Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
KADA SAM ZAISTA POČEO VOLJETI SEBE

Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. januara 1959. godine, Čarli Čaplin poklonio čovječanstvu.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvrijedljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u tačno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTVANOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.
 
``Svi smo mi, bas svi, obogaljeni i iskrivljeni. Vecina nas ocajnicki se trudi da otera svoju izoblicenost s vidika i iz misli. Nase patnje alhemija duse pretvara u zavisnosti, cireve, mozdane udare, mrznju, cak i u ratove. Ali jedan veoma mali broj ljudi, koje mozemo slobodno zvati i andjelima, pojavljuje se nepredvidivo u nasim zivotima i sprecava nas da bezimo od sebe. Sedeci u ``Linksu``, izranavljen i sam, znao sam makar da sam imao srece da nadjem jednog andjela.``

Kit Ablou ``Poricanje``
 
Svađa

Bila jednom dva monaha, koji su punih cetrdeset godina ziveli u istom manastiru a da se nijednom nisu posvadjali. Jednog dana prvi monah rekao je drugome:
- Ne mislis li da bi trebali bar jednom da se posvadjamo?
Ovaj drugi je uzvratio:
- Zasto da ne . Oko cega cemo se svadjati?
- Mogli bismo oko ovog hleba - predlozi prvi.
- U redu, svadjajmo se oko hleba. Kako se to radi?
- Ovako - rekao je prvi monah - Ovaj hleb je sada moj, sta ces sad?
- Zadrzi ga - rekao je drugi monah.


Antoni de Melo
 
Najgore je kada ljudi nisu ni dobri ni zli, već podnošljivi,
nemaš nikakve mogućnosti da se spaseš od njih.
Kraj dobrih ostaješ svesno, više ili manje zadovoljan,
a oni zli, mogu da odigraju odlučujuću ulogu u našem životu.
Zato što se teško daju odstraniti, kao krlje su, paraziti.

Nada Marinkovic...Naslednici
 
Današnja beznadežnost se temelji na pogubnom uvidu da, u isto vreme dok pričamo o raju koji će (ako budemo dobri) doći, neki ljudi iz pakla
prave svoj privatni raj na zemlji - sad i ovde, na naše oči. ... I ta laž, koju rođenim očima gledam, izaziva najveću depresiju kod običnog čoveka.
... Jedini sistem koji je čoveku ponuđen, sistem davljenika - plivaj, plivaj, dok se ne umoriš i ne udaviš - nedopustiv je.
I to je u osnovi priče o mom osećanju vremena u kojem smo i u kojem su mediji puni svakodnevnih izveštaja o tome da je neko negde pobio familiju,
a onaj tamo imao zrno više u glavi ili nije imao nikog pri ruci, pa je pucao u sebe.

Dušan Kovačević
 
Ne verujem u Boga sa velikim B i, uprkos tome sto su toliko opipljivi, ne verujem ni u bogove sa njihovim malim b.
Ne kao stvarne sile vaseljene. Ali verujem u tu kucku od boginje, Ironiju. Ona postoji u svim razdobljima. Vlada ljudima, bogovima i Bogom podjednako.
I ima opak smisao za humor.

Den Simons..Ilion
 
Vracajuci se hodnikom govorio je reci oprostenja, a lazna zelja za umiranjem drzala je u njemu onu vrstu samodopadne, vazne tuge nad samim sobom - u kojoj se covek gotovo ugodno osecao, kao na nakakvom pijedestalu uzornog pacenistva. Kome je kao njemu..
I zar bi to iko, iko mogao podneti?
Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom s kojeg bi se mogao suovratiti velikom gestom..

