Mali virtuelni klub pisaca kratkih i dugih formi

A zasto jedno iskljucuje drugo?:)
Valjda je i tokom WW2 bilo ljubavi ?

Pa pokušavao sam ja to, ali nekako je groteskno, ljubav je ideal, rat je takođe nekome ideal, a nekome je tragedija. Za ovaj deo Staljingrada i Nemaca nisam još ni na pola, skupljam nekako vreme ovim Wolf-ovim ranjavanjem i nekim istorijskim borbama. Kad dođem do okruženja Staljingrada, kad se nađu u klopci, baciću rat u drugu stranu i više se početi baviti psihom likova. Spojio sam dosta karaktera u tu Wolf-ovu grupicu vojnika, tako da će kako se približava kraj, otkriti njihova prava lica.
 
...

Kao da ti je neko zavalio čeličnu heklaricu u jajnik, pa čupa li čupa, divljački postojano - tako je Hanu bolelo već danima.
Na licu joj zamrznut monkovski izraz užasa, svi mišići napeti, savijena na kauču, u grču, šakama refleksno ali uzaludno pritiska stomak dole desno.

Kao da se unutra desila eksplozija, potmula, ali razarajuća.
Kao da se jajnik pretvorio u neka monstruozna, interiorizovana usta koja su do krvi zagrizla vlastiti natekao jezik.
Kao da joj je u utrobi Sizifova kamenčina koja će upravo da se zakotrlja niz jajovod, cepajući mu usput nežne zidove.
Ječala je, na trenutke gutajući vlastiti jauk, na trenutke izbacujući ga napolje poput katapulta, razbijajući zvučne, i ostale zidove stana.

Onda je zaista počelo da se pomera - to nešto, čvrsto, nepodnošljivo veliko, okruglo - počelo je da se kreće prema vertikalnoj osi tela, ka materici.
"J.ebem ti žensko, rodi se da se muči", uhvati se za frazu, jer, čovek se u situacijama ekstremne patnje hvata za svakojaka sranja, pa joj nećemo zameriti.
"Da već jednom prokrvarim i da završimo s tim!".
Mučenje je trajalo ukupno devet sati, za to je vreme desetinu puta ostajala bez daha na po dvadesetak sekundi, vrištala, preznojavala se, pala s kauča pa nastavila da se grabi za vazduh, vrišti i preznojava se na patosu. U trenutku prelaska iz jajovoda u uterus očne jabučice su pojurile van, iz lobanje, zaurlala je jedno gromko "Aaaaah!" u najnižim lagama kako bi njih, oči, rasteretila pritiska i sačuvala na mestu na kojem treba da budu, što joj je, uostalom, pošlo za urlikom.

Onda je postalo lakše.
Dubok udah, kao strpljivo potezanje sa dna plućnog zdenca, pa se uspravi u sed i nasloni leđa na kauč na kome se domalopre previjala.
Još uvek boli, ali sad je podnošljivo.
J.ebiga, moraće do toaleta. Ovo gura pa rastura. S mukom je ustala, pridržavajući se za nameštaj. Samo polako... Uložaka ono beše ima? Ima... Samo polako...
Na hodniku bi kasno - zaprepastilo ju je iznenadno snažno potiskivanje tog nečeg iznutra napolje;
mišiće materice koji udarnički krenuše s ritmičkim kontrakcijama nije mogla da kontroliše. Ne preostade ništa drugo nego da čučne, odupirući se levom rukom o zid, tu, gde se zatekla.
"Aaaaaaaah!"
Grunulo je napolje, i ostalo da visi u gaćama kao nelagoda.
Najpre disanje. Lagano, ravnomerno. Najpre doći sebi. Prošlo je. Napolju je.
Zavukla je desnu šaku među noge i opipala teret kroz helanke.
Ne. Nije moguće!
Ustala je i pingvinovim hodom dokaskala do toaleta. Skinu helanke, skinu gaće, pažljivo pridržavajući rukom da ne ispadne.

"O, j.ebem ti!", udari je u glavu.
"Snela sam jaje. Snela sam f.ucking j a j e !"

Bilo je veće od kokošijeg, veličine dečije glave, recimo. Omanje dečije glave. Ok, prevremeno rođene dečije glave, ako je dete rođeno jajoglavo.
Oprala ga je od sluzi, sukrvice i malih mesnatih delića zida materice koji podsećaju na pileću džigericu.
Obrisala ga je peškirom, odnela u naručju do dnevne sobe, sela na kauč i spustila ga na krilo.
Blistalo je sedefastim sjajem. Kucnula ga je, da proceni teksturu. Biser, majkumu.
Kucnula je ponovo, naslonila uvo na glatku beličastu površinu, i oslušnula.
Šum.
Nešto je unutra, definitivno, nešto što se pomera.
Hajde - de, činjenicu da je snela jaje nekako i da svari, jajna ćelija, u svakom slučaju, i važi za najveću ćeliju ljudskog tela i ovo bi moblo da se računa u anomaliju, jako malo moguću, istina, ali možda ipak moguću, ali da bi se u jajetu bilo šta mrdalo ono bi moralo biti oplođeno, a to već, bato, nije verovatnoća...
Legla je i sklupčala se, obrglivši jaje i dalje naslonjeno na uho kojem je prijala toplota ljuske.
Milovala ga je, verovatno nesvesna toga da ga miluje, kao što nije bila svesna ni toga da je počela tiho da peva morsku uspavanku, onu koju je danima pre toga vrtela na "ripit":

 
24. DECEMBAR 1942. , STALJINGRAD SSSR, 20:00 NEMAČKO VREME

(Jedinica Wolfa Mullera je na svom položaju, hladno je, pada sneg. Svi vojnici su se skupili zbog hladnoće, strepe od neprijateljskih granata, snajpera...U pozadini se čuje borba, trupe ih pokušavaju izbaviti iz okruženja.)

HANZ
Baš lepo Badnje veče, umesto da sam u domu zajedno sa ženom i sinom, ja se ovde smrzavam i čekam kad će mi neki snajper upucati...

FIEDEL
Hajde Hanz nemoj da kukaš, svima nam je tako... Je li tako Wolf?

WOLF (Malo ljutito)
Svi ste vi u poslednje 3 godine slavili Božić sa porodicama barem jednom, a ja? 1939. morao sam da budem sa jedinicom na granici sa Francuskom, u slučaju eventualnog napada... 1940. kao komandant ovog bataljona morao prisustvovati u planiranju vežbi za sledeću ofanzivu... 1941. bežao od Rusa i saznao da mi je brat poginuo... i evo me sad, okružen sa svih strana Rusima koji žele krv da mi popiju, strepim od mina, snajperista, granata... A obećano mi je da ću ove godine dobiti odsustvo za Božić...... (Pušta suzu)

HANZ (Zagrlio Wolf-a)
Dobro je prijatelju, izaćićemo, videćeš svoju porodicu, ne brini...

SCHNEIDER
Zar nisu najavili večeras neki radio program za vojnike?

