„Bečko-berlinska škola” vs novoromantičari

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
The gens Sulpicia was one of the most ancient patrician families at Rome, and produced a succession of distinguished men, from the foundation of the Republic to the imperial period. The first member of the gens who obtained the consulship was Servius Sulpicius Camerinus Cornutus, in 500 BC, only nine years after the expulsion of the Tarquins, and the last of the name who appears on the consular Fasti was Sextus Sulpicius Tertullus in AD 158. Although originally patrician, the family also possessed plebeian members, some of whom may have been descended from freedmen of the gens.

Sulpicii Camerini
Publius Sulpicius Camerinus Cornutus, father of the consul of 500 BC.
Servius Sulpicius P.f. Camerinus Cornutus, consul in 500 BC.[4][5][6][7]
Quintus Sulpicius Camerinus Cornutus, consul in 490 BC, and one of the ambassadors sent to intercede with Coriolanus.[8]
Servius Sulpicius Ser. f. Camerinus Cornutus, father of the consul of 461 BC.
Servius Sulpicius Ser. f. Ser. n. Camerinus Cornutus, consul in 461 BC, and one of the Decemviri of 451.
Quintus Sulpicius Ser. f. Ser. n. Camerinus Cornutus, tribunus militum consulari potestate in 402 and 398 BC.
Servius Sulpicius Q. f. Ser. n. Camerinus, consul suffectus in 393 BC, and tribunus militum consulari potestate in 391.
Gaius Sulpicius Camerinus, tribunus militum consulari potestate in 382, and censor in 380 BC, resigned his office upon the death of his colleague.[9][10]
Servius Sulpicius Camerinus Rufus, consul 345 BC.[11][12]
Quintus Sulpicius Camerinus, grandfather of the consul of AD 9.
Quintus Sulpicius Q. f. Camerinus, father of the consul of AD 9.
Quintus Sulpicius Q. f. Q. n. Camerinus, consul in AD 9.
Sulpicius Camerinus, proconsul of Africa, accused of extortion in AD 59, and shortly afterward put to death by Nero.[13][14][15]
Sulpicii Praetextati
Quintus Sulpicius Ser. f. Camerinus Praetextatus, tribunus militum consulari potestate in 434 BC.[16][17]
Servius Sulpicius Praetextatus, tribunus militum consulari potestate in 377, 376, 370, and 368 BC, sometimes confused with his kinsman, Servius Sulpicius Rufus.[18][19]
Sulpicia Praetextata, the wife of Crassus, is mentioned at the commencement of the reign of Vespasian, in AD 70.[20]
Sulpicii Petici
Quintus Sulpicius Peticus, grandfather of the consul of 364 BC.
Marcus Sulpicius Q. f. Peticus, father of the consul of 364 BC.
Gaius Sulpicius M. f. Q. n. Peticus, censor in 366, consul in 364, 361, 355, 353, and 351 BC, and dictator in 358.
Sulpicii Longi
Quintus Sulpicius Longus, tribunus militum consulari potestate in 390 BC, negotiated with Brennus, and persuaded him to leave Rome.
Servius Sulpicius Q. f. Longus, father of the consul of 337 BC.
Quintus Sulpicius Ser. f. Q. n. Longus, consul in 337, 323, and 314 BC, and dictator in 312, triumphed over the Samnites.
Sulpicii Rufi
Servius Sulpicius Rufus, tribunus militum consulari potestate in 388, 384, and 383 BC.[21]
Publius Sulpicius Rufus, tribunus plebis in 88 BC, a distinguished orator, and afterwards a partisan of Gaius Marius.
Quintus Sulpicius Rufus, father of the consul of 51 BC.
Servius Sulpicius Q. f. Lemonia Rufus, consul in 51 BC, an eminent jurist and contemporary of Cicero.
Publius Sulpicius (P. f.) Rufus, praetor in 48 BC, previously a legate of Caesar in Gaul and during his first campaign in Hispania.
Servius Sulpicius Ser. f. Q. n. Rufus, a supporter of Caesar, frequently mentioned by Cicero.[22]
Sulpicius Rufus, procurator of the public games, was slain by the emperor Claudius because he was privy to the marriage of Silius and Messalina.
Sulpicii Saverriones
Publius Sulpicius Saverrio, grandfather of the consul of 304 BC.
Servius Sulpicius P. f. Saverrio, father of the consul of 304 BC.
Publius Sulpicius Ser. f. P. n. Saverrio, consul in 304 and censor in 299 BC, triumphed over the Samnites.
Publius Sulpicius P. f. Ser. n. Saverrio, consul in 279 BC, during the war against Pyrrhus.
Sulpicii Paterculi
Quintus Sulpicius Paterculus, grandfather of the consul of 258 BC.
Quintus Sulpicius Q. f. Paterculus, father of the consul of 258 BC.
Gaius Sulpicius Q. f. Q. n. Paterculus, consul in 258 BC, during the First Punic War, triumphed over the Carthaginians in Sicilia.
Servius Sulpicius Paterculus, the father of Sulpicia, who dedicated the temple of Venus Verticordia.
Sulpicia Ser. f., married Quintus Fulvius Flaccus, and thought to be the chastest woman in Rome, selected to dedicate the temple of Venus Verticordia in 113 BC.
Sulpicii Galli
Servius Sulpicius Gallus, grandfather of the consul of 243 BC.
Gaius Sulpicius Ser. f. Gallus, father of the consul of 243 BC.
Gaius Sulpicius C. f. Ser. n. Gallus, consul in 243 BC.[23][24]
Gaius Sulpicius C. f. Gallus, father of the consul of 166 BC.
Gaius Sulpicius C. f. C. n. Gallus, a great scholar; as consul in 166 BC, triumphed over the Ligures.[23][25]
Quintus Sulpicius C. f. C. n. Gallus, died at an early age, and his death was borne by his father with great fortitude.[26]
Sulpicii Galbae
Publius Sulpicius Galba, grandfather of the consul of 211 BC.
Servius Sulpicius P. f. Galba, father of the consul of 211 BC.
Publius Sulpicius Ser. f. P. n. Galba Maximus, consul in 211 and 200 BC, and dictator in 203.
Servius Sulpicius Galba, curule aedile in 208 BC, and afterwards a pontifex, in the place of Quintus Fabius Maximus Verrucosus.
Gaius Sulpicius Galba, elected pontifex in 201 BC, in place of Titus Manlius Torquatus, but he died as early as 198.[27]
Servius Sulpicius Galba, praetor urbanus in 187 BC.
Gaius Sulpicius Galba, praetor urbanus in 171 BC.[28]
Servius Sulpicius Ser. f. P. n. Galba, consul in 144 BC, a notable orator, tried for his atrocities against the Lusitani in 150 BC.
Servius Sulpicius Ser. f. Ser. n. Galba, consul in 108 BC.
Gaius Sulpicius Ser. f. Ser. n. Galba, quaestor in 120 BC, and a pontifex, condemned by the lex Mamilia of 110 BC.
Publius Sulpicius Galba, appointed one of the judges in the case of Verres, in 70 BC, afterwards a pontifex and augur.
Servius Sulpicius Ser. n. Galba, praetor urbanus in 54 BC, and a friend of Caesar, but perhaps also one of the conspirators against him.
Sulpicius Ser. f. Galba, a minor historian, and grandfather of the emperor Galba; he held the praetorship, but the year is uncertain.[29]
Gaius Sulpicius Ser. n. Galba, consul in AD 22, father of the emperor.
Gaius Sulpicius C. f. Galba, brother of the emperor.[1][29]
Servius Sulpicius C. f. Galba, consul in 33, and emperor in AD 69.
Others
Sulpicia, the mother-in-law of Spurius Postumius Albinus, consul in 186 BC.[30]
Sulpicia, the wife of Lentulus Cruscellio, who was proscribed by the triumvirs in 43 BC, followed her husband to Sicilia, against the wishes of her mother, Julia.[31][32]
Publius Sulpicius Quirinus, censor in 42 and consul suffectus in 36 BC.[23]
Servius Sulpicius, mentioned by Quintus Horatius Flaccus as an author of love-poems.
Sulpicia, a poet, perhaps the daughter of Servius Sulpicius Rufus.
Publius Sulpicius Quirinus, also called Quirinius, consul in 12 BC, and later governor of Syria.
Sulpicius Asper, a centurion, and one of the conspirators against Nero, discovered and put to death in AD 66.[33][34]
Sulpicius Florus, an infantryman granted Roman citizenship under the emperor Galba, who later participated in the emperor's overthrow.
Sulpicius Blitho, a source cited by the biographer Cornelius Nepos.
Sulpicia, a poet, praised by Martial, who probably lived toward the close of the 1st century.
Sulpicia Lepidina, the wife Flavius Cerealis, prefect of a cohort at Vindolanda in Britannia, circa AD 103.
Sulpicius Apollinaris, a grammarian, and a friend and contemporary of Aulus Gellius during the later 2nd century.
Sextus Sulpicius Tertullus, consul in AD 158.[23]
Sulpicia Memmia, one of the three wives of Alexander Severus. Her father was a man of consular rank; her grandfather's name was Catulus.[35]
Sulpicius Lupercus Servastus, a Latin poet, of whom nothing is known except his elegy, De Cupiditate, and a Sapphic ode, De Vetustate.[36]
Sulpicius Severus, an ecclesiastical historian of the late 4th and early 5th centuries.
Sulpicius Flavus, a companion of the emperor Claudius, whom he assisted in the composition of his historical works.[37]

