestano, godinama, kroz bezbroj tekstova i feljtona trude da satkaju mrežu od laži za lakoverne, za one koji znaju malo ili nimalo.

Originalni dnevnik Alojzija Stepinaca, od kada je pronađen u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno sa delom dokumentacije Nezavisne Države Hrvatske, kompletom gramofonskih ploča sa snimljenim govorima Pavelića, sa delom zlata iz trezora ustaške države u kome je bilo uglavnom zlatnih zuba i veštačkih vilica pobijenih nesretnika u mnogobrojnim logorima smrti, nalazio se u arhivu Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske u Zagrebu, uredno odložen i čuvan pod brojem 001050-31.
Dnevnik ima pet tomova i prva dva nose naslov, dr Alojzije Stepinac nadbiskup koadjutor, dok je na ostala tri on nadbiskup zagrebački.

Uz tekst dnevnika ispisan rukom Stepinca, a ponekad i njegovih sekretara, Ivana Šalića, Stjepana Lackovića i Franja Koktana, koji bi po sugestijama svog nadbiskupa beležili pojedinosti koje su smatrane važnim, mnoštvo je izlepljenih fotografija i pozivnica sa raznih svečanosti na kojima je Stepinac učestvovao.
Sakrio ih je u Nadbiskupiji kanonik Ivandija tako što ih je uzidao u deo jedne od podrumskih prostorija. No kako OZNA sve dozna tako je i ova tajna ubrzo razotkrivena, pomalo kasno za suđenje Stepincu, koji je već bio osuđen i zatvoren u Lepoglavi.
Dnevnici su prepisani ubrzo po otkrivanju, o čemu svedoči akademik LJubo Boban, i ne samo on, jer se u svom radu služio prepisom, a da originalne dnevnike nikada nije video.

Mistifikacije dnevnika počele su rano, već pošto su otkriveni i traju do današnjih dana. Nekada zato što su bili nedostupni, a danas zato što su van svih očekivanja dostupni, i stoga što je njihov sadržaj veoma teško prilagoditi izgrađenoj slici o blaženom Stepincu. Sada više nema prepreka koje će potvrditi istinitost teze da su Stepinac i Maček ustoličili Pavelića i otvorili vrata nadolazećem zločinu koji će se artikulisati i učvrstiti kroz zakone i praksu Nezavisne Države Hrvatske. Pa zašto se onda ćuti.

Nastaviće se

 

[Koča]

Mistifikacija ubistva kralja Aleksandra

Stepinac u svom dnevniku beleži posetu kralju Aleksandru, 3. jula 1934. godine, kome se smerno poklonio i pred njim položio zakletvu na vernost kao koadjuktor i novi nadbiskup

Zašto se i dalje pothranjuju i potkrepljuju stari mitovi i laž? Možda zbog novih laži i novih državnih tvorevina koje ne da se nisu odrekle srama svoje istorije, već baštine dobar njen deo, ugrađujući i deo osuđene ustaške ideologije u njene temelje, naročito deo prakse kroz mnoge akcije takozvanog domovinskog rata.
Dnevnik je skoro šezdeset godina bio otuđen sa teritorije Hrvatske, bio je u Beogradu, koristio ga je Blažević u procesu protiv Stepinca... Izabrao je samo neke delove dnevnika koji su potkrepljivali pojedine delove njegove optužnice..., neke su od teza koje i dalje, protiv svih činjenica i svake logike egzistiraju, pa se još i dograđuju, novim tumačenjima uporno zanemarujući istinu.

Nadbiskup Stepinac je prvi put pritvoren 17. maja 1945, a pušten 3. juna, da bi se već sutradan pojavio u razgovoru sa Titom. Nisu to bili obećavajući razgovori i samo su utvrdili mišljenje novih vlasti da se Stepinac mora izvesti pred sud. Doduše, velika je sreća pratila Stepinca, što niko nije znao, jer prvih dana pošto su partizanske jedinice ušle u Zagreb, Tito je poslao Jeftu Šašića sa nekoliko zadataka, od kojih su dva zanimljiva za ovu priču. Da naredi Koči Popoviću da povuče srpske brigade kako mu se ne bi prebacivalo da su ti borci uništili grad, a kako se to inače govorilo, svakom prilikom, za srpske jedinice koje su u Zagreb ušle na kraju Prvog svetskog rata, i ‘’da se uhapsi onaj zločinac Stepinac i da se odmah raščisti sa njim’’. LJude koji su poslati da uhapse Stepinca vratio je Hebrang, kasnije objašnjavajući svoju odluku potrebom da mu se javno sudi, što bi bilo veoma značajno i korisno za državu koja se stvara i za istinu o izdajničkom radu dobrog dela katoličkog klera i njihovog nadbiskupa.