SPIEGEL
Da slušam onog Gebelsa kako govori da pobeđujemo ovde... Nema šanse, radije ću sebi uši odseći...

SCHNEIDER
Ja ću pustiti program, hoću da čujem malo glasove iz Nemačke...

SPIEGEL
Pucaću u radio i u tebe ako to pustiš...

WOLF
TIŠINA!.... Dobra ideja Fritz, kad počinje to?

SCHNEIDER
Za desetak minuta.

WOLF
Hajde tu u kućicu i ponesi radio...

SCHNEIDER
Evo odmah... (Odlazi)

BAUMAN
Baš ću bedno da umrem, kao pacov ovde u ruševinama, da je bar neka velika bitka da padnem kao junak...

HANZ
Kako ti silno dižeš moral među nama svima...

BAUMAN
Kakav moral? Pa ovde je su svi odavno izgubili nadu u pobedu, a kad u ratu nije pobeda, mora biti poraz, sredine nema.

HANZ
Pobeda je ako se vratiš živ kući...

BAUMAN
Ti znači veruješ da ćeš se živ vratiti kući?

HANZ
A šta mi je drugo ostalo osim te vere za povratak... I ako umrem, to će biti podignute glave. Ja nosim sa sobom natpis ’’Gott mit uns’’, i dok je god Bog uz mene, ja ću verovati.
(Bauman samo nemo gleda i zadivljen je Hanz-ovom željom. U međuvremenu, Schneider ulazi u kućicu po radio i tamo zatiče Dr Kurt Reubera, koji nešto crta)


SCHNEDIER
Doktore, šta vi radite ovde sami?

REUBER
Crtam malo, posle 12 sati operisanja danas, trebam malo vremena za sebe.... Kako ti se sviđa?

SCHNEIDER
Ovo je devica Marija?

REUBER
Da, i u naručju drži Hrista, zagrlila ga je.... Mislio sam na svoju ženu i dete, a na koga ću misliti na Badnje veče... U poslednje vreme, od kad smo u ovom okruženju, shvatio sam da su potrebne samo tri stvari da čovek bude srećan...

SCHNEIDER
Koje, ako smem da pitam?

REUBER
Svetlost, život i ljubav... Te tri stvari su povezane. Kad imaš svetlost, imaš i život, a u životu je potrebna ljubav.. Kad se ta tri uslova ispune, čovek je srećan... A šta mi imamo ovde? U mraku smo, odvojenih od naših bližnjih, okruženi smrću i mržnjom. Iz takve okoline moraš da bežiš, ili ćeš poluditi, u najgorem slučaju umreti. Moja želja za ovaj Božić je samo da još jednom vidim svoju porodicu, da ih sve zagrlim, pa onda da umrem, ako mi je već suđeno...

SCHNEIDER (seo je, udubljen i saosećajan sa doktorom)
U pravu ste doktore. Imam i ja ta strah, da neću videti više majku, oca, verenicu... Više se brinem za njih, nego za sebe... Jedinac sam im, šta će oni ako ja poginem ovde?.... (Pustio suzu)

REUBER
Preživećeš, ne brini. Imam ja taj osećaj. Mlad si, jak, pun želje. Takvi su najjači. Samo misli na svoju porodicu, ona je sve. Nešto najfascinantnije što sam video su ranjenici ovde u Staljingradu. Izgubili su nogu, ruku, oko... Ali su presrećni, znaju da su završili sa ratom, sa mukom, da se vraćaju svojim porodicama, pa makar bili osakaćeni....

SCHNEIDER
Naravno... Hajmo doktore, idemo sa ostalima da slušamo radio emisiju iz Nemačke.

(Vraćaju se sa radiom kod ostalih saboraca)

WOLF
Stigli ste konačno, hajde pali taj radio.
(Uključuju radio, počela je radio emisija. Vojnici se javljaju sa svih frontova... Posle svega, puštena je pesma ’’Stille nacht’’, tokom izvođenja pesme, pokazuju se borbe u gradu.... Svi vojnici su emotivni, naježili su se, neki pevaju za radiom, neki samo plaču, vade slike porodica i mole se Bogu..... Sve je tužno...Vlada melanhonija, ali u isto vreme i osećaj sreće i ponosa... Pesma je gotova, ali vojnici samo gledaju u nebo i zvezde, slušajući zvukove žestokih borbi.... Odjednom, taj sklad kod Wolfa i njegovih ljudi narušavaju duboki ljudski koraci u sneg, koji ih je na neki način trgnuo iz transa. Misleći da je neprijatelj, svi repretiraju puške)

WOLF
Ko je tamo? Javi se!

LIBOVIC
Ne brinite, ja sam Wolf, Libovic.

WOLF (Pozdravlja se)
Otkud ti ovde?

LIBOVIC
Ne bih da vam kvarim ovo divno veče, ali imam loše vesti...

WOLF
Šta je bilo? Rusi su ti probili položaj?

LIBOVIC(Uz kiseli osmeh)
Hah...Kamoli sreće.... Aerodromi Tasjinskaja i Morozovsk su pali u Sovjetske ruke..... Sutra verovatno poleće jedan od poslednjih aviona, 2 km odavde, sa glavnog aerodroma....

(Svi su u šoku, gledaju jedni u druge)

WOLF
Znači, gotovo je.....

(Libovic stoji pognute glave, dok su ostali vojnici u neverici i izgledaju kao da su izgubili i poslednji tračak nade... )

- - - - - - - - - -

Priča inspirisana slikom ''Stalingradmaddona'', nacrtane od doktora Kurta Reubera, 24. decembra 1942. godine.. Nažalost, želja doktora se nije ispunila, preminuo je 20. januara 1944. godine u sovjetskom zarobljeništvu, a ova slika postala je glavni pokazatelj žudnje Nemačkih vojnika da se samo vrate kući.... Usput, želim srećan Božić svim katolicima :)

800px-Berlin._Kaiser_Wilhelm_Ged%C3%A4chtnis_Kirche_005.JPG
 
Novi nastavak Staljingrada:

10. JANUAR 1943. GODINE, STALJINGRAD, 12:00

(Već pet dana nemački vojnici trpe stalna bombarodvanja sovjetske artiljerija, kroz cio grad se čuje propaganda: ’’Alle sieben sekunden stirbt ein Deutscher soldat, Stalingrad-massengrab’’. Vojnici pričaju između sebe)

HANZ
Gotovi smo, Manstein nije uspeo da se probije, ostaćemo ovde, pobiće nas sve do jednog.

HOFFMAN
Hajde Hanz, i ti i tvoj pesimizam. Pomoći ćeš nam puno.

HANZ
Ja ti kažem samo realno, ti misliš da ćeš se izvući odavde?

HOFFMAN
Neću, ali će oficiri. Naš će komandant otići, a mi ćemo se smrzavati u Sibiru.
HANZ
Zar nisu Rusi osvojili sve aerodrome?

HOFFMAN
Napravili su neke improvizovane... Wolf će nam se izvući....

HANZ
Wolf nas je branio celo vreme , sprečavao da se šaljemo na mesta sa najžešćom borbom, zaslužio je...

