Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
"Ljudske strasti su zagonetne, a deci je isto kao i odraslima. Oni koji su tim strastima obuzeti ne mogu da ih objasne, a oni koji nesto slicno nisu nikada doziveli, ne mogu da ih shvate. Postoje ljudi koji stavljaju zivot na kocku da bi osvojili planinski vrh. Niko, pa cak ni oni sami, ne mogu sebi da objasne zasto. Jedni sami sebe unistavaju da bi osvojili srce neke osobe koja ne zeli ni da zna za njih. Drugi se opet unistavaju zato sto ne mogu da odole uzivanju u jelu ili picu. Neki veruju da bi mogli biti srecni samo ako bi bili na nekom drugom mestu, a ne tu gde jesu, pa ceo svoj zivot provedu putujuci svetom. A neki nemaju mira sve dok ne postanu mocni. Jednom recju, ima onoliko razlicitih strasti, koliko i razlicitih ljudi.
Beskrajna prica - Mihael Ende

 
ostvariti ciljeve i ambicije
nadvladati prepreke i dosegnuti visoki standard
povećati samopoštovanje uspešnim upražnjavanjem talenta
nadvladati protivljenje
imati kontrolu i uticaj nad drugima
braniti sebe
braniti svoj psihološki prostor
zaštiti svoj ego
primati pažnju
biti viđena i saslušana
uzbuditi, zapanjiti, fascinirati, šokirati, zaintrigirati, oraspložiti, zabavljati
druge
biti slobodna od društvenih ograničenja
suprotstavljati se prinudi i sputavanju
biti nezavisna i delovati u skladu sa željama
prkositi konvencijama
izbegavati bol
izbegavati sram
izbrisati staro poniženje obnavljanjem delovanja
održati samopoštovanje potisnuti strah
nadvladati slabost
pripadati
biti pihvaćena
približiti se i lagodno opštiti s drugim
razgovarati na prijateljski način, pričati priče, razmenjivati osećanja, ideje,
tajne
komunicirati, razgovarati
smejati se i šaliti se
osvojiti osećanja željenog Drugog
biti uz Drugog i ostati mu odan
uživati u čulnim iskustvima sa odabranim Drugim
hraniti, pomagati, štititi, tešiti, podržavati, negovati ili lečiti
biti hranjena, pomagana, štićena, tešena, podržavana, negovana ili lečena
oformiti uzajamno prijatan, trajan, saradnički i uzvratni odnos sa Drugim,
sa jednakim
dobiti oproštaj
biti voljena
biti slobodna

Sarah Kane - 4.48 Psychosis
 
Апотеоза

Господо, једну пијану чашу Банату.

Пуна жучи, отроване крви, и смеха, румен њена руменија ми је од причешћа, а рука ми дрхти више, него да дижем путир. Поноћ је, пустите ме да наздравим и ја.

Проспем ли вино, по белом вашем свечаном чаршаву, остаће на њему румен винограда. Проспем ли вино замирисаће бео чаршав, као снег по житу невидљивом, али никлом, и озеленелом. Господо, наздравили сте сваком, још једну пијану чашу мом Банату. Пијем у здравље друга мог, шустеру Проки Натураловом, генералштабном каплару, славне армаде бечког ћесара, којег су стрељали 916, новембра првог.

Зид је био тек окречен, он беше бео, као овај чаршав свечани, по њему су прснуле румене мрље његовог мозга, и крви, румене, као ове мрље пијаног вина мог. Господо, прву чашу у здравље друга мог, шустеру Проки Натураловом, генералштабном каплару, славне армаде бечког ћесара којег су стрељали 916, новембра првог. Господо, ову чашу босиљку оном малом, што смо га нашли у свиленој врпци, око његова врата. Ову чашу у здравље Светог Јована, славе његове, икони једној старој, коју је пољубио пре смрти. Ову чашу великој селендри Кикинди, о којој нам је причао, да је најлепша варош на свету. Чашу у славу банатског рата, чашу генералштабном каплару, којег су стрељали, у штабу банатске дивизије, у једној венеричној болници, славне хабсбургшке династије.

Ова чаша банатској дивизији, која ће изаћи, сва погрбљена, од најгаднијих болести, пред Обилића, веселом песмом, и безбрижним урликом, пуним смеха. Чашу банатској дивизији.

Господо, у здравље друга мог, којег су стрељали у једној венеричној болници.

