Abortus i Daunov sindrom

  • Začetnik teme Začetnik teme Manja
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ne znam jako je to tesko. Tema je jako tuzna. Tesko je i ostaviti dete a da znas da je bolesno, a tesko je i odluciti se za abortus pa posle da te do kraja zivota grize savest. Sva sam se najezila, bas mi je tesko.

MOja drugarica je se 16god. abortirala,ne mislim da te treba gristi savest zbog toga.
Bila si mlada i psihicki nezrela za tako nesto.Osim toga u kakvoj sredini zivimo,da si rodila,ko zna kako bi se to odrazilo na tebe ili njega...
 
Nije me grizlo dok nisam dobila sina. Tek sam tad shvatila sta znaci biti majka, imati dete i tek tad sam videla kakvo je to bogatstvo. Do tad nisam cak ni razmisljala o tome. A sto se njega tice, to ne bi nikako bilo dobro, jer je bio jako problematican decko. Jos kad sam videla ovaj link, uzasno... Ne znam koji me je djavo terao da to gledam, bas sam idiot!
 
Mislim da bih prekinula tu trudnoću.Takvo dete obeležava i sebe i porodicu u kojoj živi. Koliko god mi pričali da nam to nije bitno, ljudi su u podsvesti surovi ii veoma umeju da se podsmevaju i omalovažavaju takvu decu.

Poznajem osobu koja ima Daunov sindrom i ima 27 godina. Ona je divna i pametna, uvek nasmejana, voli da peva i da igra .. jednom rečju - puna života. Ali ono što njeni roditelji, da kažem grubo, ''trpe'' zbog nje - e to je strašno. Ljudi su obeleženi svuda gde odu .... njena sestra takodje .... imam utisak da ih svi gledaju sa sažaljenjem (a mislim da je to njima najmanje potrebno). Ta devojka je išla u specijalnu školu i ceo svoj život imala specijalan tretman. Oni su dobro situirani i mogu da joj pruže u životu šta god da požele .... ali ono što je najgore u celoj priči - njeni roditelji nikada neće doživeti da imaju unuče ..... znači, za osnovnu i normalnu stvar u životu su od samog starta uskraćeni.

Teška je i bolna ta situacija ..... dobro bih razmislila ... ali mislim da sebe ne bih mogla da osudim na takvo dete ceo život, kao ni njega na sebe. Za takvu decu se roditelji još više vezuju, nego za normalnu i zdravu decu ..... i zamislite tu tugu, kad nedaj bože, takvo dete napusti ovaj svet (što je neminovno u većini slučajeva da umru pre svojih roditelja) .... Ja to ne bih podnela.

Moja odluka bi bila krajnje racionalna i moram priznati posve sebična.

Uh moracu da ti odgovorim.Slazem se da takvo dete ne treba radjati,ovaj svet je surov i za nazovi normalne a kamo li za nekog sa nekim fizickim ili psihickim nedostatkom.

.Takvo dete obeležava i sebe i porodicu u kojoj živi. Koliko god mi pričali da nam to nije bitno, ljudi su u podsvesti surovi ii veoma umeju da se podsmevaju i omalovažavaju takvu decu.

Ne slazem se..Ta porodica nije nista manje "obelezena" od neke porodice gde je otac,sin,cerka,ubica,narkoman alkoholicar..Jos je cini mi se ovo drugo gore,jer dete sa bilo kakvim hendikepom nije imalo priliku da bira,rodjeno je takvo kakvo je,dok neko ko se rodi normalan postane narkoman ili alkos to je njegov izbor..i za mene gore..

Ali ono što njeni roditelji, da kažem grubo, ''trpe'' zbog nje - e to je strašno. Ljudi su obeleženi svuda gde odu .... njena sestra takodje .... imam utisak da ih svi gledaju sa sažaljenjem (a mislim da je to njima najmanje potrebno).

