Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 33.277
Ljudi moji o cemu mi pricamo ? Vatikan je radio u Kraljevini Srbiji i Jugoslaviji sta je hteo, a Tito je katolicku crkvu sabio u misiju rupu : pobio na stotine katolickih svecenika, fratara i milosrdnih sestara, Stepinca poslao na robiju, nacionalizirao dobar deo imovine katolicke crkve i prekinuo svaki odnos sa Vatikanom.
Predrag Raos
Cesto u medijima, a i ovde na forumu moze da se procita kako je Tito saradjivao sa Vatikanom, kako je branio katolicku crkvu, a kako se Kraljevina Srbija i Jugoslavija otvoreno skuobljavalje sa Vatkoanm...Takve teze zastupaju cak i neki istoricari kao sto je Cedomir Antic koji se otkaci kod Marica ma Cirilici i onda pocne da prica takve stvari.
1, Odnos Vatikana i Kraljevine Srbije
Konkordatom Srbije i Vatikana iz 1914. godine papi je dopušteno biranje visokih crkvenih dužnosnika – koje mora odobriti državni vrh – ali ostaje zakletva biskupa srpskome kralju kao dokaz odanosti. Okolnosti vezane uz vjersku nastavu stavljene su pod ingerenciju biskupa, a velike ovlasti Katoličkoj crkvi ostale su i u bračnim sporovima, čak i onim mješovitima (katoličko-pravoslavnim).2 Vatikan je smatrao da parafiranjem konkordata stječe utjecaj, iako ga je Srbija potpisala svjesna da je mala državi koja je tek traži svoje mjesto pod europskim suncem.3 Slično je govorio i dr. Lujo Vojnović, dubrovački diplomat. U svojoj je knjižici o konkordatu naveo razloge za njegovo potpisivanje i prije nego što su počeli pregovori, navodeći da je sporazum nužan za vanjsku politiku mlade države i njezin ugled u svijetu.4
2. Odnos Vatikana i Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije
.Redoviti diplomatski odnosi između Kraljevstva SHS i Vatikana utemeljeni su 1920. godine.
Katolička crkva u Hrvatskoj inzistirala je na sklapanju konkordata radi uređenja svojih odnosa s Vatikanom.9 Očekivali su od službenog Beograda da stupi u pregovore sa Svetom stolicom i iznjedri novi ugovor.
sklopu razmišljanja o stvarnom utjecaju neke strane, važno je pružiti statističke podatke o vjeroispovijesti u Kraljevini Jugoslaviji. Tako se na popisu stanovništva iz 1921. godine 48 % stanovništva izjasnilo kao pravoslavci, 39 % kao katolici, a 13 % kao muslimani, židovi ili evangelici.
U Kraljevini SHS skoro polovina stanovnistva se izjasnilo kao pravoslavci, ali je Vatikan hteo da vosi glavnu rec. Zagrebacki Biskup Antun Bauer je vodio razgovore sa Knezom Pavlom Karadjordjevicem i davao njemu instrukcije sta da radi i naglasio sa Rimokatolicka crkva nije zadovoljna sa svojom ulogom koju ima u Kraljevini.
Insistirao je da se potpise Konkordat (medjunarodni ugovor koji regulise pravni Vatikana i neke drzave ). gde je Vatikan trebao da dobije jos vecu moc nego sto je imao u Kraljevini SHS, da odlucije i da se pitao o mnogim stavrima.
Taj nesrecni konkordat je potpisan u tajnosti i da nikada nije obelodanjen, sto znaci da je bio na stetu Kraljevine Jugoslavije.
Onda je I SPC oglasila
„Predloženim Konkordatom, koji je iznesen na ustavno rješavanje pred Narodno pretstavništvo, vrijeđa se na grub način načelo ravnopravnosti na štetu Srpske pravoslavne crkve i ostalih vjeroispovijesti. Rimokatoličkoj crkvi u Kraljevini Jugoslaviji priznaju se tim predlogom konkordata mnogo veće privilegije i ovlaštenja u odnosu prema državnoj vlasti nego Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim vjeroispovijestima... postavlja se tim predlogom konkordata Srpska pravoslavna Crkva u podređen položaj prema rimokatoličkoj crkvi...“
Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke SPC
Za 19.juli 1937 godine, kada je bila zakazana sednica Skupštine o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje obolelog Patrijarha. Policija je zabranila skup. Litija je trebalo da krene od Saborne crkve u Beogradu do hrama Svetog Save. Zamišljena "kao velika manifetsacija u borbi protiv Konkordata", litija je krenula u Knez Mihailovu ulicu. U Knez Mihalovoj nastala je tuča i hrvanje građana sa policajcima i žandarmima. Intervenicija policije je bila brutalna.