Potpuni tekst dnevnika svakako mogu da pomognu pažljivom istraživaču da utvrdi stvarne motive Stepinca za njegovo delovanje i ponašanje u ključnim političkim momentima i njegovom odnosu prema najistaknutijim ličnostima i kreatorima strašnih događaja koji su trajali godinama.
Stepinac u svom dnevniku beleži posetu kralju Aleksandru, 3. jula 1934. godine, kome se smerno poklonio i pred njim položio zakletvu na vernost kao koadjuktor i novi nadbiskup umesto teško obolelog Bauera. Kako se iz dnevnika vidi, kralj i nadbiskup odmah su se složili oko jednog pitanja, koje se odnosilo na odbranu postojećeg društvenog poretka. U zapisu od tog dana Stepinac je zabeležio da je rekao kralju Aleksandru ‘’da je jedino Katolička crkva dorasla komunizmu i kadra je uhvatiti se s njim u koštac’’. Na to je kralj Aleksandar, prema Stepinčevom dnevniku, odgovorio: ‘’To je i moje uverenje, Preuzvišeni, da je jedino katolička crkva kadra držati frontu protiv komunizma i meni je veoma drago da ste ovako otvoreni i iskreni...’’

Mnogo više zajedničkog Stepinac je našao u svom odnosu sa knezom Pavlom, koji je, posle ubistva kralja Aleksandra, u Marselju u oktobru 1934. preuzeo glavne poslove u Kraljevini Jugoslaviji, kao prvi namesnik.
Iz tog vremena datira jedna od značajnih mistifikacija, koja se se po nekakvoj nerazumljivoj inerciji održala do današnjih dana. Odnosi se na ubistvo kralja Aleksandra koje su organizovale obaveštajne službe fašističke Nemačke i Italije, a izvršilac je bio Vlado Georgijev, alijas Černozemski, lični ubica Vanča Mihajlova i egzekutor VMRO-a, te jedna šačica ustaških ‘’revolucionara’’ obučavanih u logoru u Janka Pusti u Mađarskoj.

Što se tiče ljudi Anta Pavelića, grupe bednih kukavica kojima se zbog njihovog držanja u Marseju Černozemski zarekao da će ih sve pobiti, što bi bez sumnje i učinio da nije ubijen pošto je izvršio atentat, kralj Aleksandar bi doživeo duboku starost. To je najkraća priča o politički motivisanoj tvrdnji da su Aleksandra ubile ustaše, što je daleko od svake istine i spada u izmišljene stranice „herojske“ ustaške prošlosti.
Ulozi Vanča Mihajlova u tim zbivanjima nikada nije posvećena posebna i zaslužena pažnja. Pre svega radi činjenice da je Nemačka po principu stvaranja paradržavne kreature Nezavisne države Hrvatske, htela da napravi i sličnu Makedoniju sa Mihajlovim na čelu, bezuspešno doduše, ali i da bi se istražile njegove posebne veze sa Vatikanom, pod čijom je zaštitom doživeo duboku starost, nekažnjen zbog mnogobrojnih zločina kojima je bio obeležen njegov život. Umro je u Vatikanu sedamdesetih godina. Činjenica da je čitav Drugi svetski rat proveo u Zagrebu, gde je živeo u kuću do Pavelićeve, govori o njihovoj velikoj bliskosti.

Nastaviće se

 

[Koča]

Koliko puta i kome se zaklinjao

Rasparčavanje korpusa slovenskih naroda i njihovih država, tako prepoznatljivo u vreme kojem smo svedoci, a akteri isti. Nemačka i Vatikan, pre svih

Kralj Aleksandar je 1934. godine dao saglasnost da Stepinac bude izabran za koadjutora zagrebačkog nadbiskupa, tek pošto je informisan od vojnih vlasti da je Stepinac bio dobrovoljac u srpskoj vojsci na solunskom frontu, gde je dobio i čin oficira srpske kraljevske vojske i gde se zakleo na vernost. Koliko se puta i kome sve zaklinjao na vernost?

Prethodno je Stepinac kao austrijski oficir, zaklet na vernost Austro-Ugarskoj Monarhiji, otišao na front na Soču, 1917. godine. Posle pada u zarobljeništvo 1918. godine na Pijavi, prijavljuje se u zarobljeničkom logoru kao dobrovoljac u brigadu „Jugoslavija“ koja odlazi na solunski front. Osećao se tada projugoslovenski i daje svoj doprinos rušenju Austro-Ugarske Monarhije.

Sedamdesetih godina, pisac ovih redova dobio je jedno neobično i poduže pismo iz Zagorja. Na kariranom papiru, pedantnim rukopisom, uz dobru ocenu knjige „Alojzije Stepinac, zločinac ili svetac“, bilo je pregršt zanimljivih podataka koji su se ticali Alojzija Stepinca i njega samoga. Oni su pre svega bili zajedno u bogosloviji, ali su se i kasnije povremeno sretali. Taj neobični, i veoma obrazovan čovek, koji danas nije živ, ali mu ime ne pominjem bar zasad, zbog poznatih događanja i velike i ugledne porodice koja je ostala iza njega, veoma je neobično i precizno opisao ličnost Stepinca kroz više životnih primera, od kojih se baš ni jedan ne bi mogao smatrati ni pametnim ni plemenitim. „Nimalo siguran i uveren u bilo šta što čini... Sklon potkazivanju drugova... Sposoban da se prilagodi svakom okruženju na način da se od njega ne razlikuje baš nimalo... Neinteligentan ali naučen...“. „Naš Lojzek“, govorila je grupa srpskih oficira u pivnici u Brnu našem svedoku, koji je posle Prvog svetskog rata studirao u Čehoslovačkoj kao i oni sami. Ispostavilo se da je Lojzek bio zapravo Alojzije Stepinac o kojem su ti mladi ljudi imali puno reči hvale i prijateljstva. A po Stepincu, sudeći prema njegovom dnevniku bila su to dva sveta koja se ne mogu pomiriti, koji nemaju ničega dodirnog, nikakvih mostova ljudskosti. Zanimljivo svedočenje nekoga ko je Stepinca lično, veoma dovro poznavao, vrednije je i radi toga što potvrđuje lični odnos Blaževića, Bakarića, Šašića i ostalih, koji su bili u prilici da veoma široko sagledaju Stepinca i njegovo delovanje.