Nemoj da se ljutis ali mislim da si i ti u toj grupi ljudi koja ih sazaljeva..U mom komsiluku ima devojka od 25 godina i ja ne vidim nista od onog sto ti vidis..(opet sve zavisi gde zivis) Prihvatila sam je sa tim i sasvim je ok..Predrasude kod nas na Balkanu su jace nego bilo gde..U svim drugim razvijenijim zemljama (Italija,Nrmacka,Amerika...) na takvu decu se ne gleda sa tolikim cudjenjem,prihvataju se takva kakva jesu..

ali ono što je najgore u celoj priči - njeni roditelji nikada neće doživeti da imaju unuče ..... znači, za osnovnu i normalnu stvar u životu su od samog starta uskraćeni.

Opet ni sa ovim se ne slazem,jeste da takva deca nemaju mogucnost za porodicu,decu,ali pobogu koliko normalnih ljudi na ovom svetu umre a da nisu stvorili niti imali ni jedno ni drugo..

Cini mi se da je hrabrost uopste imati dete,jer nikad ne znas u sta ce se pretvoriti i biti sutra...
 
prvi put citam temu, vidim da je stara. jos ranije sam razmisljala o slicnim pitanjima i mislim da covek ne zna sta bi odlucio dok ga zivot ne stavi pred konkretnan problem.

ali ono sto me najvise cudi je da svi misle da je zivot deteta, pa kasnije i coveka sa daunovim sindromom mucenje, nesreca i nenormalan zivot (navode se razlozi skole, izlazaka, nemogucnost zivljenja "normalnog" zivota). ko odredjuje sta neko percipira kao normalno? ono sto je meni uzivanje drugom ce biti mucenje. to sto neko ima ogranicene sposobnosti ne znaci da on u okviru svojih mogucnosti ne moze da se razvije do svog maksimuma, uziva u zivotu, oseca sve one emocije kao i drugi ljudi. kao i kod bilo kog drugog deteta koliko se u njega ulozi toliko ce napredovati. najveci problem osoba sa posebnim potrebama, ili invaliditetom jeste sredina, a ne njihova sposobnost da zive punim plucima u okviru svojih mogucnosti.

postoje divni ljudi koji se nesebicno angazuju da ljudi sa posebnim potrebama istrazuju svoju kreativnost, izraze se, idu na izlete, druze se sa sebi slicnima i sa drugima, u okviru tih druzenja steknu prijatelje, zaljube se, da imaju drustveni zivot, zarade nesto, pokusaju samostalno a funkcionisu koliko mogu. na zalost jako puno zavisi od roditelja i njihove spremnosti da se angazuju.


ne osudjujem niciju odluku, ali najiskreniji su po meni oni koji shvataju da su za abortus jer oni nisu u stanju toliko da daju i toliko da se posvete (sto svesni ili ne svesni cine (ili bi trebalo) za svako dete, ne samo ono sa ds), da misle da ce njihov zivot biti nenormalan i mucenje, a ne zato sto je takvo dete osudjeno na "nenormalan" zivot.


ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila. neki ljudi bi za sebe pre izabrali da se ne rode nego da kroz zivot idu sa bilo kakvim ozbiljnijim defektom.
 
prvi put citam temu, vidim da je stara. jos ranije sam razmisljala o slicnim pitanjima i mislim da covek ne zna sta bi odlucio dok ga zivot ne stavi pred konkretnan problem.

ali ono sto me najvise cudi je da svi misle da je zivot deteta, pa kasnije i coveka sa daunovim sindromom mucenje, nesreca i nenormalan zivot (navode se razlozi skole, izlazaka, nemogucnost zivljenja "normalnog" zivota). ko odredjuje sta neko percipira kao normalno? ono sto je meni uzivanje drugom ce biti mucenje. to sto neko ima ogranicene sposobnosti ne znaci da on u okviru svojih mogucnosti ne moze da se razvije do svog maksimuma, uziva u zivotu, oseca sve one emocije kao i drugi ljudi. kao i kod bilo kog drugog deteta koliko se u njega ulozi toliko ce napredovati. najveci problem osoba sa posebnim potrebama, ili invaliditetom jeste sredina, a ne njihova sposobnost da zive punim plucima u okviru svojih mogucnosti.

