Историја Бугара

Јел тврдиш да су и после 13 векова Бугари у ставри Оногури?
62B215CB-9F9D-4E98-91B7-3486481A3916.jpeg
 
De Administrando Imperio je ko zna kad napisao ili podmetnuo. U onodobnim izvorima se nigde ne pominje i niko se ne poziva na taj "kompendijum". Objavljen je tek u 17. veku a najstariji rukopis (navodno prepis) je iz 16. veka. Letopis popa Dukljanina je puno relevantniji a u njemu se pominju i bugarski pohodi čak do Zadra. Takođe se navodi da je bugarski narod bio mnogobrojan. Tu već padaju u vodu teze o malobrojnom ratničkom sloju. Historia Salonitana je takođe relevantnija.
U slučaju mnogobrojnosti preostaje i mogućnost slovenizacije ogursko-onogurskog turskog naroda Bulgara kao objašnjenje porekla slovenskog naroda Bugara.
 
Koji Bugarin? Petar Veliki?

Jel i latinica u stvari gotica?
Негирање незгодних истина је карактеристика таквих квазипатриота у иностранству који нису ни енглески добро научили.
Негирање бугарског доприноса развоју словенског писма је нешто што је дубоко укорењено у српском, а потом и у југословенском друштву.
Бугарској је требало око 80-90 година да се помири са својим највећим непријатељем с краја 19. и почетка 20. века – Енглеском. Ова хронологија је симболична али и ужасно реална јер значи да Србија у наредних 50 година неће бити део европске заједнице.
 
Негирање незгодних истина је карактеристика таквих квазипатриота у иностранству који нису ни енглески добро научили.
Негирање бугарског доприноса развоју словенског писма је нешто што је дубоко укорењено у српском, а потом и у југословенском друштву.
Бугарској је требало око 80-90 година да се помири са својим највећим непријатељем с краја 19. и почетка 20. века – Енглеском. Ова хронологија је симболична али и ужасно реална јер значи да Србија у наредних 50 година неће бити део европске заједнице.
Užasno realna? UK is not a EU member dude, a bez U.S of A nisu više nikakva sila.

Nadajte se, što duže. :lol:
 
U pravu si. Može biti i jedan i drugi ali je zvukovno isti poluglas u upotrebi i u Bugarskoj i u Pirotu i Leskovcu, a ne kako casual želi da ih predstavi kao navodno različite. Kod njega svet se deli na srpski i bugarski pa tako po njemu imamo i srpski i bugarski poluglas.
Nisam baš 100% siguran da su identični: Izgovor lužnićkog poluglasa zavisi i od toga da li je pod akcentom, fonetika zamrznuta u peridu pada jerova.
 
To samo kod tebe postoje planovi da se Srbija utopi u Veliku Bugarsku. Velika Bugarska ne ugrožava Srbe nikako jer uključuje samo krajeve gde žive Bugari. Oni su još i bili milostivi i fer susedi prema Srbiji s obzirom koliko je Srbija provocirala i gurala prst u oko. Šta ima da boli uvo Srbiju da li će Bugarska da bude u Skoplju i Kumanovu? To stanovništvo tamo je svejedno htelo Bugare, a ne Srbe.
U Kumanovu Srbi “hteli” Bugarsku pa ih VMRO zbog toga masakrirao?
 
Ne bi jer je Srbija prva otpočela neprijateljstvo sa bratskim bugarskim narodom i prodrla u njihov etnički prostor. Šta je to trebalo Bugarima u Srbiji kad je Bugarska 1912. bila bogatija zemlja sa 40% pismenih nasuprot Srbije u kojoj je manje od 10% ljudi znalo da čita i piše?
da li postoje bugarski naucnici u to vreme, na svetskom nivou, bez obzira gde su ziveli...neki izumi, kulturna dostignuca...negde do 1940-45g
Не може то бити шовинизам, нешто што је до прве 3 деценије 20. века било општеприхваћена чињеница. "Отац" македонског језика, Мисирков, написао га је далеке 1903. године. Читај "македонске" ауторе као што су Мисирков и Ђорче Петров. Многе ствари ће постати јасне,