Извор

Све роб до роба :hahaha:

Србин је постао синоним за слугу и роба после окупације Српских земаља (Илирије, Тракије итд)
 
Plutarh u životopisu o Katonu Mlađem (Cato Minor I) pominje jednu Srpkinju imenom Serbilia.:D
Plutarh u drugoj biografiji o Aratusu, generalu Ahejske lige iz 3 veka pne pominje i srpsko muško ime Serbilion.;)
Takođe, obrađujući život Scipijana Emilijana, pominje jednog Serbiosa':lol:
Da odgovorim i na tupava podmetanja Raskrinkanog i Slavena:
Numa Pompilije je živeo u 8 veku, to OLP nije sporno i ona nigde ne piše kako insinuirate da je živeo u 10. Serbios se pominje u 10 glavi i ne živi u 10 veku, ja sam napravio kiks a ne OLP:mrgreen:
Serbios je pripadao Sabinima, a kako Budimir tvrdi "Sabini su sa Srbima srodni i istoimeni". Rod Serbijusa odnosno Servijusa je u Rimu bio generacijama na visokim dužnosničkim mestima (konzuli) a ovo "servio" se odnosi na "slugu" domovine, servio nije u pežorativnom značenju i, kad se za nekoga kaže da je servio u starom Rimu odnosi se na patriotu koji radi u korist vlastite zemlje i roda svoga. Serbios može biti i Servios, b je v.:super:

Род Сербљи (gens Servilia)

Servius (praenomen)

Servius is a Latin praenomen, or personal name, which was used throughout the period of the Roman Republic, and well into imperial times. It was used by both patrician and plebeian families, and gave rise to the patronymic gens Servilia. The feminine form is Servia. The name was regularly abbreviated Ser.[1][2]

Servius was never one of the most common praenomina; about ten other names were used more frequently. Most families did not use it, although it was a favorite of the Cornelii and the Sulpicii, two of the greatest patrician houses at Rome. The name gradually became less common towards the end of the Republic, but was still used in imperial times.[3][4]
[edit]
Origin and meaning of the name

The original meaning of Servius was forgotten by the late Republic. Chase derives the name from the verb servo, to keep or preserve. This seems consistent with other Latin praenomina, such as Sertor, which appears to have a similar meaning.[5]

Varro had nothing to say about the name, although the epitome, De Praenominibus ("Concerning Praenomina") by Julius Paris, suggests that it was given to a child whose mother died in childbirth. Dionysius of Halicarnassus, apparently followed by Festus, indicated that it was given to a child whose mother was held in *******. This etymology was based on the similarity between Servius and servus, a slave, and although it is certainly an example of false etymology, the association of these words is probably the main reason that Servius was not more common.

Извор

Оно до 1933 Немци били Немци, после Хитлера постаду нацисти=немци а за време другог светског рата Хуни=Немци :lol: ... синоними.
 
Plutarh u životopisu o Katonu Mlađem (Cato Minor I) pominje jednu Srpkinju imenom Serbilia.:D
Plutarh u drugoj biografiji o Aratusu, generalu Ahejske lige iz 3 veka pne pominje i srpsko muško ime Serbilion.;)
Takođe, obrađujući život Scipijana Emilijana, pominje jednog Serbiosa':lol:
Da odgovorim i na tupava podmetanja Raskrinkanog i Slavena:
Numa Pompilije je živeo u 8 veku, to OLP nije sporno i ona nigde ne piše kako insinuirate da je živeo u 10. Serbios se pominje u 10 glavi i ne živi u 10 veku, ja sam napravio kiks a ne OLP:mrgreen:

Serbios je pripadao Sabinima, a kako Budimir tvrdi "Sabini su sa Srbima srodni i istoimeni". Rod Serbijusa odnosno Servijusa je u Rimu bio generacijama na visokim dužnosničkim mestima (konzuli) a ovo "servio" se odnosi na "slugu" domovine, servio nije u pežorativnom značenju i, kad se za nekoga kaže da je servio u starom Rimu odnosi se na patriotu koji radi u korist vlastite zemlje i roda svoga. Serbios može biti i Servios, b je v.:super:

I imaš li ikakve predstave da je to u pitanju, kao što sam više puta naglasio, kralj Servije Tulije, čovjek koji je vladao Rimom većinom VI stoljeća prije nove ere?

Zašto ne čitaš šta pišem? Ovo već više puta ponavljam!

Takođe, ne znam zbog kojeg razloga preskačeš moje poruke, ali Plutarhovog životopisa Scipiona Afrikanca nema sačuvanoga; odakle bi Olga mogla to da vidi osim ako nije izmislila?
 