Stepinčev dnevnik otkriva njegovu psihologiju, metod mišljenja, kao i njegovu veštinu u razgovoru s drugim ljudima, čija mišljenja opet nije delio. Na primer, u dnevniku je zabeležio tok svojih razgovora s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, zatim knezom Pavlom, predsednikom kraljevske vlade Milanom Stojadinovićem, kao i sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Varnavom. Tu je on neobično pažljivo vodio računa o čemu sa njima govori, pokušavajući da nađe zajedničku platformu u pitanjima kao što je „borba protiv komunizma“, a uvek je u svakom razgovoru podvlačio svoju pokornost jugoslovenskoj državi. S druge strane, u dnevniku postoji mnogo zapisa iz kojih može da se dobije zaključak da je Stepinac žestoko radio na razbijanju te iste države u duhu tradicionalnih stavova Vatikana. Povremeno bi njegove stranice, na razočarenje svih koji su od njegovog sadržaja očekivali značajne odgovore, ličio na stranice taštine i ideološke uspaljenosti mlade ustašice, do autizma sveštenika izgubljenog u svetu molitvi neosetljivog na ljudske sudbine i događanja iz najbližeg njegovog okruženja.

Nastaviće se

 

[Koča]

Starokatolici nisu priznavali papu u Rimu

Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je ogorčeni protivnik hrvatske starokatoličke crkve, nazivajući je „truležom“. Od države je tražio da administrativnim merama zabrani njen rad

U Dalmaciji i Sloveniji, austrijske vlasti su dozvolile još 1874. godine stvaranje starokatoličke crkve, koja se razlikuje od rimokatoličke po tome što je vršila sva bogosluženja samo na živim narodnim jezicima. Sveštenici i biskupi mogli su da se žene, iako već imaju čin. Brakovi su se mogli razvoditi, a crkveni zakoni nisu imali obaveze smrtnoga greha u slučaju prestupa. Sveštenike i biskupe birao je sam narod na župskim skupštinama i crkvenim saborima. Crkvenim imanjem upravljao je sam narod, a crkvena uprava imala je samo nadzor. Župnici su primali stalnu mesečnu platu, dužnost im je bila da sve crkvene funkcije narodu vrše besplatno. Starokatoličke crkve u svetu nisu priznavali papu u Rimu, kao vrhovnog starešinu crkve, nego je svaki narod imao svoju autonomnu organizaciju. Radi jedinstvenog rada u svim starokatoličkim crkvama u svetu, sastajali su se svake druge godine svi katolički biskupi na poseban zbor pod predsedništvom starokatoličkog nadbiskupa u Utrehtu u Holandiji.

Rimokatolička crkva u Jugoslaviji vodila je veliku borbu kako bi se zabranio rad starokatoličke crkve. Ali, u tome nije uspela, jer je krajem decembra 1923. godine, rešenjem Ministarstva vera, utvrđeno da se i starokatolička crkva, po Ustavu Kraljevine Jugoslavije, prizna i u Hrvatskoj, a ne samo u Dalmaciji i Sloveniji. Za prvog biskupa starokatoličke crkve, sa sedištem u Zagrebu, izabran je Marko Kalođera, bivši kanonik stolnog kaptola u Splitu. Nadbiskup Alojzije Stepinac je naravno bio ogorčeni protivnik hrvatske starokatoličke crkve. Pri tom, on je manje pažnje posvećivao raspravi sa starokatoličkim verovanjima, već je tražio oslonac u državi ne bi li mu ona pomogla da administrativnim merama zabrani rad starokatoličke crkve.

Kad je stvorena Banovina Hrvatska, u avgustu 1939. godine, Stepinac je vršio žestoki pritisak na rukovodstvo Hrvatske seljačke stranke da se starokatolička crkva stavi van zakona. Na sastanku sa Vlatkom Mačekom, 12. oktobra 1939. godine, kako to stoji u Stepinčevom dnevniku, predao mu je posebnu promemoriju, kako bi vođa Hrvatske seljačke stranke što tačnije sproveo nadbiskupove želje. Posebnom tačkom stavlja se u dužnost dr Mačeku da učini sve što bi pomoglo uništenju starokatolika koje je Stepinac u ovom tekstu nazvao „truležom na našem narodnom organizmu i valja ga odstraniti“. Poznato je da su u Austrougarskoj krugovi u rimokatoličkoj crkvi na čelu s naslednikom prestola Franc Ferdinandom, vodili žestoku borbu protiv masonske lože. Masoni su bili progonjeni, a posebno se pazilo da ni po koju cenu naučnici ili umetnici, koji su bili odgajani u onom što se zvalo masonski duh, ne dobiju nikakav položaj ne samo u državnoj službi nego ni u javnom životu Beča.

