Mada su Nemci već godinama držali koncentracione logore, u kojima su milioni Jevreja ubijani, oni su se ipak zgrozili veličinom hrvatskog zločina nad Srbima. Zato je Hitler 23. septembra 1941. pozvao na raport hrvatskog poglavnika Antu Pavelića. Doduše, teško je proceniti koliko je u ovome ulogu imao sam čin hrvatskog zločina, a koliko srpski ustanci, koji su zabrinjavali Nemce: sudeći po izjavama nemačkih generala, od značaja su bili i zločini i ustanci. Vođenje hrvatskog slučaja Hitler je poverio Hajnrihu Himleru, a ovaj generalu Aleksanderu Leru, nemačkom komandantu Jugoistoka Evrope. Izveštaj za Hitlera bio je spremljen već 1. oktobra, ali je nemački poslanik u Zagrebu, Zigfrid Kaše, uticao da se izbaci Lerov zaključak o stavljanju opstanka "Nezavisne Države Hrvatske" pod znak pitanja. Kaše je ipak "naveo da treba uveriti Pavelića da izmeni svoju odluku o uništenju svih Srba u NDH".
Posle Lerovog izveštaja, najveći deo hrvatske vojske stavljen je pod nemačku komandu. Pavelić ne samo što nije protestovao, već je tražio da svi domobrani postanu deo regularne nemačke vojske. General Ler je i dalje zahtevao uklanjanje Pavelića i postavljanje Mačekovih ljudi na njegovo mesto. Povodom tog Lerovog zahteva, Horstenau šalje izveštaj u kome daje sledeću ocenu NDH:
"Kad general pukovnik Ler, na prvom mestu, insistira na likvidaciji ustaškog ćumeza, on stavlja svoju ruku na inficiranu ranu hrvatskog državnog tela. Od početka rđavo osnovan ustaški režim, sa svojom ludom politikom genocida i svojim kriminalom, postao je simbol ove ružne države." Kada je Hitlerov specijalni opunomoćenik za Balkan, dr Herman Nojbaher, 1943. godine počeo intenzivnije da se bavi srpskim pitanjem, najpre je pokušao da stane na kraj hrvatskim zločinima. U svojim memoarima, za hrvatski pokolj Srba Nojbaher kaže da "spada u najsvirepije akcije masovnog ubistva cele svetske istorije". Doživeo je da mu se ustaške vođe hvale kako su "zaklali milion Srba, uključujući tu i odojčad, decu, žene i starce", ali to je smatrao "samohvalnim preterivanjem". Prema izveštajima kojima je raspolagao, Nojbaher je "broj zaklanih bez odbrane" procenjivao na 750.000.
"Kad sam ja, posle više puta, još jednom govorio u glavnom stanu o zbilja groznim događajima u mojem hrvatskom susedstvu, reče mi Adolf Hitler:
`Ja sam kazao poglavniku da se ovakva manjina ne može prosto istrebiti: ona je prevelika`.
Da, kad bi se znala tačna granica dokle je dozvoljeno istrebljivanje. Zar se ona ne prekoračuje već sa jednim umorstvom?" - zapisao je Nojbaher u svojim memoarima. (L. Kostić, Hrvatska zverstva u Drugom svetskom ratu (prema izjavama njihovih saveznika), 16, 199.) I poznata italijanska dokumenta ne govore ništa bolje o Paveliću i njegovoj državi: "Vidim Pavelića, okruženog njegovim banditima", zabeležio je u svom dnevniku, 25. aprila 1941. godine, italijanski ministar inostranih poslova grof Galeaca Ćano. Toga dana, Ćano se sa Pavelićem i "njegovim banditima" sastao u Ljubljani.
Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu, ostavljajući o tome nemali broj dokumenata. Među najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju. Italijanski pisac Malaparte u svojoj čuvenoj knjizi "Kaputt", u poglavlju pod naslovom "Kotarica ostriga", piše o kotarici punoj očiju srpske dece, koju je šef hrvatske države Ante Pavelić držao na svom radnom stolu prilikom susreta sa Malaparteom. Zgranutom Malaparteu, koji je pomislio da su u kotarici ostrige, Pavelić je objasnio da su izvađene dečje oči poklon njegovih "hrabrih ustaša". (E. Jurišić, Sudski proces Tito-Mihailović, 61. Jurišić citira francuski prevod Malaparteove knjige, ed Denoel, 322-323).