strani placenik bre
Domaćin
- Poruka
- 4.285
Povampireni četnici već dvadeset godina traže da se Draža Mihailović rehabilituje. Nemam ništa protiv, ako iznesu nove dokaze o njegovoj nevinosti. Neka obnove suđenje, evo ne moraju ga praviti u Haagu, neka ga održe u Rejkjaviku ili u Oslu, ili u Tokiju. Neka sve pripreme, neka povedu i izvedu, da vidimo to čudo veće od bijela komarca. Do tada, dok to ne načine, Draža Mihailović je RATNI ZLOČINAC i onaj ko mu ide na spomenik na način na koji je to učinila Crvena zvezda, njegov je pristalica.
Devedesetih godina, u vrijeme Miloševićeva raspašoja, nastao je u Srbiji i nered u proizvodnji kartonske ambalaže. Jedna od posljedica toga nereda nezaboravna je. Mlijeko i jogurt su se prodavali u pakovanjima na kojima je pisalo “sok breskve”, “sok kajsije”, ili “nektar pomorandže”. Ko se u Srbiji tih mjeseci zatekao, a nije znao o čemu se radi, mogao je pomisliti da vlada nestašica mlijeka i jogurta. Građani su se, međutim, brzo navikli da natpisi na pakovanju ne znače ništa. Po kućama se u čaše i šerpe lilo kravlje mlijeko iz tetraedarskih kartonskih kutija namijenjenih za voćne sokove.
Stvar je, međutim, rekli bi stranci, “načinila školu”. Da na kapi može pisati jedno, a u glavi biti posve drugo, pokazao je fudbalski klub Crvena zvezda iz Beograda. Rukovodstvo i igrači su, za boravka u Chicagu, posjetili, 23. maja 2010, u Libertyvilleu, spomenike, kako se kaže u izvještajima, velikanima četničkog pokreta Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću. Na službenoj web stranici fudbalskog kluba Crvena zvezda može se vidjeti desetak slika s nasmiješenim članovima nogoloptačke družine i njenog rukovodstva kako čuče i stoje podno spomenika Dragoljubu Mihailoviću, zvanom Draža, đeneralštabnom đeneralu, strijeljanom 17. jula 1946, nakon što ga je sud u procesu koji je trajao 36 dana, osudio na smrt, zbog veleizdaje i ratnih zločina. Presuda je izrečena 15. jula, a Mihajlovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ. Grob se Mihailoviću ne zna gdje je, a spomenika u Srbiji ima četiri (u Lapovu, na Ravnoj Gori, u Ivanjici, u Subjelu kod Kosjerića). Ni jedan od tih spomenika fudbalski klub Crvena zvezda nije posjetio.
Pop Momčilo Đujić, iz sela Topolje kod Knina, komandant Dinarske četničke divizije, umro u Americi u izbjeglištvu, počinitelj mnogih zločina nad partizanima i civilnim stanovništvom - nema spomenika u Srbiji i Hrvatskoj.
A Pavle Đurišić? Taj je skončao od ustaša, 1945, nakon četničkog poraza na Lijevčem Polju. Namamio ga je i prevario Sekula Drljević, koautor teksta današnje crnogorske himne, inače podrepna muha Pavelićeva. Đurišić je najveći zlikovac i koljač među svim četnicima na nebeskom tijelu s imenom Zemlja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo u januaru i februaru 1943. godine njegove koljačke horde, prema njegovim izvještajima nadređenome mu đeneralu Mihailoviću, pobile su najmanje deset hiljada bosanskih i sandžačkih muslimana i to samo staraca, žena i djece. Sekcije: bjelopoljska, pljevaljska, sjenička, čajnička, fočanska.