Stepinčev dnevnik otkriva da je i on gajio isto mišljenje o masoneriji. On je nju poistovetio sa centralističkim sistemom u Beogradu. Tako je Stepinac 30. maja 1934. godine upisao sledeće:

„U Jugoslaviji vlada danas masonerija. Nažalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelji crkve katoličke, pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se s njom u koštac, a ipak se mora u interesu crkve, naroda hrvatskog i same države Jugoslavije, ako misli dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija...“

Nastaviće se

 

[Koča]

Tesna saradnja sa ustašama

Iz dnevnika se takođe može naslutiti i smisao posebnog sporazuma o podeli vlasti u Kraljevini Jugoslaviji koji su sklopili Vlatko Maček i Dragiša Cvetković. Time je jugoslovenska teritorija podeljena na interesne sfere između Beograda i Zagreba pa je i teritorija Bosne i Hercegovine rasparčana na hrvatsku i srbijansku interesnu sferu. Nadbiskup Stepinac je, kao i ustaše Ante Pavelića, smatrao da su hrvatske granice na Drini i da Bosna i Hercegovina treba u celosti da pripadne Hrvatskoj. O svojim stavovima Stepinac je ostavio tragove u dnevniku. Pod tačkom 7. promemorije koju je ostavio o razgovoru sa dr Vlatkom Mačekom, 12. oktobra 1939. godine, Stepinac kaže:
„Nadbiskup je stavio Mačeku na srce plansku kolonizaciju sjeverozapadne Bosne. Ako se bude dobro provodila, bit će Bosna brzo naša.“

Iz dnevnika se takođe vidi da je Stepinac Paveliću bio duhovni otac i politički mentor kao i da je održavao veze sa brojnim ustaškim prvacima u Zagrebu, još pre invazije Hitlera i Musolinija na Jugoslaviju 1941. godine. Tu je reč, pre svega, o Pavelićevim predstavnicima koje je personifikovao Milo Budak, tvorac najstrašnijih krilatica poput „Srbe na vrbe“, kao i drugih koji su uoči rata živeli u Zagrebu bilo ilegalno ili polulegalno, ali nikada bez pažnje i podrške Katoličke crkve.

Značajno je da je u tim razgovorima sa ustaškim prvacima nadbiskup Stepinac uvek zadržavao sebi pravo konačnog arbitra o svim najbitnijim političkim odlukama, dajući pri tome svojoj mentorskoj ulozi versku formu, na osnovu činjenice da je bio najviša crkvena ličnost u Hrvatskoj. Iz dnevnika se vidi da je već 30. avgusta 1940. godine nadbiskup Stepinac primio u posetu dr Mile Budaka, koji je po dolasku Pavelića na vlast postao ministar u njegovoj vladi i koji je prvi, javno, obrazlagao nužnost genocida nad Srpskim narodom u Hrvatskoj, kao i nad Jevrejima i Romima. Prilikom ovog razgovora, Budak je tražio od Stepinca da ne smeta rimokatoličkim sveštenicima koji su bili ustaški orijentisani, da sarađuju u tajnim ustaškim organizacijama. Stepinac je odgovorio dr Budaku pitijskim rečima, jer se smatrao višim od bilo kakve političke stranke ili struje u Hrvatskoj.

„Odgovorio sam da ću jednakom mjerom mjeriti i jednima i drugima, dokle god ne zadiru u dogme crkve, jer je naša zadaća obožavati duše, a ne voditi stranačku politiku. „

Kada su 10. aprila 1941. fašističke falange iz pravca Križevaca ušle u Zagreb, sporazumom Hitlera i Musolinija, Ante Pavelić je sa nekoliko stotina svojih ljudi već upućen tamo. Određena mu je dužnost poglavnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Ali zbog izvesnih nesporazuma između nemačke i italijanske diplomatije zadržan je izvan Zagreba. U glavnom gradu Hrvatske zamenjivao ga je Slavko Kvaternik, koji za sebe uzima čin generala, da bi kasnije postao vojskovođa.
Kvaternik je u ime Pavelića 10. aprila iste godine proglasio uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske. On je do dolaska Pavelića bio stvarni vrhovni predstavnik. Nadbiskup Alojzije Stepinac je samo dva dana nakon proglašenja NDH, 12. aprila 1941. posetio Kvaternika. Time je uspostavljena uska saradnja između ustaškog pokreta i najvišeg predstavnika rimokatoličke crkvene vlasti u hrvatskoj državi. Doduše, ona je na taj način samo formalizovana, dok je stvarna saradnja već uveliko trajala i davala svoje početne rezultate. Ustoličavanje Pavelića i uopšte ustaške ideologije i njihove nazovi države, bio je zadatak koji su osim Nemačke i Italije obavili Stepinac i Maček. Radio stanica Zagreb, među prvim odredbama ustaških vlasti objavljuje poziv ustašama u provincijskim gradovima i selima da se u svrhu organizovanja vlasti i orijentacije obraćaju i sveštenicima. Nadbiskup Stepinac je tom aktu dao i neposrednu pomoć, svojom posetom i dobrodošlicom Kvaterniku. Već sutradan, 13. aprila, Kvaternik je došao u Katedralu gde ga je Stepinac blagoslovio.

