LETEĆI TANJIRI - NAJSTROŽE ČUVANA TEHNOLOGIJA (DRUGI DEO )
NAČIN RADA LETEĆEG TANJIRA
Repulsin letilice Viktora Šaubergera koristile su vortex princip kretanja vazdušnih čestica, kao tornado, kako bi se stvorio efekat koji je proizvodio levitaciju.
Repulsin motor je radio pomoću specijalnih turbina koje je pokretao kerozin. Kada se glavni električni motor pokrene nastaje već pomenuti “Kvanda efekat” koji onda počinje da stvara diferencijalni aerodinamični pritisak između spoljnje i unutrašnje površine na primarnom trupu letilice. Kako se letilica podiže ona sve više dobija na ubrzanju koje može biti teorijski skoro beskonačno.
Kada bi se motor pokrenuo Repulsin tanjir bi počeo da sija zbog jakog jonizujućeg efekta u vazduhu. Tako postoje svi neophodni elementi za kontinuiran i jak eterski protok duž glavne ose od vrha do dna letilice. Kada se podigne u vazduh dve pogonske turbine preuzimaju guranje letilice slično kao kod heilkoptera. Radijalni vazdušni pritisak zahteva za dizanje jednog kilograma sa Kvanda efektom približno 1.4 kg po kvadratnom santimetru.
Inače skoro svi očevici NLO su opisali izraziti sjaj letilice, a mnogi i promenu njenog oblika.
U "Repulsin B" modelu gornja membrana je fiksirana, a donja rotira pri velikoj brzini. Na ivičnom rubu postoje specijalno oblikovane oštrice (lopatice) uobličene kao bumerang. Postoji 120 lopatica koja se nalaze razmaknute oko ruba na razdaljini od po 3 stepena.
U vortex turbini poboljšano je povećanje ”implozivnog efekta” tako i sila podizanja.
Svi ovi efekti se u prirodi stvaraju jakim uticajem električne struje koja dolazi iz svemira i praktično napaja sve planete, kao i Sunce. Naravno da bi se sve ovo bolje shvatilo treba čitav svemir rastumačiti na jedan sasvim novi način koji je stotinama godina u naučnim krugovima ignorisan. Nova teorija o električnom svemiru daje danas mnogo logičnija tumačenja fizičkih fenomena koji su i danas ostali “enigma”.
JOŠ NIJE NUČNO OBJAŠNJENO KAKO NASTAJE GRAVITACIJA
“Dopustili smo da kompjuteri razmišljaju i modeliraju svemir umesto nas – crne rupe, tamnu materiju, tamnu energiju... I tu virtuelnu sliku prihvatamo kao osnovu za dalje istraživanje, kao notornu činjenicu. Mi ni danas ne razumemo gravitaciju“, tvrde Dejvid Talbot i Volas Tornhil danas najveći promoteri teorije o električnom svemiru.
Upravo tu je bilo vizionarstvo Nikole Tesle jer je, ne samo shvatao električnu prirodu koja nas okružuje, već je uspeo da u svom eksperimentu iskoristi slobodne naelektrisane čestice iz jonosfere (etera) i upotrebi ih kao pogonsko "gorivo" za svoj električni automobil.
“Današnji naučnici su zamenili eksperimente sa matematikom i onda tumaraju od jedne jednačine do druge, i konačno grade strukturu koja nema veze sa realnošću”, primetio je Tesla.
Britanski lovac Harrier odavno koristi VTOL tehnologiju. Novi modeli VTOL borbenih letilica se spremaju. Ovde se zato moramo malo zadržati na novom tumačenju gravitacije da bi smo videli da je sledeći inovator u konstrukciji letećeg tanjira, izvesni Otis. T. Kar, predstavljen kao Teslin “učenik”, izneo u javnost 1958. upravo Tesline, i tada izuzetno napredne, ideje.
KAKO NASTAJE GRAVITACIJA?
Današnja teorija gravitacije kaže da je to"privlačna sila kojom svaka čestica materije privlači svaku drugu česticu materije". Gravitacija je najslabija od četiri sile za koje fizika zna. Njutn je u 18. veku opisao gravitaciju i postavio zakon o gravitaciji, ali nije objasnio kako ona nastaje. Nije to učinio ni “genijalni” Ajnštajn. Gravitacija je i danas jednostavno prihvaćena kao jedna od sila.
Najveći problem je što su uticajni naučni krugovi decenijama uporno ignorisali postojanje etera (jonosfere) kao specifičnog medija. Svemir je smatran praznim prostorom.
Ajnštajnova teorija relativiteta je tvrdila da ne postoji medijum nazvan eter. On je svojom teorijom čak uklonio svaku mogućnost za postojanjem ovakvog medijuma. Tako je postojenje etera u daljim teoretisanjima bilo smatrano tabu temom. Ajnštajnov uticaj je tako naučnike širom sveta odveo na pogrešnu stranu. Ali, Maksvelova teorija elektro-magnetizma upravo je zahtevala postojanje takve sredine.
Tako se i gravitacija danas, ipak, najbliže objašnjava teorijom električnog svemira koja tvrdi da je 99% svemira plazma. I Zemljina jonosfera je deo plazme. Plazma je prvo stanje materije u kojoj se slobodno kreću pozitivo i negativno naelektrisane čestice, utvrdio je sredinom 20. veka Hannes Alfven.
Masa i materija nisu isto, a gravitacije deluje u proporciji sa masom.
”Električna i gravitaciona sila dele fundamentalne karakteristike: obe nestanu sa obrnutim kvadratom udaljenosti, obe su proporcionalne proizvodu interakcije mase ili naelektrisanja, i obe sile su aktivne duž linije izmedju njih”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.