postoje divni ljudi koji se nesebicno angazuju da ljudi sa posebnim potrebama istrazuju svoju kreativnost, izraze se, idu na izlete, druze se sa sebi slicnima i sa drugima, u okviru tih druzenja steknu prijatelje, zaljube se, da imaju drustveni zivot, zarade nesto, pokusaju samostalno a funkcionisu koliko mogu. na zalost jako puno zavisi od roditelja i njihove spremnosti da se angazuju.


ne osudjujem niciju odluku, ali najiskreniji su po meni oni koji shvataju da su za abortus jer oni nisu u stanju toliko da daju i toliko da se posvete (sto svesni ili ne svesni cine (ili bi trebalo) za svako dete, ne samo ono sa ds), da misle da ce njihov zivot biti nenormalan i mucenje, a ne zato sto je takvo dete osudjeno na "nenormalan" zivot.


ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila. neki ljudi bi za sebe pre izabrali da se ne rode nego da kroz zivot idu sa bilo kakvim ozbiljnijim defektom.

:eek:
 
prvi put citam temu, vidim da je stara. jos ranije sam razmisljala o slicnim pitanjima i mislim da covek ne zna sta bi odlucio dok ga zivot ne stavi pred konkretnan problem.

ali ono sto me najvise cudi je da svi misle da je zivot deteta, pa kasnije i coveka sa daunovim sindromom mucenje, nesreca i nenormalan zivot (navode se razlozi skole, izlazaka, nemogucnost zivljenja "normalnog" zivota). ko odredjuje sta neko percipira kao normalno? ono sto je meni uzivanje drugom ce biti mucenje. to sto neko ima ogranicene sposobnosti ne znaci da on u okviru svojih mogucnosti ne moze da se razvije do svog maksimuma, uziva u zivotu, oseca sve one emocije kao i drugi ljudi. kao i kod bilo kog drugog deteta koliko se u njega ulozi toliko ce napredovati. najveci problem osoba sa posebnim potrebama, ili invaliditetom jeste sredina, a ne njihova sposobnost da zive punim plucima u okviru svojih mogucnosti.

postoje divni ljudi koji se nesebicno angazuju da ljudi sa posebnim potrebama istrazuju svoju kreativnost, izraze se, idu na izlete, druze se sa sebi slicnima i sa drugima, u okviru tih druzenja steknu prijatelje, zaljube se, da imaju drustveni zivot, zarade nesto, pokusaju samostalno a funkcionisu koliko mogu. na zalost jako puno zavisi od roditelja i njihove spremnosti da se angazuju.


ne osudjujem niciju odluku, ali najiskreniji su po meni oni koji shvataju da su za abortus jer oni nisu u stanju toliko da daju i toliko da se posvete (sto svesni ili ne svesni cine (ili bi trebalo) za svako dete, ne samo ono sa ds), da misle da ce njihov zivot biti nenormalan i mucenje, a ne zato sto je takvo dete osudjeno na "nenormalan" zivot.


ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila. neki ljudi bi za sebe pre izabrali da se ne rode nego da kroz zivot idu sa bilo kakvim ozbiljnijim defektom.

Moram da priznam da si me iznenadila.Svaka cast!
 

Mislim da to znaci da se ne slazu... ali ovu recenicu "ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila." ti ne verujem! Niko ne bi voleo da ima ogranicenja! Makar ne ogranicenja koja ne mozemo da kontrolisemo... i onaj koji muca je ogranicen i onaj koji sedi u invalidskim kolicima, pa uprkos zivotu bi oni sigurno vise voleli da nisu tako ograniceni na to sto im je zivot dao... oboje sanjaju i prizeljkuju neogranicenja!
 
Mislim da to znaci da se ne slazu... ali ovu recenicu "ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila." ti ne verujem! Niko ne bi voleo da ima ogranicenja! Makar ne ogranicenja koja ne mozemo da kontrolisemo... i onaj koji muca je ogranicen i onaj koji sedi u invalidskim kolicima, pa uprkos zivotu bi oni sigurno vise voleli da nisu tako ograniceni na to sto im je zivot dao... oboje sanjaju i prizeljkuju neogranicenja!

