Vladika Atanasije
PRAVOSLAVNI
IKUMENIZAM
1. Sva istina naše Hrišćanske vere jeste otkrivenje Svete Trojice u Hristu, u Hristovom ovaploćenju, i telo te istine, kako je govorio Sveti Irinej, jeste upravo Crkva kao telo Hristovo. Otuda za nas pravoslavne sva Crkva i sve u Crkvi izvire i svodi se na Gospoda Isusa Hrista Bogočoveka. Zato i Eklisiologija, koja je danas toliko aktuelna, za nas pravoslavne izvire, zasniva se i neodeljiva je od Hristologije. Sjedinjenje Boga i Čoveka u Hristu, sjedinjenje naše s Bogom, sa svom tvorevinom (= čitavim svetom) [1] i sa ljudima, i u kosmičkom i istovremeno u konkretnom istorijskom, eklisiološkom telu Crkve Hristove, i otuda premošćenje svih provalija i ambisa, svih "dualizama" nesmestivih sa Ipostasnim djiofizitizmom Bogočoveka Logosa -jeste suštinska karakteristika pravoslavne vizije sveta i čoveka, dakle i Pravoslavnog Ikumenizma.
2. Posledice takvog hristološkog gledanja na sve, tj. hristološke vizije sveta, odražavaju se pre svega na shvatanje o spasenju, na Sotiriologiju. Spasenje je ovde shvaćeno kao življenje i zajedničarenje sa Hristom i u Hristu sa Svetom Trojicom. Spasenje je u novom rođenju (= preporođenju), novom blagodatnom životu u zajednici Trojičnog čovekoljublja i nekoristoljubive ljubavi čoveka, a ne nekakvo učenje o "satisfakcijama", "zaslugama", "tvarnoj blagodati", moralističkom "poboljšanju našeg stanja", "socijalnom humanizmu" itd. Očovečenje Boga i oboženje čoveka - to je pravoslavna istina o spasenju, po Svetim Apostolima (naročito PAVLU i JOVANU) i Svetim Ocima (naročito Sv. IRINEJU, SV. ATANASIJU, KAPADOKIJCIMA, Sv. MAKSIMU, Sv. PALAMI). Crkva je matrica (mitra = utroba) i radionica tog i takvog spasenja u Hristu, zato što se u Pravoslavlju poistovećuje "Tajna Hristova" sa "Tajnom domostroja spasenja", koji je Crkva.
3. Posledice takvog hristološkog shvatanja za Eklisiologiju su sledeće: Sveti Oci pravoslavnog Istoka videli su, verovali i doživljavali Crkvu kao "Tajnu Hristovu", i za njih ta Tajna Hristova zalazi i prožima sve dimenzije crkvenog bića - i bogoslovsko-dogmatsko učenje o Crkvi, i njen blagodatno - kanonski život i poredak i organizaciju pod rukovodstvom Duha Svetoga, Utešitelja i Rukovodioca Crkve (Jn. 14, 17. 26; 16, 1314; D. Ap. 15, 28; 20, 28; 1 Kor. 12, 313). Samo do kraja proživljena Hristologija rezultira u pravilnu Eklisiologiju. (Otuda pogrešna zapadna Eklisiologija razotkriva činjenicu da Tajna Hristova nije tamo pravilno shvaćena i doživljena). Osobito su u Pravoslavlju jedinstvo, svetost, apostolnost i katoličanskost (= sabornost) Crkve zasnovani na Hristu i realizovani Duhom Svetim, "silom, dejstvom i blagodaću Duha", kako se često kaže u bogosluženju i Svetim Tajnama naše Crkve.
Bogočovečanska punoća - katolicitet - Crkve Božije u svetu jeste ono što su Apostoli, propovedajući Isusa Raspetoga i Vaskrsloga, nasađivali u svakom mestu, počev od Jerusalima - "Majke svih Crkava".[2] To je ista ona Apostolska punoća Crkve kao "naroda Božijeg" i "tela Hristovog" koja se prenosi na Episkope kroz Episkope, teje otuda u Pravoslavnoj Crkvi Istoka prisutna i naglašena hristocentričnost = apostolocentričnost = episkopocentričnost Crkve, kako u liturgijskom biću i životu Crkve, tako i u njenoj unutrašnjoj strukturi i kanonskoj organizaciji. Svaki Episkop na čelu lokalne Crkve je is topon ke tipon Hristu ( = na mestu i u obličju Hrista) i kao takav naslednik je svih Apostola, i svi Episkopi samo u Hristu - kao Glavi i Spasitelju, Arhijereju i Episkopu tela Crkve (Ef. 1, 22; 5, 23; 1. Petr. 2, 25) - nalaze svoje jedinstvo i svaki se poistovećuje sa svima Episkopima i sa Hristom, po rečima Sv. IGNjATIJA: "Episkopi koji su postavljeni po krajevima zemlje, jesu u veri (gnomi = misli, volji) Isusa Hrista" (Efesc. 