Господо,ову чашу у славу оног дана, кад му завезаше руке. Ах, беше јесењи дан, весео дан. Под небом су кружиле крилатице, а по улицама су се лепршале новине, победоносно, над лишћем жутим, полетелим, па клонулим.

У здравље измученим шајкачама , заробљеним, што су лежале око плотова, набијених жицама, трновитим, и оштрим, у славу плотова високих, који су крили сраман и стидан штаб, банатске дивизије, од света, и града. У славу плотова набијених жицама , под којима су стајале почасне страже, са батинама, све у славу светле банатске дивизије. У славу њеном генералштабном каплару, Проки Натураловом, племенитом вон Кикинда, који је прошао болницу за очи болесне, за уста болесна, за стомак болесни, за плућа болесна, за ноге болесне, за уши глуве, и лудницу.
...


''Апотеоза''

Милош Црњански
 
Sloboda znaci biti u stanju da izaberemo kako cemo reagovati na stvari. Kada mudrost nije dovoljno razvijena, lako moze biti zamagljena provokacijama drugih. U takvim slucajevima ne razlikujemo se mnogo od zivotinja ili robota. Ako nema prostora izmedu uvredljivog, podsticaja i trenutnog, uslovljenog odgovora na njega-besa-onda smo zapravo pod kontrolom drugih. Svesnost otvara ovakav prostor i kada je tu mudrost da ga popuni, u stanju smo da odgovorimo strpljenjem. Ne radi se o tome da je bes potisnut..bes se, pre svega, ne javlja uopste.

Andrew Olendzki
 
Od mnogih svetova koje čoveku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dete čini zapravo prve korake ka jednom veštačkom i neobično složenom svetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez reči, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovečanstva. Ako neko
želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvereni da bavljenje istorijom i istorijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osećaji izražavali snažan revolt protiv istorije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposedanja
duhovnih nasleđa našeg života i mišljenja još uvek ne izražava našu čednost.
Kod svih su naroda reči i spisi nešto sveto i magično; imenovanje i pisanje su praiskonske magijske radnje, magično osvajanje prirode kroz duh. Posvuda se u svetu dar svetih spisa slavi kao božansko poreklo. Kod najvećeg broja naroda pisanje i čitanje behu svete tajne, veštine koje je posedovalo samo sveštenstvo; beše velika
i neuobičajena stvar ako bi se kakav mladi čovek odlučivao da se preda ovim moćnim tajnama. A to nije bilo lako izvesti — trebalo je iskupiti se darovima i žrtvama. Od vremena naših starih demokratskih civilizacija, plemenitijih i svetijih nego danas, ova je tajna stajala pod božanskom zaštitom, nije se nudila svakome i do nje su vodili teški putevi. Slabo možemo da predstavimo sebi šta je u kulturnom hijerarhijsko aristokratskom uređenju znacilo kad je neko, u narodu analfabeta, bio vičan tajnama rukopisa! Bila je to moć, bela i crna magija, talisman i čarobni štapić.
Sada je to naizgled potpuno drugačije. Danas je, čini se, svet spisa i duha otvoren za svakoga; danas, čini se, umeće pisanja i umeće čitanja predstavljaju nešto malo više od umeća disanja ili, u najboljem slučaju, umeća jahanja. Danas je, čini se, sa spisa i knjiga skinut veo izuzetne časti, čarobnjaštva i magije. Samo još u religijama postoji pojam »svetog«, knjige koja se otvara; ali, pošto danas nijedna doista moćna religija ne preuveličava značaj propagiranja Biblije kao laičke lektire, u stvarnosti nema više nijedne svete knjige. Izuzetak su pobožni Jevreji i pripadnici nekih protestantskih sekti. Tu i tamo postoji propis da se prilikom službene zakletve polaže ruka na Bibliju ali je ovaj gest polumrtvi ostatak nekada plamtećih snaga i za prosečne ljude ne sadrži više, kao ni sama formula zakletve, staru magičnu moć. Knjige su prestale da budu tajne; dostupne su svakome. Sa demokratsko-liberalnog stanovišta to je napredak ali, sa drugog, obezvređivanje i vulgarizovanje duha. Ne želimo da dopustimo da se ruši prijatni osećaj postignutog napretka. Želimo da se radujemo što čitanje i pisanje nisu više privilegija jedne zajednice ili kaste, što je od pronalaska štampe knjiga zajednička, što je postala rašireni upotrebni predmet, što veliki tiraži omogućuju jeftinu cenu knjige i što svaki narod svoje najbolje knjige (takozvane klasike) može da učini pristupačnim i za najsiromašnije. Ne želimo da se suviše žalostimo zbog toga što je pojam »knjige « izgubio gotovo svu svoju negdašnju uzvišenost i što izgleda da u poslednje vreme, zbog bioskopa i radija, knjiga čak i u očima mase još više gubi na vrednosti i vaspitnoj moći. Ali, nipošto ne bi trebalo da se plašimo budućeg istreb-
ljenja knjige; naprotiv, što se određene potrebe za zabavom i narodne potrebe za učenjem mogu više zadovoljavati kroz nove pronalaske, utoliko knjiga više dobija na dostojanstvu i autoritetu. Jer, ubrzo će se i najdetinjastijem pijanstvu napretka
nametnuti saznanje da rukopis i knjige imaju funkcije koje su večne. Pokazaće se da
formulisanje putem reči i predavanje ovih formulacija putem spisa nije samo važno pomoćno sredstvo već uopšte jedino sredstvo čijom snagom čovečanstvo zadržava istoriju i trajnu svest o samom sebi.