SCHNEIDER
Slažem se. Odličan je komandant.

(Dolazi kurir)

KURIR
Schneider, komandant Muller te zove u kuću.
(Schneider je začuđen, ali ipak dolazi)

SCHNEIDER
Tražili ste me?

WOLF
Da, Fritz sedi. Jesi li za piće?

SCHNEIDER
Da, hvala. (Popije piće.) Šta ste trebali?

WOLF
Slušaj Fritz, verovatno si čuo da nas oficire danas evakuišu i da je to jedan od poslednjih aviona što polazi, možda i poslednji.

SCHNEIDER
Da.... I?

WOLF
Fritz, ustupiću ti svoje mesto....

SCHNEIDER (Šokiran)
Gospodine, ja to ne mogu prihvatiti.... Šta je sa ostalim vojnicima, Hanz? Hoffman? Krupper?....

WOLF
Ti si mlad i pokazao si izuzetnu hrabrost u ovoj surovoj bici..

SCHNEIDER
Ali vi imate porodicu, ženu, decu?

WOLF
Ti, dete, nisi imao ni prilike da osnuješ porodicu. Imaš verenicu koja te čeka, zar hoćeš da najbolje godine provedeš u Sibiru?! U nekom logoru na surovim uslovima, gde ćeš verovatno umreti od gladi i iscrpljenosti? Hoćeš da svoju porodicu i verenicu koja te isčekuje zaviješ u crno?!....

SCHNEIDER
Ne, ali...

WOLF
Mlad si, ova bitka ti je dala najmanje 3 godine borbenog iskustva, sve si prošao, od otvorene frontalne borbe do ulične... Vratiće te opet u vojsku, ali siguran sam da ćeš se uklopiti u novu jedinicu, siguran sam da ćeš postati jedan od glavnih, ako ne i lider. Samo čuvaj glavu svoju, od onih fanatika koji ’’žele da ginu za firera’’ se drži dalje... Rat se polako okreće protiv nas, osećam to. Samo se čuvaj.

SCHNEIDER (Kroz suze)
Ja stvarno ne znam šta da kažem, hvala vam puno gospodine...

WOLF
Ne moraš više na vi, možeš me zvati Wolf do svog leta. Verovatno neću preživeti Sibir ili ću poginuti u borbama do kapitulacije, hoću samo da ti kažem da je bila čast služiti sa tobom. Još se sećam onog dana kad si bio novajlija u vozu... Tek regrutovan... Branio sam te jer sam prepoznao dobrog čoveka i vojnika, što i jesi. Želim ti da osnuješ porodicu i da, kad se završi ovaj rat, uživaš u životu. Naučio si šta je rat, ne verujem da ćeš ga ikad više hteti...

SCHNEIDER (Malo zastaje zbog plača)
Hvala ti Wolf... Hvala ti mnogo... (Zagrlio ga je)

WOLF
Samo još nešto...

SCHNEIDER (Brišući suze)
Reci...

WOLF
Pošto smo sugrađani, iz našeg divnog Minhena, želim da uradiš nešto. Imam neke stvari koje ćeš poslati mojoj ženi, sitnice, moj dnevnik, slike sa fronta, pisma, neke igračke koje sam uspeo da spasim od vatre prethodnih godina na ratištu....

SCHNEIDER
Nema problema, ponet ću u Minhen, kome da dam to sve?

WOLF
Daću ti adresu i u kutiji ću spremiti sve. Ali hajde prvo da se spremiš, pa ću da ti dam sve pred let, za 40 minuta avion kreće, požuri. Ići ćemo zajedno.

(Schneider je spremio sve, dolazi do Wolf-a, odlaze do aerodroma. Wolf mu predaje stvari)

WOLF
Eto nas Fritz. Još jednom, bilo je čast poznavati te. Zapamti moje savete i sve će biti u redu....

SCHNEIDER (Kroz suze)
Ne brini, neću nikad zaboraviti te tvoje reči...
(Salutira mu, Wolf mu uzvraća salutiranje... Avion se pali, Schneider gleda kroz prozor i vidi Wolf-a, avion poleće, Schneider maše Wolf-u, Wolf njemu takođe... Avion odlazi u horizont i gubi se u Wolf-ovim očima... On malo zamišljeno gleda, ipak, okreće se i odlazi opet kod svoje jedinice....)
 
Nastavak Staljingrada:

18. JANUAR 1943. , PERIFERIJA MINHENA, NEMAČKA, 13:45

( Voz polako ulazi u Minhen, u vozu se nalazi vojnik Fritz Schneider, gleda kroz prozor, vodi unutrašnji mnolog)
SCHNEIDER
Eto me, opet u Minhenu.... Posle 6 meseci žestoke borbe, smrti, užasa... Stalno me muči taj osećaj krivice... Ostavio sam svoje saborce same, u hladnom paklu Staljingrada... Nadam se da će izdržati... Ali kunem se sebi, šta god da se desi, i gde go da odem, uvek ću sa ponosom reći da sam član 6. armije...
(Voz staje, ulazi kondukter)

KONDUKTER
Stigli smo u Minhen, uzmite stvari...
(Vojnici uzimaju svoje stvari, Schneider izlazi iz voza i ide ka svojoj kući, primećuje Minhen razrušen od stalnih bombardovanja....Njegovi ukućani ne znaju da se on vraća, tako da ništa ne očekuju i strepe za njega. U kući su majka i verenica Helena. Sede u dnevnoj sobi, slušaju radio i pričaju.)

HELENA
Kakvo je stanje na frontu? Jesi li čula skoro? Fritz se nije javio već mesec dana, da mu se nije nešto desilo?

MAJKA
Ja sam uverena da je sve u redu dete... Nemoj se brinuti toliko, dobro je sigurno.

HELENA (Kroz plač)
Šta ako mu se nešto desilo? Šta ću ja bez njega?!...
(Majka je zagrlila Helenu)

MAJKA
Nemoj plakati, hajde da spremamo ručak... Još jednom kažem ne brini, dobro je... Hajde..

(Fritz je u međuvremenu ispred vrata, sav je izmoren, zvoni)

MAJKA
Ko li je sad? Da nisu računi? Helena, hajde otvori vrata.
(Helena otvara vrata, kako otvara, menja joj se izgled lica, vidi Fritza ispred sebe)
SCHNEIDER
Helena, pa kako si? Šta si zanemela? (Kroz smeh)

HELENA
FRITZ! (Pada mu u zagrljaj)
Mislila sam da ti se nešto desilo, jeste li konačno osvojili taj Staljingrad?

(Majka vidi svog sina)

SCHNEIDER
Majko...

MAJKA
Sine... (Grle se) Znala sam da si dobro, hajde uđi i lezi malo, sigurno si umoran.

(Ulaze u kuću, Schneider skida uniformu, oblači svoju normalnu odeću i seda na kauč pored Helene)

SCHNEIDER
Kako sam se poželeo svojih starih stvari i svog kauča u dnevnoj... Tamo smo spavali čas u ruševinama, čas na snegu... Strašno...