Ja sam imao tetku Fatimu, siroče, jedina dva uha preživjela iz sela Zaostroga nakon četničke paljevine i klanja. Sa četrnaest godina čudom je umakla kamama i vatri četničkoj, u slomu od strahota koje je preživjela bila je zaboravila i svoje ime, pa su joj udomitelji na Pešteri nadjenuli novo, Fatima. Kasnije se sjetila da se zvala Hasiba, no ime više nije htjela da vrati. Neka ga Đurišiću i koljačima da odgovaraju za njega na Kijametski dan, rekla je.
http://www.e-novine.com/stav/38416-kapi-zvezda-glavi-kokarda.html
Devedesetih godina, u vrijeme Miloševićeva raspašoja, nastao je u Srbiji i nered u proizvodnji kartonske ambalaže. Jedna od posljedica toga nereda nezaboravna je. Mlijeko i jogurt su se prodavali u pakovanjima na kojima je pisalo “sok breskve”, “sok kajsije”, ili “nektar pomorandže”. Ko se u Srbiji tih mjeseci zatekao, a nije znao o čemu se radi, mogao je pomisliti da vlada nestašica mlijeka i jogurta. Građani su se, međutim, brzo navikli da natpisi na pakovanju ne znače ništa. Po kućama se u čaše i šerpe lilo kravlje mlijeko iz tetraedarskih kartonskih kutija namijenjenih za voćne sokove.
Stvar je, međutim, rekli bi stranci, “načinila školu”. Da na kapi može pisati jedno, a u glavi biti posve drugo, pokazao je fudbalski klub Crvena zvezda iz Beograda. Rukovodstvo i igrači su, za boravka u Chicagu, posjetili, 23. maja 2010, u Libertyvilleu, spomenike, kako se kaže u izvještajima, velikanima četničkog pokreta Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću. Na službenoj web stranici fudbalskog kluba Crvena zvezda može se vidjeti desetak slika s nasmiješenim članovima nogoloptačke družine i njenog rukovodstva kako čuče i stoje podno spomenika Dragoljubu Mihailoviću, zvanom Draža, đeneralštabnom đeneralu, strijeljanom 17. jula 1946, nakon što ga je sud u procesu koji je trajao 36 dana, osudio na smrt, zbog veleizdaje i ratnih zločina. Presuda je izrečena 15. jula, a Mihajlovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ. Grob se Mihailoviću ne zna gdje je, a spomenika u Srbiji ima četiri (u Lapovu, na Ravnoj Gori, u Ivanjici, u Subjelu kod Kosjerića). Ni jedan od tih spomenika fudbalski klub Crvena zvezda nije posjetio.
Pop Momčilo Đujić, iz sela Topolje kod Knina, komandant Dinarske četničke divizije, umro u Americi u izbjeglištvu, počinitelj mnogih zločina nad partizanima i civilnim stanovništvom - nema spomenika u Srbiji i Hrvatskoj.
A Pavle Đurišić? Taj je skončao od ustaša, 1945, nakon četničkog poraza na Lijevčem Polju. Namamio ga je i prevario Sekula Drljević, koautor teksta današnje crnogorske himne, inače podrepna muha Pavelićeva. Đurišić je najveći zlikovac i koljač među svim četnicima na nebeskom tijelu s imenom Zemlja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo u januaru i februaru 1943. godine njegove koljačke horde, prema njegovim izvještajima nadređenome mu đeneralu Mihailoviću, pobile su najmanje deset hiljada bosanskih i sandžačkih muslimana i to samo staraca, žena i djece. Sekcije: bjelopoljska, pljevaljska, sjenička, čajnička, fočanska.
Ja sam imao tetku Fatimu, siroče, jedina dva uha preživjela iz sela Zaostroga nakon četničke paljevine i klanja. Sa četrnaest godina čudom je umakla kamama i vatri četničkoj, u slomu od strahota koje je preživjela bila je zaboravila i svoje ime, pa su joj udomitelji na Pešteri nadjenuli novo, Fatima. Kasnije se sjetila da se zvala Hasiba, no ime više nije htjela da vrati. Neka ga Đurišiću i koljačima da odgovaraju za njega na Kijametski dan, rekla je.
http://www.e-novine.com/stav/38416-kapi-zvezda-glavi-kokarda.html