Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.214
Iako su stereotipi otrcani, nešto vjerojatno- dijelom- ima u ovom tekstu AGM-a (uza sve zastarjelosti)
OKO LOBORA
Početkom ožujka 1907.
.........................
Osim francuskoga sjeća me opisani ovaj kraj na bliže i bliskije pejzaže: na Šumadiju, na sela Baćevac, Šiljakovac i Borak, gdje također lutah, prisluškujući tamnim riječima zemlje ispod tamnih oblačina ispresijecanih zvucima uplašenih ptica selica. Tamo Kosmaj, opjevan u pastirskoj idili Jovana Ilića, ovdje krajevi Bogovićeve pjesme i idile Fr. Markovića. I tu narod u ruhu teških zemljanih tonova kao u Šumadiji. I ovaj i onaj puk je buntovan, voli veselje, piće i nije iskorjenjiv, a glavno mu je obilježje osjećanje pravde i pravice, prelazeći u bolest nasljednog parničenja, inata i jala. Ove gore dadoše Gupca i Gaja, one — Karađorđa i Miloša. U selu Borku je držana prva srpska ustavna skupština, a ove gore bijahu glavni bedem hrvatskih pravica. I pjesma je, naročito starodrevna, slična, skoro ista, i kada zaleleče onaj dugački, neopisivi pripjev Oj! kao vječni pratilac našeg narodnog života i čuvar naše zemlje, ovo i nije više pjesma, nego prastara, u naše tupo doba zalutala jeka — sa kojih li stepa i kojih mitskih Karpata! — ovo nije riječ, nego čežnja, ovo nije glas i slovo ljudsko, nego vapaj, uzdah, klik i hropac ove mrke, crne zemlje, ove teške naše zemlje..........
...........................................................
Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu — pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rusine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Ste-vana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković.) U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost — naročito pripovijetka — moderna i građanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljanci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojni Milovan Glišić u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Europi, Šumadija je raj seljački kao Radićeve — samo njemu korisne — utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji — da polomite vratove. Narod je uglavnome tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na minderluku i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolu-tistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni — bizantinci, mi — jezuite. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo.
Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od duznosti; naše su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi — idealiste: najveći onda kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama — naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske I Engleske: oni su slobodniji, mi- srećniji.
