Pismo koje nikad neću poslati

Ne znam da li si gledala film "Poruka u boci", ali zelim ovom prilikom da ti napisem najlepse delove iz filma, a ti malo razmisli o svemu tome... Shvatices jednu veoma bitnu stvar: Zivot je ipak samo jedan i zbog toga neprocenjivo vredan, zato treba ziveti i ne plasiti se... Srce je uvek najbolji putokaz ka nasoj sreci!!!!!!!!!

"...Izvini što ti se nisam javljao veoma dugo. Osećam se pomalo izgubljen, kao bez pravca i kompasa. Padam na malim stvarima. Znam da zvuči blesavo, nikada ranije nisam bio tako izgubljen. Ti si moja jedina iskrena stvarnost, uvek će mi nedostajati dom, a ti si moj dom... Sada mi je bolje, najviše mi ti pomažeš. Sinoć sam te sanjao. Došla si sa onim tvojim osmehom koji mi je pomogao kao detetu. Sve čega se sećam iz sna je predivan osećaj mira. Kada sam se probudio pokušao sam da zadržim taj osećaj što sam duže mogao... Pišem ti ovo da bih ti rekao da sam sada na putu da ostvarim svoj mir i da mi je žao zbog mnogih stvari... Žao mi je što se nisam bolje brinuo o tebi tako da ni jedan trenutak ne provedeš uplašena ili bolesna... Žao mi je što se nisam više trudio da ti kažem kako se osećam... Žao mi je što se nisam izvinuo za mnoge stvari. Bio sam previše ponosan. Žao mi je što sam ti naneo toliko bola da čak ni Bog ne može da ga otkloni..."

"...Ne prođe ni jedan trenutak mog života, a da ti nisi u njemu. Sećanja su se vratila poput plime. Danas sam razmišljao o našoj mladosti i o tome kako si napustila naš svet da bi otišla u veći. Bio sam mnogo više uplašen nego što sam želeo da priznam. Izborio sam se sa svojim strahom i rekao sebi da ćeš se ipak možda vratiti jednog dana. Pokušao sam da smislim šta ću ti reći kada te ponovo budem video. Mora da sam prevrteo sve kombinacije... I šta sam na kraju rekao? Ne mnogo... Moje usne nisu mogle ništa drugo sem da te ljube. Kada si rekla da si došla da ostaneš, sve je rečeno..."

"...Ovo je poruka i molitva, jedna od poruka koja mi je pomogla da pronađem put. Već sam imao ono što svi traže, a samo retki pronađu. Jedinu osobu koja je rođena da je volim zauvek i koja je volela mene..."

Nemoj cekati, vreme je nepovratni resurs!!!
 
Pomislim,o suzama da pisem.O tragu koji ostavljaju u ocima koje ne priznaju ni samocu,ni stah.Ni moj,sad vec u svaku mi poru utkan,za Tobom zal.Dok ritam Tvog srca,kao ordenje okaceno o trenutke proslosti,bije u mojim mislima,jednu od mnogih bitaka ljubavi,svaki put kad na Tebe pomislim.Ili,kad se sretnemo,onako neobavezno,drugarski,verujuci da samo ubijamo slobodno vreme.A vreme,od samog pocetka,cak i pre prvog i jedinog poljupca,polako,lagano,ali sigurno i trajno Nas ubija.Kao dokaz neoboriv- Ti odavno uz moje Ja nisi.
A vidimo se.Cesto.Ponekad i suvise cesto.Kao da se nista dogodilo nije.Pre.Kao da SVE tek treba da se desi.Bez nagovestaja...Pomislim,o ljubavi pisem.Onoj koja greje prazninu sobe,u Lorkino "Zeleno" okrecene samo za Tebe.Za Nas.I nije me strah da te u oci pogledam,zavodljivo i drsko,dok crvenis kao dete siromasnog siromaha,uhvacenog u kradju malene,ali nadasve slatke i nedotupne cokolade.Jer,osecam da krades moj pogled,moje pokrete.Osecam,iz dana u dan,da lice Ti bora jedino moj osmeh,dok pricam samo Tebi,potajno misleci na Nas.Jer,mislim,znaci da postojimo,nismo san.A kad znam da postojimo,cak i koliko samo jedan susret na ulici,imam snage da prkosim vremenu koje je oduvek bilo na drugoj strani. Onoj koja nije nasa. Jedino tako znam da cu iskoraciti u sutra.
 
