Како је покатоличена Западна Херцеговина

alo,braco srbi,sta cemo sa ovim "srbima" u ceskoj(popovici,milosi..)recite,ako boga znate,kako da ih vratimo u srpstvo..

Име Милош се јавља и код Чеха и код Пољака (можда има везе са Мађарским утицајем, као Урош нпр.?).

А презиме Поповић, сем српског, може бити и руског, белоруског или украјинског порекла. Код Бугара се јавља у облику Попов. Примећујеш ли "случајност" да су сви ови народи православни?
 
Име Милош се јавља и код Чеха и код Пољака (можда има везе са Мађарским утицајем, као Урош нпр.?).

А презиме Поповић, сем српског, може бити и руског, белоруског или украјинског порекла. Код Бугара се јавља у облику Попов. Примећујеш ли "случајност" да су сви ови народи православни?

cesi bogami nisu grckoga zakona,jedino ako su u zadnjih 24sata se "posrbili".a tamo sve frca od popovica(tvrdo c),milosa.cesi cak vole da kazu, da su im preci Hrvati(Bila Hrvatska).i dan danas imas tamo veliku koloniju gradiscanskih
Hrvata,tamo ih zovu,"moravski Hrvati".kako lipo zvuci,moravski.poznato,a.dalje, i najveci dio u-krajinaca(vojna krajina,poznato,a..)su katolici,znaci i tamo je hrpa popovica i slicnih.a znas ca mi Hrvati imamo zajednickog sa ukrajincima,zajednicku pradomovinu,BILA(bijela) HRVATSKA,i sto je meni posebno drago,ukrajinci su pored nas Hrvata jedini slaveni koji koriste ikavicu,dodushe ne koriste je u tolikom obimu,ka mi Hrvatine.si vidio,moj pivljaninu,opet si nesta naucio o svojim Hrvatskim precima.ja se nadam da ti nemoram opet sterati evliju celebiju,najpoznatijeg turskog putopisca,i kako je jaro prije 300 i kusur godina u tvom pivskom i niksickom zavicaju sreo Hrvatine...
 
cesi bogami nisu grckoga zakona,jedino ako su u zadnjih 24sata se "posrbili".a tamo sve frca od popovica(tvrdo c),milosa.cesi cak vole da kazu, da su im preci Hrvati(Bila Hrvatska).i dan danas imas tamo veliku koloniju gradiscanskih
Hrvata,tamo ih zovu,"moravski Hrvati".kako lipo zvuci,moravski.poznato,a.dalje, i najveci dio u-krajinaca(vojna krajina,poznato,a..)su katolici,znaci i tamo je hrpa popovica i slicnih.a znas ca mi Hrvati imamo zajednickog sa ukrajincima,zajednicku pradomovinu,BILA(bijela) HRVATSKA,i sto je meni posebno drago,ukrajinci su pored nas Hrvata jedini slaveni koji koriste ikavicu,dodushe ne koriste je u tolikom obimu,ka mi Hrvatine.si vidio,moj pivljaninu,opet si nesta naucio o svojim Hrvatskim precima.ja se nadam da ti nemoram opet sterati evliju celebiju,najpoznatijeg turskog putopisca,i kako je jaro prije 300 i kusur godina u tvom pivskom i niksickom zavicaju sreo Hrvatine...
:dontunderstand:
Ajmo Jovo nanovo,opet ispočetka.:rtfm:...po ko ztna koji put....:dash:
 
Име Милош се јавља и код Чеха и код Пољака (можда има везе са Мађарским утицајем, као Урош нпр.?).

А презиме Поповић, сем српског, може бити и руског, белоруског или украјинског порекла. Код Бугара се јавља у облику Попов. Примећујеш ли "случајност" да су сви ови народи православни?

Beloš, Radoš, Miloš, Dragoš, Slavoš itd. pa i Uroš sve su slovenska i srpska imena. Uroš je nastalo od imena Kuroš; tu je blizu grčko κύριοσ - gospodin, ali izvesnije da je u pitanju očeva radost, muškost. Isto i prezime Kitanović.
 