Herman hese - Magija knjige
 
Film izvire ne iz slikarstava, knjzevnosti,
vajarstva, pozorista, vec iz drevnog
narodnog
carobnjastva. To je savremena
manifestacija
evoluirajuce istorije senki, odusevljenje
pokretnim slikama, verovanje u
magiju. Njegova
predacka linija seze do najranijih pocetaka
sa Svestenicima i
vesticarenjem, prizivanjem fantoma.
Sa, u pocetku, samo malom pomocu
ogledala i
vatre, ljudi su dozvolili tamne i tajne
posete iz
regiona zakopanih u umu.

Dzim Morison
 
Brod i svi na njemu prožeti su duhom Eldorada.Momčad promiče tamo-amo,poput duhova davno sahranjenih vjekova;njihove oči imaju požudan i tjeskoban pogled,a kad se na mom putu,u mahnitom bljesku bojnih svetiljaka ispriječe njihovi prsti,osejćam se kao nikada dosad,iako sam sav život trgovao starinama i upio u sebe sjene polomljnenih stupova Baalbeca,Tadmora i Persepolisa,sve dok mi i sama duša nije postala ruševinom
''Rukopis pronađen u boci''
Edgar Alan Po
 
I pogledah prema gore i na vrhu stijene stajaše čovjek; sakrih se među lopoče da bih vidio šta čovjek radi.A čovjek bijaše visok i dostojanstvene vanštine,odjeven u togu poput Rimljanina.Lik mu bijaše nejasan,ali crte lica bijahu crte božanstva;jer plašt noći i magle i mjeseca i rose ostavio mu lice razotkriveno.Na čelu mu bijahu uzvišene misli a u oku nemir;u malobrojnim borama na obrazima pročitah priče tuge i umora i gađenja nad ljudskim rodom te čežnje za samoćom
Tišina-basna
E.A.P.
 
Najvažnije stvari je najteže reči. To su stvari kojih se sramimo jer ih
riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile
neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu
veličinu. Ali, ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu
mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje
bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku
tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli
ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo
govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato
što nije ispričana, nego zato što je nitko nije razumio.



Četiri godišnja doba - Truplo - Stephen King
 
Znam da noc nije isto sto i dan: da su sve stvari drukcije, da se stvari koje se desavaju nocu ne mogu objasniti danju jer tada one ne postoje, i da noc moze da bude strasna za usamljene ljude kada usamljenost otpocne.

Zbogom oruzje
 
"Usta su izvor neposrednog iskustva. Dete to zna: kada zeli sa necim da se upozna ono ti i strpa u usta. Covek to kasnije zaboravi. Mada tek onda saznam ko je taj covek ako sam mu se obratio recju iz svojih usta; o zeni sam pribavio iskustvo tek ako sam je poljubio; tek onda je nesto postalo moje ako sam to pojeo. Svet usta je mnogostuko neposredniji od sveta oka, od sveta uva, cak i od sveta ruke, bas zato je religiozniji, jer je blizi stvarnosti. Zato postoji duboka srodnost izmedju jedenja i ucenja, kao sto kaze Novalis. Zato je zemlja majka svih nas, ona nas hrani kroz nasa usta, a mi srastamo sa onim sto nam ona pruza.
Nasa usta imaju tri delatnosti; govore, ljube i jedu. O govoru sada, nazalost, moram da cutim, i o poljupcu, mada nerado. Samo toliko da kazem da sam ustima neposredno srastao sa svetom i u ovoj sraslosti moguce su moje tri delatnosti: ili dajem, ili uzimam, ili daljem i uzimam. Recju dajem; hranom uzimam; poljupcem i dajem i uzimam."