Marinkovic...Prah
 
Bio jedan ridji covek koji nije imao oci i usi. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao da govori jer nije imao usta. Nos takodje nije imao.
Stavise, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomsk, nije imao ni ledja, nije imao ni kicmu,
nije imao nijedan unutrasnji organ. Nije imao nista! Tako da nije jasno o kome je rec.
Bolje onda da o njemu vise ne govorimo..
D. Harms...Plava sveska
 
Ako vas stvarno zanima sve ovo, verovatno ćete prvo hteti da saznate
gde sam rođen, kakvo je bilo moje bezvezno detinjstvo, šta su moji radili u
životu pre nego što su me dobili i još masu takvih gluposti a la David
Koperfild, ali nisam baš raspoložen da se upuštam u te stvari. Kao prvo, sve
mi je to dosadno, a drugo, moji bi se momentalno oduzeli kad bih ispričao
nešto ličnije o njima. Prilično su osetljivi u tom pogledu, pogotovo otac.
Dobri su i sve - ne kažem - ali stravično su osetljivi.

J.D.Selinger - Lovac u zitu
 
Neka ti ništa ljudsko ne bude strano!
Neka ti ništa žensko ne bude strano!
Žena nije prirodno agresivna,osim kada te napada iz tvog srca!
Ne veruj da postoji samo jedno sunce! Ne veruj da postoji samo jedna sloboda!
Ne veruj da postoji samo jedna ideja! Ne veruj da postoji samo jedna ljubav!
Ali ne sumnjaj da postoji samo jedan život!
Pamti pa vrati!
Pamti pa se uzdrži!
Sve to jednom mora proći! Zar ne?
Živi za poslednji put. Poslednji put je lepši nego prvi put, zato što je neponovljiv!

Milovan Vitezovic...Milena iz Knez Mihajlove
 
Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno


Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno
a da se ne rasprši?
Možeš li zadobiti jedinstvenu moć
a da zadržiš blagost deteta?
Može li se tvoj unutarnji vid
pročistiti od svih nečistoća?
Možeš li voleti ljude i vladati zemljom
a niko da te poznaje?
Možeš li, kad se otvore vrata Neba,
uzleteti poput golubice?
Možeš li jasnoćom i čistoćom u sebi
proniknuti sve ne čineći ništa?
Stvarati i hraniti,
hraniti a ne posedovati,
činiti, a ne vezati se,
rasti, a ne gospodariti:
u tome se krije tajna života.

(Lao Ce)
 
E sad, ovo nije odlomak iz knjige (mada je priča sadržana u zbirci te kratke forme, ali zbirku nisam imala priliku da čitam). Radi se o priči na koju sam slučajno naletela na netu:

"...u kotarici, na dnu – majušni, pufnasti, beli kunić, iznad kojeg je nepokretno zanemela, kao omađijana, nemoćna ni da se udalji ni da odvoji oči od njega, dok je neko od odraslih nije odozgo zapitao: "šta, je l’ hoćeš da ti ga uzmemo?" – do tog trenutka ona je samo pokušavala da se nekako izbori sa otkrićem da je ovakvo čudo živo i da se pomera, i eto, dobila je direktni nagoveštaj šta bi mogla da uradi sa tim otkrićem: mogla je da ima čudo (sa dve godine, u tom najpoštenijem ljudskom uzrastu "imati" znači samo jedno -onako pun ljubavi staviti u usta i, bilo bi poželjno, progutati, kako je to radila sa laticama cveća iz žardinjera na ulici: kidala i žvakala, gorak ukus i zelena pljuvačka, pri čemu se s vremenom taj prvobitni smisao ni najmanje ne menja, možda samo postaje maglovit). Treba proživeti život da bi se shvatilo da su te nekad davno odrasli obmanuli, da se, u stvari, ništa živo, ni cvet, ni kunić, ni čovek, ni zemlja upravo i ne mogu imati: oni se mogu samo uništiti, potvrdivši time činjenicu posedovanja." (O. Zabužko)
 