Poslednja izmena:
Běloš, Radoš, Miloš, Dragoš, Slavoš itd. pa i Uroš sve su slověnska i srpska imena. Uroš je nastalo od imena Kuroš; tu je blizu grčko κύριοσ - gospodin, ali izvěsnije da je u pitanju očeva radost, muškost. Isto i prězime Kitanović.

За Урош сам баш чуо да је на Мађарском ур - господин, и отуд Урош. Сулудо.
 
Běloš, Radoš, Miloš, Dragoš, Slavoš itd. pa i Uroš sve su slověnska i srpska imena. Uroš je nastalo od imena Kuroš; tu je blizu grčko κύριοσ - gospodin, ali izvěsnije da je u pitanju očeva radost, muškost. Isto i prězime Kitanović.

Hm, ne slažem se , dragi kolega, naime, ime UROŠ nema veze sa grčkim nego sa predgrčkim jezikom indoevropskog korena, koji je prihvaćen i u latinskom a kod nas je ta reč zamenjena prihvatanjem slovenskih sinonima.

URS ( URSA) je MEDVED , od korena UR - veliki i potpuno odgovara tendenciji davanja imena kao što su Vuk i Lav i to na području življenja Dinarske populacije.

Walterče, da, Sloveni i Srbi su donekle različiti pojmovi, još kad u to ubrojiš Rašane , di bi ti bio kraj.
 
URS ( URSA) je MEDVED , od korena UR - veliki i potpuno odgovara tendenciji davanja imena kao što su Vuk i Lav i to na području življenja Dinarske populacije.

bokte,di ti formiras svoje znanje,da mi je samo znati.evo,kod mene u danke deuclandu se svaki drugi preziva wolf(vuk) ili wolfgang(vukohod) ili bär(medvid).a tako je kod skoro svih evropskih naroda..

Walterče, da, Sloveni i Srbi su donekle različiti pojmovi, još kad u to ubrojiš Rašane , di bi ti bio kraj.

kako bre sada ovo,zar nisu slaveni,rasani,dukljani,iliri,urci-palci samo regionalna imena za veliki serbski narod...
 
bokte,di ti formiras svoje znanje,da mi je samo znati.evo,kod mene u danke deuclandu se svaki drugi preziva wolf(vuk) ili wolfgang(vukohod) ili bär(medvid).a tako je kod skoro svih evropskih naroda..



kako bre sada ovo,zar nisu slaveni,rasani,dukljani,iliri,urci-palci samo regionalna imena za veliki serbski narod...

Da, samo smo Urce-palce ostavili s one strane Une, a Enise u Rajvosa.
 
dobro,bre,braco serbalji.jos nitko nije donekle logicno objasnio odkud "serbaljska" prezimena (popovic,milos...)kod katolickih(protestanskih)ceha.mrki,lesandro i ostale korifeje,oglasite se,breee...

da li si čuo za seobu Srba pod Čarnojevićem.:rtfm:..Moguće da je neki katolički popa prekršio zavet celibata pa se neki potomak nazvao po njemu:whistling::rotf::rotf:samo zašto se onda ne preziva Fratrić:think: ili je tzo bilaa toiko učestala pojava kršenja celibata po broju jednaka onoj u zap,hercegovini i Dalmaciji,gde Popovića katolika ima poprilično:pop2: obzirom na sve češće seksi pedofilske skandale i homoseksualizam kod katoličkih sveštenika,nestaje i taj način postanka prezimena POpović kod katolika...:whistling::gace::gace:
 
Датумски се поклапају, али од реформе календара у РКЦ не падају на исти дан. Падаће поново након реформе календара у СПЦ. Не знам колико су ти те датумске заврзламе познате, али навешћу за сваку случај зарад оних којима није.

Као што Божић пада на 25. децембар и у СПЦ и у РКЦ, само што је у СПЦ у употреби нереформисани (јулијански) календар, а у РКЦ реформисани (грегоријански), а 25. јулијански децембар се не поклапа са 25. грегоријанским децембром, него са грегоријанским 7. јануаром наредне године, тако су и католички Мартиндан и православни Мратиндан и у СПЦ и у РКЦ 11. новембра, само што се јулијански и грегоријански 11. новембар не поклапају, него јулијански 11. новембар пада на грегоријански 24. новембар.

