a sta da radim?
idem dalje i tezim cilju,pa kud puklo.
ako me uhvati hc lose raspolozenje,odem da spavam,posle toga mi je uvek bolje.ili sednem negde na kalemegdan ili usce i slusam muziku.voda me smiruje...i onda malo razmisljam,dok ne dosadim sama sebi pa me prodje.
i citam autostoperski vodic,kad mislim da je sve besmisleno,shvatim da sam daleko od besmisli
i ja isto
ne u smislu da sam hipohondar pa da svaki cas mislim da cu da riknem,nego zamisljam kako ce to izgledati,na koji bih nacin sve mogla da umrem i kako mi se to nikako ne svidja
ranije sam mislila cemu sve,ako cu i onako da umrem posle,sad sam se toga oslobodila,tj prihvatila sam zivot kao ciklus sa pocetkom i krajem i vremenom koje treba izmedju da ispunim.ko sto i kazu pearl jam stihovi iz mog profila.
i jedino pametno sto sam izvukla iz celog razmisljanja o smrti je da zelim da me sprze a ne sahrane,i o tome sam obavestila sve redom,za svaki slucaj.posle mogu i u klonju sa mnom.ili sta god,to mi vise nije bitno.