oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.587
ок, симболика Уробороса на макро плану може бити вечно враћање, али на микро плану ја имам још једно тумачење:
када посматрамо објекат практично пројектујемо своју психичку енергију на објекат, јер је он сам не поседује. Та енергија се "одбија" од објекат и враћа назад посматрачу. Тако да ми увек сазнајемо само себе, не и објективни свет по себи, "иза" објекта који посматрамо.
Када бисмо то представили визуелно, циклус енергије која се пројектује на објекат и враћа назад посматрачу, и тако ин инфинитум - јесте Уроборос
убити змију би значило прекинути то вечно врћење од посматрача ка објекту и назад, видети "кроз" објекат, кроз материју, изван кавеза у коме нас држи сопствена перцепција и илузија времена и простора.
'If the doors of perception were cleansed every thing would appear to man as it is, Infinite.
— William Blake
Можемо и тако рећи. У основи Уроборос је симбол наше метафизичке воље која је у основи овога појавног света у коме смо, док уништење змије представља негацију воље.
Шопенахуер је то објаснио овим речима где спомиње управо Уробороса:
"Dakle, ko je dosegao pomenuto saznanje, biva mu jasno da se,pošto je volja sоpstvo svake pojave, patnja koja se drugima zadaje, i patnja koju čovek i sam doživljava, zlodelo i stradanje, uvek odnosi samo na jednu te istu suštinu, premda pojave u kojima se pojavljuju zlo i stradanje postoje kao sasvim različite jedinke i čak su razdvojene golemim vremenskiim i prostornim intervalima. On uviđa da je razlika između onog što zadaje patnju i onog što nju mora da podnosi samo fenomen i da se ne tiče stvari po sebi koja je volja što živi u obojici. Obmanuta saznanjem koje joj služi, volja tu ne prepoznaje samu sebe; u jednoj od svojih pojava tražeći izrazito blagostanje, ona u drugoj stvara veliku patnju ili tako, u svojoj silovitosti, zariva zube u sopstveno telo, a da ne zna da uvek samo sebe povređuje, obelodanjujući na taj način, posredstvom individuacije, sukob sa samom sobom koji ona nosi u svojoj suštini. Mučitelj i mučeni jesu jedno. Prvi greši verujući da nema udela u patnji, a drugi verujući da nema udela u krivici. Ako bi se obojici otvorile oči, nanosilac patnje saznao bi da živi u svemu što u ovom golemom svetu podnosi muku i da, ukoliko je umom obdaren, uzalud razmišlja zašto je svemu tome podarena egzistencija prožeta tako velikom patnjom čiji uzrok on ne uviđa; s druge strane, mučeni bi shvatio da svako zlo koje se u svetu čini, ili se uvek činilo, proističe iz one volje koja predstavlja i njegovu suštinu i koja se u njemu pojavljuje; on bi shvatio da je tom pojavom i njenim potvrđivanjem preuzeo na sebe sve patnje, koje potiču iz takve volje, i da ih s pravom podnosi sve dok je on ova volja."
Шопенахуер Svet kao volja i predstava 1 63