Plutarh u životopisu o Katonu Mlađem (Cato Minor I) pominje jednu Srpkinju imenom Serbilia.:D

Po pisanju tih navoda, pretpostavljam da uopšte ne znaš o kojim ljudima je stvarno riječ, već samo nasumično spominješ (inače bi sigurno zkao ko je je dan od sedam rimskih kraljeva):

1. Katonov je rod dugovao početak svog ugleda i slave njegovom pradjedu Katonu, čovjeku kome je njegova vrlina pribavila najviše prestiža i utjecaja među Rimljanima, kako je navedeno u njegovu životopisu, ali njegova je praunuka smrt obaju roditelja ostavila siročetom zajedno s bratom Cepionom i sestrom Porcijom. Imao je po majci i polusestru Serviliju. Sva su ta djeca bila othranjena i živjela kod Livija Druza, njihova ujaka po majčinoj strani, koji je u to vrijeme bio jedan od vodećih ljudi u državi; bio je, naime, veoma rečit a inače čovjek izvanredno trijezan koji ni za kojim Rimljaninom nije zaostajao po moralnoj uzvišenosti.

Servilija o kojoj je riječ, bila je žena prvo Marka Junija Bruta, a potom Decina Junija Silana. Njena pak istoimena mlađa sestra Servilija se bila udala za Lukula. Inače otac Cepion ih je imenovao po sebi - puno ime mu glasi Kvint Servilije Cepion.

Plutarh u drugoj biografiji o Aratusu, generalu Ahejske lige iz 3 veka pne pominje i srpsko muško ime Serbilion.;)

U kojoj glavi se spominje to i ko je to? Ne mogu sam da pronađen letimice prolazeći kroz Plutarhov Životopis Arata...
 
Serbios je pripadao Sabinima, a kako Budimir tvrdi "Sabini su sa Srbima srodni i istoimeni".

Milan Budimir? Gdje je to on ustanovio, u kojem svom radu?

Rod Serbijusa odnosno Servijusa je u Rimu bio generacijama na visokim dužnosničkim mestima (konzuli) a ovo "servio" se odnosi na "slugu" domovine, servio nije u pežorativnom značenju i, kad se za nekoga kaže da je servio u starom Rimu odnosi se na patriotu koji radi u korist vlastite zemlje i roda svoga. Serbios može biti i Servios, b je v.:super:

Pardon, o čemu je riječ ovdje? Meni se učinilo da tvrdite da su je to ime nastalo kod drevnih Rimljana dovodeći se u vezu sa Srbima (recimo, neki Rimljanin rođen u tamo nekom plemenu Srba, pa onda zbog toga imenovan 'Srbin' i donio to ime sa sobom u Rim, koje se tako raširilo), no ovdje ispada da čak i sam osporavaš tu mogućnost i priznaješ da ta imena nemaju veze sa Srbima?


ZIGOMAR! tvrdnja da je lažna etimologija je sada već stara, s kraja XIX stoljeća. Novija istoriografija je ipak to ime pripisala ropskom statusu - priča o kralju Serviju Tuliju (rođen kao sin robinje), prvom 'Serviju' u Rimu, perfektno se uklapa.

Zar nije slučajnost (Servije, porijeklom rob) prevelika?

U svakom slučaju nema direktne veze sa Srbima!
 
Poslednja izmena:
Milan Budimir? Gdje je to on ustanovio, u kojem svom radu?



Pardon, o čemu je riječ ovdje? Meni se učinilo da tvrdite da su je to ime nastalo kod drevnih Rimljana dovodeći se u vezu sa Srbima (recimo, neki Rimljanin rođen u tamo nekom plemenu Srba, pa onda zbog toga imenovan 'Srbin' i donio to ime sa sobom u Rim, koje se tako raširilo), no ovdje ispada da čak i sam osporavaš tu mogućnost i priznaješ da ta imena nemaju veze sa Srbima?



ZIGOMAR! tvrdnja da je lažna etimologija je sada već stara, s kraja XIX stoljeća. Novija istoriografija je ipak to ime pripisala ropskom statusu - priča o kralju Serviju Tuliju (rođen kao sin robinje), prvom 'Serviju' u Rimu, perfektno se uklapa.

Zar nije slučajnost (Servije, porijeklom rob) prevelika?

U svakom slučaju nema direktne veze sa Srbima!

Лако би било објаснити твој став да се ради само о једним Сервијем... (а било их много и то у елити римског друштва)

Како објаснити контрадикторност да једно племе* (Старо-римско) звано Сербље (чланови Патриције) буду повезани са робовима!? Да Римски Цар Галба носи робовско име!?

Galba (Latin: Servius Sulpicius Galba Augustus;[1] 24 December 3 BC – 15 January 69), was Roman Emperor for seven months from 68 to 69. Galba was the governor of Hispania Tarraconensis, and made a bid for the throne during the rebellion of Julius Vindex. He was the first emperor of the Year of the Four Emperors.

Већ сам навео да је то име временом постало све ређе (јер је име постао синоним за робове, за то што су поробили пола европе, па вероватно и велики део Срба у први наврат)

Слично као реч Склав.

Etymology

From Middle English, from Old French sclave, from Medieval Latin sclavus (“slave”) < Byzantine Greek σκλάβος < Old Church Slavonic словѣнинъ, словѣне (“Slav”). Slavs were often enslaved during the early Middle Ages, hence the semantic correspondence. In late 9th century Europe, the status of formerly free peasants was reduced to dependent servitude and the status of slaves was slowly elevated to the same dependency, thus creating a rural society of serfs. The old Latin word for slave, servus, now came to designate a category of rural workers who were not chattel property but who were firmly bound to their lord’s land. The new word for slave, sclavus, was derived from the source of many slaves, the Slavic lands of the east.[2] A similar source-usage is found in Old English wealh, originally meaning “Celt” (and origin of Welsh), but likewise extended to mean “slave”.


* Племе је могло добити име по Србима из многих разлога

1. Један мали део Срба се одвојио и отишао у Италију
2. Добили име по некоме који се звао Србољуб ( :mrgreen: ), Српко, Срба итд
3. Из знака поштовања према свом роду узели то име
4. Можда су били нека врста врховна каста Срба, владари ... па су смели да носе и Срб као титулу (Вустов Србенда - риг веда).

итд............

ПС: Где пише да је нова историографија ''решила'' то питање (желим да видим то)

________________________________________

Да, имамо и старо-римско племе Сергијус (Беше Лесандар писао нешто о њима?)
 
Wahrscheinlich sind die Sergier etruskischen Ursprungs und näher mit den Serviliern, gens Servilia, verbunden und eventuell verwandt gewesen

Вероватно су Сергијци етрурског порекла и блиско повезани (евентуално родбина) са Сербљима (племе Сербљи).

Извор

Robert Werner geht davon aus, dass es sich um zwei Zweige einer Familie gehandelt habe. Robert Werner: Der Beginn der römischen Republik. Historisch-chronologische Untersuchungen über die Anfangszeit der libera res publica. München / Wien: Oldenbourg Verlag, 1963, S. 268

Релативан модерни извор (''средина'' 20 век)
 
zofr, ona otvara pitanja, ali i na dosta daje odgovor - Srbi bi trebalo da budu rasa ljudi koju je neka božanska sila izabrala da bude vladajući ubermensch na planeti Zemlji.