Зато је данас у СПЦ Мратиндан 24. новембра, али је то по календару којег се придржава СПЦ 11. новембар, а пре грегоријанске реформе је падао у исти дан кад и католички Мартиндан.

Св. Мартин је у римском календару један од централних датума и највећих празника. У цариградском и каснијем српском је то био сасвим обичан дан, посвећен св. мученику Мини којег нико не слави као славу. Посвећен је Краљу Дечанском тек у каснијим вековима, а тек недавно му је дописан и народни назив "Мратиндан".

Због тога што се јулијански и грегоријански календар данас више не поклапају, него имају датумску разлику од 13 дана, никоме није пала на памет та "ситница" да је православни Мратиндан истог датума кад и католички Мартиндан. Кажем, дотле се отишло у спекулацији шта је и откуд сад неки "Мратиндан" и да није случајно неки остатак паганизма, да многи данас у СПЦ инсистирају да је "Мрата" заправо народни надимак Стефана Дечанског и да га је за живота народ звао од милоште "Мрата" јер га је много волео! Ево каквих глупости има и у уџбеницима веронауке:

24. новембар по новом / 11. новембар по старом

Свети мученик Стефан Дечански, краљ српски – свети Мрата син је краља Милутина и отац цара Душана. [...]

где се због те збрке Стефан Дечански проглашава за св. Мрату, а у мистерији ко је и шта је св. Мрата и откуд да је толико популаран међу Србима, исти проглашава за сина краља Милутина а његова распрострањеност тиме да га је народ много волео! Мислим, чуо сам да Стефана зову од милоште Стева, Стевица, Стјепо, Шћепо, Стипе... али "Мрата", баш никада.

На сву срећу, има и трезвенијих тумачења:

СВЕТИ МРАТА

Помен му се даје на дан смрти 24. новембра (11. новембра). Мрата је скраћено име од Мартина. Овај светитељ живео је у четвртом веку. Рођен је у Угарској.

Код нас се 24. новембра (11. новембра) назива Светим Мратом. А "Мратинци" су вучји празници од 22. до 27. новембра.

Или ово, које сам пронашао у фељтону "Порекло српских породица и презимена":

[...]

Истичемо да се као чешћа слава јавља Св. Мрата, који је у четвртом веку био епископ у Туру, у Француској, тада и још вековима јединствене (неподељене) хришћанске цркве. У "Житијима светих", за овај датум се спомињу, међутим, Св. Мина, Св. Мина Виктор и Викентије ђакон, кнез српски и Св. мученик Стефан Дечански, Краљ српски и други, док џепни календар СПЦ-а лаконски сажима светитеље само на Св. Мину и Св. краља Стефана Дечанског. Додаје, пошто има популарну намену, и Мратинце.

У народу се, међутим, посебно наводи да је ту и Св. Мрата, и сам празник и прва од "вучјих слава" (као и Св. Сава), иако ће, у новије време, већина кршњака радије рећи да им је слава Свети Стеван Дечански. Православни црквени календар спомиње и Св. Мартина (народски Мрата), али не на црквени датум него 25. октобра. Био је поштован као чудотворац који је и мртве васкрсавао, па је проглашен за светитеља. Каснијим расколом, источна, православна црква више није истицала његов светитељски значај, али је у народу остао омиљен. Ипак, многе фамилије су га замениле другим светитељем односно празником, првенствено од тзв. сточарских слава зимског периода, па су је тако променили и многи Новаковићи.

само што је и овде дато коректно и непровокативно тумачење како се ради о "времену неподељене цркве" и избегнуто помињање католика. Све је то у реду, али они који су у време неподељене цркве држали римски календар и латински обред (и светковали св. Мартина), након 1054. били су католици.

zanimljive teorije i prakse, ne znam šta je istina sem da je činjenica da u mojoj porodici, otkada se pamti, isključivo slavimo Sv. Stefana Dečanskog e sad da li je to posljedica u novije vrijeme ili se oduvijek znalo za tu razliku pa se potenciralo-iskreno mislim i želim da vjerujem da je ovo drugo u pitanju!
 