Ovo je jedina tema u koju mogu da prelijem sve suze koje su se mesecima skupljale u očima. Ne, ne očekujem nikakav komentar, ništa. Samo želim smirenje, želim da zaustavim ovu reku koja nezadrživo teče niz lice, želim da bol prestane...
Otišla sam, udaljila te od sebe. Ali, ma koliko se dana i noći smenilo, još uvek si mi prva misao svakog jutra, deo svakog sna, suza na jastuku svake noći...
Dugo nisam slušala muziku uz koju si me držao za ruku, ni onu pesmu zbog koje si me zvao telefonom da je čujem... "Moj lipi andjele"... Danas, danas sam mislila da ću moći, ali sam se prevarila. Boli više nego ikad! Boli sećanje na svaku tvoju reč, pogled. Kroz plač se smešim dok se prisećam one večeri koju smo proveli zajedno, sati i sati razgovora. Sećaš li se da nisam htela tad da te vidim? Oh, kako sam bila u pravu! Nisam te smela sresti ni sledeće večeri, niti sledećeg dana šetati sa tobom Kalemegdanom! Kao razdragana deca smo bili tih dana, sanjali smo san koji nikad ne može postati java...
Pišem ovo i sve mi više liči na pismo koje neću poslati. Znam da ćeš pročitati i nećeš odgovoriti. Neka, bolje je tako. Boleće, ali će jednog dana prestati... Jednog dana kad ovo srce koje te voli prestane da kuca...
 
Do sada sam 100 puta pozelela da napisem nekom pismo,nekom nepoznatom.Jednostavno da napisem sva moja osecanja,da opisem sta zelim,kakva sam osoba,sta me muci itd.Sigurno negde tamo daleko,ili blizu postoji neka osoba koja je ista ili barem priblizna kao i ja......
Cuda se desavaju...
Tako nam je neko blizu a opet tako daleko....
 
Elf:
Hej bre !
Nemoj da me nerviras, imas jedan zivot koji je samo tvoj i kako ga provodis, tako sto mucis sebe? Posalji pismo !
Neko mora da ucini prvi korak !
Posalji pismo !
U zivotu sudbina mesa karte a mi igramo, odigraj pametno ovaj put !
Posalji pismo !
Ako i dobijes odgovor koga se plasis, posle svega toga vise se neces plasiti, znaces istinu, a istina mozda nekada boli, ali ne ostavlja oziljke !
Posalji pismo !
Uradi ono cega se plasis i videces, strah ce nestati, ja to znam !
Toliko sam se iznervirao da sam se i registrovao samo da bih ti mogao odgovoriti i podrzati te da mu posaljes pismo, bre !
Posalji pismo ! :o
Pa ti si moj idol!!!
 
U jednom trenutku sam htela da zaplačem. Ne znam zašto? Sve se učinilo tako bezveze i besmisleno... A nisam nas doživljavala tako. Imala sam samo jednu želju tada. Da se isplačem i da mi bude lakše. Mislila sam da cu da padnem i da umrem, ako izgovoriš još jednu reč. Ali sam se smeškala i govorila kako si u pravu i kako cu sve to podneti bez ikakvih problema. Ali sam plakala kao devojčica kojoj su ošišali dugu kosu. Zašto? Pa ne znam... Ti si sve to lepo objasnio i postavio stvari na najlogičniji mogući način! Kao slagalicu. Sve to jeste tako, ali meni se plače. :wink: Jedan deo te slagalice je ostao u meni i ne dam ga nikom! Pa ni tebi. I šta sad? Oboje smo se "sredili", našli u nekim pričama kojima navodno pripadamo. Imamo sve!
Sem naše čarolije...nelogične, apstraktne, izmišljene, zamišljene...kako god!


Ah da...Zaboravih dal' sam ti rekla da te volim. Mislim da nisam... Bilo je baš hladno, bolela me glava i žurila sam kući da bi što pre počela da plačem, pa moguće da se nisam setila da ti saopštim da si ti moja najveća ljubav...
 
I kada nadjemo onu pravu ljubav u nama, cesto umemo da zalutamo krecuci se tajnim hodnicima nase duse.
Bas kad pomislimo da nam je teren poznat i krenemo sigurno da koracamo, proradi sujeta, ljudska glupost, opterecena materijalnim(egzistencijalnim) potrebama.Posle toga dugo lutamo, mucimo se da je ponovo nadjemo.
Mislimo da nas je napustila,padamo u ocajanje, ali ona nas strpljivo ceka i nada se u nas skori dolazak, cak nam salje i zrake poput sunca, da u sumraku nasih misli mozemo da vidimo u kom pravcu da je trazimo.Ona je tu.
 