Bela Hamvas Filozofija vina
 
Pismo iz Nemira

....Nisu mi bile pune četiri godine kada sam sanjao da mi je sa ikone sišao jedan svetac, bled
i okićen cvećem kao mrtvac, i predao mi raspelo koje je njemu već bilo teško.
I ništa mi drugo nisi na put dao.
Tebi me je zavetovala majka moja u času teskobe, u jednom od onih časova kada niotkuda nema pomoći i kada su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
Ko je još video da se mala deca opremaju u svet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zaveta. A ipak Ti si me tamo poslao i sa licem oca, koji se retko smeje, strogo označio put moj.
Pa kako sam mogao biti srećan....
I jos sam bio lud i samo svoj,otimao se putu i pozvanju, trzao se u stranu i bio kao zlo dete koje ne spava kod kuće nego luta, prljavo i sa nitima sena na odelu a pogled mu mutan i nestalan kao u psa lutalice.
Kada te nisam video nad sobom,mislio sma da te nema.I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio greh i grešnu radost kao ja. Prolazio sam svetom i udarao levo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru,bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovekova, i posle sam dugo sedeo krvavih ruku, na kamenu.
Jer kasno sam uvideo da se ne otvaraju silom.
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto pred mojim koracima se svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.
A to si Ti hteo da me odbiješ od sveta kao što se deca od godine odbijaju od sise da im se ogadi.To si Ti, o Strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i sveta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavlju koja boli i posvećuje.


Ivo Andrić
 
Prije je patila zato što se još ljubav nije pojavila u vidokrugu njezina života, a taj nedostatak svjetlosti činio je još neudobnijim loše puteve kojima ju je otisnula nevolja vremena. Sad kada je voljela, uklanjala je jedna za drugim svoja poslednja oklijevanja, s prostodušnošću promrzlog putnika koji na suncu svlači nakvašenu odjeću, i stajala je preda mnom naga kao što to nikada nijedna žena nije bila. A možda nije mogla, pošto je krajnje odjednom istrošila sve svoje užase i opiranja protiv muškaraca, pružiti svojoj prvoj ljubavi ništa do čarobnu slast ploda koji se jednako nudi ustima i nožu. Takva strast pristaje na sve, a zadovoljava se sa malim: bilo je dovoljno da uđem u njenu sobu pa da Sofijino lice odmah poprimi onaj smireni izraz kakav se ima u krevetu. Dok sam je dodirivao, imao sam dojam da se sva krv u njenim žilama pretvara u med. Najbolji med s vremenom se užegne: nisam slutio da ću stostruko platiti svaku svoju grešku i da će mi pomirenost s kojom ih je Sofija prihvaćala biti posebno uračunata. Ljubav je stavila Sofiju u moje ruke kao rukavicu od tkanine istodobno mekane i čvrste; kada bih je ostavio, događalo mi se da je kojih pola sata kasnije nađem na istom mestu poput napuštena predmeta.

M. Jursenar - Oproštajni udarac
 
Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…

Mesa Selimovic "Dervis i smrt"
 
Večnost - to vam je kao kad smo bili deca,dragi moj,
pa sam među tolikim pametnim đacima, koji su, veliki bože,
toliko veliko obećavali, dakle baš ja, najgori, bacio kredu
kroz prozor i ekserom u tablu urezao svoje ime.
Eno ga čitam. Tamo je. Sva ostala su izbrisana sunđerom.


Izdajstvo lirike - Miroslav Antić
 
Cekajuci Godoa - Semjuel Beket

ESTRAGON - Koliko ima vremena otkako smo uvek zajedno?

VLADIMIR- Ne znam. Mozda pedeset godina.

ESTRAGON- Secas li se onog dana kad sam skocio u Diransu?

VLADIMIR - Bila je to berba grozdja.

ESTRAGON-Ti si me izvadio iz vode.

VLADIMIR - Sve je to umrlo i sahranjeno.