Što se tiče konkretnih stvari, prelistaj nekoliko poruka unazad i vidjećeš da smo pronašli mjesto na kojem Luković-Pjanovićka otvoreno izmišlja!

E sada, lažima se ne otvaraju pitanja. Ako želiš nešto promovisati, to čini poštenim metodama i nemoj svjesno iskrivljavati! Jer to upravo diskredituje tvoj rad i onemogućuje svakoga razumnoga da prihvati Olgu kao kredibilnu!

То је ствар схватања. Ја ниједну њену тврдњу, ако је личила на то, нисам примао здраво за готово. Једноставно оно што је писала врло је инспиративно да се на ту тему размишља. На пример дала је упоредни текст молитве Оче наш на старогрчком и српском, али ја још увек трагам за неким који зна старогрчки да то проверим - дакле она је дала, а моје је да сумњам и проверавам. Не треба је отрцавати, ипак је храброст иступити у јавност са таквим идејама наспрам ББ школе.

Ништа не рече о томе да су пре ББ школе Србе често други звали Илирима па и Трибалима и то све до почетка 19 века непосредно пре стварања ББ историје. Зашто је то тако било, зар су до тада људи били толико неинформисани. Или ми укажи на неког хроничара који је бележио догађаја од времена Јустинијана до Ираклије, а да је записао да је српско племе продрло на Балкан. Ја сам трагао за таквим документима и нисам их нашао, чак нису познати ни професорима историје на Филозофском факултету у Нишу на катедри за историју. Заиста се питам да ли смо ми уопште и дошли на Балкан или да ли је уопште и постојао народ који се звао Срби.
 
Wahrscheinlich sind die Sergier etruskischen Ursprungs und näher mit den Serviliern, gens Servilia, verbunden und eventuell verwandt gewesen

Вероватно су Сергијци етрурског порекла и блиско повезани (евентуално родбина) са Сербљима (племе Сербљи).

Извор





Релативан модерни извор (''средина'' 20 век)

Čini mi se da nisi najbolje preveo - ja nisam nigde video izraz Serblji a evo originalne rečenice ;

Wahrscheinlich sind die Sergier etruskischen Ursprungs und näher mit den Serviliern, gens Servilia, verbunden und eventuell verwandt gewesen[1], da in beiden gentes das Cognomen Fidenas auftaucht.[2] Nach den Sergiern ist die gentilizische Tribus Sergia benannt.
Izvor ; http://de.wikipedia.org/wiki/Sergier
 
Лако би било објаснити твој став да се ради само о једним Сервијем... (а било их много и то у елити римског друштва)

Како објаснити контрадикторност да једно племе* (Старо-римско) звано Сербље (чланови Патриције) буду повезани са робовима!? Да Римски Цар Галба носи робовско име!?



Већ сам навео да је то име временом постало све ређе (јер је име постао синоним за робове, за то што су поробили пола европе, па вероватно и велики део Срба у први наврат)

Слично као реч Склав.




* Племе је могло добити име по Србима из многих разлога

1. Један мали део Срба се одвојио и отишао у Италију
2. Добили име по некоме који се звао Србољуб ( :mrgreen: ), Српко, Срба итд
3. Из знака поштовања према свом роду узели то име
4. Можда су били нека врста врховна каста Срба, владари ... па су смели да носе и Срб као титулу (Вустов Србенда - риг веда).

итд............

ПС: Где пише да је нова историографија ''решила'' то питање (желим да видим то)

________________________________________

Да, имамо и старо-римско племе Сергијус (Беше Лесандар писао нешто о њима?)

Ovo pitanje nije rešila nova istoriografija (kao i mnoga druga ) ali ovo što ti radiš je najobičnije nagađanje jer nema nikakvih dokaza da je to ime (Sabini) nastalo od današnjih Srba. Ime Srbi koje možemo identifikovati kao današnje Srbe javlja se mnogo kasnije (ako prihvatimo da se Plutarhovi Sabini odnose na VIII vek p.n.e.) što će reći da ne može deda dobiti ime po unuku a ogroman je vremenski i prostorni raskorak .
 
Poslednja izmena:
Ovo pitanje nije rešila nova istoriografija (kao i mnoga druga ) ali ovo što ti radiš je najobičnije nagađanje jer nema nikakvih dokaza da je to ime (Sabini) nastalo od današnjih Srba. Ime Srbi koje možemo identifikovati kao današnje Srbe javlja se mnogo kasnije (ako prihvatimo da se Plutarhovi Sabini odnose na VIII vek p.n.e.) što će reći da ne može deda dobiti ime po unuku a ogroman je vremenski i prostorni raskorak .

Ime Srbin izuzetno je staro. Pomenusmo Srbindu iz Rg/veda. Šta ćemo sa Asircima koji su sebe nazivali Subarijanima (Subarians, Surbs) ili o toponimu Serba kraj Mohendžo Dora u Indiji? Tu ima istoimeni hotel sa 5 zvezdica koji se zove Serbin. Kad je Milanovič pitao po kome je hotel i mesto dobilo ime, rekli su mu po drevnom arijevskom narodu koji je tu živeo.
Zigomarovi postovi su izuzetno inspirativni i teraju na razmišljanje. Voleo bih da ljubitelji lika i dela BB škole na isti ovakav način, sa argumentima, citatima i sl. postuju a ne da se odnose sa toliko zlovolje. Otrcavanje OLP smatram krajnje neukusnim i nevaspitanim.:bye:
 
Čini mi se da nisi najbolje preveo - ja nisam nigde video izraz Serblji a evo originalne rečenice ;

Wahrscheinlich sind die Sergier etruskischen Ursprungs und näher mit den Serviliern, gens Servilia, verbunden und eventuell verwandt gewesen[1], da in beiden gentes das Cognomen Fidenas auftaucht.[2] Nach den Sergiern ist die gentilizische Tribus Sergia benannt.
Izvor ; http://de.wikipedia.org/wiki/Sergier

Ја сам пренео ''оригиналну'' реченицу и превео је на Српски, серв на српско-хрватском постаје серб

Банални пример

Servus (Czech: Servus, Slovak: Servus, Croatian: Serbus or Servus, Hungarian: Szervusz, Polish: Serwus, Austro-Bavarian: Servus, Romanian: Servus, Slovene: Serbus or Servus, Ukrainian: Сервус) is a salutation used in many parts of Central and Eastern Europe.
 
Ovo pitanje nije rešila nova istoriografija (kao i mnoga druga ) ali ovo što ti radiš je najobičnije nagađanje jer nema nikakvih dokaza da je to ime (Sabini) nastalo od današnjih Srba. Ime Srbi koje možemo identifikovati kao današnje Srbe javlja se mnogo kasnije (ako prihvatimo da se Plutarhovi Sabini odnose na VIII vek p.n.e.) što će reći da ne može deda dobiti ime po unuku a ogroman je vremenski i prostorni raskorak .