HELENA
Pa jeste li konačno osvojili taj Staljingrad?

SCHNEIDER (Malo razočarano)
Helena, pusti me sa tim pitanjima... To je front, 6 meseci sam bio tamo, pusti me malo da se odmorim od njega...

HELENA (Primetivši Fritzovo čudno ponašanje i nekakvu bol kad spomeneš front, pređe na drugu temu)

Kad ćemo se venčati više? Obećavaš mi od prošle godine...

SCHNEIDER
Mislio sam u martu, ali situacija je ovakva, kakva je. Rat je. Kad se sve završi, onda ćemo, ne želim da postaneš udovica dva meseca posle braka...

(Helena, ljuta na njegovu izjavu, udara ga po glavi)

HELENA
Da to više nikada nisi rekao, neću biti udovica, barem do 80-te...
(Smeju se oboje.)

Odoh, idemo da spremamo ručak. Uživaj malo sam, odspavaj. (Poljubi ga)

(Schneider je ostao sam kod kuće, gleda sobu, zagledao je se u očevu sliku sa fronta, razmišlja)

SCHNEIDER
Kako li je sada mojim momcima tamo?... Jesu li se predali, poginuli, probili... Ko zna...
(Radnja se prebacuje u Staljingrad, kod jedinice Wolf-a i Libovica)

LIBOVIC
Ne puštaju danas nikakvu propagandu, nešto tu ne valja...

WOLF
Imam osećaj da je to tišina pred oluju... I to veliku oluju.....

(Ćute i sede u rovu. Hladno je i duva vetar. Odjednom se čuje neki zvižduk, pala je granata i jedan vojnik je ranjen)

WOLF
Počelo je... SVI NAĐITE ZAKLON!
(Počela je baražna paljba sovjetske artiljerije, vojnici vrište od panike, granate padaju svuda okolo. Odjednom se čuje: URAAA!)

WOLF
Svi spremite municiju, stižu!!!
(Vojnici dopunjavaju puške, nišane, i čekaju neprijateljsku pešadiju, dok artiljerija i dalje tuče po njihovim položajima...)
 
AMBULANTA


Krajem oktobra buknuše strašne vode i reka odnese most. Selo ostade odsečeno za sva mesta na severu, što je malo koga brinulo. Svi važni putevi vodili su ih na jug, u varoš gde su silazili samo zbog preke potrebe, da se sude ili tuže, kupuju ili prodaju, plaćaju danak državi ili idu kod lekara.

Običaj odlaska u varoš zbog lekarskih pregleda beše čudan s obzirom da su u centru sela imali ambulantu, novu, savremeno opremljenu i čistu. I uopšte, za seljake planince mogao bi se vezati čitav niz priča o njihovim čudnim postupcima i naravima, pa je u skladu sa svim neobičnostima i čudesima, selo dobilo i neobičnu učiteljicu, baš onakvu kakvu su zaslužili jer samo takva može da ispiše ove redove, nad kojima si nadnesen ti, vrli čitaoče ove priče za koju ćeš sigurno tvrditi da je izmišljena. No, izmišljotina nema, takvo selo postoji i sa njim, uprkos svemu, postoje i ambulanta i škola koje možete videti izdaleka putujući magistralnim pravcem sever - jug i obrnuto.

Pogled na selo iz daljine u posmatraču izazviva osećanje susreta sa nečim drevnim i neistraženim. I možda je ova priča mogla početi od mog prvog susreta sa panoramom sela, fascinantnog susreta na daljinu, iz autobusa. Ili priča može ići od momenta kad sam počela da seljacima učim decu uzrasta od V do VIII razreda. Kad stignemo do kraja priče, neko s pravom može reći da je pripovedanje moglo otpočeti od samog začetka svega postojećeg, što bi se reklo ab ovo, jer se ova priča bavi drevnim, ako ne i praiskonskim pitanjima.

Svejedno, priču sam otpočela srušenim mostom.

Nije bilo izgleda da se reka do proleća premosti i zato sam sazvala sastanak na koji dođoše svih deset roditelja dece kojoj sam bila razredna. Tada sam im saopštila da zbog bujice koja je odnela most, moje putovanje do škole traje više od tri sata zaobilaznim putevima, te da iz tog razloga više nisam u mogućnosti da držim nastavu.

Da su mogli brzo i lako da mi nađu zamenu, ova vest bi bila dočekana sa oduševljenjem, budući da im kao nastavnica, a i kao pojava, nisam bila po ukusu. Poučeni nevoljama kada su deca dve nedelje gubila časove, počeše da većaju šta im je činiti da bi me zdržali na radnom mestu. Drugi nastavnici su bili iz obližnjeg mesta, pa su mene zbog daljine putovanja, ma koliko im se to nije dopadalo, morali da udome u nekom od svojih domaćinstava. Naizgled ljubazno, a u duši sa gnušanjem, odbih predlog da budem pod istim krovom sa bilo kim iz sela. Sa vidnom, ali meni ne i jasnom zluradošću, Petkovićka dade predlog:

- Pa dajmo razrednoj doktorov stan u ambulanti.

Nastade sašaptavanje, komešanje, neko negodovanje, pa i domunđavanje, te na kraju pade odluka da idem sutradan do grada i sa upravnicom Doma zdravlja načinim ugovor o zakupu službenog stana. Predlog nije zvučao loše i ja u sebi pomislih : „Zlo je vreme orla nateralo da prezimi zimu međ kokoškama“.
 
AMBULANTA


Krajem oktobra buknuše strašne vode i reka odnese most. Selo ostade odsečeno za sva mesta na severu, što je malo koga brinulo. Svi važni putevi vodili su ih na jug, u varoš gde su silazili samo zbog preke potrebe, da se sude ili tuže, kupuju ili prodaju, plaćaju danak državi ili idu kod lekara.

Običaj odlaska u varoš zbog lekarskih pregleda beše čudan s obzirom da su u centru sela imali ambulantu, novu, savremeno opremljenu i čistu. I uopšte, za seljake planince mogao bi se vezati čitav niz priča o njihovim čudnim postupcima i naravima, pa je u skladu sa svim neobičnostima i čudesima, selo dobilo i neobičnu učiteljicu, baš onakvu kakvu su zaslužili jer samo takva može da ispiše ove redove, nad kojima si nadnesen ti, vrli čitaoče ove priče za koju ćeš sigurno tvrditi da je izmišljena. No, izmišljotina nema, takvo selo postoji i sa njim, uprkos svemu, postoje i ambulanta i škola koje možete videti izdaleka putujući magistralnim pravcem sever - jug i obrnuto.

Pogled na selo iz daljine u posmatraču izazviva osećanje susreta sa nečim drevnim i neistraženim. I možda je ova priča mogla početi od mog prvog susreta sa panoramom sela, fascinantnog susreta na daljinu, iz autobusa. Ili priča može ići od momenta kad sam počela da seljacima učim decu uzrasta od V do VIII razreda. Kad stignemo do kraja priče, neko s pravom može reći da je pripovedanje moglo otpočeti od samog začetka svega postojećeg, što bi se reklo ab ovo, jer se ova priča bavi drevnim, ako ne i praiskonskim pitanjima.