ESTRAGON - Odelo mi se osusilo na suncu.

VLADIMIR - Nemoj vise misliti na to.Hajdemo.

ESTRAGON- Cekaj.

VLADIMIR - Meni je hladno.

ESTRAGON -Pitam se da li nije bilo bolje da smo otisli svaki na svoju stranu.Nismo mi bili stvoreni da idemo istim putem.

VLADIMIR -To nije sigurno.

ESTRAGON - Ne, nista nije sigurno.

VLADIMIR -Mozemo se i sad rastati,ako mislis da je to bolje.

ESTRAGON - Sad je to beskorisno.

VLADIMIR- Zaista, sad je to beskorisno.

ESTRAGON- Onda da podjemo?

VLADIMIR- Hajdemo.
 
Baldabju je bio čovek koji je pre dvadeset godina ušetao u varoš, uputio se pravo u gradonačelnikovu kancelariju, ušao ne sačekavši da bude najavljen, spustio na njegov sto maramu boje sunčevog zalaska i upitao:
- Znate li šta je ovo?
- Ženske stvari.
- Pogrešno. Muške stvari. Novac.
Gradonačelnik ga izbaci napolje. On izgradi svilaru, dole na reci, jednu veliku baraku za gajenje svilene bube, tik pored šume, i crkvicu svetoj Agnezi, na mestu gde se ukrštao put za Vivije. Unajmio je tridesetak radnika, dopremio iz Italije jednu tajanstvenu mašinu od drveta, svu u točkovima i zupčanicima, i sedam meseci nije progovorio ni reč. Zatim ponovo ode do gradonačelnika i spusti na njegov sto trideset hiljada franaka, uredno složenih u krupnim novčanicama.
- Znate li šta je ovo?
- Novac.
- Pogrešno. To je dokaz da ste vi magarac.

Svila - Alesandro Bariko
 
"Prepoznao ju je u gužvi, kroz suze neponovljivog bola što umire bez nje, pogledao ju je poslednji put zauvek, očima sjajnijim, tužnijim i zahvalnijim od onih što ih je ikada videla u pola veka zajedničkog života, i uspeo joj je reći poslednjim dahom:
Samo Bog zna koliko sam te voleo."

Ljubav u doba kolere
G.G Markes
 
Što se ne zapiše u knjigu, zaboravi se i umre. Riječi koje nisu zapisane ne
mogu se čitati, i umiru sa ljudima. Mogu se čuti dok ne umre onaj koji ih kazuje.
Očevi koji su kazivali riječi sinovima, ili unucima, dobro su učinili: prenijeće ih kroz
vrijeme. A možda će ih neki od njih i zabilježiti. Ali ih neće unijeti u knjigu onako
kako su ih čuli, nego će im dodavati, ili oduzimati. A ako ih niko ne zapiše, potonuće
u ništavilo. Samo je vrijeme starije od riječi.

Provalije - Žarko K.
 
"Postoji u meni mnogo ceznji,i mnogo teznji,i jos vise zelja,neostvarenih mastanja i sveta iz oblaka.
Dali cu se ikada prizemljiti,ni sam ne znam.A i ne zelim.Zelim uvek biti dete jer jedino tako mogu da opravdam ponekad suze u svojim ocima"

Iva-Ljiljana Habjanovic Djurovic
 
Slusaj Anatolij, ne pravi se vazan.. rekao je smejuci se.
-Posle Dostojevskog poznato je da i Sloveni imaju dusu. Bar neki. Taj Dostojevski svakako!
-Svi Sloveni imaju dusu. Narocito Rusi. Samo se vecina njome ne sluzi!
-A sta je s nama na Zapadu?
-Vi je dakako nemate.Ali vama dusa ne treba. Vi imate sjajnu tehnologiju. Ako vam ikada zatreba, vec cete nesto smisliti. Vestacku dusu. Poput vestackog bubrega.

Besnilo....Borislav Pekic
 
Ne verujte obećanjima. Svet ih je krcat. Bogatstvo,
konačan spas, večita ljubav. Neki su ljudi u stanju
svašta obećati. Drugi pak progutaju svaku reč koja im
nudi bolje dane. One koji obećavaju a ne ispunjavaju
čeka na kraju osećaj nemoći i frustracije. A isto se
događa i onima što se grčevito hvataju praznih obećanja.

P. Koeljo, Demon i gospodjica Prajm
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top