Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
ZOLTAN DANI: Vojska od naših momaka pravi janičare
Razgovarao
Aleksandar Dunđerin
Zahvaljujući Zoltanu Daniju, penzionisanom pukovniku protiv-vazdušne odbrane Vojske Jugoslavije koji je komandovao 3. divizionom 250. raketne brigade PVO, američka vojna industrija 27. marta 1999. godine zavijena je u crno. Tada je, naime, njegova jedinica oborila „nevidljivi“ F 117 u ataru sremskog sela Buđanovci. Naša javnost uglavnom je do sada bila obaveštena o ličnoj sudbini ovoga oficira, odnosno o njegovom životnom putu od ratnog heroja, oficira pred kojom je stajala sjajna profesionalna karijera, do gubitnika koji je zbog pritisaka vojnog vrha morao da napusti armiju i započne novi život, kao pekar. Malo pažnje poklanjano je činjenici da je jedinica kojom je komandovao Zoltan Dani uspela da obori „nevidljivi“ avion uz pomoć zastarelog sovjetskg raketnog sistema S-125 Neva (raketa dugih oko 6 metara i teških oko 950 kilograma), pre svega zahvaljujući odlično uvežbanoj i obučenoj posluzi a i malom tehničkom unapređenju. Nedovoljno je poznato da je ta inovacija, koja je obesmislila bitan segment vojne strategije SAD-a i NATO-a, te učinila vidljivim „nevidljive“ letelice, koštala bivšeg oficira Vojske Jugoslavije vojničke karijere, te ga uvukla u špijunsku priču u kojoj su učestvovali ne samo pripadnici generalštaba naše vojske, nego i mnogi oficiri zapadne vojne alijanse, zbog čega je njegov život i život njegove porodice bio ugrožen. Jedan od epiloga ove do sada neispričane priče jeste i susret Zoltana Danija sa pukovnikom američke avijacije, Zelkom Dejlom, pilotom oborenog aviona F 117 koji je, po rečima našeg sagovornika, spreman da se u Srbiji pokloni nevinim žrtvama NATO agresije 1999. godine. U ekskluzivnom razgovoru za „Pečat“ Dani je pristao da prvi put u medijima progovori o značaju, o pozadini borbenih dejstava tokom rata 1999. godine, o situaciji koja je u Vojsci Jugoslavije nastala posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma, te o razlozima zbog kojih je odlučio da se penzioniše, napusti vojsku i prihvati ulogu „srećnog pekara“.
Po vašim tvrdnjama divizion kojim ste komandovali tokom rata 1999. godine uspeo je da obori američki borbeni avion F 117 uz pomoć zastarele sovjetske baterije S-125 Neva, pre svega zahvaljujući vašem tehničkom unapređenju. Da li ste posle deset godina od NATO agresije na SRJ u mogućnosti da nam otkrijete u čemu se sastojala ta inovacija čije postojanje osporavaju čak i ljudi iz vrha naše vojske?
U raketnim jedinicima PVO svake godine vršila se stručno-specijalistička provera koja se sastojala iz više segmenata. Jedan od tih segmenata podrazumevao je i proveru poznavanja sredstava za napad iz vazdušnog prostora stranih zemalja. U ranijem periodu naša vojska bila je upoznata sa naoružanjem koje su imale, kako članice Varšavskog pakta, tako i članice NATO-a. Naravno, proučavanje se pre svega odnosilo na najsevremeniju tehniku kojom su raspolagali potencijalni agresori na našu zemlju. A od najsevremenijih sredstava kojima je krajem devedesetih godina raspolagao NATO, izdvajale su se upravo krstareće rakete, odnosno F 117, kao avion „stelt“ tehnologije. O ovom avionu prvi put se kod nas informacija pojavila 1986. godine, i to u časopisu „Krila armije“. U tom listu objavljene su neke karakteristike ovog aviona do kojih su mogli da dođu naši obaveštajci. Od tog trenutka F 117 postao je moje glavno interesovanje, jer nisam mogao da verujem da postoji avion koji leti a ne vidi se, odnosno ne može da se otkrije na radaru. To mi je zvučalo neverovatno, jer je bilo jasno da motor za F 117, za avion težak preko 23 tone, ne može da se napravi od plastike, već se izrađuje isključivo od metala. To znači da je elektromagnetna energija morala da naiđe na avion, i da se od njega odbije. Mnogo kasnije sam shvatio da je priča o „stelt“ tehnologiji, navodno nevidljivoj za radare, čist marketing. Bio je potreban samo način da se ta letelica učini vidljivom, pa sam 1996. godine u Generalštabnoj školi, zahvaljujući pukovniku Vojislavu Peroviću, dobio priliku da proučavam mogućnosti borbe raketnih jedinica PVO protiv „stelt“ tehnologije. Ta moja inovacija, koju danas vojska osporava, u osnovi je veoma jednostavna. Ja sam samo odredio tačnu frekvenciju na koju će avion, kao telo u vazdušnom prostoru da rezonuje. Pošao sam od osnovnih fizičkih zakona. Poznato je, naime, da će čaša, ukoliko na njenoj ivici vlažnim prstom pokušate da izazovete vibracije, i ako potrefite odgovarajuću frekvenciju na kojoj rezonuje taj oblik čaše – pući. Isto tako, ako postignete da avion uđe u rezonancu sa frekvencijom koju ste postavili, onda će on biti izvor zračenja, i vi ćete ga imati vidljivog kao da je na dlanu. To smo upravo i mi uradili u našoj jedinici, na osmatračkom radaru odredili smo tu frekvenciju, i uspeh nije izostao.