А где ја наводим Сабине? :mrgreen:
 
Ја сам пренео ''оригиналну'' реченицу и превео је на Српски, серв на српско-хрватском постаје серб

Банални пример

To bi značilo da bi ti kralj Servije Tulije preveo; kralj Serbije Tulije a to nije dobar prevod . Zapravo veliki broj nesporazuma i pogrešnih pretpostavki nastaje zbog lošeg prevoda.
 
Poslednja izmena:
Zigomarovi postovi su izuzetno inspirativni i teraju na razmišljanje. Voleo bih da ljubitelji lika i dela BB škole na isti ovakav način, sa argumentima, citatima i sl. postuju a ne da se odnose sa toliko zlovolje. Otrcavanje OLP smatram krajnje neukusnim i nevaspitanim.:bye:

Славен777 и Кринка5 су врсни познавалаци историографске материје, и одлични су критичари, верујем да су и родољуби и да баш због свог родољубља не желе да ми Срби испаднемо смешни.

Страст у Срба, некада испадне лепо, некада трагично, зато нам они (Славен и Кринка) дођу као чувари ''нормале'', можда неки пут засмета у јеку расправе али веруј ми то је ради нашег добра, увек мора да постоји баланс, после разумног дијалога и они ће да се сложе или барем размотрити предложено. :)

Зато молим, мање тензије више логике и дијалога. ;)
 
Ako ne navodiš Sabine kako onda možeš da povezuješ njegovo ime sa bilo kojim narodom ? To takođe znači da ne prihvataš tu teoriju da je Serbios pripadao Sabinima.

Ја се уопште нисам упуштао у расправу око Сербиоса, ја сам навео име Сервиус и приказао носиоце тог имена - да опрвгнем ''теорију'' да је постојао само Сервије Тулије, да је само један високо рангирани Сервије постојао онда би сумња да то његово име има ропску позадину било валидно. Од тог Сервиуса настало је братство Сервилиус (Србља)

Servilia (gens)

The gens Servilia was a patrician family at Rome. The gens was celebrated during the early ages of the Republic, and the names of few gentes appear more frequently at this period in the consular Fasti. It continued to produce men of influence in the state down to the latest times of the Republic, and even in the imperial period. The first member of the gens who obtained the consulship was Publius Servilius Priscus Structus in 495 BC, and the last of the name who appears in the consular Fasti is Quintus Servilius Silanus, in AD 189, thus occupying a prominent position in the Roman state for nearly seven hundred years.

Like other Roman gentes, the Servilii of course had their own sacra; and they are said to have worshipped a triens, or copper coin, which is reported to have increased or diminished in size at various times, thus indicating the increase or diminution of the honors of the gens. Although the Servilii were originally patricians, in the later Republic there were also plebeian Servilii.


Members of the gens

Servilii Prisci
Publius Servilius Priscus Structus, father of the consul of 495 BC.
Publius Servilius P. f. Priscus Structus, consul in 495 BC, defeated the Sabines and the Aurunci.
Quintus Servilius P. f. Priscus Structus, magister equitum in 494 BC.[7]
Spurius Servilius P. f. Priscus Structus, consul in 476 BC, repulsed in his attempt to retake the Janiculum from the Etruscans.
Quintus Servilius Q. f. Priscus Structus, consul in 468 and 466 BC.
Publius Servilius S. f. P. n. Priscus Structus, consul in 463 BC, was carried off in his consulship by the great plague which raged at Rome in this year.[8][9][10]
Quintus Servilius P. f. S. n. Priscus Structus, dictator in 435 and 418 BC, captured the town of Fidenae, thereby obtaining the surname Fidenas.
Quintus Servilius Q. f. P. n. Priscus Fidenas, tribunus militum consulari potestate in 402, 398, 395, 390, 388, and 386 BC.
Quintus Servilius Q. f. Q. n. Priscus Fidenas, tribunus militum consulari potestate in 382, 378, and 369 BC.[11]
Spurius Servilius Priscus, censor in 378 BC.[12]
[edit]
Servilii Ahalae
Gaius Servilius Structus Ahala, consul in 478 BC, died in his year of office.[2][13]
Gaius Servilius Structus Ahala, magister equitum in 439 BC, slew Spurius Maelius.
Quintus Servilius C. f. Structus Ahala, father of the consul of 427 BC.
Gaius Servilius Q. f. C. n. Structus Ahala, consul in 427 BC.[14]
Gaius Servilius Q. f. C. n. (Structus) Ahala (or Axilla), tribunus militum consulari potestate in 419 and 418 BC, and magister equitum in 418.[2][15]
Publius Servilius Q. n. Structus Ahala, father of the magister equitum of 408 BC.
Gaius Servilius P. f. Q. n. Structus Ahala, tribunus militum consulari potestate in 408, 407, and 402 BC, and magister equitum in 408.
Gaius Servilius Ahala, magister equitum in 389 and 385 BC.
Quintus Servilius Q. f. Ahala, father of the consul of 365 BC.
Quintus Servilius Q. f. Q. n. Ahala, consul in 365 and 362 BC, and dictator in 360.
Quintus Servilius Q. f. Q. n. Ahala, magister equitum in 351 and consul in 342 BC.[16]
[edit]
Servilii Structi
Gaius Servilius Structus, grandfather of the consular tribune.
Gaius Servilius C. f. Structus, father of the consular tribune.
Spurius Servilius C. f. C. n. Structus, tribunus militum consulari potestate in 368 BC.[2][17][18]
[edit]
Servilii Caepiones
Gnaeus Servilius Caepio, grandfather of the consul of 253 BC.
Gnaeus Servilius Cn. f. Caepio, father of the consul of 253 BC.
Gnaeus Servilius Cn. f. Cn. n. Caepio, consul in 253 BC, during the First Punic War, sailed to the coast of Africa with his colleague, Gaius Sempronius Blaesus.
Gnaeus Servilius Cn. f. Cn. n. Caepio, father of the consul of 203 BC.
Gnaeus Servilius Cn. f. Cn. n. Caepio, consul in 203 BC, during the Second Punic War.
Gnaeus Servilius Cn. f. Cn. f. Caepio, consul in 169 BC.
Quintus Fabius Maximus Servilianus, consul in 142 BC, adopted by Quintus Fabius Maximus Aemilianus.
Gnaeus Servilius Cn. f. Cn. n. Caepio, consul in 141 and censor in 125 BC.[19][20][21]
Quintus Servilius Cn. f. Cn. n. Caepio, consul in 140 BC, during the Lusitanian War.
Quintus Servilius Q. f. Cn. n. Caepio, consul in 106 BC, during the Cimbrian War; his army annihilated at the Battle of Arausio in 105.
Quintus Servilius (Q. f. Q. n.) Caepio, quaestor urbanus in 100 BC, killed in an ambush during the Social War.
Servilia Q. f. Q. n., married Marcus Junius Brutus, and was the mother of the tyrranicide.
Servilia Q. f. Q. n., married Lucius Licinius Lucullus, praetor in 74 BC.
Quintus Servilius Q. f. (Q. n.) Caepio, tribunus militum during the war against Spartacus, in 72 BC.
Servilius Caepio, a supporter of Caesar, and at one time betrothed to his daughter, Julia.[22][23][24]
Quintus Servilius Caepio Brutus, the name taken by Marcus Junius Brutus, the tyrannicide, when he was adopted by his uncle, the consul of 72 BC.
[edit]
Servilii Gemini
Gnaeus Servilius Geminus, grandfather of the consul of 252 BC.
Quintus Servilius Cn. f. Geminus, father of the consul of 252 BC.
Publius Servilius Q. f. Cn. n. Geminus, consul in 252 and 248 BC, during the First Punic War.
Gnaeus Servilius P. f. Q. n. Geminus, consul in 217 BC, slain at the Battle of Cannae in 216.
Gaius Servilius P. f. Geminus, praetor before 218 BC, taken prisoner by the Boii that year.
Gaius Servilius C. f. P. n. Geminus, consul in 203 and dictator in 202 BC, and later Pontifex Maximus.
Marcus Servilius C. f. P. n. Pulex Geminus, consul in 202 BC.
Marcus Servilius Geminus, consul in AD 3.[25]
[edit]
Servilii Cascae
Gaius Servilius Casca, tribunus plebis in 212 BC, failed to intervene on behalf of his relative, Marcus Postumius Pyrgensis.[26]
Publius Servilius Casca Longus, one of Caesar's assassins, died shortly after the Battle of Philippi, in 42 BC.
Gaius Servilius Casca, brother of Publius, and another of Caesar's assassins.
[edit]
Servilii Vatiae
Marcus Servilius Vatia, grandfather of the consul of 79 BC.
Gaius Servilius M. f. Vatia, father of the consul of 79 BC.
Publius Servilius C. f. M. n. Vatia, surnamed Isauricus, consul in 79 and censor in 55 BC, triumphed over the Isauri.
Publius Servilius P. f. C. n. Vatia Isauricus, consul in 48 and 41 BC.
Servilia P. f. P. n., betrothed to Octavianus until the formation of the second triumvirate in 43 BC.
[edit]
Servilii Rulli
Publius Servilius Rullus, tribunus plebis in 63 BC, proposed an agrarian law.
Lucius Servilius Rullus, one of the generals of Octavianus in the Perusinian War.[27][28]
[edit]
Others
Gaius Servilius Tucca, consul in 284 BC.[2]
Servilia, the wife of Quintus Lutatius Catulus, consul in 102 BC.[29]
Gaius Servilius Glaucia, praetor in 100 BC, a supporter of Lucius Appuleius Saturninus, with whom he perished.
Quintus Servilius, proconsul in 90 BC, was slain by the inhabitants of Asculum on the outbreak of the Social War.
Publius Servilius, an eques, magister of one of the companies that farmed the taxes in Sicilia during the administration of Verres.[30]
Publius Servilius Globulus, tribunus plebis in 67 BC.
Gaius Servilius, a Roman citizen in Sicilia, publicly scourged by Verres.[31]
Marcus Servilius, accused of repetundae in 51 BC.[32]
Marcus Servilius, tribunus plebis in 44 BC, praised by Cicero as a vir fortissimus.[33]
Marcus Servilius Nonianus, consul in AD 35, and one of the most celebrated orators and historians of his time.
Servilius Damocrates, a physician at Rome during the 1st century.
Servilius Barea Soranus, consul suffectus in AD 52, and afterwards proconsul of Asia; falsely accused of plotting revolution, and condemned to death.
Servilia, daughter of Barea Soranus, accused and condemned with her father in AD 66.
Quintus Servilius Pudens, consul in AD 166.[2][34]
Marcus Servilius Silanus, consul in AD 188.[2]
Quintus Servilius Silanus, consul in AD 189.[2]

