RadoznalostJeUbilaMacku
Zainteresovan član
- Poruka
- 114
Ponekad, kao sad, osetim želju da napišem pismo čoveku kome sam poklonila dušu. Pišem, pa obrišem, ne pošaljem. A toliko je jaka ta želja da mu kažem koliko mi znači, da je postao ceo moj život, da su svi ostali samo blede senke ljudi.
Želim da mu napišem šta zapravo osećam, ali reči kojih se setim su mi sve nekako tesne i bezbojne za ovu vasionu koju osećam u grudima. Kako da mu kažem, a da nikad ne sazna da je on jedini izvor sa koga ja mogu napojiti svoju žedj? Kako da ga dodirnem, a da nikad ne oseti da je jedina energija koja mi daje život?
Čekanje. Prolaze sati, dani. Misli mi lutaju, kao roj pčela. Ali isto kao i roj, one lete, kruže, i uvek se vraćaju istom slatkom nektaru: njemu...
Počinjem da verujem u sudbinu, jer jedino tako mogu da objasnim to što sam ga srela upravo u trenutku kad mi je to bilo potrebno. "Pila" sam njegove reči kao žedan covek vodu, trudila se da crpim svaki tračak dobrote koju mi je pružao. Sad osećam ogromnu prazninu od kad je otišao, učim se strpljenju i čekanju.
Godinam sam plakala, bila nesrećna. On mi je, za samo nekoliko dana, dao nadu da ću se ponovo smejati i biti srećna.
Osećam da sam puna ljubavi koju želim da mu pružim. Želim da se smeši kad pomisli na mene, da me ne oseća kao lanac, jer ne želim da mu budem teret već samo radost. Da li ste nekad posmatrali zalazak sunca ili svitanje novog dana? Da li ste nekad gledali prirodu i osećali srcem svu njenu lepotu? Moja osećanja u takvom trenutku ravna su onom što osećam kad mislim na njega – puno srce. Ali, moje srce ne treba da mu bude tamnica, već širina neba, dubina mora, slobodan let ptica, pesma tek ozelenelog proplanka. To ja želim za njega. Ne usudjujem se da zatražim bilo šta, samo mogu da ponudim svu svoju ljubav i svoje srce kao sklonište od briga i problema.
Svakog dana pišem pismo, a onda se sve završi na tome da ga obrišem. Od pisama ostanu poneke reči, rečenice, samo misli koje želim da mu uputim a ne usudjujem se.
Zašto sam ovo napisala? Ne znam, ali možda će nekom biti od koristi...
Želim da mu napišem šta zapravo osećam, ali reči kojih se setim su mi sve nekako tesne i bezbojne za ovu vasionu koju osećam u grudima. Kako da mu kažem, a da nikad ne sazna da je on jedini izvor sa koga ja mogu napojiti svoju žedj? Kako da ga dodirnem, a da nikad ne oseti da je jedina energija koja mi daje život?
Čekanje. Prolaze sati, dani. Misli mi lutaju, kao roj pčela. Ali isto kao i roj, one lete, kruže, i uvek se vraćaju istom slatkom nektaru: njemu...
Počinjem da verujem u sudbinu, jer jedino tako mogu da objasnim to što sam ga srela upravo u trenutku kad mi je to bilo potrebno. "Pila" sam njegove reči kao žedan covek vodu, trudila se da crpim svaki tračak dobrote koju mi je pružao. Sad osećam ogromnu prazninu od kad je otišao, učim se strpljenju i čekanju.
Godinam sam plakala, bila nesrećna. On mi je, za samo nekoliko dana, dao nadu da ću se ponovo smejati i biti srećna.
Osećam da sam puna ljubavi koju želim da mu pružim. Želim da se smeši kad pomisli na mene, da me ne oseća kao lanac, jer ne želim da mu budem teret već samo radost. Da li ste nekad posmatrali zalazak sunca ili svitanje novog dana? Da li ste nekad gledali prirodu i osećali srcem svu njenu lepotu? Moja osećanja u takvom trenutku ravna su onom što osećam kad mislim na njega – puno srce. Ali, moje srce ne treba da mu bude tamnica, već širina neba, dubina mora, slobodan let ptica, pesma tek ozelenelog proplanka. To ja želim za njega. Ne usudjujem se da zatražim bilo šta, samo mogu da ponudim svu svoju ljubav i svoje srce kao sklonište od briga i problema.
Svakog dana pišem pismo, a onda se sve završi na tome da ga obrišem. Od pisama ostanu poneke reči, rečenice, samo misli koje želim da mu uputim a ne usudjujem se.
Zašto sam ovo napisala? Ne znam, ali možda će nekom biti od koristi...