Svejedno, priču sam otpočela srušenim mostom.

Nije bilo izgleda da se reka do proleća premosti i zato sam sazvala sastanak na koji dođoše svih deset roditelja dece kojoj sam bila razredna. Tada sam im saopštila da zbog bujice koja je odnela most, moje putovanje do škole traje više od tri sata zaobilaznim putevima, te da iz tog razloga više nisam u mogućnosti da držim nastavu.

Da su mogli brzo i lako da mi nađu zamenu, ova vest bi bila dočekana sa oduševljenjem, budući da im kao nastavnica, a i kao pojava, nisam bila po ukusu. Poučeni nevoljama kada su deca dve nedelje gubila časove, počeše da većaju šta im je činiti da bi me zdržali na radnom mestu. Drugi nastavnici su bili iz obližnjeg mesta, pa su mene zbog daljine putovanja, ma koliko im se to nije dopadalo, morali da udome u nekom od svojih domaćinstava. Naizgled ljubazno, a u duši sa gnušanjem, odbih predlog da budem pod istim krovom sa bilo kim iz sela. Sa vidnom, ali meni ne i jasnom zluradošću, Petkovićka dade predlog:

- Pa dajmo razrednoj doktorov stan u ambulanti.

Nastade sašaptavanje, komešanje, neko negodovanje, pa i domunđavanje, te na kraju pade odluka da idem sutradan do grada i sa upravnicom Doma zdravlja načinim ugovor o zakupu službenog stana. Predlog nije zvučao loše i ja u sebi pomislih : „Zlo je vreme orla nateralo da prezimi zimu međ kokoškama“.



AMBULANTA

II glava


LADA





Te jeseni mi se svašta nakupilo, da nisam znao de bijem glavom. Da nevolja bude vetja, pričalo se da tje i mobilizacija. Kažem ja sebe, Radovane, došo ti je crni petak.

I stvarno u taj petak sam bio na metar od konopca. Milanka odvela majku kod lekara, otac pao sa ambara i leži u krevetu, krava svaki čas mogla da se oteli, direktor naredio da popravim Ladu.

Kako sam došo u školsko dvorište i otvorio haubu od Lade, eto ga učitelj. Žali se na mojeg Jovana jer se na času pobio sa decu. Zmijožabi me pola sata kako nisam vaspitao ni Jovana, ni starijeg Nikolu što za dva meseca naređao kečeve po dnevniku kao pritke među paradajst. U isto vreme stigo Boža Komesar. Napao me da mu hitno napravim spisak za one što otje da idu u Beograd za podršku precedniku. Dok on bogorada o mitingu, dođe i Mitja pa me požuruje da završim sa Ladu i doteram mu prekrupač. Mene glava pod haubu otje da prsne. Otišo feder na sajle za gas i motor se gasi kako ga prebacim na ler. Pritiskaju me sa svih stana, a sajla zaebava. Seca me ko kako stigne, ajd Čarli tamo, ajd Čarli vamo, neznam de se nalazim i nemogu da stignem ništa da uradim. U tom prođe podne. Direktor završio časove i viče:

- Čarli, pali Ladu, vozimo razrednu u varoš.

Pcovao sam mu majku u sebe, al gde smem da se pobunim, deca mi u škole, Nikolinu razrednu treba da vozim, gospođicu. Tje okine Nikola sedmi razred ako nisam dobar sa razrednom.

Seli smo da se vozimo. Nabivam papučicu za gas da Lada ne stane, teren džombas, kaljav, bare ko bunari, put prokopali kamioni što vuču drva iz planine. Direktor se usro u gatje od stra, a razrednu boli dupe.

Na retrovizor gledam kako razredna zeva po brdima i trucka se na zadnjem sicu. Kosu ima ko čumu na glave, pola ofarbana u crveno, a pola u belo. Zovemo je, al kad nas ne čuje, Zvezdaš. To devojče nije za naše selo, al kad ne možemo da biramo, trpimo. Išle žene tri put kod glavnog direktora u varoš da se žale na nastavnicine farmarke i patike. Otje da nam iskvari žensku decu sa onu njenu padavičarsku modu. Moj direktor duva kroz nos jer udara glavom kad auto otskoči na rupu, gunđa, a kad smanjim gas, Lada stane, pa opet nagazim papučicu i vozim ko ludi Milojko. On preti:

- Čarli, ako ne popraviš kola do kraja oktobra, nositješ iz varoši na leđima užinu za decu.

Tjutim i pravim se blesav. I direktor se pravi blesav jer netje da kupi delove za školsku Ladu. Tjuti i razredna, trucka se, prekrstila noge, zapalila cigaru, a ubledela od duvana. Sa sve torbu ima pedes kila. Ima lepo lice i male sise, ako baš otjete da znate, al nisam to baš mnogo zagledao jer, brat bratu, nema više od 23 godine, upola mlađa od mene. Gledao sam na put jer sam brzo vozio, kolko uzbrdica, tolko i nizbrdica, ne skidam nogu sa gasa, brinem da mi neko ne dođe u susret, put uzak, otjemo da izginemo. Direktor poče razredne da drobi šta treba da kaže kad dođe kod upravnice. Razredna klima glavom i tjuti. Slušam direktora:

- Budi ljubazna sa uprvanicom Doma zdravlja. Netje oni mnogo da se ovajde tom kirijom od službenog stana, ionako taj stan stoji prazan više od dve godine. Trebalo bi da ti da ključeve, ali šta znaš, možda joj nešto dune u glavu i ne da izinata.

Tu meni sinu sijalica u glavu da razredna otje da se preseli u ambulantu, u doktorov stan. Dođe mi tad da joj kažem da ne ulazi u ambulantu, al nisam smeo od direktora. Smišljam usput kako da im pokvarim te planove, da ne dam da zaebu razrednu, žao mi nešto dođe nje, al nemam priliku da nasamo prozborim sa njom. U tom izađomo na asvalt. Tu nas se milicija dočepala ko tjelav kape. Dam vozačku i saobratjajnu.

- Čarapitj Radovan?

- Taj sam, znaš me.

- To nam je domar škole - dodaje direktor iako panduri znaju i ko je on i ko sam ja. Prave se da nas prvi put vide. Direktor, po starom običaju, vadi pare da ih podmiti da ne pišu prijavu za prekršajno. Zna on da sam prekoračio brzinu, da vozim neispravan, a zna i da policija treba da sedne u kafanu i ugeje dupe. A kafana traži pare. Al oni tvrde pazar. Prave se pošteni. Zagledaju razrednu na zadnjem sicu, pa se ne usuđuju javno pred nepoznate da uzmu pare. Doseti se direktor, pa izađe iz kola da im nasamo tutne pare u džep, a mi ostadosmo sami. To sam i čekao.

- Nemoj da ideš na taj stan u ambulantu - došapnu ja njoj.

