divlja-u-srcu:
Posle svih
prezivljenih sati. Vektori
slede svoj prvobitni smer.
Nista ih ne zaustavlja. Bez
ikakve spoznaje sem zive
emocije. Bez ikakve druge zelje sem ici dok se ne pronadjemo. Polako.
Sa ogromnim nemirom, ali sa
izvesnoscu u vladavinu
"zlatnog preseka". Postoji jedno
celijsko podesavanje. Postoji
pokret. Postoji svetlost. Svi su
centri isti.
Ludilo ne postoji. Isti smo
kao sto smo vec bili i kao sto
cemo biti. Ne racunajuci na
glupu sudbinu.
Nismo isti,
menjamo se, menjamo, menjamo,
necu da budem isti,
i nema ni glupe, niti bilo kakve sudbine
osim u narodnjackim tuzbalicama,
postoji samo beskraj kojim se krecemo,
ne kao vektori, vec u svim pravcima,
i svuda stizemo, ne stojimo,
udisemo ljubav, svim svojim porama,
i ona nas uzima, obuzima,
dizee visoko,
padamo, jer smo mislili,
da sve znamo o ljubavi,
jer smo se pogordili,
jer smo zeleli da konrolisemo ljubav'
nismo se prepustili, dozvolili,
da nas oblikuje, da nas nauchi,
kako da volimo,KAKO DA BUDEMO LJUBAV.