Po najnovijoj teoriji savremenog engleskog fizičara Ralfa Sansburija: “...sve subatomske čestice, uključujući i elektron, su rezonantni sistemi kruženja manjih električnih naboja suprotnog polariteta koji zbirno daju naelektrisanje te čestice”. Te manje električne naboje on naziva subtroni. U ovoj teoriji ostaje, ipak, neobjašnjeno porekla subtrona. Tu se očigledno elektron ne smatra fundamentalnom česticom.
“On ima strukturu kako bi imao ugaoni impuls i prioritetnu magnetnu orijentaciju, poznatu neodređeno kao “obrtanje” – "spin”, tvrdi Sansburi.
Tako mora postojati rotaciono kretanje subtrona u okviru elektrona kako bi se proizvela magnetna dipola.
Prenos energije između subtrona u njihovim orbitama (spinovima) u okviru klasičnog elektronovog radijusa kretanja mora biti rezonantno i blizu trenutnog za elektron da bi on bio stabilna čestica. U protivnom bi se raspao. Isti argument je primenjiv za proton (pozitivno naelektrisanu česticu), neutron i neutrino.
"Ova Sansburijeva teorija zadovoljava i Ajnštajnovo viđenje da mora postojati niži nivo strukture u materiji što uzrokuje kvantni efekt. Kvant je najmanja moguća jedinica energije. Ironično je što takav model zahteva električnu silu između naboja kako bi funkcionisao neuporedivo brže nego brzina svetlosti u nameri da elektron ostane povezana (koherentna) čestica, a električna energija je i dalje bila “zaboravljana”. To znači da Ajnštajnova teorija , koja ne prihvata da je išta brže od svetlosti, mora biti ukinuta".
Svetlost nije najbrža i to je dokazao i Nikola Tesla. Ali, Kontrola uma je nametnula Ajnštajna, dok je ime Nikole Tesle izbačeno iz udžbenika.
I elektromagnetni talasi su daleko prespori da bi bili jedino sredstvo veze u ogromnom svemiru.
"Gravitacija se tako pokazuje kao moguća najbrža sila u svemiru koja prenosi električnu energiju trenutno da bi mogao da se formira bilo koji stabilan sistem kao što je na primer Sunčev sistem ili bilo koja druga spiralna galaksija. Gravitacijski, Zemlja “vidi” Sunce gde je ono trenutno, a ne gde je bilo pre 8 minuta (koliko putuje svetlost od Sunca do Zemlje)", primećuju Talbot i Tornhil.
Tako se sila gravitacije pojavljuje u prostoru kao daleko brža od svetlosti.
Kako onda nastaje gravitacija na Zemlji, po Tornhilu i Talbotu?
”Gravitacija na Zemlji nastaje usled radijalno orijentisanih elektrostatičnih dipola unutar Zemljinih protona, neutrona i elektrona. Sila izmedju bilo koje dve centrirane elektrostatične dipole menja se inverzno kao četvrta snaga na udaljenosti izmedju njih i kombinovane sile jednako centriranih elektrostatičnih dipola preko određene površine na kvadrat...”.
Rezultat je, dalje, snaga dipole–dipole, koja na određeni način varira inverzno kao četvrta snaga izmedju tako centriranih dipola.... Snažna eksteremna slabost gravitacije (hiljadu triliona triliona triliona triliona puta manja nego elektrostatična sila) je mera od trenutka iskrivljenosti subatomske čestice u jednom gravitacionom polju”.
“Kao magneti koji su slobodni da se okreću, sve električne dipole u protonima, neutronima i elektronima postroje se da proizvedu GRAVITACIJU.”
Dakle, ako je gravitacija sila električne dipole između subatomskih čestica, jasno je da ta sila kao “lepezast lanac” koji se prostire kroz materiju bez obzira da li je ona provodljiva za struju ili nije. Tako se ova sila ne može preseći postavljanjem nekog provodljivog metala, jer je njihov efekat na ovakvu prepreku veoma mali da bi se iz metala izvukli slobodni eletroni i poremetio se “lepezasti lanac” slično orijentisanih elektrostatičnih dipola koje bi bile privučene od slobodnih elektrona u metalu.
“Ali bilo šta drugo što bi moglo da omete sposobnost subatomskih čestica u okviru rotirajućeg "spina" da se postroje njihove gravitaciono podstaknute dipole sa onim na Zemlji, pokazaće antigravitacijski efekat”.
Pitanje je , dakle, šta bi moglo da poremeti gravitaciju na Zemlji?
U svakom slučaju, tu nikada nema poništavanja materije, baš kao što je i elektricitet neuništiv. Materija, kao što ćemo videti može samo da promeni stanje. Dakle, po ovoj teoriji “velika” priča oko antimaterije i konstrukcije famoznog CERNA je obična izmišljotina. To upravo tvrde i neki naučnici u svetu, ali su ignorisni. Iz NEKOG razloga i NEČIJEG interesa.
“To podržava gledište da električna snaga dejstvuje na blizu beskonačnoj brzini na kosmičkoj skali , kao što mora biti i u elektronu”( T. Van Flandern, “Brzina gravitacije – ukida granicu brzine”).
Iako ovo za laike deluje malo komplikovano da se shvati, važno je istaći da se iz svega vidi da je univerzum koherentan i povezan, da je trodimenzionalan, kako nam naša čula to govore i da je vreme u njemu univerzalno. “Ne postoje različite starosti i kroz vreme se ne može putovati”, podvlače Tornhil i Talbot.
Nakon svega iznetog, zanimljivo je sada videti kakve je ideje imao o izradi letećeg tanjira izvesni Otis. T. Kar, koji je mnogo vremena proveo uz ostarelog Nikolu Teslu.
IZVOR
Idite tamo da vidite i slike, razumljivije je.