KAMENOPIS

Bice, duso, samo polako - ne postizavam! :wink:
Stvarno mi je drago da ti/vam se svidja - kad sam postavio Komenopis bio sam ubedjen da to niko nece citati a kamoli komentarisati...JA sam samo imao potrebu da pricham o Njoj.....
p.s. hvala na lepim rechima.....
 
Machak69:
Bice, duso, samo polako - ne postizavam! :wink:
Stvarno mi je drago da ti/vam se svidja - kad sam postavio Komenopis bio sam ubedjen da to niko nece citati a kamoli komentarisati...JA sam samo imao potrebu da pricham o Njoj.....
p.s. hvala na lepim rechima.....
Samo je steta sto ona ne moze to da procite...takve price nekako uvek ne procitaju oni kojima je namenjeno....
U svakom slucaju,...ocekujem nastavak...
 
atenaellada:
Machak69:
Bice, duso, samo polako - ne postizavam! :wink:
Stvarno mi je drago da ti/vam se svidja - kad sam postavio Komenopis bio sam ubedjen da to niko nece citati a kamoli komentarisati...JA sam samo imao potrebu da pricham o Njoj.....
p.s. hvala na lepim rechima.....
Samo je steta sto ona ne moze to da procite...takve price nekako uvek ne procitaju oni kojima je namenjeno....
U svakom slucaju,...ocekujem nastavak...

Ufff... Ona ZNA. U tome je nasa najveca tragedija....
 
divlja-u-srcu:
Posle svih
prezivljenih sati. Vektori

slede svoj prvobitni smer.
Nista ih ne zaustavlja. Bez
ikakve spoznaje sem zive
emocije. Bez ikakve druge zelje sem ici dok se ne pronadjemo. Polako.
Sa ogromnim nemirom, ali sa
izvesnoscu u vladavinu
"zlatnog preseka". Postoji jedno
celijsko podesavanje. Postoji
pokret. Postoji svetlost. Svi su
centri isti.
Ludilo ne postoji. Isti smo
kao sto smo vec bili i kao sto
cemo biti. Ne racunajuci na
glupu sudbinu.

Nismo isti,
menjamo se, menjamo, menjamo,
necu da budem isti,
i nema ni glupe, niti bilo kakve sudbine
osim u narodnjackim tuzbalicama,
postoji samo beskraj kojim se krecemo,
ne kao vektori, vec u svim pravcima,
i svuda stizemo, ne stojimo,
udisemo ljubav, svim svojim porama,
i ona nas uzima, obuzima,
dizee visoko,
padamo, jer smo mislili,
da sve znamo o ljubavi,
jer smo se pogordili,
jer smo zeleli da konrolisemo ljubav'
nismo se prepustili, dozvolili,
da nas oblikuje, da nas nauchi,
kako da volimo,KAKO DA BUDEMO LJUBAV.
 
Nas dan je zelena jabuka
Na dvoje presecena

Gledam te
Ti me ne vidis
Izmedju nas je slepo sunce

Na stepenicama
Zagrljaj nas rastrgnut

Zoves me
Ja te ne cujem
Izmedju nas je gluhi vazduh

Po izlozima
Usne moje traze
Tvoj osmeh

Na raskrsnici
Poljubac nam pregazen

Ruku sam ti dala
Ti je ne osecas
Praznina te je zagrlila

Po trgovima
suza tvoja trazi
Moje oci

Uvece se dan moj mrtav
S mrtvim danom tvojim sastane

Samo u snu
Istim predelima hodamo

 
Vise mi nisu potrebne reci
treba mi vreme
Vreme je da sunce kaze koliko je sati
Vreme je da cvijet progovori,a usta zaneme
Ko lose zivi,zar moze jasno zapevati!?

Verovao sam u san i nepogodu
u dve noci bio zaljubljen nocu
A poljubac je mesto u paklu....

Za prijetelje proglasio sam hulje
Zaljubljen u sve sto peva i skodi
Dok mi zvezde kolena ne nazulje...
 
divlja-u-srcu:
Nas dan je zelena jabuka
Na dvoje presecena

Gledam te
Ti me ne vidis
Izmedju nas je slepo sunce

Na stepenicama
Zagrljaj nas rastrgnut

Zoves me
Ja te ne cujem
Izmedju nas je gluhi vazduh

Po izlozima
Usne moje traze
Tvoj osmeh

Na raskrsnici
Poljubac nam pregazen

Ruku sam ti dala
Ti je ne osecas
Praznina te je zagrlila

Po trgovima
suza tvoja trazi
Moje oci

Uvece se dan moj mrtav
S mrtvim danom tvojim sastane

Samo u snu
Istim predelima hodamo



....dobro jutro...sad sam te ostavio na obroncima sna.....
 
U odjeku secanja
cula sam ga.
Smejao se....
onako cvrsto i srdacno.
Na obalama napustenog
coveka
videla sam bol.
Na usnama videla sam ljubav
odraza bledog...
Po telu sam videla
opekotine
moje obnazene vatre.
U novcaniku je nosio moju sliku
kao ikonu.
Na cetvrtom prstu
steze ga moje obelezje,
posle toliko svitanja.
U mojim ocima sijao je jad.
Volela sam ga abnormalno
a za ljubav
bila nema.
 
