Да ли је смијање пожељно у Хришћанству?

Molonlabe

Poznat
Poruka
7.225
Ево питање је јасно. Пријатељ ми је прије пар дана рекао да се Исус никад није насмијао за вријеме његовог боравка на земљи. Па ме сад интересује, прво је ли то истина? И друго, ако се Исус није смијао, да ли то значи да се и нама не препоручује смијех или је смијех ОК?

Хришћанство (Православље прије свега ме занима) увијек истиче радост, радостан празник итд. Можда гријешим, али за мене је радост увијек повезана и са смијехом и срећом.

Волио бих да неко упућен у ову проблематику да своју анализу.
 
Интересантно да нико није изнио неке конкретније информације.

Горане, дјечак, младић, ок,... али како знаш дасе божанско смије? Неки тврде да о том нема доказа у Библији, а ја о томе никад нисам размишљао до сад
 
Ево питање је јасно. Пријатељ ми је прије пар дана рекао да се Исус никад није насмијао за вријеме његовог боравка на земљи. Па ме сад интересује, прво је ли то истина? И друго, ако се Исус није смијао, да ли то значи да се и нама не препоручује смијех или је смијех ОК?

Хришћанство (Православље прије свега ме занима) увијек истиче радост, радостан празник итд. Можда гријешим, али за мене је радост увијек повезана и са смијехом и срећом.

Волио бих да неко упућен у ову проблематику да своју анализу.

U Svetim Jevanđeljima ne piše eksplicitno da se ikada smejao npr. i Jovan Krstitelj, niti iko od apostola, pa opet to ne znači da se Oni nisu ikad smejali.
Drugim rečima, u Jevanđeljima igde ne piše da je iko od apostola ikad obrisao guzicu, pa opet to ne znači da Oni to nisu radili.

Smeh je ok, ako izvire iz iskrenosti, ali nije dobar onaj, koji izvire iz laži, licemerja.
Drugim rečima, smeh je manifastacija čovečijih osećanja, koja mogu biti različita, pa tako i mogu postojati i razne vrste smeha.
 
Ima toga medju duhovnim knjigama da se smeh, onakav kakav mi praktikujemo , gromoglasan i neobuzdan, :) smatra pomalo nepozeljnim. Ali to je u u sklopu price o podviznistvu.
,,Nisu dovoljni samo trenuci usterptalog slavoslovljenja Boga, nego ceo nas zivot, svaki cin i svaki pokret, cak i osmeh , treba da se pretvore u pesmu bogopoklonjenja, u zrtvu, u molitvu. Treba da prinesemo na zrtvu ne ono sto imamo, vec ono sto jesmo...''
Nije to za svakog. Mi ostali, vernici ili ne, mozemo komotno da se smejemo, jer smo daleko od te price, nama ne steti, mozda malo koristi...
 
U svim religijama su suze i plač poželjniji od veselja i smeha...
Suze i plač govore o sukobu sa smrću na kom strahu se gradi utešništvo koje se naplaćuje! ! !
Veselje i smeh su bezbrižnih ljudi koji nemaju u tim veselim momentima potrebu za utehom
i ohrabrenjem.Pa ni religijom...;)
Kad vide popovi vesele vernike-smrknu se-nema para...:mrgreen::hahaha:
 
Poslednja izmena:
Ево питање је јасно. Пријатељ ми је прије пар дана рекао да се Исус никад није насмијао за вријеме његовог боравка на земљи. Па ме сад интересује, прво је ли то истина? И друго, ако се Исус није смијао, да ли то значи да се и нама не препоручује смијех или је смијех ОК?

Хришћанство (Православље прије свега ме занима) увијек истиче радост, радостан празник итд. Можда гријешим, али за мене је радост увијек повезана и са смијехом и срећом.

Волио бих да неко упућен у ову проблематику да своју анализу.

Sta god da odgovorim na ovo, doci ce neki "ateista pametnjakovic" da te/vas ubedjuje u suprotno, i to s "punim pravom".

Zato se bojim da moj odgovor ne vredi, sta reci a ne "zaplakati" kasnije...?
 
Sta god da odgovorim na ovo, doci ce neki "ateista pametnjakovic" da te/vas ubedjuje u suprotno, i to s "punim pravom".

Zato se bojim da moj odgovor ne vredi, sta reci a ne "zaplakati" kasnije...?
Pok.otac Jovan Kamenički me hteo naučiti da se molim pravilno Bogu.
Kad sam ga pitao kako-rekao je:"Suzama,suzama se treba moliti Bogu..."...
Pogledaj post iznad tvog...
 
Ево питање је јасно. Пријатељ ми је прије пар дана рекао да се Исус никад није насмијао за вријеме његовог боравка на земљи. Па ме сад интересује, прво је ли то истина? И друго, ако се Исус није смијао, да ли то значи да се и нама не препоручује смијех или је смијех ОК?

Хришћанство (Православље прије свега ме занима) увијек истиче радост, радостан празник итд. Можда гријешим, али за мене је радост увијек повезана и са смијехом и срећом.

Волио бих да неко упућен у ову проблематику да своју анализу.
Buda se smejao. I danas ima na vagone Budinih statua koji prikazuju veselog debeljka.
Kako bi jedan Isus mogao da stigne na nivo jednog Bude, sa svojom paranoičnom porukom da će uskoro smak sveta? :lol:
 
Izvini, ali nemam zivaca da gledam tvoje postove, jer su SVI ODREDA pogresni i hule na Duha Svetoga, sto je najveci greh.
Ne mogu da verujem da nemaš živaca...Baš ni jedan živac?:mrgreen:
Ne hulim na Duha svetoga...Govorim o kleru ,o popovima-samozvanim božijim advokatima...Oni zagovaraju tugu i čemer i jad...Što narodu gore-njima bolje...
Nisam ja ovo izmislio...
A o bogu da bi nešto znala-morala bi bar delić njegove pameti imati...Obožene...
 