Nastaviće se

 

[Koča]

Pavelić - iskren i veran katolik

Kada je 16. aprila stigao u Zagreb general Glaise von Horstenau, u grad je ušao i Ante Pavelić. Pavelićev prvi akt bila je naredba da na teritoriji NDH važe ratni zakoni italijanske i nemačke vojne sile i da nemački i italijanski komandanti imaju punu vlast na ovom području.

Nadbiskup Stepinac nije časio ni časa već je otišao u Banske dvore, gde je Ante Pavelić otvorio svoju kancelariju, i izrazio svoju punu podršku ustaškoj državi, što je objavljeno u tadašnjoj ustaškoj i katoličkoj štampi.U četvrtom tomu Stepinčevog dnevnika na stranama 205, 206, i 207. pod datumom od 27. april 1941. govori se šta se zbilo tokom te posete. Jedna od ključnih tvrdnji je da se Pavelić obavezao Stepincu da će istrebiti starokatolike kao i srpsku pravoslavnu crkvu. „Prvih dana nakon povratka poglavnika imao je nadbiskup prvi sastanak s njime u nekadanjim Banskim dvorima“... „Nadbiskup mu je zaželio Božji blagoslov u radu“.
„Poglavnik je, kada je nadbiskup svršio, odgovorio da želi u svemu ići naruku Katoličkoj crkvi. I nadalje da neće biti tolerantan prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer to za njega nije crkva nego politička organizacija. Iz svega je nadbiskup dobio dojam, da je poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svojem djelovanju, iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoća“.

O sastanku nadbiskupa s Pavelićem, pod datumom, 27. aprila 1941, u dnevniku stoji i ovo:
„Iz Beograda je stigao u Zagreb auditor nuncijature za put u Rim. Navratio je nadbiskupu na prolazu i tom prilikom mu je nadbiskup razložio situaciju i zamolio da ode do svetog oca, te mu usmeno sve razloži, kad je poštanski saobraćaj nemoguć. Nadbiskup je preporučio najtoplije, da do uspostave, odnosno priznanja de fakto Države Hrvatske sa strane Svete stolice, dođe što prije“...

„Nakon razgovora sa auditorom nuncijature otišao je nadbiskup do poglavnika i saopćio mu, da je poduzeo korake da dođe do prvog kontakta između Svete stolice i Nezavisne Države Hrvatske. Poglavnik je pozorno slušao.“ (Beleška je pisana rukom ceremonijara Cvetana.)

Odgovor od pape Pija DžII stigao je posle dve nedelje. U četvrtom tomu Stepinčevog dnevnika na strani 216 zapisano je:
„Iz Rima se vratio auditor nuncijature u Beogradu i svratio se k nadbiskupu da mu referira o razgovoru sa svetim ocem. Rekao je da je sveti otac pažljivo slušao, a onda rekao auditoru, neka kaže nadbiskupu da pošalje pismeni referat u Rim što prije. Tom zgodom rekao je sveti otac, da bi inicijativa za uspostavu diplomatskih odnosa morala doći sa strane vlade, a Sveta stolica nije do sada ništa primila.“
Sveti oče!
Kad je dakle blaga providnost Božja dala, da preuzmem kormilo svojega naroda i svoje domovine, čvrsto sam odlučio i žarko želim, da hrvatski narod, vjeran svojoj davnoj prošlosti, ostane vjeran i u budućnosti Svetom apostolu Petru i njegovim nasljednicima, a naša domovina, prožeta evanđeoskim zakonom, postane Kristovo kraljevstvo. U tom zaista velikom djelu živo molim pomoć Tvoje svetosti. A takovom pomoću smatram ponajprije to, da Tvoja svetost vrhovnim svojim apostolskim ugledom prizna našu državu, zatim da se udostoji što prije mi poslati svojega zamjenika, koji će mi pomagati Tvojim očinskim savjetima, te napokon da meni i narodu mojem udjeli apostolski blagoslov. Klečeći do nogu Tvoje svetosti ljubim posvećenu desnu kao najposlušniji sin svetosti Tvoje...“

Dana 18. u maju 1941. godine nakon ceremonije predavanja „hrvatske krune“ savojskom princu vojvodi od Spoleta koji je pristao da se nazove Tomislavom II, papa je primio i Pavelića istoga dana. Audijencija je bila dvostruka: jedna specijalno za Pavelića, a druga za Pavelića i čitavu njegovu svitu ministara, generala, dostojanstvenika, koja ga je pratili u Rim. U Pavelićevoj sviti je bio i jedan biskup iz Zagreba, Franjo Salis.