3, 2). Ovim je naglašena hristocentrična, saborna organizacija Crkve, a ne papocentrična ili rimocentrična. Episkopi kao glave pomesnih, lokalnih Crkava, tj. naroda Božijeg sabranog u dotičnoj Crkvi, Crkvi jednoga mesta, i to konkretno u Svetoj Evharistiji, izražavaju svoje hristocentrično jedinstvo u veri i blagodati Duha Svetoga, u Božanskoj Evharistiji i ostalim Svetim Tajnama, i u svakom bogoslužbenom činu i opštenju, u ljubavi i svezi mira u Duhu Svetom. Jednom rečju u jedinstvu u Hristu, kroz okupljanje na Sabore, gde se posvedočava i konstatuje ispovedanje iste vere i zajedništvo iste blagodati ujednom i istom Duhu (Ef. 4, 36), ukratko rečeno: jedinstvo i zajednica opšteg, sabornog Tela Hristovog. Otuda je prirodno i normalno episkopsko sasluživanje i pričešćivanje ujednoj Evharistiji (naročito pri izboru i postavljenju novog Episkopa) i puno crkveno opštenje (kinonia) u blagodatno - kanonskom jedinstvu (kao što o tome svedoče sveti kanoni: Apostolski 34 i 37, Antiohijski 9 i 20,1. Vaseljenskog 4 i 5:2. Vaseljenskog 2; 3. Vaseljenskog 8, i istovetni sa ovim Četvrtoga 19; Šestoga 8 i Sedmoga 6, kao i Poslanica Kartagenskog sabora iz 418. godine). Sveti Sabori projavljuju to posvedočeno jedinstvo u veri i opštenjujednog i jedinstvenog Tela Katoličanske Crkve Hristove po svoj Vaseljeni (tis kata tin ikumeninkatolikis eklisia), po reči Svetog POLIKARPA. S druge strane, Sabori ispravljaju i vaspostavljaju narušeno jedinstvo u veri i evharistijskom zajedništvu, ili pak isključuju iz crkvenog jedinstva nepopravljive kvaritelje vere i jedinstva i time kvaritelje spasenja ljudi.
4. Jedinstvo u veri (= u istini hrišćanskog života i spasenja) uvek je imalo hristološki karakter i značenje, što će reći istovremeno i eklisiološko i sotiriološko značenje. Eklisiološko: kao jedinstvo "tela Istine", po Sv. IRINEJU Lionskom, a to je Hristos kao Istina i telo Njegovo - Crkva, kao telo Istine (corpus veritatis). Sotiriološko: zato što van jedinstva sa Istinom = Hristom nema ni života ni spasenja. Osnov za učešće u toj Istini, u tom "telu Istine" Bogočovečanske, osnov dakle za pričešćivanje njoj i njome, jeste pravo i spasonosno ispovedanje istinite (= pravoslavne) vere. Zato se u Crkvi i krštavamo tek pošto prethodno Pravilo vere, "kanon vere", po Sv. IRINEJU, to jest Simvol vere. Zato se i na Sv. Liturgiji oduvek prvo čitao Simvol vere pa se tek onda svršavao kanon Evharistije i učestvovalo u Pričešću. Liturgijsko zajedničarenje - kinonia, communio - bez prethodnog iskrenog i pravoslavnog ispovedanja jedne i iste vere jeste eklisiološki nonsens. Takav postupak bi išao direktno protiv jedinstva Crkve, jer on odriče i razbija samu osnovnu silu sjedinjenja - veru kao ujedinjujuću moć u Jednome Duhu, u Jednome Hristu, u Jednome Bogu. To bi takođe predstavljalo samo sentimentalnu, golu humanističku prevagu ljudskoga nad Božanskim, kompromisa nad Istinom, čovečanskog uslovnog dogovora nad Bogočovečanskim bićem i poretkom Crkve.
Za nas pravoslavne ovde važi reč Svetog MAKSIMA ISPOVEDNIKA: "Istina je starija od vrline" - (PG 90, 1221 AV).
5. Ovaj bogočovečanski poredak i karakter svega u Crkvi: vere, života, spasenja, jedinstva, zajedništva, jedina je osnova učešća i opštenja u Tajni same Crkve i u iz nje izvirućim i u nju uvirućim Svetim Tajnama. Samo u toj bogočovečanskoj punoći i hristološkom karakteru svega u Crkvi nalazi se istinska katoličanskost (= sabornost) i celovitost (= celomudrenost) i ikumeničnost (katolikotis= vaseljenskost) Crkve, sabornost i vaseljenskost ne samo prostorna, geografska, nego i svevremenska, tj. svevremenost njena. Jer u Pravoslavnoj Crkvi naša zajednica nije manja sa vernicima naše generacije od one sa vernicima svih prethodnih generacija od Apostola do danas. To je naše zajedništvo "sa svima Svetima" (Ef. 3, 18). Ta sabornost i vaseljenskost nije nešto što se stvara, nego postoji kao sama Crkva, kao blagodatna katoličanska punoća i jedinstvo svih blagodatnih darova, svih generacija i svih vremena u životu Crkve Hristove u Duhu Svetome, koja se zove "zajednica sa svima Svetima" (Ef. 3, 1419). Ova bogočovečanska punoća svih i svega u Hristu jeste sadržaj crkvene propovedi Jevanđelja, jevanđelske vere i života, i misije Crkve u svetu. Pojedini ljudi, ili grupe i narodi, mogu se toj punoći priopštiti i prisajediniti, ali je ne mogu menjati po sebi, "po čoveku". To je jedinstvo svuda istog i neizmenljivog Svetoga Predanja Crkve, o kojem je tako nadahnuto svedočio još Sveti IRINEJ Lionski, a onda i svi Sveti Oci i Sabori.