Dokaz da ima i poštenih Hrvata i Hrvatica:

Piše Ratko Dmitrović

Kad su u Zagrebu već bile otklonjene sve dileme o tome imaju li Hrvati svoj izvorni, naučno utemeljen jezik i kad je „istina“ o autentičnosti hrvatskog jezika legla u sve pore društva, jedna žena, jezički ekspert, Hrvatica, napisala je knjigu kojom dokazuje da Hrvati i Srbi govore istim jezikom. U Hrvatskoj dovoljan razlog za uzbunu


Samo dobri poznavaoci ranog perioda uspostave višestranačja u Hrvatskoj, sećaju se čoveka koji se zvao Hrvoje Hitrec. Pomalo razbarušen lik, poduža kosa sa princ Valijant frizurom i bradom starom nekoliko dana, petljao se stalno uz skute Franje Tuđmana i na sve načine pokušavao da svom imenu i biografiji, koja nikome nije delovala impresivno, doda ozbiljnost pa makar to bilo drugo ime za netrpeljivosti prema svemu što nije hrvatsko.
Hitrec je u to vreme prvog saziva Sabora Hrvatske bio jedan od pit-bulova HDZ-a, mada će, svestan sam, ovde mnogi uputiti sasvim ispravno pitanje: A ko tada u HDZ-u nije bio pit-bul? Dobro, ali i tu je bilo gradacije a Hitrec je pripadao grupi u kojoj su bili Šime Đodan, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Đuro Perica, Ivan Milas, Vice Vukojević…Za njih je Pavelić bio nacionalni heroj a „Nezavisna država Hrvatska“ legitimna tvorevina u kojoj je, priznavali su, bilo i „sporadičnih kršenja ljudskih prava“.
Zajedno sa Antunom Vrdoljakom, tih prvih godina samostalne Hrvatske, Hitrec je igrao ulogu dvorske budale, s tom razlikom što je Vrdoljak svoje lakrdijašenje debelo naplatio. Hitrec danas živi sasvim prosečno, nije više u HDZ-u, razočaran je onim što se tamo dogodilo posle Tuđmana, čini sve što je u njegovoj moći da „sačuva istinu o svetinji zvanoj Domovinski rat“, Ivu Sanadera smatra najvećim izdajnikom, zato što je izručio hrvatske generale Haškom tribunalu. Rečju, nekada solidan dečji pisac (TV serijal „Smogovci“) a danas književnik u bekstvu, Hrvoje Hitrec, ostao je ono što je bio na samom početku borbe za nezavisnu hrvatsku državu – urbani ustaša.
A, zbog čega je Hitrec danas toliko važan da bi neko sa njim otvorio tekst?
Zbog jedne krivične prijave.