Cekam kuma:
I kada nadjemo onu pravu ljubav u nama, cesto umemo da zalutamo krecuci se tajnim hodnicima nase duse.
Bas kad pomislimo da nam je teren poznat i krenemo sigurno da koracamo, proradi sujeta, ljudska glupost, opterecena materijalnim(egzistencijalnim) potrebama.Posle toga dugo lutamo, mucimo se da je ponovo nadjemo.
Mislimo da nas je napustila,padamo u ocajanje, ali ona nas strpljivo ceka i nada se u nas skori dolazak, cak nam salje i zrake poput sunca, da u sumraku nasih misli mozemo da vidimo u kom pravcu da je trazimo.Ona je tu.

Upravo tako... :wink:
 
"Znam,dogadja se i drugima da im ponos unisti sve ono lepo sto samo ljubav moze dati.I onda neko place,moli,neko se ljuti,neko se jednostavno okrene i ode bez reci...
POkajala sam se kasnije i napisala ti pismo koje nikada nisam poslala i koje ti nikada neces procitati.Danas se pitam:"Ima li smisla pokusavati razumeti sve ono sto nas boli?" Znam da je ovo,sto sada cinim poslednja spona medju nama.Nema vise niceg.Ni onih dugih setnji,ni bezbroj nedovrsenih poljubaca.Nema vise nicega.To je kraj.Definitivno kraj.Dozvoli ipak da ti kazem koliko sam s tobom bila srecna.Priznajem,zalim za onim nasim stazama kraj puta.Nikada ti nisam rekla koliko mi znace tvoje reci,pogledi,stisci ruku.Nisam ti govorila ni da te volim.Mislila sam da ti to znas,da osecas,da ti je sve jasno.Pogresila sam,znam.U toj svojoj zelji da me volis,volela sam i nase svadje i tvoje ljutnje.A mi smo koracali ka sigurnom zavrsetku,ka kraju.Ne znam,valjda to tako mora.Cudno-ipak te u ime svih ljubavnika sveta molim-NE TRAZI ME,jer nalazim se na raskrsnici.
I opet ce nova prolecna noc prati nam tragove,a vreme ce nam odneti zaborav.Samo,ko ce odneti maglu iz mojih ociju,ko ce izbrisati pepeo vatre koja je gorela?
Jos uvek,dok se hladnoca uvalci u moje telo i dok setam procvetalom stazom nasih napustenih ideala,secam se tvojih ociju i cujem tvoj smeh,kao najdivniji eho proslosti..."
 
Dama s kamelijama - Aleksandar Dima Sin


30. januar

Jutros sam primila vase pismo.Osecala sam
veliku potrebu za njim.Hoce li vam moj odgovor
stici na vreme? Hocete li me jos videti? Evo jednog
srecnog dana,koji baca u zaborav sve koje sam
prezivljavala za ovih sest nedelja.Cini mi se da mi je
bolje,uprkos tuznom raspolozenju u kome sam vam
i napisala odgovor.
Naposletku,zar moramo stalno biti nesrecni?
Kad pomislim da se moze dogoditi da ne umrem,
da se vi vratite,da ponovo ugledam prolece,da me
vi jos volite i da ponovo zapocnemo nas proslogodisnji zivot!
Kako sam luda!Jedva drzim pero kojim vam
pisem o ovom besmislenom snu moga srca.
Ma sta se dogodilo,ja sam vas veoma volela,
Armane, i vec odavno bih umrla da me nije podrzavala
uspomena na tu ljubav,i kao neka
nerodjena nada da cu vas opet videti kraj sebe.
 
Strah od cega?
Posalji mu sve svoje reci,od njih ne treba da te bude strah,boris se za sebe,zar tu imas sta da izgubis,mozda bas takve reci ceka da bi se vratio samo zbog tebe,pa zasto ga onda mucis,napisi sve sto ti je u srcu i videces da te ono nece izneveriti....
Upuceno svima koji ovakvu dilemu stavljaju pred sebe......
 
