A ta Njemaka je haos jedan, njima jadna đeca nacionalnu istoriju motaju učiti godinama, što se kod nas prođe za polugođe i to ona velika država.
Luksemburg je avanzovao nehoteći, na računb svađe megadržava.
A vid kad u srednjem vijeku neka zemlja postaje država, jeli kad dobije suverena ili nešto drugo?
Da dodam, o
potpunoj samostalnosti Luksemburga može biti govora tek od 1890. godine, kada se raspala personalna unija sa Nizozemskom i Luksemburg dobio sosptvenu dinastiju.
O državama u srednjovjekovlju je izuzetno teško govoriti, zato što je to prije Tridesetogodišnjega rata koji je postavio osnov u prvoj polovini XVIII stoljeća, prije cijele političke filozofije, prije čak i Makijavelija koji je tu bio od krucijelne važnosti za definisanje.
Državnom tvorevinom možemo zvati praktično svaku
političku tvorevinu, neovisno od toga da li je ona imala još jednog vladara iznad.
Međutim, ako bismo željeli da upotrebimo malo preciznije definisanje, to bi bio politički entitet koji
nema suverena dalje iznad; odnosno to bi bili recimo francuski kralj, vizantijski car, ili ugarski kralj.
Jedno od suštinskih karakteristika evropskog srednjeg vijeka, a pogotovo poznijeg, jeste da je vlast proizlazila
iz Boga. To znači da je samo božji izaslanik na zemlji mogao dati krunu - tako je
država, ona politička tvorevina sa granicama u kakvom je priznaje Rimokatolička crkva, odnosno čijeg kralja je Papa krunisao. Tako su Srbi 1217. godine dobili potvrdu takve
suverene državnosti, dobivši krunu od Rima, nasljednika (ili bolje rečeno
jednog od dva) Rimskog carstva i univerzalizma.
Pokušaću da ti što jednostavnije objasnim. U srednjem vijeku je postojala
hijerarhija država, u kojoj je za razliku od današnjeg principa jednakosti (svi po jedan glas u UN),
nejednakost vjerski i pravno sankcionisana:
* Carevi
* Kraljevi
* Ostali (župani, kneževi, grofovi, vojvode,...)
Po svhatanju, car može biti samo
jedan jedini i on je
prvi. Ta uloga ne znači da on vlada svijetom, već samo da ima ulogu nekakvu kakvu danas ima Savjet bezbjednosti u UN - s tim što je u rimokatoličkom svijetu i pozicija Pape nezaobilazna, a ne samo svetoga rimskog cara.
Ove hijerarhije su, recimo, Srbi bili svjesni prije 1217. godine - Stefan Nemanja krajem XII stoljeća piše da je
Bog odredio Grke za careve, a Ugre za kraljeve, priznajući da
prije Srba, dolaze prvo
Grci, pa onda
Ugri - u regionu. Glas Srbina će se za neko pitanje na prostoru jugoistočne Evrope računati tek poslije Romeja i Ugrina, odnosno 'vrijedi manje' od njih.
Mogli bismo se ograničiti, te
državama smatrati one tvorevine koje spadaju u
ovo drugo (lat.
regnum, kako ja najčešće volim da ističem). S obzirom da bi (fizički, predmet) kruna trebalo da bude manifestacija transpersonalnog, institucionalnog pojma
Krune,
simbol suvereniteta, logično je da možemo
otpisati ove u trećoj grupi kao potencijalne
državne vladare.