Hrvatski kraljevi jesu postojali a poslednji je Aleksandar.Problem je sto niko od tih Kraljeva nije bio Hrvat a nije ni mogao biti jer se hrvatska nacija formira poslije katolickog kongresa 1900.g.
To je lijepo objasnio Antun Radic u casopisu Dom 1902.g.
Slavonija,Dalmacija,Istra,Kvarner i Dubrovnik jesu danas u Hrvatskoj ali austrijski popisi 1850.g. kazu da u dalmaciji i Dubrovniku ne zive hrvati a i Ban Josip Jelacic na seljackom saboru 1851.g.kaze Braco Srbi mi vasa braca hrvati i slavonci....
Franjo Racki jasno dijeli hrvate na serbo-kroate i hrvate slovince a Gaj kaze da mu nije ni izdaleka tvrditi da srpski jezik ne govore itd...itd... ali je misija Bartola Kasica bila vise nego uspjesna i danas niko ne pominje Zavod Svetog Jeronima ali se zamlacujemo nebulozama o pouzdano se smatra hrvatskim kraljevima i zadnjem u nizu Mudoslavu Glasoviru koji cak ima i kraljicu Domaslavu.Nazdravlje!
Časopis "Dom", broj 19. i 20., godina 5. (nadnevak: 10. studeni. 1904.) Srbi koriste samo boldani dio,izvađen iz konteksta,ostatak ih ne zanima
"Pravi članak:Tko je stvorio Hrvate? – To je čudno pitanje, kad svi vjerujemo, da je sve ljude i narode stvorio Bog, pa je valjda stvorio i nas Hrvate. No kad vam kažem malo više, i vi će te možda o tom posumnjati. Već sam mnogo puta, pa i nedavno slušao ovakvo razlaganje:
„Lako vama danas govoriti, moj gospodine! Ali da ste vi još pred 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, na pr. u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati, – vi biste srećni bili, kad bi vam se sav sviet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. A nije tako bilo samo medju gospodom, nego još više medju seljacima: i to su bili „raci“ i „šokci“ – a Hrvatima kakovim ni traga. – A tko je to učinio, da su i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kažu, da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio? Tko je Hrvate tako rekući stvorio? – To je učinila stranka prava! Nauka Ante Starčevića – ona je od nesvjestne mase stvorila Hrvate! Tako je to, moj gospodine, a lako vama danas govoriti!“
Drugi mi je opet ovako dokazivao: „Ne znam, kako je tamo u Hrvatskoj, no ja vam mogu reći, da mi Dalmatinci nismo bili Hrvati, dok nismo postali starčevićanci, pa da nije bilo njega, pa i Spinčića, ja ni danas ne bih bio Hrvat, nego možda najljući protivnik neprijatelj svemu, što je hrvatsko. U najboljem slučaju bio bi „Šćav“, Slav, Slaven, – ali Hrvata od mene nikada!“
Mogao bih vam i dalje nabrajati ovakove, osobito za Bosnu i Hercegovinu, – ali dosta i ovo, da se malo zamislimo. Pa i zbilja, promislimo li dobro ove pripoviesti, čovjeku se najedanput otvore oči, te nekako tužno priznade: „Bome je istina! Osim ono nješto zagrebačkih zagoraca, pa komadić gornje Posavine i Podravine – Hrvata bome nije ni bilo prije Starčevića. No onda se čovjek sjeti, kako smo njekada bili slavni, veliki i jaki – mi Hrvati, pa kako nas je i kamo nas je i kada nas je nestalo?!
