Stakleni zidovi dopuštali su pohotne poglede, jecaje i rasplamsavanja, ali nije u tome bilo neke goleme strasti. Na samom ulazu pisalo je: "Književnost - ulaziš s mirom, a nadu upoznati nećes". Ne pitajte me kako je sve to stalo, sitno je i nema potrebe za vlastitim imenicama. Vašar! Ljudi moji, na prvi pogled, još bolje, na prvi nežni treptaj kapcima, nameće se Igra. U korov urasla, surovosti na reveru izvezene, glupo je opirati se. Nisam pokušavao uzmaći izazovu, koliko god glup ili jezivo poučan bio.
Pokusavam priču da sastavim, da dočaram, da i vi vidite sve ovo ništavilo nadolazeće, sve poražene vrtove, opuške i male, garave rasipnice noći. Vidite li? E, baš me zanima šta vidite. Kmet sikće kako je inspiracija korozirala, kako baljezgate za svoj groš, kako nemirom uspavanke nižete ...ja mu ne verujem, nista manje no sebi. Sram i hladnoća desnorukih šarlatana, pošto u levoruke ne verujem; vitka, seksipilna penkala i njihove ritmične spirale; podgojene ili genetski oštećene štreberke ili tehnički ustrojene pravnice i zastupnice, ma ko zna o čemu tek one zbore, svejedno, poentu smisljam u hodu, reč ne čeka da bude zapisana. Reč teče snovima, jutrima koja slede, noćima koja, opet, samo Igre radi, godinama potrajaće. Ili će to neko sprečiti…
ova !!