O (NE)POSTOJANJU HRVATSKOG JEZIKA
U Hrvatskoj postoji nevladina organizacija koja deluje pod imenom „Hrvatsko kulturno vijeće“. To društvo osnovano je 2006. godine, a inicijator je bio Hrvoje Hitrec. On je na osnivačkoj skupštini izabran za predsednika i tu funkciju „obnaša“ i danas. Pre neki dan Hitrec je u Zagrebu, u ime „Hrvatskog kulturnog vijeća“, podneo krivičnu prijavu protiv ministra kulture Hrvatske Bože Biškupića i ravnatelja Uprave za knjigu u istom ministarstvu Čedomira Višnjića.
U obrazloženju se navodi da je to urađeno jer je Ministarstvo finansiralo knjigu „Jezik i nacionalizam“, autora Snježane Kordić, profesora kroatistike, uglednog hrvatskog lingviste, žene koja već 15 godina predaje na raznim univerzitetima širom Evrope, najviše u Nemačkoj.
Inače, Snježana je rođena u Osijeku, nacionalno se deklariše kao Hrvatica, što je u ovoj priči izuzetno važno. Zašto? Zato što u spomenutoj knjizi Snježana tvrdi da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, a to je ono što je Hitreca i njegovu veselu nacionalnu družinu podiglo na noge i na opštu uzbunu.
Možda će nekima od čitalaca „Pečata“ ova imena nešto značiti pa navodim da su u tom društvu, uz ostale, Marija Peakić-Mikuljan, Miro Međimorec, Stjepan Šešelj, Mile Bogović, Ljerka Mintas Hodak, Ante Beljo…
Oni tvrde da je knjiga Snježane Kordić uperena „protiv hrvatske kulture, hrvatskog kulturnog identiteta i hrvatskog jezika“ te da kao takva osporava Ustav Hrvatske. Knjiga „Jezik i nacionalizam“ pojavila se ove godine, negde u drugoj polovini jula, i odmah je izazvala žestoke reakcije u lingvističkim i delimično političkim krugovima Hrvatske. Bio je to neočekivan udarac u već smireni i opušteni pleksus hrvatske jezičke politike.
U vremenu koje karakteriše nekoliko nacionalnih svetinja, u Hrvatskoj je, možda, i moguće javno polemisati o nekim nacionalno, politički, društveno, osetljivim pitanjima i temama ali se ne sme (po život je opasno) izaći sa tezama koje dovode u pitanje tzv. „istinu o Domovinskom ratu“ i postojanje hrvatskog jezika. Oko toga nema razgovora, to su aksiomi i svaki pokušaj kretanja u suprotnom smeru dovodi „vjerolomce“ u opasnost da, u najmanju ruku, budu nacionalno i društveno izopšteni. U tom smislu, uvek spomenem Igora Mandića.
Snježana Kordić je žena koja, evidentno je, nema ovu vrstu nacionalnih obzira a ima višak hrabrosti. Da, to što je ona uradila u Hrvatskoj je dokaz velike hrabrosti.
Kordić je otvoreno i frontalno krenula u borbu protiv svojih nekadašnjih profesora, nazivajući ih nacionalistima koji falsifikuju prošlost, uz podsećanje na svoje briljantno studentsko obrazovanje. U ovom delu priče interesantan je podatak koji Snježana i danas rado iznosi; ona je svojevremeno, po svim parametrima, trebalo da bude proglašena najboljim studentom Sveučilišta u Osijeku ali je to priznanje, navodi Snežana, dobio drugi, slabiji student (srpske nacionalnosti) samo zato što je, za razliku od nje, bio član Saveza komunista.
Iznošenjem ovog podatka Snježana daje do znanja da njeni stavovi o jeziku ne dolaze otuda što je, uzmimo, kao mlada bila „na liniji“, skojevka, jugoslovenski orjentisana i slično. Žena jednostavno ne želi da ignoriše činjenicu da su srpski i tzv. „hrvatski jezik“ istovetni u preko 97 procenata. Inače, u lingvistici istim jezicima se smatraju oni čija je podudarnost 75 posto.