„Nije nas nestalo, nego nismo znali, da smo Hrvati! Nije narod imao sviesti! To je ono! A tu je sviest, da je Hrvat, da je sin slavnog hrvatskoga naroda, – to je stvorio Starčević.“
Na to bih ja dalje mogao upitati: „Ako nas nije nestalo, kako smo se, kada smo se i zašto smo se pretvorili u „šokce“ i „race“, „Dalmatine“ i t. d.? – Ali ne ću dalje pitati, nego ću sam kazati, kako mislim, i to ovako:
Ovdje vriedi ona rieč: Tko hoćeda se previše dokaže, taj ne dokaže ništa. Pače još više: taj dokazuje zlo, a možda protivno onomu, što hoće da dokaže. Tako je na vlas i u ovoj stvari. U velikom veselju, što se je narod naš počeo buditi i sve više se prikupljati u jedno i osjećati jednako, a sve pod hrvatskim imenom, – u tom dakle velikom veselju, a u prevelikom poštovanju svoga vodje pok. Antuna Starčevića – njeki Hrvati kao da su zaboravili, da je Hrvata ikada prije i bilo, te počeli onako govoriti i pisati, kako smo čuli: da bi jedva gdjekod i bilo Hrvata , da nije bilo Starčevića. A to ne samo da nije istina, nego je to i proti nama. Kad bi to bila istina, onda bi nam naši protivnici mogli prigovoriti: da je Hrvata u početku bilo vrlo malo, nego da su to bili Slovinci, Slavonci, Bošnjaci, Dalmatinci, a ponajviše Srblji i t. d., a samo njekakva „propaganda“ iz Zagreba i Bog zna od kuda kroz desetu ruku da je od toga stvorila Hrvate, samo da se pokvari račune Srbljima i Madžarima. Pa i zbilja ima dobrih naših „prijatelja“, koji su tako govorili i još govore. A pomažu im u tom i nehotice mnogi vatreni Hrvati, kada kažu, da je Hrvate stvorio ovaj ili onaj.
A s tom stvarju nije nikako drugčije, nego ovako: Njegda, tamo pred poldrugu tisuću godina, a još i mnogo kasnije bilo je ovako: Cieli naš narod nije jednako ni govorio – kako ni danas ne govori – niti se je jednim imenom zvao, nego je tu bilo Hrvata, Srbalja, Neretljana, Zahumaca, poslije Bošnjaka, Slavonaca i t. d. Tako je bilo i kod drugih naroda, pa su na pr. Niemci imali barem deset imena (Alemani, Švabi, Sasi, Franci i t. d.). Ako tko danas pita: Jesu li ma pr. njegdašnji Zahumljani bili Hrvati ili Srblji? To pitanje nema pravog smisla, jer su Hrvati bili Hrvati, a Zahumljani su bili Zahumljani. No drugo je ono, kad je jedno pleme po imenu Hrvati osnovalo svoju državu i imalo svoga vladara. Onda se je naime pitalo: Jesu li na pr. i Zahumljani spadali pod hrvatskoga ili pod kojeg drugoga vladara? – A kad su i Zahumljani osnovali svoju državu, onda se je moglo reći za one Hrvate, koji su bili pod zahumskim vladarom: To nisu Hrvati, to su Zahumljani.
Drugim riečima hoću da kažem ovo: Nema smisla pravdati se o tom, da li su Zahumljani, Ličani, Bošnjaci i t. d. bili Hrvati, ili su bili Srblji, ili što drugi. Oni su bili Zahumljani, Ličani, Bošnjaci i t. d. sve dotle, dok nisu došli pod hrvatskoga vladara, pa i još poslie. Istom sve malo po malo počeli su se nazivati Hrvati sva ona plemena, koja su bila pod hrvatskim vladarom. A da su na pr. Ličani osnovali svoju državu i vladu, pa da su svoju vladu nametnuli ostalomu narodu, – sav bi se narod, koji bi bio pod tom ličkom vladom – sve bi se to zvalo Ličani. U jednu rieč: Cieli narod dobije jedno ime tek onda, kad stvori jednu državu, pa se onda država zove po onom plemenu, koje je državu stvorilo, a po državi se onda zovu sve malo po malo svi ljudi, koju su u toj državi. Tako je bilo svuda po svietu, pa i kod nas.
A o tom nema nikakve sumnje, da je hrvatsko pleme osnovalo državu već pred tisuću i više godina, i da ta država kakva-takva obstoji još i danas. No kako je ta država dosta brzo komadana, te nije imala ni domaćega gospodara, nego joj je gospodar bio u Pešti i u Beču, nije čudo, što se narod u svakom komadu negdašnje hrvatske zemlje zvao ili starim hrvatskim imenom, ili su mu dali kakvo novo ime po kraju, u kojem je živio. Tako se je narod u Dalmaciji počeo zvati Dalmatincima , u Bosni Bošnjacima i t. d.
No pok. Starčević i njegovi pristaše, premda nisu stvorili Hrvata, ipak su učinili nešto drugo, i to ovo: Oni su širili misao, da su Hrvati imali njegda svoju državu, pa bi trebalo i pravo bi bilo, kad bi ju i opet imali. A to je ono, što sam prije razlagao: Kad narod jednoga plemena ima jednu državu, onda s vremenom dobije i jedno ime, i to je onda tek pravi narod."
Kako će ubuduće mitomani da koriste Radića i Dom