- A što?

- Ima da se uplašiš jer si sama.

- Čega tamo ima?

- Ničega, ama baš ničega.

- Zašto onda da ne stanujem tamo?

- Onako. Sama si. I žensko si.

- A je l istina, Čarapitju, to što pričaju za vas i vampire?

- Šta pričaju?

- Pa priča narod da vi seljaci, preko zime, kad vam je dosadno, idete u lov na vampire. Je li to tačno - zapita me onako malo mi se posmevajutji.

- Tačno e. Al ne lovimo mi jer nam je dosadno. Lovimo mi njih, da nebi lovili oni nas.

Tu se ona zacepi od smeške, a smeja se i ja, no u sebe se mislim : smej se, razredna, smej, ima da ti presedne. Nisam bio budala da joj objašnjavam da je ovaj svet jedna sjebana i komplikovana rabota. Mlada je, netje da sluša starije. Bolje da tjutim. Niko još nije odgovarao za ono što je pretjutao. Vidim da se ona ne plaši ničega. A onaj ko se plaši svačega, od svačega se čuva. Ako se od svačeg čuvaš, ništa se ne dešava, a onda život i nema nekaki smisao. Ako nema smisao, onda kao da nisi živ. Ima tako puno ljudi koji nisu živi, a plaše se da umru.

U tom mom razmišljanju prekide me direktor. Uđe besan u kola.

- Džukele! Nisam im platio pitje, nego ručak - prosikta, pa se okrenu prema razredne:

- Daj da vidim kako si napisala zahtev za stan.

- Prekucala sam ga na mašini - kaže ona.

- Ti sama - pita je i začuđeno glada u onaj zahtev.

- Sama.

- Imaš mašinu?

- Imam.

- Koliko si je platila.

- Za dve sam dala 50 maraka, ali ta druga je neispravna. Nju mi je dao za delove. Kao da je to auto, pa tju da koristim rezervne delove.

- Tu neispravnu donesi da ti popravi Čarli - kaže direktor potpuno siguran u mene i moje majstorije. Da je rekla „Imam neispravnu raketu“ ovaj bi dobacio da u nju umem da popravim.

Tako je meni data mašina na opravku. Dobio sam je kasnije na poklon, možda u znak prijateljstva sa razrednom, a možda samo zato što nije imala tipku za ono važno slovo umesto kojeg koristim slova TJ. Na toj mašini sam prekucao sve ovo što sad čitate. A ima toga još da se kaže, a posebno ima šta da se kaže za ambulantu i lov na vampire.
 
AMBULANTA

III glava




Prekrajanje granica


Tempiram vreme da se sretnem sa Čarlijem i da stignem u školu za veliki odmor. Zaključam mesnu kancelariju i stignem u školsko dvorište. Pred školom, Čarli popravlja Ladu.

- Gde je spisak onih što idu na miting - pitam ja, a on kaže da se seljaci još premišljaju ko će da ide. Šta ti je naš seljak, razmišljam ja. Obezbediš mu prevoz do Beograda, sendvič za usput, daš mu i pare, eeej dnevnicu mu daš, a on se još premišlja. Izmišljaju seljaci, te moraju u drva, te seju ozimi ječam, te bacaju đubre na njivu, vade krompire, prodaju kupus, sve neki posao iznađu da ne moraju da budu od koristi za državu i idu na miting. Pritiskam Čarlija da Čarli pritisne seljake i da pođe što više nas. On zamazan ispod haube od Lade, raščupan, otekao kao da je spavao u košnici za pčele, ubledeo, a pod oči crn. Nervozan, a guta, ne svađa se, a vidim da mu dođe da eksplodira. Kad mu prekipi, opasan je, oće i da bije. Zato ga pitam oprezno:

- Čarli, oćeš li i ti za Beograd sa nama? Pitam ga, a znam da treba krava da mu se oteli, da mu se otac povredio kad je pao, da njegova žena vodi majku od lekara do lekara.

- Božo - kaže on - znaš da ne mogu.

Dosetim se pa spomenem da ćemo usput da svratimo na Bubanj Potok i na otpad u Ćićevac. On se malo zamisli. A Mića, Čarlijev kum, tu došao da pita za prekrupač. Kad Mića ču za Ćićevac, obradova se jer mu treba kaiš za motor za strugaru i kotur bakarne žice za vinklovanje. Tu sam vas lovio, mislim se ja, i kažem im da dođu sutra, u subotu, u mesnu kancelariju i da ponesu oštre makaze. Planirao sam obojicu da ošišam, sramota da ih vodim u nedelju na miting čupave.

Pogledam na sat. Samo što nije zvonilo za veliki odmor. Uđem u školu, pa pravo u nastavničku kancelariju. Tamo sedi istoričar. Sa njim ne govorim. Sednem i čekam zvono. Uleće Miki likovnjak. Brijao se, pa se iskasapio.

- Šta uradi, omladinac - pitam ga ja - još te tata nije naučio kako da se obriješ?

- Žurio sam da uhvatim autobus, pa sam se posekao.

- Krvav si kao Cezar – dobacuje onaj ništak istoričar.

Zazvone i dođoše nastavnici. Ona nova, što je zovemo Zvezdaš, zagleda likovnjaka, pa mu kaže :

- Vinsente, promašio si uvo!

Oni udarili u smejanje, a meni nije bilo smešno sve dok mi učitelj nije objasnio da bio neki ludak slikar, Vinsent, što sebi seko uvo. A kako je naš Miki likovnjak stvarno zamlatotina, pogubljen momak, taj nadimak Vinsent ga je i posle pratio sve dok je radio kod nas, a možda i posle nas, ko će ga znati.

Nego, da se ne zagubim mnogo u pričama. Hteo sam da ispričam kako sam se iznervirao taj dan, a sve zbog Zvezdašice.

Čekao sam u zbornici učitelja da mi donese dvogled. Ima on to, on je rezervni oficir. Dade mi dvogled da u nedelju na mitingu gledamo predsednika iz daljine. I tad mi pade na pamet da od učitelja tražim kartu Jugoslavije. On donese, pa je raširismo preko dva kancelarijska stola. Tad, đavo da nosi onog skota istoričara i sa njim Zvezdašicu, počeše da mi se smeju jer su čuli da sam pitao:

- Gde su Karlovac - Karlobag - Ogulin ?

Ta stoka mi se rugala s druge strane stola. Učitelj mi crta liniju po karti, a oni se cinično kikoću. A nije mi jasno kad se ta cincilibajka združila sa istoričarem. Odlično se slažu, zagledaju se kad je nešto kažem, pa prasnu u smeh sve na moj račun. Uzdržavao sam se jer sam znao da će da se prave važni jer imaju fakultet i misle da su pametni.

- Auu, vidi dokle ide ta linija - kažem ja, a učitelj će :

- Do te linije je naše. I ovamo Bosna, Crna Gora, sve to kad pogledaš, velika je država. A Hrvati i Slovenci nek idu u p.m. (skraćujem psovku da ne napišem u originalu šta je rekao učitelj). A onda je dodao:

- Odavde da poređamo tenkove...