E svašta ću ovde da pročitam. Da li se Isus smejao?
Ništa važnije.
A znate li da je Bog odlučio da krajem 2012. ugasi život na planeti zemlji?
Eksperiment se završava.
Ko se pomolio-pomolio-zavesa se spušta,svetla se gase na pozornici...
Nestaje predstava (što b reko Ozi...:mrgreen:)
Đaba krečali...
 
"Ime ruže"?
Smeh kao prost i prizeman nagon, nedostojanstven, nasuprot smrtno ozbiljnoj produhovljenosti koja je rezultat stava da ništa ne može/ne sme biti smešno i da se zadovoljstvo (i izraz zadovoljstva) mora prigušiti kao instinkt ... Ima veze sa nekim filozofijama, u smislu njihove uvrnute interpretacije.
Koliko mi je poznato, nema veze sa predstavom o Isusu.
 
Дакле, може се закључити да смијех није никакав гријех и да они који кажу супротно заправо не разумију Православље на најбољи начин.

Друго питање, пошто смо се усагласили да је срећа и смијех саставни дио Православља, зашто ни на једној фресци или икони нису приказани свеци или сам Христос насмијани, срећни, радостни, него углавном као испосници, тужни или у најбољем случају веома озбиљни људи?
 
Дакле, може се закључити да смијех није никакав гријех и да они који кажу супротно заправо не разумију Православље на најбољи начин.

Друго питање, пошто смо се усагласили да је срећа и смијех саставни дио Православља, зашто ни на једној фресци или икони нису приказани свеци или сам Христос насмијани, срећни, радостни, него углавном као испосници, тужни или у најбољем случају веома озбиљни људи?

Jeste da smeh može da bude javan, ali je u suštini to ličan, intiman čin, podređen nagonu. Hrišćanstvo se trudi da uspostavi vladavinu volje nad osećanjima, naročito onoga što donosi zadovljstvo, jer su upravo zadovoljstva i potreba za njima ono što vuče na stranputicu. Naučiti odreći se zadovoljstva jeste žrtva i ovladavanje sobom.
Naravno da ovo ne treba shvatiti bukvalno i apsolutno, ali je savladavanje zadovoljstva okosnica ovladavanja sobom.
Dakle, ono što treba savladati po religijskom shvatanju, nema razloga da se favorizuje na slikama te religije, štaviše...
 
Дакле, може се закључити да смијех није никакав гријех и да они који кажу супротно заправо не разумију Православље на најбољи начин.

Друго питање, пошто смо се усагласили да је срећа и смијех саставни дио Православља, зашто ни на једној фресци или икони нису приказани свеци или сам Христос насмијани, срећни, радостни, него углавном као испосници, тужни или у најбољем случају веома озбиљни људи?

Zbog stava da je produhovljenost uvek u sprezi sa ozbiljnošću. Dogma. Na ikonama nikada nije naglasak na usnama nego na očima (oči kao "ogledalo duše"). (Usta služe da bi se u njih unosila hrana, da bi se "brbljalo", širom nasmejana usta su ružna, poput razjapljene rupe... :lol: - i to su, po ondašnjim estetskim kriterijumima, slike rezervisane za prosti, pijani plebs, rulju, a ne za duhovnike i svece.) Osim toga, ima li biblijskih priča sa naglaskom na smehu? S obzirom na to da su ikone i freske prikazi biblijskih priča i likova, onda je sasvim jasno zbog čega osmeha i smejanja nema na njima (eventualno i vrlo retko samo "a la Mona Liza" nagoveštaja osmeha). Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da su ikonopisci slikali po utvrđenim kanonima. Npr, ikonopisac iz staroruske umetnosti, po odluci Sabora Stoglava, mora biti "krotak, blag, bogobojažljiv, da nije odan praznom govoru ili smehu ..."

Odgovor na tvoja pitanja treba tražiti u (krutoj) poetici ranog srednjeg veka.
 
Zbog stava da je produhovljenost uvek u sprezi sa ozbiljnošću. Dogma. Na ikonama nikada nije naglasak na usnama nego na očima (oči kao "ogledalo duše"). (Usta služe da bi se u njih unosila hrana, da bi se "brbljalo", širom nasmejana usta su ružna, poput razjapljene rupe... :lol: - i to su, po ondašnjim estetskim kriterijumima, slike rezervisane za prosti, pijani plebs, rulju, a ne za duhovnike i svece.) Osim toga, ima li biblijskih priča sa naglaskom na smehu? S obzirom na to da su ikone i freske prikazi biblijskih priča i likova, onda je sasvim jasno zbog čega osmeha i smejanja nema na njima (eventualno i vrlo retko samo "a la Mona Liza" nagoveštaja osmeha). Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da su ikonopisci slikali po utvrđenim kanonima. Npr, ikonopisac iz staroruske umetnosti, po odluci Sabora Stoglava, mora biti "krotak, blag, bogobojažljiv, da nije odan praznom govoru ili smehu ..."

Odgovor na tvoja pitanja treba tražiti u (krutoj) poetici ranog srednjeg veka.

prvu ikonu je naslikao apostol jevandjelista luka
oadatele sve pocinje a ne od krutog srednjeg veka
 

Back
Top