Vi ste, dakle, prvi pokzali da je F 117 vidljiv?
3. raketni divizio samo je prvi praktično učinio vidljivom tu letelicu, ali prve informacije o F 117 do kojih sam ja došao, a tiču se upotrebe elektromagnetne energije u fizičkom smislu, postojale su u nekoj ruskoj literaturi i časopisima. Preko naših obaveštejnih krugova mi smo došli do tih informacija, i ja sam ih samo iskoristio pri sopstvenom istraživanju. I druge velike vojne sile koje su se bavile tom problematikom došle su u međuvremenu, najverovatnije, do sličnih rešenja.
Na koji način ste tačno oborili „nevidljivu“ letelicu zapadne alijanse?
Nakon otkrivanja pozicije aviona sa osmatračkim radarom, dali smo usmeravanje nišanskog radara u tom pravcu, pustili ga da priđe na potrebnu daljinu, a on, samim tim što je od metala, vraćao je određenu frekvenciju, odnosno odgovarajući signal. Taj signal bio je manjih karakteristika na nišanskom radaru, ali dovoljno veliki da može da se prati i da se po njemu izvrše borbena dejstva. A sama raketa koja ide prema cilju, odnosno njena bojeva glava, sadrži u sebi radarski upaljač. Ako taj radarski upaljač ne može da se aktivira zato što nema odraz od cilja, onda ta raketa ni neće eksplodirati. A mi smo raketu, kada je, na primer, F 117 bio u pitanju, poslali u rejon cilja, radarski upaljač se uključio, a na osnovu njega aktivirala se bojeva glava. Bio je to dokaz da je ta naša frekvencija odlično funkcionisala i omogućila efikasnija borbena dejstva.
Razgovarao
Aleksandar Dunđerin
Zahvaljujući Zoltanu Daniju, penzionisanom pukovniku protiv-vazdušne odbrane Vojske Jugoslavije koji je komandovao 3. divizionom 250. raketne brigade PVO, američka vojna industrija 27. marta 1999. godine zavijena je u crno. Tada je, naime, njegova jedinica oborila „nevidljivi“ F 117 u ataru sremskog sela Buđanovci. Naša javnost uglavnom je do sada bila obaveštena o ličnoj sudbini ovoga oficira, odnosno o njegovom životnom putu od ratnog heroja, oficira pred kojom je stajala sjajna profesionalna karijera, do gubitnika koji je zbog pritisaka vojnog vrha morao da napusti armiju i započne novi život, kao pekar. Malo pažnje poklanjano je činjenici da je jedinica kojom je komandovao Zoltan Dani uspela da obori „nevidljivi“ avion uz pomoć zastarelog sovjetskg raketnog sistema S-125 Neva (raketa dugih oko 6 metara i teških oko 950 kilograma), pre svega zahvaljujući odlično uvežbanoj i obučenoj posluzi a i malom tehničkom unapređenju. Nedovoljno je poznato da je ta inovacija, koja je obesmislila bitan segment vojne strategije SAD-a i NATO-a, te učinila vidljivim „nevidljive“ letelice, koštala bivšeg oficira Vojske Jugoslavije vojničke karijere, te ga uvukla u špijunsku priču u kojoj su učestvovali ne samo pripadnici generalštaba naše vojske, nego i mnogi oficiri zapadne vojne alijanse, zbog čega je njegov život i život njegove porodice bio ugrožen. Jedan od epiloga ove do sada neispričane priče jeste i susret Zoltana Danija sa pukovnikom američke avijacije, Zelkom Dejlom, pilotom oborenog aviona F 117 koji je, po rečima našeg sagovornika, spreman da se u Srbiji pokloni nevinim žrtvama NATO agresije 1999. godine. U ekskluzivnom razgovoru za „Pečat“ Dani je pristao da prvi put u medijima progovori o značaju, o pozadini borbenih dejstava tokom rata 1999. godine, o situaciji koja je u Vojsci Jugoslavije nastala posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma, te o razlozima zbog kojih je odlučio da se penzioniše, napusti vojsku i prihvati ulogu „srećnog pekara“.