- Ko će da poređa tenkove? Ti i Boža Komesar - pita istoričar i cereka se, a učitelj planu, pa mu poređa sve po spisku, celu familiju. Umešam se u svađu ja, a za đavola, poče Zvezdašica da brani istoričara mufljuza. U jedan momenat ja joj kažem da ima žensku, kratku pamet i da žensko ne zna šta je patriotizam. Kad sasu ona paljbu! Ujeda.

Ko bi rekao da iz onako mirne devojke može toliko otrova da izađe. A jedini sam je ja cenio u selu i nije mi smetalo što je onako ofarbana. Dopalo mi se kod nje što je mirna, staložena bila. Ali kad je počela da sikće i da udara niske udarce, prosto sam se iznenadio. Reče da su mi odgovarajući nadimak dali (mene zovu Komesar). Oduvek su, veli ona, politički komesari bili najveći ratni huškači, pa poče da soli : komesari su mahom iz rata izlazili živi i od rata znali da ušićare za sebe. Zbog nas, takvih huškača, po njenom su mišljenju milioni nevinih ljudi stradali, i stradaju. Onda spomenu da učitelj i ja imamo žensku decu, a da će tuđi sinovi da ginu za nas „matore drtine“ koje, izvinte za izraz „kenjaju po partijskim sastancima, mitinguju i potkupljuju narod za sendvič“ i svašta mi reče. Ja sam njoj rekao da je narkomanka i da je niko ne bi ni primio na posao da joj nije nas, onda ona odgovori da ovaj glupi posao ne bi ni radila da je nismo vukli za rukav jer su naša deca gubila časove. I svašta bismo rekli jedno drugome da nije došao direktor i prekinuo svađu. Ceo dan sam duvao i nije mi đavo dao mira. Imao sam plan da je sačekam posle časova i izvređam je tako da je istresem iz gaća, ali posle časova ona sede u Ladu i odveze se negde sa Čarlijem i direktorom. Kad se Čarli vrati u selo, reče da je Zvezadšicu vozio do upravnice Doma zdravlja. Tamo je, kaže on:
- ... razredna uzela ključeve od doktorovog stana. Od ponedeljka se useljava.

Zamislio sam se. I koliko sam razmišljao kako da vodim seljake na miting, isto toliko, čini mi se, razmišljao sam o tome što je ta budala Zvezdašica rešila da stranuje u ambulanti. Da l zna nešto ona u tu njenu tintaru, pitao sam se i malo se zabrinuo.
 
NASTAVAK PRIČE

(Ruska pešadija prodire prema Wolf-ovim položajima)

WOLF
Libovic, kakvo je stanje?!

LIBOVIC
Dobro je za sada, zadržali smo ih na distanci, mada, izgubili smo 15 ljudi, ne znam koliko ćemo još izdržati.

WOLF
Moramo u hitno povlačenje... Ako ovako nastavimo onda ćemo...(Pukla je ruska granata)

VOJNIK
ARTILJERIJA!

(Počinje velika baražna paljba na nemačke položaje, jedinica je primorana da napusti svoj položaj, ostavljajući za sobom ranjenike koje Rusi ubijaju)

31.01.1943 16:00

(Wolf, Libovic i ostaci od njihovih jedinica su u podrumu jedne zgrade, greju se i pričaju)

WOLF
Koliko smo ljudi izgubili u poslednjih 10 dana?

LIBOVIC
122....

WOLF
Kako su nas Rusi samo nadmudrili...Naša taktika okruživanja upotrebljena protiv nas... Sad znam kako je bilo onima u Denkeru, Kijevu, Vijazmi...

HANZ
Samo što nas očekuje Sibir...

WOLF
Pa? Prihvatićemo poraz kao pravi vojnici i ponosno marširati u taj je*eni Sibir...

HOFFMAN
Umreti ponosno... Kako umetnički i epski, bravo Wolf.... Kad se setim da sam se 1939. dobrovoljno prijavio u ovo sra*e...

LIBOVIC
Dobrovoljno sebi presudio

(Ovim je Libovic izmamio kiseli osmeh svima u prostoriji)

WOLF
Samo dobro čuvajte vaša pisma i slike, oni će vas držati u životu... Težak je Sibir, kažu da je hladnije nego ovde....

LIBOVIC
Hladnije? A čoveče... Ima da se skamenim sav...

(Čuju se koraci i vrata se počinjaju otvarati, Nemci nišane i čekaju jer misle da su Rusi)

MAUS
Ne pucajte drugovi.

WOLF
Maus, šta ćeš ti ovde? Vi ste potpuno drugi sektor?

MAUS
Ovde sam da vam kažem da je kapitulacija potpisana, 6. Armija više ne postoji, položite oružje.

(Vojnici gledaju jedni u druge, u jednoj ruci osećaju olakšanje jer je krvoproliće gotovo, ali isto tako sledi i zabrinutost, jer znaju da ih čeka surovi Sibir)

WOLF
3 godine i 3 meseca, dugo smo i potrajali... Poljska, Francuska, Kijev i ovde završišmo... Gledajte to pozitivno, najdalje smo odmakli od bilo koje vojne formacije. Ponosan sam na vas i na ljude koji su pali na putu do Staljingrada... Ostavili smo trag koji će se sigurno pamtiti i prepričavati u budućnosti... Idemo momci, predajemo se...

(Wolf i njegovi ljudi polažu oružje, priključuju se ostalim zarobljenicima. Posle dva dana, prikazuje se kolona vojnika kako odlazi prema radnim logorima, prebacuju se sećanja gde je sve prošla 6. Armija, čuje se narator, Wolf-ov glas)

WOLF (Narator)
Cela jedna gomila, krenula je put Sibira. Ti momci, nekada ambiciozni, puni nade u pobedu i uspeh Trećeg Rajha, sada srušenih ideala krenuli su u nepovrat. Za nama su ostali mnogi pali saborci ali i neprijateljski vojnici. Svi smo mi patili zbog borbe za ponos između dvojice diktatora... Kako će se rat završiti? Mislim da nema više dileme... Samo se nadam da će mi porodica preživeti rat, osećam slabost što ne mogu da ih štitim, ali meni sledi sada nova borba...Borba za preživljavanje....

CIKLUS O STALJINGRADU JE ZAVRŠEN! Naravno, nisam objavio sve scene, nešto će u budućnosti biti dodano ili izbačeno, uglavnom, za ovu temu, Staljingrad je završen :)

- - - - - - - - - -

Nastavićemo da pratimo priče Fritza Schneider-a i Ditrih Adlera, kojeg sam opet ''oživeo'' i promenio mu sudbinu. Ovo je sve ciklus o Armijskoj grupi Jug sa Nemačke strane, ima i Centar i Sever za koje tek sastavljam likove. Trebaće malo duže do sledećih tekstova, jer je ceo proces težak i zahtevan.
 
A četvrtak?