Извор

Тиме сам хтео да покажем да је ропско порекло ''Сервиуса'' помало смешна теорија.
 
Etymologically the name Samnium is generally recognized to be a form of the name of the Sabines, who were Umbrians.[3] From Safinim, Sabinus, Sabellus and Samnis an Indo-European root can be extracted, *sabh-, which becomes Sab- in Latino-Faliscan and Saf- in Osco-Umbrian: Sabini and *Safineis. The eponymous god of the Sabines, Sabus, seems to support this view. The Greek terms, Saunitai and Saunitis, remain outside the group. Nothing is known of their origin.

The linguist, Julius Pokorny, carries the etymology somewhat further back. Conjecturing that the -a- was altered from an -o- during some prehistoric residence in Illyria he derives the names from an o-grade extension *swo-bho- of an extended e-grade *swe-bho- of the possessive adjective, *s(e)we-, of the reflexive pronoun, *se-, "oneself" (the source of English self). The result is a set of Indo-European tribal names (if not the endonym of the Indo-Europeans): Germanic Suebi and Semnones, Suiones; Celtic Senones; Slavic Serbs and Sorbs; Italic Sabelli, Sabini, etc., as well as a large number of kinship terms. The general concept is "our own kith and kin," Pokorny's "von eigener Art," "Gesamtheit der eigenen Leute," "Liebe," "Sippegenossen," "Sippenangehörigen," and the like.

Извор
 
To bi značilo da bi ti kralj Servije Tulije preveo; kralj Serbije Tulije a to nije dobar prevod . Zapravo veliki broj nesporazuma i pogrešnih pretpostavki nastaje zbog lošeg prevoda.

Српски језик на латинском је... Lingua Servica са в, по српски то в постаје п/б, ја не видим никав лош превод?

По истом методу, Сервије, постаје на српском Сербије :)
 
Српски језик на латинском је... Lingua Servica са в, по српски то в постаје п/б, ја не видим никав лош превод?

По истом методу, Сервије, постаје на српском Сербије :)

Ali Servije je lično ime , i red bi bilo da ga pišemo kako se izgovara u originalu . E sad za imena naroda je druga stvar , tu najviše uticaja ima tradicija .
 
Лако би било објаснити твој став да се ради само о једним Сервијем... (а било их много и то у елити римског друштва)

Како објаснити контрадикторност да једно племе* (Старо-римско) звано Сербље (чланови Патриције) буду повезани са робовима!? Да Римски Цар Галба носи робовско име!?

Nisam rekao da se radi o samo jednim, već da je to najstariji poznati primjer.
U početku, ime je nastalo po djeci robova, za šta je priča o kralju Serviju Tuliju najbolji ukazatelj.

Car Galba naravno ne nosi nikakvo rimsko ime. Isto tako osobe koje se zovu Septimije zovu se zato što je to ime koje je već ustaljeno kao ime. Slobodan nije srpsko ustaljeno ime; Vladimir Jovanović je imenovao svoju djecu iz političkih razloga Slobodan i Pravda. Danas vidimo tako izmišljanje novih imena u recimo primjeru na koji Čedomir Jovanović imenuje svoju djecu.