Nastaviće se

 

[Nebac69]

Tesna saradnja sa ustašama



„Odgovorio sam da ću jednakom mjerom mjeriti i jednima i drugima, dokle god ne zadiru u dogme crkve, jer je naša zadaća obožavati duše, a ne voditi stranačku politiku. „

Kada su 10. aprila 1941. fašističke falange iz pravca Križevaca ušle u Zagreb, sporazumom Hitlera i Musolinija, Ante Pavelić je sa nekoliko stotina svojih ljudi već upućen tamo. Određena mu je dužnost poglavnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Ali zbog izvesnih nesporazuma između nemačke i italijanske diplomatije zadržan je izvan Zagreba. U glavnom gradu Hrvatske zamenjivao ga je Slavko Kvaternik, koji za sebe uzima čin generala, da bi kasnije postao vojskovođa.
Kvaternik je u ime Pavelića 10. aprila iste godine proglasio uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske. On je do dolaska Pavelića bio stvarni vrhovni predstavnik. Nadbiskup Alojzije Stepinac je samo dva dana nakon proglašenja NDH, 12. aprila 1941. posetio Kvaternika.
Nastaviće se

Nije samo da ga je posetio nego je tada Stepinac 12 aprila 1941 izjavio: ''Dobrodosla kuci braco nasa najmilija, koliko smo mi Hrvati ceznuli sa ovim casom slobode hrvatskoga naroda''. ..da se podsetimo to je dolazak ustasa i Pavelica iz Italije u Zagreb.

6 maja 1945. Stepinac sa svojim idejnim vodjom ustaskim poglavnikom Ante Pavelicem zavrsava u kasne sate tajnu konferneciju hrvatske nadbiskupije predvodjeni Ante Pavelicem sa jakim anti-srpskim tonom. Te iste veceri Ante Pavelic Stepinca proglasava GUVERNERA grada Zagreba za docek Tita i njegovih partizana!!! Pavelic te iste veceri 6 maja ’45 bezi sa zlatom za Austriju a Stepinac je licno od Pavelica proglasen za docek Hrvata TITA.

8 maja 1945. isti taj Stepinac i zvanicno GRADONACELNIK grada Zagreba proglasen od samog Ante Pavlica na Trgu Bana Jelicica docekuje Hrvata Tita i njegove ustase/domobrane sada u partizanskim uniformama ovim govorom:
A. Stepinac:

‘’Dobrodosli u Zagreb braco nasa najmilija, dragi nasi komunisti, vi koji ste najvise krvi dali za bratstvo Hrvata i Srba, vodjeni najslavenijim sinom hrvatskoga roda sto ga bozije ruke dase Josipa Broza Tita………..

Slike sa Trga Bana Jelicica 8. maja '45, Stepinac je onaj odma pored mikrofona..samo pre dva dana je bio sa Pavelicem, dva dana kasnije sa Hrvatom Titom.

 

[Nebac69]

Pavelić - iskren i veran katolik


Dana 18. u maju 1941. godine nakon ceremonije predavanja „hrvatske krune“ savojskom princu vojvodi od Spoleta koji je pristao da se nazove Tomislavom II, papa je primio i Pavelića istoga dana. Audijencija je bila dvostruka: jedna specijalno za Pavelića, a druga za Pavelića i čitavu njegovu svitu ministara, generala, dostojanstvenika, koja ga je pratili u Rim. U Pavelićevoj sviti je bio i jedan biskup iz Zagreba, Franjo Salis.

Nastaviće se

E, sad vidis taj Franjo Savis je tek prica za sebe. Posle fanaticnog doceka koji je organizovao sam gradonacelnik Zargeba Stepinac Titu.....gde su na istoj bini bili hrvatski hegemonisti Josip Broz Tito, Hrvat Bakaric, Hrvat Alojzije Stepinac, ruski General...

Tito se tog istog dana ( oko 6 sati 8 maja ’45 ) sastaje se sa Franjom Salisom..

… to je onaj sto sedi sa Titove desne strane. Tom sastanku sa predstavnicima hrvatske katolicke nadbiskupije prisustvuju jos dva Hrvata: Bakaric i Velebit. Tito je tada rekao Franji Salisu i ostaloj biskupiji ovo: Ja kao Hrvat i katolik vam osobno garantiram da se vama nista nece deset sa ulaskom nase vojske u Zagreb. Nemojte se nista bojat da vas mozda tamo neki Srbi napast i samo ignorirajte dobacivanja na ulicima i kletve.Moj rezim ce vas protekirati i ja vam dajem moju rijec’’. Ono sto tada ni Bakaric niti Velebit nisu znali da su Tito i Franjo Salis zapravo znaju jos iz 1914. kada su bili u istim jednicama 13 Zargebackog puka 42 vrazije hrvatske domobranske u tadasnjoj Kraljevini Srbiji u bitci na Ceru, i to je razlog sto je 8 maja ’45 Stepinac bas stavio Franju Salisa u pregovorima hrvatske katolicke biskupije sa Titom.

 

[Koča]

@Nebac69



Priče o Hrvatskoj, kao raju na zemlji

U Stepinčevom dnevniku, u četvrtom tomu, na strani 223. stoji:

„Danas, 17. maja 1941. je otputovala delegacija na čelu sa poglavnikom u Rim. Preuzvišeni je po biskupu Salisu poslao svetom ocu jedan opširan referat“.