Legnem lepo u sredu uveče u krevet, probudim se jutros i zapucam u Ustanovu, pravo na šalter.
- Eeeeee, al fali potpis od dotičnog X.Y. To da nađeš, pa onda u ponedeljak da se pojaviš.
- Dobro, nije frka - kažem, i razmišljam o tome kako je danas dan dugačak, a ni u petak nemam nekih obaveza, laganica samo, nahvataću ga.
Odem do kancelarije X.Y. Kuc-kuc, pa za kvaku, unutra se šminka zamenica mu, dobar dan-dobar dan, tak'a i tak'a stvar, ja došla po potpis gospodina X.Y.
- Eh, pa nije on tu, a kad će doći, ne znam - kaže Zamenica pirlitajući se pred kružnim džepnim ogledalcetom, ne odvajajući pogled od vlastitog odraza u istom.
- Ništa onda, čekaću ga ispred, pa ako ne naiđe, doći ću i sutra pa zauzeti busiju.
Tek tad odvoji pogled od ogledala i tupo mi se zagleda u facu.
- Sutra? Pa sutra je subota. Ne radimo.
- Aaa, ne - veselo ću ja, puna samopouzdanja u vlastiti unutrašnji biološki kalendar - Sutra je petak. Danas četvrtak - sutra petak.
Potpuno neimpresionirana mojim detinjim osmehom, Zamenica okrene monitor računara prema meni, kažiprst krvnički ubode u ono mesto na ekranu dole desno gde stoji napisan datum i ispali jedno kratko i ubitačno: "Petak".
Primaknem glavu, upiljim se u time and date, trepnem par puta da razbistrim vid, opet se upiljim, protrljam oči, pošaljem šaku na speleološku ekspediciju u grotlo vlastite torbe i odatle izbunarim mobilni, pogledam, kad ono i tamo - petak.
Kud se deo četvrtak?
- Juče je bila sreda - promrmljam poluglasno, i nesvesno, naravno, više kao znak čuđenja nego kao tvrdnju ili obaveštenje, jer je poslednje što mi je sad trebalo bilo pozamašno kolutanje očiju gospođ(ic?)e Zamenice.
Pokupim svoje pinkle i zabauljam prema izlazu. Više mi nisu na pameti ni potpis, ni X.Y, ni Važan Događaj u ponedeljak, sve o čemu sam u stanju da razmišljam je misteriozno nestali Četvrtak.
Prebiram po sećanju dane kao užegao pasulj... da vidimo, u ponedeljak sam to i to... u utorak ono... u sredu ovo... I onda sam u sredu legla i zaspala. I probudila se u petak.
Ili je možda juče zaista bio četvrtak, od kojeg sam ja mislila da je sreda.
Ali gde je onda sreda?
U svakom slučaju, negde sam zagubila dan.
Zapucam u Biro za izgubljeno-nađeno. Pronađem adresu u imeniku, ukucam u plan plus, odredim najkraću rutu, i hajd.
Stignem na odredište truckajući se pola sata kroz ulicu M.G, zakrčenu zbog toga što je na njenom donjem kraju, na raskrsnici s ulicom P.T, saobraćaj umesto semafora regulisao pandur. Siđem na pravoj stanici, dođem na pravo mesto - ali ne ugledam pravu zgradu. Između ulaza broj 14 u žutoj, i ulaza broj 18 u zelenoj zgradi, nedostajala je čitava jedna zgrada nepoznate boje.
- Izvinite, Biro za igubljeno- nađeno? - priupitam komunalnu policajku koja se taman tuda šetkala vrebajući ljude koji su izgledali kao da se švercuju u prevozu.
Širok kez joj se razlio licem. Eto prve prilike u karijeri da bude društveno korisna!
- Na pravom ste mestu, to vam je odmah ovde - reče, a zatim se okrenu prema praznini između žute i zelene zgrade teatralno ispružene ruke. Zatim se ukopala u čudu.
- Nema? - zurila je u prostor gde je očekivala da vidi Biro, ne razumevajući šta se dešava.
- Moramo prijaviti izgubljenost Biroa za izgubljeno-nađeno. - rekoh. - I četvrtak pride.
- Četvrtak?
- Ili sredu. Nisam potpuno sigurna koji je dan nestao. Ali jedan svakako fali.
- Gospođo - namršti se komunalka, očito nezadovoljna naglim izletanjem iz vlastite zone komfora, kao i osuješćenošću svog prvog pokušaja da bude društveno korisna. - Ne možete prijaviti izgubljeno ako je Biro za izgubljeno, a i za nađeno, izgubljen.
- Neki način mora da postoji. - bila sam uporna. - Možda, ako se potrudimo, ako potražimo kakve tragove...
- Previše detektivskih romana i jeftinih krimi-serija, gospođo. - odbrusi komunalka u kojoj je nezadovoljstvo počelo da kuva poput kajsija u šerpi za pekmez.
- Ali...
- To se sad malo inatimo i pravimo pametni, a? Kartu na pregled.
Gurnuh ruke u džepove, ali karte ni od korova.
- Imam je, sigurno je imam - rekoh. - Negde je nestala.
- Ne lupajte, gospođo, ne može karta tek tako da nestane.
Tada mi je sinulo.
- Šta ako je izgubljena u četvrtak? I onda ju je neko našao i odneo u Biro za izgubljeno-nađeno?
Bledo me je gledala.
- Shvatate li? Nestao je četvrtak, a u njemu su nestali i moja karta i Biro.
- Vi to mene, gospođo, kanda malko zajebavate? - iz komunalkinih unutrašnjih kuvanih kajsija počeli su da iskaču vreli balončići i da se rasprskavaju na pola metra iznad šerpe.
- Taman posla! Evo, pozovite kolegu koji je juče, u četvrtak, patrolirao ovuda! On sigurno zna nešto o celoj toj zavrzlami.
Hmknula je nepoverljivo, a zatim izvadila motorolu iz futrole. Okrenula je broj, a zatim čekala... i čekala. Muk. Okrenula je drugi broj. S druge strane je zvonilo.
- Vilotijevićka? Reci?
- Alo, ne mogu da dobijem Živkovića.
Par trenutaka se s druge strane ne ču ništa. Onda žamor. Zatim se, kao iz daljine, čulo kako taj neko, ko se Vilotijevićki javio na telefon, dovikuje nekom trećem: "Vide li neko Živkovića?" i kako mu nekoliko tih trećih odgovara sa "Ne od juče, trebalo je danas da patrolira..." "U stvari u četvrtak" "Čekaj, a to nije danas?" "Šta je danas?" "Petak" "A kad si ga video?" "Juče, u sredu." "Ali, ako je danas petak..."
Vilotijevićka je stajala nemo, ne trepćući. Ako joj je donedavno pekmez od kajsija kuvao, sad je bio sasut u tegle, zapakovan, ohlađen, naslagan na police prekookeanskog broda i izgubljen na Atlantiku.
- Imamo problem. - promrmljala je u motorolu, ali je gledala u mene.
Klimnula sam glavom, potvrdno.
Moramo naći četvrtak.
 

Back
Top