Iznova citam one iste price od koji su nam nekada davno oboma…ponekad….secas se? Udarale na oci neme suze…one slatke suze od kojih nam je posle njih dusa bila probudjena….i onda sklopim oci i pod trepavicama te cuvam.i evo sunce se jos ne gasi na nebu…I opet bih iznova zaplakala svaki put gledajuci film “Savrsen svet” i iznova osecala melanholiju citajuci romane ruskih klasika i znala težinu njihovih korica i miris hartije kojima su ispisani, i iznova osetila onu poznatu lakocu prevrtanja listova Zagorovih romana, znali smo i osecali ih…..a da li znas za osecaj oblika i harmonije Rubikove kocke držeci je u rukama ? Bio je jedan trenutak kada sam se osecala tako, kao ona. Cudan je osecaj koji sam imala kao da me neko drži u ruci i posmatra i da me taj neko vidi kroz “tri dimenzije”… Onaj tanani osecaj….poznavanja gde ti se nalazi cak i ona minijaturna plava ili zelena kockica koja treba da se uklopi sa spoljasne strane kako bi se mozaik kocke savrseno uklopio…Zasto sve ovo pisem….dok u sebi se tiho pitam zasto sam neko vreme neprestano bezala od istine da sam se vise puta tako osecala….i nisam htela da priznam sebi….plaseci se da ce neko možda pokusati da tu plavu ili zelenu kockicu okrene….u možda jedinom ispravnom smeru….a da li bi tim okretanjem carolija prestala ili ….možda…. pocela ? A onda otputujem iz stvarnosti ponovo kroceci u neki svoj imaginarni svet mastanja…pomeram sama svoje kockice sve dok ih neko ne odgonetne…plaseci se da otkrijem sve tajne i besmislene snove moga srca….I to traje u beskraj….i po ko zna koji put opredeljujem se za svoju samocu…a onda te osecam kako lagano hodas stazama mojih snova i prikradas se necujno i ostavljas neizbrisive tragove…..i tada znam da sam jos uvek tvoja devojcica….samo tvoja….jer nije jos izgubljeno dok u srcu nije tako prelomljeno…i ti ostajes tu, da stanujes u mojoj tisini.
I grejes moje usamljeno srce.
I znam ma gde bio, udaljeni miljama daleko, dok izmedju nas huji život i vreme…. duboko u sebi osecam i znam da cemo uvek tugovati nad potpuno istim stvarima, radovati se zbog istih sitnica, i osecam da ce nas iste price i stvari podjednako ranjavati i boleti…. i da cemo iste snove sanjati….i da me možda niko nece bolje poznavati, nego sto me ti poznajes. I znam da ma gde otisla daleko….uvek ce postojati ta nevidljiva nit koja ce nas spajati…putevi negde u snovima medju zvezdama zacrtani u toj mutnoj sudbi mladosti naseg nastanka i cudesnog života.
 
šetač:
Strah od cega?
Posalji mu sve svoje reci,od njih ne treba da te bude strah,boris se za sebe,zar tu imas sta da izgubis,mozda bas takve reci ceka da bi se vratio samo zbog tebe,pa zasto ga onda mucis,napisi sve sto ti je u srcu i videces da te ono nece izneveriti....
Upuceno svima koji ovakvu dilemu stavljaju pred sebe......

Vidis da ipak imam hrabro srce :wink:
 
Vidis da ipak imam hrabro srce :wink:[/quote]
Nadam se da ce te uvek voditi ka sreci,retki su ljudi koji iskreno kazu ono sto im je u srcu skriveno,mozda zato jer se boje toga,da bi mogli biti povredjeni,ali zbog tog straha cesto se desi da propuste trenutak koji ih moze povesti pravim putem,kojim se retko ide....
:D
 
Zakopcaces moje oci
kao dugmad
za svoju proslost
Uklet cu se otimati
trzati nesavladan
leprsati u tvojoj kosi maramama
dok me ne otmu
ne rastrgnu savladanog
Ostavices me samog u komadima
nepotrebnog
cetvrtu kazaljku na satu
na tvojoj ruci
da se sastavljam
da se trazim
da okrenem dva kruga bez smisla
dva kruga bez smisla
 
Monolog

Da ratujemo, mali moj?
Da, ratujemo sa grižom savevti
i neophodnim impulsima odgovornosti;
da ciljamo na tišinu, sagovornika našeg,
na one koji nas nagone da se porazno vidimo?
Da satremo složan glas istina što uzdrma nam svest?
I da vladamo onda,
umoreni ustajalim isparenjima ovotaložnih bića;
carevaćemo istog trenutka armijom nesklada,
poređati ih po veličini
i odbaciti sasvim male
koji ne ulaze u prosek.
Njih je doista najviše
ali se zanemaruju -
"beznačajni su".
Sila smo mi, mali moj.
Imaćemo pod sobom skupove ništavila,
redove beskoristi
i velika će to vojska biti.
Mi ćemo prvi voditi druge
i prvi put će nam reči biti saslušane,
zabranićemo nakaradnostima
da opsedaju neuravnotežene
i to će biti kraj svakog protivljenja.
Nećemo ih gušiti,
pustićemo ih nek' tinjaju,
ravnopravni.
Bićemo dovoljni jedan drugom.
Pobedićemo, mali moj.
A?
 

Back
Top