Po vašim tvrdnjama divizion kojim ste komandovali tokom rata 1999. godine uspeo je da obori američki borbeni avion F 117 uz pomoć zastarele sovjetske baterije S-125 Neva, pre svega zahvaljujući vašem tehničkom unapređenju. Da li ste posle deset godina od NATO agresije na SRJ u mogućnosti da nam otkrijete u čemu se sastojala ta inovacija čije postojanje osporavaju čak i ljudi iz vrha naše vojske?
U raketnim jedinicima PVO svake godine vršila se stručno-specijalistička provera koja se sastojala iz više segmenata. Jedan od tih segmenata podrazumevao je i proveru poznavanja sredstava za napad iz vazdušnog prostora stranih zemalja. U ranijem periodu naša vojska bila je upoznata sa naoružanjem koje su imale, kako članice Varšavskog pakta, tako i članice NATO-a. Naravno, proučavanje se pre svega odnosilo na najsevremeniju tehniku kojom su raspolagali potencijalni agresori na našu zemlju. A od najsevremenijih sredstava kojima je krajem devedesetih godina raspolagao NATO, izdvajale su se upravo krstareće rakete, odnosno F 117, kao avion „stelt“ tehnologije. O ovom avionu prvi put se kod nas informacija pojavila 1986. godine, i to u časopisu „Krila armije“. U tom listu objavljene su neke karakteristike ovog aviona do kojih su mogli da dođu naši obaveštajci. Od tog trenutka F 117 postao je moje glavno interesovanje, jer nisam mogao da verujem da postoji avion koji leti a ne vidi se, odnosno ne može da se otkrije na radaru. To mi je zvučalo neverovatno, jer je bilo jasno da motor za F 117, za avion težak preko 23 tone, ne može da se napravi od plastike, već se izrađuje isključivo od metala. To znači da je elektromagnetna energija morala da naiđe na avion, i da se od njega odbije. Mnogo kasnije sam shvatio da je priča o „stelt“ tehnologiji, navodno nevidljivoj za radare, čist marketing. Bio je potreban samo način da se ta letelica učini vidljivom, pa sam 1996. godine u Generalštabnoj školi, zahvaljujući pukovniku Vojislavu Peroviću, dobio priliku da proučavam mogućnosti borbe raketnih jedinica PVO protiv „stelt“ tehnologije. Ta moja inovacija, koju danas vojska osporava, u osnovi je veoma jednostavna. Ja sam samo odredio tačnu frekvenciju na koju će avion, kao telo u vazdušnom prostoru da rezonuje. Pošao sam od osnovnih fizičkih zakona. Poznato je, naime, da će čaša, ukoliko na njenoj ivici vlažnim prstom pokušate da izazovete vibracije, i ako potrefite odgovarajuću frekvenciju na kojoj rezonuje taj oblik čaše – pući. Isto tako, ako postignete da avion uđe u rezonancu sa frekvencijom koju ste postavili, onda će on biti izvor zračenja, i vi ćete ga imati vidljivog kao da je na dlanu. To smo upravo i mi uradili u našoj jedinici, na osmatračkom radaru odredili smo tu frekvenciju, i uspeh nije izostao.
Vi ste, dakle, prvi pokzali da je F 117 vidljiv?
3. raketni divizio samo je prvi praktično učinio vidljivom tu letelicu, ali prve informacije o F 117 do kojih sam ja došao, a tiču se upotrebe elektromagnetne energije u fizičkom smislu, postojale su u nekoj ruskoj literaturi i časopisima. Preko naših obaveštejnih krugova mi smo došli do tih informacija, i ja sam ih samo iskoristio pri sopstvenom istraživanju. I druge velike vojne sile koje su se bavile tom problematikom došle su u međuvremenu, najverovatnije, do sličnih rešenja.
Na koji način ste tačno oborili „nevidljivu“ letelicu zapadne alijanse?
Nakon otkrivanja pozicije aviona sa osmatračkim radarom, dali smo usmeravanje nišanskog radara u tom pravcu, pustili ga da priđe na potrebnu daljinu, a on, samim tim što je od metala, vraćao je određenu frekvenciju, odnosno odgovarajući signal. Taj signal bio je manjih karakteristika na nišanskom radaru, ali dovoljno veliki da može da se prati i da se po njemu izvrše borbena dejstva. A sama raketa koja ide prema cilju, odnosno njena bojeva glava, sadrži u sebi radarski upaljač. Ako taj radarski upaljač ne može da se aktivira zato što nema odraz od cilja, onda ta raketa ni neće eksplodirati. A mi smo raketu, kada je, na primer, F 117 bio u pitanju, poslali u rejon cilja, radarski upaljač se uključio, a na osnovu njega aktivirala se bojeva glava. Bio je to dokaz da je ta naša frekvencija odlično funkcionisala i omogućila efikasnija borbena dejstva.