Kada ime postane ime, ono je nevezano za svoje porijeklo, Ako ja želim da svoga sina imenujem Stevan, niti to znači da sam ga tako odlučio nazvati zato što mi je prvorođeni, ili ztao što planiram da ga okrunim nekim vjencem, niti to znači da je on hrišćanin, a da je moj drugi sin, Velimir, slovenski paganin. :mrgreen:

Isto tako nema nikakvog smisla povezivati dobitak imena sa bilo čim osim - odluke roditelja da imenuju dijete. Car Galba ne nosi robovsko ime, on nosi ime jednog od sedam rimskih kraljeva! A kralj Servije Tulije - kome se pripisuju reforme koje su udarile temelje rimskoj državnosti - nesumnjivo je doveo do popularizacije takvoga imena; do tih razmjera da 'Servije' više nikakve veze nema sa robovskim statusom, već naprotiv postaje jedno od češćih rimskih imena.

Већ сам навео да је то име временом постало све ређе (јер је име постао синоним за робове, за то што су поробили пола европе, па вероватно и велики део Срба у први наврат)

Слично као реч Склав.

* Племе је могло добити име по Србима из многих разлога

1. Један мали део Срба се одвојио и отишао у Италију
2. Добили име по некоме који се звао Србољуб ( :mrgreen: ), Српко, Срба итд
3. Из знака поштовања према свом роду узели то име
4. Можда су били нека врста врховна каста Срба, владари ... па су смели да носе и Срб као титулу (Вустов Србенда - риг веда).

итд............

________________________________________

Да, имамо и старо-римско племе Сергијус (Беше Лесандар писао нешто о њима?)

Zigomare, kao prvo to nisu plemena, već rodovi. Kao drugo ja sam pričao isključivo o porijeklu imena Servius, koje se ne može dovesti u vezu sa Srbima, već sa ropskim porijeklom.

ПС: Где пише да је нова историографија ''решила'' то питање (желим да видим то)

Pa nije riješila, loš je to bio izraz; dat je smisleniji odgovor.

Ја се уопште нисам упуштао у расправу око Сербиоса, ја сам навео име Сервиус и приказао носиоце тог имена - да опрвгнем ''теорију'' да је постојао само Сервије Тулије, да је само један високо рангирани Сервије постојао онда би сумња да то његово име има ропску позадину било валидно. Од тог Сервиуса настало је братство Сервилиус (Србља)

Извор

Тиме сам хтео да покажем да је ропско порекло ''Сервиуса'' помало смешна теорија.

Rod Servilijevaca nije nastao od kralja Servija Tulija.

* T. J. Cornell, The Beginnings of Rome - Italy and Rome from the Bronze Age to the Punic Wars (c. 1000-264 BC), Routledge History of the Ancient World, London-New York 1995, 131-2.

Kornel je profesor antičke istorije na univerzitetu u Mančesteru. On se danas može smatrati praktično najvećim stručnjakom za najraniju rimsku istoriju, a njegove studije predstavljaju do sada najsveobuvhatnije sintetičke pritupe tom periodu antike, a donose i značajan broj novih saznanja, pogotovo zahvaljujući pomoćnim istorijskim naukama, u prvom redu arheologiji:

Our sources are agreed on the main points of this interesting narrative. The main problem concerns Servius' parentage. His mother was a slave named Ocresia (or Ocrisia) from Corniculum, who had been taken prisoner when her home town was defeated by Tarquin. The servile origin of Servius is acknowledged in all the sources and is the most important single fact about him. Some modern scholars argue that this story arose as a nave aetiological deduction from his first name (since Latin servus = 'slave') [Thomsen, King Servius (1980), 64; Dion. Hal.]. But this is highly unlikely, for several reasons. In the first place, it would not have been necessary to invent an explanation for what was, in fact, an ordinary Roman praenomen. Servius was one of the fifteen or so praenomina regularly used by the upper classes; it was not one of the most common, but it is certainly attested, and was especially favoured by the patrician Suplicii [There are many examples among the Suplicii of the Republic. Servius is also occasionally found in other gentes - e.g. Ser. Cornelius Lentulus, cos. 303 BC; Ser. Fulvius Paetinus Nobilior, cos. 255 BC; Ser. Cornelius Cethegus, cos. AD 24, etc.]. The emperor who succeeded Nero, for instance, was Servius Sulpicius Galba. No slave he.

On the other hand, the name is connected etymologically with servus, and it is perfectly possible that it was once used of children of servile origin - for instance the sons of slave concubines. Other appellative names were probably used in the same way - .e.g. Spurius for bastards, Quintus for the fifth child, Sextus for the sixth, and so on, even though in later times they lost their literal meaning and became simple proper names. It is more probable, therefore, that Servius Tullius was so called because he was (or was believed to be) of slave origin, rather than the other way around.

Second, the tradition that he was born in slavery was to the Romans both shameful and embarrassing. It offended their sense of propriety that one of their kings, indeed the most revered of them, should have carried this stigma - a point that was not lost on his rival Tarquinius Superbus (in Livy's account), or on later detractors of Rome. Mithridates, for instance, sneeringly observed that the kings of Rome had included servos vernasque Tuscorum a clear reference to Servius Tullius [Justin 38.6.7, Servus is a general word for slave; verna denotes a person born in slavery - a 'house-born slave'. It does not matter whether the passage in question goes back to a genuine speech of Mithridates. Even if it was the free composition of a Roman historian (in this case Trogus Pompeius, whom Justin epitomised), it clearly indicates that the Romans were acutely conscious of the shameful nature of the tradition about Servius.]. It is therefore inconceivable that the Roman tradition would have invented a servile origin for a king whose name needed no special explanation in any case.

In fact the Romans were so clearly embarrassed by the story, and tried to compensate for it - the most notable of their efforts being Livy's claim (1.39.5) that Ocresia was really an aristocratic lady who was saved from slavery by Tanaquil and instead permitted to live in the palace as her companion. An integral part of this version, which is also alluded to in other sources, is that Ocresia was the widow of a leading citizens of Corniculum who was killed in the war against Rome. Servius was the posthumous son of this nobleman, his mother having been pregnant at the time of her capture. It scarcely needs saying that this is a face-saving variant, which gives Servius a respectable pedigree and relieves him of the shame of having no father [Thus Livy 4.3.12 (the speech of Canuleius): captiva Corniculana natus patre nullo, matre serva - 'son of a war-captive from Corniculum, a man with nobody for his father and a slave for his mother'.], or of being the son of a slave woman and a client of the king, as in Cicero's account (Rep. 2.37; Plut., Fort. Rom. 10). Incidentally, Cicero adds the interesting information that Tarquin's fondness for Servius Tullius caused the inevitable rumours to circulate among people.
 
Poslednja izmena:
Ime Srbin izuzetno je staro. Pomenusmo Srbindu iz Rg/veda. Šta ćemo sa Asircima koji su sebe nazivali Subarijanima (Subarians, Surbs) ili o toponimu Serba kraj Mohendžo Dora u Indiji? Tu ima istoimeni hotel sa 5 zvezdica koji se zove Serbin. Kad je Milanovič pitao po kome je hotel i mesto dobilo ime, rekli su mu po drevnom arijevskom narodu koji je tu živeo.
Zigomarovi postovi su izuzetno inspirativni i teraju na razmišljanje. Voleo bih da ljubitelji lika i dela BB škole na isti ovakav način, sa argumentima, citatima i sl. postuju a ne da se odnose sa toliko zlovolje. Otrcavanje OLP smatram krajnje neukusnim i nevaspitanim.:bye:

Umjesto da tako nevješto izbjegavaš diskusiju, bolje bi mnogo bilo da se ili pošteno uključiš, ili sasvim povučeš sa ove teme.