Idem da založim vatru i stavim lonce, pa šećer pa kad zamiriše, a onda rakijicu. eh, kakva atmosfera, atmosfera koja miriše, pali, razgaljuje i podseća, da, podseća na one žestoke zime kada je vatra u šporetu pucketala, na radiju je bila radio drama, a mama je spremala uštipke za goste koji samo što nisu došli. mojoj maloj seki se pripiškilo, a ja je vodim napolje da u snegu, koji je napadao, jedno mesto oboji u žuto. ?ajde, požuri?, kažem ja, ?evo gosti stižu.? ona diže gaćice i trčimo gore, na sprat, iznad škole, gde smo stanovali.
malo kasnije nailazi moj teča Čeda i tetka zaga, bane i joca, braća od tetke, i tek što su seli, a evo i novih, tetka rada iz beograda i teča mirko i ujak ilija......a napolju fijuče ona neumoljiva, nadaleko poznata paraćinska košava , kruži oko zgrade i preti. ali koga briga, tu je grejana, tu su uštipci, meze, moji dragi rodjaci, spremni za priče koje će trajati do kasno u noć, čak i onda, kad nas, decu, srećnu i složenu stave u jedan krevet, a polako nas hvata san, od igre i umora. dok lagano tonemo, još uvek čujemo njihove divne i zanimljive priče, koje ćemo cele noći sanjati.....
divne su to bile zime, a sada, u tudjini, nikog nema da dodje. kuvam rakiju i kucam po tastaturi kompjutera, ponekad pogledam u telefon i pomislim, kako bi bilo lepo kad bi neko pozvao ili naišao. gde su gosti, gde su prijatelji, rodjaci? nisu valjda svi nestali u toplim sobama mladalačkog sećanja. ima li nekog sa kim bi noćas moglo da se priča kao sa starim drugom, ima li nekog,??? otvorim prozor, a sneg beo i nem, sija se na mesečini..
i sve je tu, i vatra, i grejana, krofne i sneg, čak i vetar fijukne iza ugla, ali nema gostiju, nema nikoga da dodje, a ja pijem grejanu i čekam, čekam,

Dzo Moler
 
Verujem da svaki čovek, dok čita roman u glavi stvara vlastiti film,
likovima daje lice, izgrađuje prizore, čuje glasove i oseti miris. I
upravo zato kada gledaš neki film snimljen prema romanu koji ti se
svideo, uvek izađeš iz bioskopa kao prevaren, uvek kažeš..knjiga je bolje od filma..

Paolo Kueljo ..Zahir
 

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

Meša Selimović – Tišine
 
Biti sam postala je nekakva sramotna bolest. Zašto svi bježe od samoće? Jer ona prisiljava da se misli. Danas Descartes više ne bi napisao: "Mislim, dakle jesam". Rekao bi: "Sam sam, dakle mislim". Niko ne želi samoću jer ona ostavlja previše vremena za razmišljanje. A što više misliš, to si pametniji, dakle to si tužniji.
 
"I sasvim odjednom, mesec se rodi kroz tanku avetinjsku maglu, beše purpurne boje. Moje oči padoše na ogromnu sivu stenu što je stojala na obali reke, obasjana svetlošću meseca. I stena beše siva, i avetinjska, i visoka - i stena beše siva. Spreda na njoj behu slova urezana u kamenu, i ja odoh kroz močar od vodenih krinova dok ne dođoh blizu do obale, da sam mogao pročitati slova na kamenu. Ali ih nisam mogao odgonetnuti. I ja pođoh natrag u močar, kad mesec zasja još jače crveno, ija se okrenuh nazad, pogledah na stenu i na slova; i slova behu samoća"- Ćutanje, bajka - Po
 
Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas.Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši.
Aleksandrijski kvartet ..Lorens Darel
 
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!.....
"Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!


Njegoš
 
MARIJA JOVANOVIC - IDI, VREME JE

Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saosećanje najpre se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala creva, želudac, bubrezi i džigerice. Umesto praška za pranje i ''veniša'' za izbeljivanje mrlja sipala bih po jednu mericu gorčine, besa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polako, dok neko posebno bolno sećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, posle koje sam bivala izmoždena do te mere da sam mislila, dobro je, kraj je, ne može se više. ?avola. Program se automatski nastavlja, idemo u novi ciklus, tri okreta ulevo, pet udesno, nema predaha. Držala sam se one izlizane izreke kako ''vreme sve leči'', čekala ga, to jebeno vreme, čekala da ga dovoljno najagmim, čekala da se mašina pokvari, da se zupčanik zaglavi, da sve već jednom prestane. Ne mogu prepričati kroz šta sam, zapravo, prolazila. Mogu samo da kažem - patila sam. Bezmerno. Tačka.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top