Došavši u Rim biskup Salis je odmah predao taj „opširni referat“, a on je bio takve vrste, da se papa nije ustručavao da odobri audijencije, koje je Pavelić tražio, a koje je Stepinac preporučio papi. Biskup Salis uredio je sve formalnosti u vezi s audijencijom Pavelića.

Komentar Katoličkog lista u Zagrebu, od 23. maja 1941. godine vezan za ovaj događa Stepinac je stavio u svoj dnevnik:

„Na svršetku povijesnoga dana primljen je poglavnik dr Ante Pavelić u posebnu audijenciju kod Svetog oca Pija DžII. Iza toga je sveti otac primio u audijenciju i članove hrvatskog državnog izaslanstva. Hrvatski narod, dakle, dobiva u obnovljenoj državi svoj tradicionalni oblik kraljevstva, simbolički izražen u kruni Zvonimirovoj. Nosilac Zvonimirove krune postaje član Savojske dinastije, jedne od najstarijih evropskih dinastija, koju vežu uz Katoličku crkvu duboke veze jer je iz nje poteklo više svetaca i blaženika.’’

U jednoj vatikanskoj publikaciji biografiji Alojzija Stepinca, koju je napisao opat Aleksa Benigar 1974. godine u Rimu, opisano je kako je papa primio Pavelića. O tome Benigar, na 371. stranici, kaže:

‘’Ali samo kao katoličkog vjernika, a ne kao državnog poglavara. Tom zgodom izrazio mu je svoju ljubav prema hrvatskom narodu, čija mu je vjernost prema Svetoj stolici dobro poznata. Objasnio mu je, da je službeno priznanje Nezavisne Države Hrvatske odviše osjetljive naravi te Sveta stolica ne običaje to činiti u ratno vrijeme, nego čeka svršetak rata i mirovne ugovore, jer mora sačuvati nepristrasnost i uzeti u obzir i ostale katoličke vjernike, kojih imade posvuda. Pavelić je sa svoje strane opetovano i otvoreno izjavio, kako hrvatski narod želi urediti svoje vladanje i zakonodavstvo prema načelima katoličke vjere.’’

Naredna poseta Paveliću bila je tako značajna za Stepinca da nam je ostavio zapis u kome se kaže: „Ako taj čovek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovedao, Hrvatska će biti raj“.

Već posle nekoliko dana izdao je nadbiskup svom kleru okružnicu koja odiše „iskrenim rodoljubljem“ preporučujući Pavelića i ustaški režim, „svestan velike i teške odgovornosti“, svim vernicima i sveštenicima.

„Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske“, a zatim čitamo u dnevniku: - „Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne istine i pravde...“

„Poglavniče,

Ako je istina, kao što jeste, da je ljubav prema narodu, iz kojega smo nikli, postulat naravnog zakona, onda nema sumnje, da je ta ljubav samim prstom Božijim upisana u naša srca. I, ako je istina, kao što jeste, da je začetnik naše svete vjere, koju ispovijedamo, sam Bog, onda je sigurno, da za razumna čovjeka nema sukoba između ljubavi prema svetoj vjeri i ljubavi prema svome narodu, kod obje kao dvije rođene sestrice i izviru iz Božjega bića kao jedinstvenog izvora.

Nastaviće se

 

[Koča]

Kako je papa primio Pavelića

Ta svijest dovodi nas danas pred vas, da vas kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od srca pozdravimo kao njezina državnog poglavara s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine.

... I dok vas, evo, od srca pozdravljamo kao glavara Nezavisne Države Hrvatske, molimo „Oca zvijezda, od koga dolazi svaki dobri dar“ ne samo pojedincu nego i narodnoj, odnosno državnoj zajednici, da vas obdari onim duhom, koji je glavaru države potreban, da svojim radom upravlja „in iustitia et veritate - u pravdi i istini“, kao najčvršćem temelju Bogom blagoslovljene budućnosti!“

U knjizi Benigara, čiji se sadržaj u katoličkim krugovima smatra krunskim dokazom da je Stepinac svetac, između ostaloga stoji nešto što je zapravo zapanjujuće, ali, nažalost, istinito:

„Od vremena do vremena Stepinac je posredovao kod hrvatske vlade za neke progonjene i poubijane u logoru, što nekima na vlasti zbog tadašnjih političkih prilika i razloga nije ni najmanje pogodovalo, te je dolazilo do napetosti“...

Zapanjujuće, najblaže rečeno, za vreme i prostor na kojem je za tako malo vremena izvršeno toliko mnogo, na stotine hiljada, grozomornih ubistava. On i dalje podržava ustašku vlast, te razularene ubice koje su bile u stanju da ubijaju i sopstvene majke, poput Dida Kvaternika, i nasuprot činjenicama koje su mu bile poznate, ako je hteo za njih da čuje iz pisama čestitog biskupa mostarskog Mišića, Grizigonova, Ritiga...

I pored svih činjenica, pored mora zla i užasa, Benigar piše „da on u svom srcu ipak nije nosio nikakve odvratnosti prema Paveliću“. To i sam Stepinac potvrđuje zapisom iz Krašića, iz dana posle puštanja iz Lepoglave, gde je do njega došla vest o atentatu na Pavelića u Argentini.