То је ствар схватања. Ја ниједну њену тврдњу, ако је личила на то, нисам примао здраво за готово. Једноставно оно што је писала врло је инспиративно да се на ту тему размишља. На пример дала је упоредни текст молитве Оче наш на старогрчком и српском, али ја још увек трагам за неким који зна старогрчки да то проверим - дакле она је дала, а моје је да сумњам и проверавам. Не треба је отрцавати, ипак је храброст иступити у јавност са таквим идејама наспрам ББ школе.

Zar jedna vrlo jasna i banalna neistina može biti stvar shvatanja?

zofr, zar mogu očigledne stvari biti pitanje shvatanja? Zar recimo postojanje Srbije može biti stvar shvatanja (npr. za mene Republika Srbija postoji, a za tebe ne, za tebe je to nenaseljeno kopno)?

Ништа не рече о томе да су пре ББ школе Србе често други звали Илирима па и Трибалима и то све до почетка 19 века непосредно пре стварања ББ историје. Зашто је то тако било, зар су до тада људи били толико неинформисани. Или ми укажи на неког хроничара који је бележио догађаја од времена Јустинијана до Ираклије, а да је записао да је српско племе продрло на Балкан. Ја сам трагао за таквим документима и нисам их нашао, чак нису познати ни професорима историје на Филозофском факултету у Нишу на катедри за историју. Заиста се питам да ли смо ми уопште и дошли на Балкан или да ли је уопште и постојао народ који се звао Срби.

zofr, za sve postoji potpuno logično objašnjenje. Samo se treba zapitati i istražiti! Nije dovoljno postaviti pitanje zašto, potrebno je dati i odgovor na to pitanje. Zato ja nimalo ne cijenim radove koji samo pokreću pitanja, a ne daju nikakvoga odgovora.

Za sve postoji odgovor; potrebno je samo potruditi se. Potpuno je istinito da nema u domaćoj istoriografiji sve do objektivnijeg pristupa DAI sredinom XIX stoljeća i u nekim primjerima tokom XVIII stoljeća, istorijskih izvora koji bi spomenuli migraciju Srba. Ali da li je to čudno? Zašto bi, ako pogotovo imamo na umu da je period nacionalne istorije prije sredine XII st. slabo prisutan u pisanim tragovima, to bilo imalo iznenađujuće? Srbi nisu jedini narod čiju najraniju istoriju poznajemo zahvaljujući jednom stranom djelu.

Da su Srbi bili opismenjeni prije dolaska na Balkan, ne može biti nikakve sumnje da bi tragovi o njihovim selidbama bili ostali nekako sačuvani. Međutim, širenje pismenosti ide uporedo sa hristijanizacijom, i to tek od IX stoljeća, a to je već više od 200 godina. Prva istoriografska djela (konkretno prvo je Savino žitija Nemanje) se javljaju od XIII stoljeća, odnosno 600 godina nakon dolaska Srba. No, još uvijek nema pisanja istorija i proučavanja porijekla Srba.

No, ono što je mnogo bitnije jeste da pisanje srpskih istorija počinje tek krajem XVII i početkom XVIII stoljeća - sa grofom Đorđem Brankovićem. Tu su Srbi mnogo kasnili za ostalim narodima Evrope, zato što su mnogi od drugih već podobijali svoje 'germanske istorije' vjekovima ranije. No, čak je i Branković gotovo beskoristan za prednemanjićki period, tako da decidno pisanje najranije srpske istorije tek počinje u XVIII stoljeću. A to je preko hiljadu godina nakon dolaska Srba!

Sada, ljudi često pogrešno ističu kako je 'sve do 19. vijeka' bilo ovako i onako, u glavi imajući percepciju kao da se stotinama godinama, pa i milenijumima, pripovjedala jedna te ista priča sve do nagle promjene približno u vrijeme Berlinskoga kongresa - međutim, to je potpuno pogrešno stanovište! Srpska istorijska nauka nastaje i razvija se kroz XVIII stoljeće (poslije grofa Brankovića, Pavle Julinac i Jovan Rajić). Osim Julinca i Rajića taj vijek uopšte nema ni nekih znamenitih srpskih istoriografskih ličnosti. Većina srpskih istoričara je iz XIX stoljeća, a razlika u vremenu nije ogromna prije kritičke škole - već je svega stotinak godina. I sasvim je normalno da prvi istoričari jednoga naroda nisu kvalitetni, zato što treba vremena da nauka i vještina pisanja napreduje - Brankovićeve Hronike, prvi poduhvat za pisanjem nacionalne istorije srpskoga naroda, danas nemaju praktično nikakvu istoriografsku vrednost. Razlog zbog kojeg su ti srpski istoričari XVIII st. grešili i iznosili ponekad stavove koji se možda poklapaju sa stavovima Srpske autohtonističke škole jeste upravo njihova nestručnost i nedostupnost istorijskih izvora.

I u tome leži cijela priča. Ni u čemu drugom.
 
Или ми укажи на неког хроничара који је бележио догађаја од времена Јустинијана до Ираклије, а да је записао да је српско племе продрло на Балкан.

Mogu li da ti postavim protu-pitanje, umjesto odgovora?

Или ми укажи на неког хроничара који је бележио догађаја од времена Јустинијана до Ираклије, а да је забележио српско племе.

Razumiješ li sada?

Nego imam ja jedno pitanje za sve pripadnike Srpske autohtonističke škole: da li je Jovan Rajić, koji 100 punih godina prije Berlinskog kongresa, u XVIII stoljeću piše o migraciji Srba na Balkan oko 640. godine nove ere, pripadnik 'BB škole'?
 
Poslednja izmena:
Ништа не рече о томе да су пре ББ школе Србе често други звали Илирима па и Трибалима и то све до почетка 19 века непосредно пре стварања ББ историје.

Ovo sam bio na tren možda pogrešno shvatio; mislio sam da govoriš o domaćoj istoriografiji.

Međutim, nisi u pravu! Do početka 19. vijeka već stoljećima istoričari pišu/raspravljaju o dolasku Srba i Južnih Slovena na Balkan, čak i prije otkrića DAI 1611. godine. Naprotiv, čak ni Laonik Halkokondil s kraja XV stoljeća, koji je naučni osnov sam po sebi Srpskoj autohtonističkoj školi - ne negira da su se Srbi doselili na Balkan!

A istorijski izvori uopšte o Slovenima što se tiče njihovog doseljavanja na Balkansko poluostrvo su dosta dokumentovani i nesporni. Jedina stvar koja buni jeste možda to što Srbe nalazimo tek 680. godine, i to u Maloj Aziji, a što prije na jugu spomena Srba nema (iako bi njihovu seobu u te krajeve trebalo smjestiti u prvu polovinu toga stoljeća), a razlog tome je nedostatak izvora.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top