TAČKA I TOČKA
Početkom rata Snježana Kordić odlazi u Zagreb, gde dobija mesto asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik. Tu je doktorirala 1993. godine i ubrzo potom otišla u Nemačku.
Na samom početku svoje knjige (izdavač zagrebački Durieux) Snježana iznosi tvrdnju da je poslednjih 20 godina u Hrvatskoj čistoća jezika, ili jezički purizam, postao velika tema i da je prisutan na svakom koraku. Izašlo je, kaže ona, mnoštvo jezičkih podsetnika a na jezički purizam pozivaju autori brojnih rečnika i pravopisa, na purizmu ove vrste insistiraju lektori i učitelji, njega zahtevaju pisci jezičkih kolumni po novinama, njime se rukovode urednici raznih emisija o jeziku na radiju i televiziji.
Kordić upozorava da je jezički purizam u Hrvatskoj uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike već i u nastavne programe svih srednjih škola, i podseća na teoriju Ursa Altermata da etničko čišćenje uvek počinje na području jezika i simbola.
Tu S. Kordić postavlja paralelu sa Hitlerovom Nemačkom i odlazi korak dalje, tvrdeći da je danas u Hrvatskoj situacija na planu jezika i njegove službene i opšte upotrebe gora nego u nacističkoj Nemačkoj.
Nacistički jezički purizam trajao je do 1940. godine, kada je odlukom Hitlera a na preporuku Gebelsa ukinut. Naime, Gebels je shvatio da slepo insistiranje na „čistom nemačkom jeziku“ uz doslovno i rogobatno prevođenje tuđica, uz smišljanje novih reči, ne vodi nikuda i da izaziva podsmehe u narodu.
U Hrvatskoj do takvog mišljenja još nisu došli.
Među onima koji se već mesecima obračunavaju sa Snježanom Kordić posebno se ističe Ivo Pranjković, redovni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Sveučilišta u Zagrebu. On je, uglavnom u stručnim časopisima i listovima koji se bave pitanjima kulture, objavio nekoliko pamfleta u kojima na polju struke pokušava da ospori osnovnu tezu Snježane Kordić: Srbi, Hrvati, Muslimani i Crnogorci govore jednim jezikom.
Iznoseći ono što smatra ključnim dokazom osebujnosti hrvatskog jezika i njegove posebnosti u odnosu na srpski jezik, Pranjković pada u banalnosti tipa „njihova je tačka, naša je točka“ ili „mi imamo zarez oni imaju zapetu“. U takvoj vrsti elaboracije Pranjković- inače rođen u Kotor Varoši (Bosna)-nalazi da je i reč tisuća ono što odvaja hrvatski jezik od srpskog, našta ga Snježana podseća da u vreme zajedničke države Hrvatima niko nikada nije branio da upotrebljavaju reč tisuća, ali da su oni (Hrvati) radije koristili reč hiljada. U tom delu Kordić podseća da su i veliki stvaraoci koje Pranjković sigurno smatra velikanima hrvatske kulture (Marulić, Lucić, Divković, Kačić, Reljković, Hektorović), upotrebljavali reč hiljada a ne tisuća. Neki i pre par vekova.
Ubeđen da će poentirati spominjanjem institucija i pojedinaca koji su 1967. godine potpisali „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, Pranjković javno pita Snježanu Kordić: „Jesu li u tim ustanovama sjedili idioti“.
„Nisu tamo sjedili idioti nego velikim djelom nacionalisti i oni koji su bili izmanipulirani od strane nacionalista. Pri tom su zakazali hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili politiziranju jezika i izjednačavanju nacije sa jezikom“- odgovorila je Snježana.
Đavo će ga znati zbog čega je Hrvoje Hitrec na ovu temu, skupa sa svojom družinom iz „Hrvatskog kulturnog vijeća“, ćutao četiri meseca. Za razliku od Pranjkovića i ostalih protivnika S. Kordić, Hitrec se ne upušta u stručnu raspravu već zaštitu nacionalnih interesa traži na sudu.
Umesto našeg, srpskog, zaključka evo šta o spomenutoj tužbi kaže najpoznatiji i najčitaniji hrvatski pisac Miljenko Jergović: „U zemlji u kojoj Vladimir Šeks traži zabranu Socijaldemokratske partije, u kojoj šef generalštaba i ministar odbrane dižu hajku protiv glasila nacionalne manjine ( „Novosti“, list Srba u Hrvatskoj-op. autora), u kojoj ministar policije zabranjuje novinske kolumne o sebi a ministar obrazovanja čuva ustaškog doglavnika u lektiri… u toj zemlji Snježana Kordić i njeni istomišljenici mogu biti sretni kada ih samo tuže“.
A šta mislite kako je, u ovoj situaciji, Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj?
 
Tad nije postojalo razlika a nema ih ni danas osim što su tad mogli živjet jedni sa drugima a danas se odmah kolju.:)

Srbi i Hrvati živjeli zajedno u srednjem vijeku?! U vrlo maloj mjeri i na maloj teritoriji...
A bilo je razlika, naravno, da nije bilo razlika bili bi jedan narod...

U jeziku je, vjerovatno, razlika bila veća nego danas...
 
И овде су све Срби....али поткатоличени..
На оној теми су били Шиптаризовани...

О мајкуму,само ме занима КО ЈОШ ВЕРУЈЕ У ОВО...

U šta ko vjeruje? Da je bilo pokatoličavanja pravoslavnih Srba pod rimokatoličkim okupatorima, pa to je istorijska činjenica!

Nema šta ko da vjeruje ili ne vjeruje, toga je bilo, postoje istorijski dokazi!
 

Back
Top