Vlada Kraljevine Jugoslavije bila spremena da se obracuna sa Srbima zato sto su bili protiv Konkordata sa Vatikaom, koji je isao na njihovu stetu, naravno danas se nigne ne spominje ova tema,
Žandarmima je naređeno da onemoguće demonstrante da prođu pored Narodne skupštine, koja je u to vrijeme zasjedala, dok su demonstranti željeli da istraju u svojim namjerama pokušavajući da probiju žandarmski kordon, nakon čega je došlo do incidenta i upotrebe silom od strane policije.
3,Odnos Vatikana i Titove FNRJ
Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast došla Komunistička partija, koja je bila nesklona prema Katoličkoj crkvi, koju je optuživala za suradnju s ustaškim režimom. Odmah nakon rata komunistički je režim krenuo u otvorenu borbu protiv Katoličke crkve, a posebice povezanosti katoličkih biskupa u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapšenja i ubijanja biskupa i svećenika, onemogućavanje i zabrana vjeronauka u državnim školama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog tiska i drugi oblici gušenja vjerskih sloboda. Takvom ponašanju komunističkog režima oduprli su se katolički biskupi, na čelu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritičkim pastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistički je režim na pismo odgovorio još oštrijim mjerama, što je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na tešku robiju 1946. godine. Potom je komunistički režim pokrenuo kampanju stvaranja svećeničkih udruženja, radi razbijanja jedinstva u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naišao na žestok otpor katoličkih biskupa, koje je Vatikan u tome podržavao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno zaoštrila svoju politiku prema Katoličkoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja, jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom.
Diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja Protokola između Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon čega dolazi do smirivanja napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.
Vatikan je morao da progoutadosta stvari zbog obnove diplomatskih odnosa sa Titovom Jugoslavijom, i nista nisu smeli da pisnu, ni za Stepinca, ni za nacionalizovanu imovine katolicke crkve....
Tako dok su Kraljevina Srbija, a pogotovo Kraljevina Jugoslavija vodili jednu popustljivu politiku prema Vatikanu, i bili spremni da uradde sve sto je Sveta Stolica trazila od njih, Tito je bio taj koji se obracunao sa katolickom crkvom i Vatkanom, mada se danas revizionisti trude svim silama da izmisle kako je Tito ustvari radio za Vatikan i stitio katolicku crkvu u Jugoslaviji.
Diplomatski odnosi Vatikana i Kraljevine Jugoslavije: konkordat iz 1935. godine
https://hrcak.srce.hr/161520
https://sr.wikipedia.org/wiki/Конкордатска_криза
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE
https://hrcak.srce.hr/file/18332
Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini 1945 - 1961
https://iis.unsa.ba/wp-content/uploads/2019/08/41-prilozi_ČlanciiRasprave-DenisBećirović.pdf
Predrag Raos
Cesto u medijima, a i ovde na forumu moze da se procita kako je Tito saradjivao sa Vatikanom, kako je branio katolicku crkvu, a kako se Kraljevina Srbija i Jugoslavija otvoreno skuobljavalje sa Vatkoanm...Takve teze zastupaju cak i neki istoricari kao sto je Cedomir Antic koji se otkaci kod Marica ma Cirilici i onda pocne da prica takve stvari.
1, Odnos Vatikana i Kraljevine Srbije
Konkordatom Srbije i Vatikana iz 1914. godine papi je dopušteno biranje visokih crkvenih dužnosnika – koje mora odobriti državni vrh – ali ostaje zakletva biskupa srpskome kralju kao dokaz odanosti. Okolnosti vezane uz vjersku nastavu stavljene su pod ingerenciju biskupa, a velike ovlasti Katoličkoj crkvi ostale su i u bračnim sporovima, čak i onim mješovitima (katoličko-pravoslavnim).2 Vatikan je smatrao da parafiranjem konkordata stječe utjecaj, iako ga je Srbija potpisala svjesna da je mala državi koja je tek traži svoje mjesto pod europskim suncem.3 Slično je govorio i dr. Lujo Vojnović, dubrovački diplomat. U svojoj je knjižici o konkordatu naveo razloge za njegovo potpisivanje i prije nego što su počeli pregovori, navodeći da je sporazum nužan za vanjsku politiku mlade države i njezin ugled u svijetu.4
2. Odnos Vatikana i Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije
.Redoviti diplomatski odnosi između Kraljevstva SHS i Vatikana utemeljeni su 1920. godine.
Katolička crkva u Hrvatskoj inzistirala je na sklapanju konkordata radi uređenja svojih odnosa s Vatikanom.9 Očekivali su od službenog Beograda da stupi u pregovore sa Svetom stolicom i iznjedri novi ugovor.
sklopu razmišljanja o stvarnom utjecaju neke strane, važno je pružiti statističke podatke o vjeroispovijesti u Kraljevini Jugoslaviji. Tako se na popisu stanovništva iz 1921. godine 48 % stanovništva izjasnilo kao pravoslavci, 39 % kao katolici, a 13 % kao muslimani, židovi ili evangelici.