Наравно. Алал није рекла да прижељкује живот са ограничењима, него да прижељкује ЖИВОТ, па макар имао и ограничења те врсте о којима причамо.
 
Види, Алал је рекла своје лично виђење те ствари. Она каже да би изабрала ЖИВОТ, па и по цену тога ''дефекта''.
Али то није довољан разлога да је прозиваш да лаже и да лупа глупости...

Глувонеми, слепи, параплегичари....наравно да би волели да буду здрави и исти као остали, али то не значи да не могу водити срећан и испуњен живот.
 
Види, Алал је рекла своје лично виђење те ствари. Она каже да би изабрала ЖИВОТ, па и по цену тога ''дефекта''.
Али то није довољан разлога да је прозиваш да лаже и да лупа глупости...

Глувонеми, слепи, параплегичари....наравно да би волели да буду здрави и исти као остали, али то не значи да не могу водити срећан и испуњен живот.

Da,ali i ja sam rekla svoje licno videnje stvari.Ako moras da vodis takav zivot,u redu,ali da zelis...sta reci...
A sta je dovoljan razlog?I nije bilo zlonamerno,vec samo realno.:think:
 
Kod nas (i ne samo kod nas) i dalje postoji taj grozan, primitivan odnos prema defektnim ljudima. Na stranu sad teskoce sa kojima se nosi defektna osoba i njena porodica, ali odnos drustva prema ovom problemu me stvarno uzasava.
Uopste ne zelim da se upustam u neciju odluku da zadrzi dete ili ne, to je potpuno licna stvar i jako teska odluka. Ali to ne znaci da ne mozemo da budemo malo civilizovaniji i humaniji prema problemu uopste. Alal je primetila nesto sto niko nije - da njihov zivot ne mora biti uzasan samo sto nije po nasim kriterijumima.
Ja bih se pre zapitala koliko nas "normalnih" njima pravi pakao od zivota nametanjem nasih kriterijuma, nacina zivota, onog sto mislimo da mora u zivotu, nepostojanjem bilo kakvih regulativa u zakonu (mozda na papiru) koji bi im olaksali integraciju u drustvo...itd.
 
Kod nas (i ne samo kod nas) i dalje postoji taj grozan, primitivan odnos prema defektnim ljudima. Na stranu sad teskoce sa kojima se nosi defektna osoba i njena porodica, ali odnos drustva prema ovom problemu me stvarno uzasava.
Uopste ne zelim da se upustam u neciju odluku da zadrzi dete ili ne, to je potpuno licna stvar i jako teska odluka. Ali to ne znaci da ne mozemo da budemo malo civilizovaniji i humaniji prema problemu uopste. Alal je primetila nesto sto niko nije - da njihov zivot ne mora biti uzasan samo sto nije po nasim kriterijumima.
Ja bih se pre zapitala koliko nas "normalnih" njima pravi pakao od zivota nametanjem nasih kriterijuma, nacina zivota, onog sto mislimo da mora u zivotu, nepostojanjem bilo kakvih regulativa u zakonu (mozda na papiru) koji bi im olaksali integraciju u drustvo...itd.

Znam vise ljudi sa p.potrebama ,ne namecem im nikakve kriterijume "normalnosti",oni su takvi kakvi su,takve ih i prihvatam.
Kao da sam rekla da ne mogu da podnesem ako je covek invalid?!
Ne mogu samo da prihvatim neciju zelju da se muci u zivotu.:(
 
Pa ne verujem da je devojka rekla da zeli nego je pokusala da osvetli problem iz drugacijeg ugla.
I zasto je bas toliko mucenje u pitanju, sta mislis? I sta smatras pod mucenjem?

ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila. Upravo to je rekla.
Mucenje je slepom coveku da vodi normalan zivot,a kamoli nekome sa autizmom ili d.sindromom.
Muci se moja drugarica,cije dete boluje od autizma,ima 16 god.,ne prica,ne moze samostalno da obavlja nuzdu,ne moze sam da jede,pije 3 puta dnevno saku sedativa.Inace,ona ima i mladeg sina,koji ne moze da zivi sa njima,vec zivi kod bake.Zakljucavaju se sva vrata u kuci,stavljaju se resetke na prozore,sklanjaju se svi potencijalno opasni predmeti.
Dobar dan im je kada to autisticno dete ne vristi ceo dan,ili ako prespava noc,to je vec uspeh,ili kada ne polomi nekom ruku,ne namerno...Hoces jos?
Ili da pocnem da nabraj muke onih sa blazim simptomima?
Moja mama je invalid prve kategorije, ima epilepsiju,svaki put kad padne,povredi se,levom rukom skoro nista ne moze da radi,uglavnom je modra od padanja...inace,ima i anginu pektoris i niz psihickih smetnji,nesanicu...to vec nije tema.
Da,komsija i njegova zena su oboje gluvonemi,pritom imaju sasvim normalnu cerku,koja je zbog toga stalno ismevana.
Znam zenu koja je slepa,pa joj se klinci plaze i pokazuju srednji prst i misle da je to jako smesno.
U mojoj blizini postoji dom za decu,bas sa D S...hoces da ti pricam kako mesecno moraju na sistematski pregled kod ginekologa,jer vrlo cesto medusobno imaju odnose i zatrudne.Neki se setaju ulicom i obavljaju svakodnevne potrebe skoro pa normalno,ali ih ljudi gledeju sa zaljenjem i oni to primecuju.Hoces jos?
 
Poslednja izmena od moderatora:
Чекај, нико не оспорава да је живот болесних људи тежи, али да ли то значи да они између живота са болешћу или смрти треба да изаберу смрт????
Зато што су глувонеми или слепи????
Да останеш глувонема, да ли би пре изабрала смрт него живот глувонеме особе, само зато да се твом детету не би неко смејао???

ja bih recimo volela da zivim i iskusim zivot kakva god moja ogranicenja bila. Upravo to je rekla

Управо то. Значи, она није рекла да ЖЕЛИ да има ограничења, него да жели ЖИВОТ, па макар и са оганичењима.
 
Чекај, нико не оспорава да је живот болесних људи тежи, али да ли то значи да они између живота са болешћу или смрти треба да изаберу смрт????
Зато што су глувонеми или слепи????
Да останеш глувонема, да ли би пре изабрала смрт него живот глувонеме особе, само зато да се твом детету не би неко смејао???



Управо то. Значи, она није рекла да ЖЕЛИ да има ограничења, него да жели ЖИВОТ, па макар и са оганичењима.

Razumem ja tebe,razumem i nju,ali ja nisam rekla da ti ljudi treba da umru?Samo sam se nadovezala na njenu pricu,neosporno je tesko i cak u nekim tezim slucajevima mislim da ja licno ne bih htela da osetim kako je to.
UBDD me je pitala zasto mislim da se ti ljudi muce,pa sam odgovorila.Navikli su na hendikep,ali se muce,za neki moj pojam.
:eek: sam se na njeno glediste,sa te druge strane,nikome ne zelim da oseti tako nesto,nije mi palo na pamet da bi neko mogao tako da razmislja.Za mene je :eek:
I nisam joj rekla da lupa gluposti,vec da prica gluposti.
 
Чекај, нико не оспорава да је живот болесних људи тежи, али да ли то значи да они између живота са болешћу или смрти треба да изаберу смрт????
Зато што су глувонеми или слепи????
Да останеш глувонема, да ли би пре изабрала смрт него живот глувонеме особе, само зато да се твом детету не би неко смејао???


Управо то. Значи, она није рекла да ЖЕЛИ да има ограничења, него да жели ЖИВОТ, па макар и са оганичењима.

Smejace se sigurno,deca su surova,ali ja nisam rekla da zelim da umrem zbog toga,odakle ti to?
Velika je razlika izmedu gluvog coveka i biljke,takvim zivotom ne bih zivela.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top