Neobuzdana tresnja:
U odjeku secanja
cula sam ga.
Smejao se....
onako cvrsto i srdacno.
Na obalama napustenog
coveka
videla sam bol.
Na usnama videla sam ljubav
odraza bledog...
Po telu sam videla
opekotine
moje obnazene vatre.
U novcaniku je nosio moju sliku
kao ikonu.
Na cetvrtom prstu
steze ga moje obelezje,
posle toliko svitanja.
U mojim ocima sijao je jad.
Volela sam ga abnormalno
a za ljubav
bila nema.

lepo.....ali boli..... :cry:
 
Ukrašcu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Biceš moj nacin odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ceš se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na pocepanim mestima zajedno cemo plakati.

Zašivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je cišcenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
hladnoce svog straha i samoce.
 


I odvedoh je na reku

misleći da je devojka,

a imala je muža.



Bilo je to u noći svetoga Jaga

i kao po dogovoru -

pogasili su se fenjeri

i zapalili svici.



Na poslednjem uglu ulice

dodirnuh njene zaspale dojke

i odjednom mi se otvoriše

kao grane zumbula.



Njena uštirkana suknja

zvonila mi je u ušima

kao komadić svile

rezan sa deset noževa.



Bez svetlosti u svojim krošnjama

drveće je poraslo.

I horizont pasa

lajao daleko od reke.



Pošto smo prošli kupine,

vrbe i trnje,

pod velom njene kose

iskopah jamu u vlažnom pesku.



Ja skidoh kravatu;

ona skide haljinu.

Ja otkopčah revolver,

ona skide četiri jelečića.



Ni smilje ni puževi

nemaju put tako finu,

ni velika ogledala

ne blistaju tim sjajem!



Njena su mi bedra bežala iz ruku

kao iznenađene ribe

pola u ognju a pola hladna.



Tu noć sam projurio

najlepši put

jašući kobilu od sedefa

bez uzde i uzengija.



Čovek sam i ne dolikuje mi

da kažem šta mi je rekla;

savest mi nalaže

da budem diskretan.



Prljavu od poljubaca i peska

odneo sam je na reku.

Ljiljani su se mačevali

sa vetrom.



I ponašao sam se onako

kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.

Poklonih joj kotaricu

od žute svile.



I ne htedoh da se u nju zaljubim

jer je imala muža,

a kazala mi je da je devojka

kad sam je odveo na reku.



 
Kako se duži moje jadno stanje
i ta lutanja mucna kako traju!
Kako se krati i primice kraju
moje zaludno ljudsko putovanje!

Vek je sve kraci, a jadi sve veci,
uteha svaka gubi se i gine.
Ako mi kakvu nadu nadjes sine,
znam, varka ce me velika opeci.

Trcim za dobrom, a ono mi beži,
i napola puta izgubim mu sliku;
posrcem, padam i ocaj me kida.

Kad ono žuri, moj korak je teži,
pogledam gdje je, je l' još na vidiku:
ono se gubi iz nade i vida.
 
Machak69:
Neobuzdana tresnja:
U odjeku secanja
cula sam ga.
Smejao se....
onako cvrsto i srdacno.
Na obalama napustenog
coveka
videla sam bol.
Na usnama videla sam ljubav
odraza bledog...
Po telu sam videla
opekotine
moje obnazene vatre.
U novcaniku je nosio moju sliku
kao ikonu.
Na cetvrtom prstu
steze ga moje obelezje,
posle toliko svitanja.
U mojim ocima sijao je jad.
Volela sam ga abnormalno
a za ljubav
bila nema.

lepo.....ali boli..... :cry:

izuzetno.... :(
 
O zvezde na izlasku!
Možda će ona koju toliko volim da izađe, izađe
s vama.
O grlo! O drhtavo grlo!
Zazvuči jasnije vazduhom!
Prodri kroz šume, kroz zemlju,
Ona koju želim zacelo negde sluša, da ulovi te.

Sipaj slavopojke!
Samotno tu, slavopojke, noći!
Slavopojke samotne ljubavi! Slavopojke smrti!
Slavopojke pod tim tromim žutim krnjim mesecom!
O, pod tim mesecom gde je skoro u more klonuo!
O, bezobzirne, očajne slavopojke.

Al tiho! Spusti se nisko!
Tiho! Da mrmorim samo,
A ti pričekaj za tren, ti more promuklo zvučno,
Jer mi se čini da negde čujem odziv drugarice
moje,
Tako slabo, tiho moram, tiho da slušam,
Al ne sasvim tiho, jer onda možda nece odmah
mi doći.
 
Ako te uprlja blato i otruje gorcina
oni to sigurno cine iz njima casnih pobuda.

Moralni zakon vode je: da udavi.
A vatre: da sagori sve sto joj je u zagrljaju.

Blatu je umetnost da blati. Gorcini da je zesca.
Oni u tome vide cistotu dobrih obicaja.

Sve ima svoj stvaralacki sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.

Tvoje je s kim si, kud prolazis i sta gutas.
I zato, sve sto ti je strano posmatraj

blagonaklono. Jer i tvoje je rasudjivanje,
jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.

 

Back
Top