U Kraljevini SHS skoro polovina stanovnistva se izjasnilo kao pravoslavci, ali je Vatikan hteo da vosi glavnu rec. Zagrebacki Biskup Antun Bauer je vodio razgovore sa Knezom Pavlom Karadjordjevicem i davao njemu instrukcije sta da radi i naglasio sa Rimokatolicka crkva nije zadovoljna sa svojom ulogom koju ima u Kraljevini.
Insistirao je da se potpise Konkordat (medjunarodni ugovor koji regulise pravni Vatikana i neke drzave ). gde je Vatikan trebao da dobije jos vecu moc nego sto je imao u Kraljevini SHS, da odlucije i da se pitao o mnogim stavrima.
Taj nesrecni konkordat je potpisan u tajnosti i da nikada nije obelodanjen, sto znaci da je bio na stetu Kraljevine Jugoslavije.
Onda je I SPC oglasila
„Predloženim Konkordatom, koji je iznesen na ustavno rješavanje pred Narodno pretstavništvo, vrijeđa se na grub način načelo ravnopravnosti na štetu Srpske pravoslavne crkve i ostalih vjeroispovijesti. Rimokatoličkoj crkvi u Kraljevini Jugoslaviji priznaju se tim predlogom konkordata mnogo veće privilegije i ovlaštenja u odnosu prema državnoj vlasti nego Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim vjeroispovijestima... postavlja se tim predlogom konkordata Srpska pravoslavna Crkva u podređen položaj prema rimokatoličkoj crkvi...“
Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke SPC
Za 19.juli 1937 godine, kada je bila zakazana sednica Skupštine o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje obolelog Patrijarha. Policija je zabranila skup. Litija je trebalo da krene od Saborne crkve u Beogradu do hrama Svetog Save. Zamišljena "kao velika manifetsacija u borbi protiv Konkordata", litija je krenula u Knez Mihailovu ulicu. U Knez Mihalovoj nastala je tuča i hrvanje građana sa policajcima i žandarmima. Intervenicija policije je bila brutalna.
Vlada Kraljevine Jugoslavije bila spremena da se obracuna sa Srbima zato sto su bili protiv Konkordata sa Vatikaom, koji je isao na njihovu stetu, naravno danas se nigne ne spominje ova tema,
Žandarmima je naređeno da onemoguće demonstrante da prođu pored Narodne skupštine, koja je u to vrijeme zasjedala, dok su demonstranti željeli da istraju u svojim namjerama pokušavajući da probiju žandarmski kordon, nakon čega je došlo do incidenta i upotrebe silom od strane policije.
3,Odnos Vatikana i Titove FNRJ
Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast došla Komunistička partija, koja je bila nesklona prema Katoličkoj crkvi, koju je optuživala za suradnju s ustaškim režimom. Odmah nakon rata komunistički je režim krenuo u otvorenu borbu protiv Katoličke crkve, a posebice povezanosti katoličkih biskupa u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapšenja i ubijanja biskupa i svećenika, onemogućavanje i zabrana vjeronauka u državnim školama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog tiska i drugi oblici gušenja vjerskih sloboda. Takvom ponašanju komunističkog režima oduprli su se katolički biskupi, na čelu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritičkim pastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistički je režim na pismo odgovorio još oštrijim mjerama, što je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na tešku robiju 1946. godine. Potom je komunistički režim pokrenuo kampanju stvaranja svećeničkih udruženja, radi razbijanja jedinstva u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naišao na žestok otpor katoličkih biskupa, koje je Vatikan u tome podržavao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno zaoštrila svoju politiku prema Katoličkoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja, jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom.
Diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja Protokola između Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon čega dolazi do smirivanja napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.
Vatikan je morao da progoutadosta stvari zbog obnove diplomatskih odnosa sa Titovom Jugoslavijom, i nista nisu smeli da pisnu, ni za Stepinca, ni za nacionalizovanu imovine katolicke crkve....
Tako dok su Kraljevina Srbija, a pogotovo Kraljevina Jugoslavija vodili jednu popustljivu politiku prema Vatikanu, i bili spremni da uradde sve sto je Sveta Stolica trazila od njih, Tito je bio taj koji se obracunao sa katolickom crkvom i Vatkanom, mada se danas revizionisti trude svim silama da izmisle kako je Tito ustvari radio za Vatikan i stitio katolicku crkvu u Jugoslaviji.
Diplomatski odnosi Vatikana i Kraljevine Jugoslavije: konkordat iz 1935. godine
https://hrcak.srce.hr/161520
https://sr.wikipedia.org/wiki/Конкордатска_криза
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE
https://hrcak.srce.hr/file/18332
Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini 1945 - 1961
https://iis.unsa.ba/wp-content/uploads/2019/08/41-prilozi_ČlanciiRasprave-DenisBećirović.pdf