U zapisu lepo stoji:

„Žao bi mi bilo da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali, makar mi je zadavao mnogo briga. Bog sam može ga prosuditi. Ja ga više puta nisam mogao razumjeti. Kad sam mu prigovorio što, znao je reći: ‘Moja savjest je čista pred historijom’“.

Nastojanja Stepinca da Pavelić bude primljen kod pape urodila su plodom. Nije bitno što papa Pio DžII nije primio Antu Pavelića kao državnika, nego kako je u službenim vatikanskim krugovima zabeleženo, kao „običnog katoličkog vjernika“. Time je moralna odgovornost pape za ratne zločine u Jugoslaviji postala još veća, jer se iz te činjenice može zaključiti da je vatikanskim krugovima bilo veoma dobro poznato sve ono što se u takozvanoj Hrvatskoj događalo. Činjenica da je po nalogu Ante Pavelića u Drugom svetskom ratu pobijeno ne samo na stotine hiljada Srba, nego i najmanje 40.000 hiljada Jevreja, kao i 80.000 Roma, kao i hiljade Hrvata antifašista, stvorilo je podozrenje izvesnih krugova u Vatikanu u odnosu na nadbiskupa Stepinca i Antu Pavelića. Sa druge strane, mnogi dokumenti utvrđuju učešće Vatikana u prevođenju preko 200.000 pravoslavnih stanovnika u katoličku veru, koje je izvršeno u doba Pavelićevog masovnog ubijanja Srba. Takođe, postoji više izveštaja nemačkog poslanstva iz Zagreba Ministarstvu spoljnih poslova Trećeg rajha o zločinima ustaša u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini.

Nastaviće se

 

[Koča]

Satanizacija pravoslavne vere

Nameru o pokrštavanju Srba Stepinac je pomenuo više puta u dnevniku, a najjasnije zapisom 17. januara 1940. godine, za vreme posete kneza Pavla Zagrebu, ovim rečima:

„Stoga već u interesu Rimokatoličke crkve moramo učiniti sve da narod hrvatski ostane zdrav i kulturno jači. To ga je sačuvalo u ovih 20 godina, a to će mu pomoći u budućnosti u borbi za opstanak. Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, tj. da prignu glavu pred namjesnikom Kristovim Sv. Ocem. Onda bismo i mi konačno mogli odahnuti u ovom dijelu Evrope, jer bizantizam je odigrao strašnu ulogu u povijesti ovog dijela svijeta u vezi sa Turcima.“

Slično je Stepinac zapisao i povodom puča u Beogradu, 27. marta 1941. godine. Tu se njegovo mišljenje nije mnogo razlikovalo od Hitlerovog stava u naređenju izdatom 27. marta, o nužnosti uništenja Jugoslavije i vojno i politički i kao države:

„Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) najveće je prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema pravde, nema poštenja“.Odgovornost Vatikana utoliko je veća ukoliko je katolička crkva u NDH, na čelu sa nadbiskupom Stepincem, pozdravila i usvojila „zakonske odredbe o prijelazu s jedne vjere na drugu“ istovremeno kada je počelo ustaško klanje Srba, Jevreja i Roma u NDH. Katolički list je u Zagrebu 3. juna 1941. godine ovako pohvalio dodatne zakonske odredbe o dopuni Zakonske odredbe o prijelazu s jedne vjere u drugu, kao i Upute prilikom prijelaza s jedne vjere u drugu koje su donete na inicijativu rukovodstva katoličke crkve u NDH, na zasedanju Biskupske konferencije u Zagrebu:
„Nadbiskup Stepinac je, uz saglasnost i pod nadzorom opata Josipa Ramira Markonea, papskog legata u NDH, sazvao novu Biskupsku konferenciju u Zagrebu od 17. pa do 20. studenog 1941, koja je bila posvećena prijelazima grko-istočnjaka na katoličku vjeru“.

Na konferenciji je tada izabran i posebni odbor koji će rukovoditi akcijom prekrštavanja Srba u katoličanstvo. U odbor su izabrani nadbiskup Stepinac, predsednik Biskupske konferencije, biskup senjski monsinjor Viktor Burić i administrator križevačke eparhije, monsinjor Janko Šimrak. Posle konferencije, svi učesnici na čelu sa Stepincem posetili su poglavnika Antu Pavelića i predali mu jednu predstavku o svojim odlukama. Nesumnjivo da najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo ima nadbiskup Stepinac, kome je Ante Pavelić poslužio kao spremni instrument u tom poslu.

Benigar u svojoj preporuci za sveca donosi i naredni dokumenat kao izvanredan primer slepila i ograničenosti, dajući mu naravno pozitivno značenje:
Makar da su ovakve ocjene obično osobno obojene, čini nam se da je u ovom spisu izrečen nepristrasan sud, i donosimo ga kao svjedočanstvo onog vremena, da što bolje osvijetlimo prilike u kojima je tada živio i djelovao zagrebački nadbiskup Stepinac, ne ulazeći osobno u rasudbu o samoj stvari“.

Nastaviće se