Bugarska filologija viđena očima savremene lingvistike: ozbiljni lingvista primetio luksuznu opremu knjige, ali i to da se grupisanje vrši strogo po kriterijumu teritorijalnih ambicija - ono što bugarska filologija naziva “u-govori” spada u štokavski i nije jasno pp kom kriterijumu je linija povučena baš tu - nekakav “drugi fenomen” kvari koncepciju dokazivanja “jedinstva”. Seciranje Magnum Opusa Stefana Mladenova, takođe i za kolegu @Boris T , da se više ne bruka iznošenjem konstrukcije (tj poželjne laži) o k’ kao o “refleksu št”…


Тако би, на пример, карта 4 (62) требало да даје рефлексе заједничкословенског почетног *ву[зу]-, али сви типови /в/ плус различити заокружени самогласници добијају једну боју, а /в/ плус различити незаокружени самогласници другу боју, док развој на /у/, типичан за српски и који се такође налази у северној Македонији и западној Бугарској, уопште није прецизиран, већ му је дата боја означена као друго јавление 'другачији феномен', очигледно пошто је појава тог рефлекса у супротношћу са демонстрирањем 'јединства'.



Bŭlgarski dialekten atlas. Obobštavašt tom: Fonetika, akcentologija, leksika. Ed. by Ivan Kočev. Sofia: Institut za bŭlgarski ezik, Bŭlgarska Akademija na Naukite, 2001. Pp. 538. ISBN 9549034410. 120 levs.
In a throwback to the beginning of the last century, the Bulgarian Academy of Sciences has published a ‘generalizing’ dialect atlas defining Bulgarian by using the map in Stefan Mladenov’s Geschichte der bulgarische Sprache (Berlin: de Gruyter, 1929), which includes all of Macedonian as well as Serbian south of the Timok and east of a line running north from the southeast corner of Kosovo. Mladenov used six sets of historical phonological criteria and four morphosyntactic criteria, none of which consistently [End Page 626] defined his boundaries, while the compilers of the Bŭlgarski dialekten Atlas (BDA) use ten ‘typological characteristics’ of Bulgarian’s ‘historical boundaries’.
Two of these features are based on historical phonology— elimination of Common Slavic pitch and length distinctions—and the other eight are morphosyntactic Balkanisms, that is, features that developed in Balkan South Slavic during the late medieval and early modern periods, but the BDA’s boundaries do not correspond exactly to these phenomena. Most of them are also to be found in the Serbian dialects of southern Kosovo, and some are absent from all or part of eastern Serbia or extend beyond it.

Десет „типолошких карактеристика” бугарских „историјских граница”.
Две од ових особина су засноване на историјској фонологији — елиминација општесловенске разлике у висини и дужиниа осталих осам су морфосинтаксички балканизми, односно карактеристике које су се развиле у балканском јужнословенском током касног средњег века и раног модерног периода, али границе БДА не одговарају тачно овим појавама.

Већина их се такође налази у српским говорима јужног Косова, а неки су одсутни у целој или делу источне Србије или се простиру ван ње.



The BDA gives full bibliographic data for Bulgarian sources, but, with the exception of a single atlas cited by title but without compilers (21), it gives no details for the Serbian and Macedonian works by Pavle Ivić(Serbian), Božidar Vidoeski (Macedonian), or other modern scholars, instead writing only ‘printed sources’ and naming a few authors from the turn of the last century. Each map gives a total of 47 points, and a clear plastic insert adds 72 points for a total of 119 in Bulgaria (63), Greece (21), Macedonia (16), Serbia (5), Albania (1), Turkey (12), and Romania (1).
After the table of contents (5–16) and an introductory section (17–55), which is unclear on the difference between phonetics and phonology (23–24), the BDA is divided into three sections: ‘Phonetics’ (172 maps, 57–281), ‘Accent’ (88 maps, 283–392), and ‘Lexicon’ (108 maps, 393–533). Each section concludes with commentary and an index of words and forms, and the end gives details on compilers (536–38). Except for a brief résumé in English, German, and Russian (534–35) describing the atlas as ‘a fundamental project of national relevance’ for providing ‘authentic evidence of the unity of the Bulgarian language continuum’, the atlas is entirely in Bulgarian and can thus be used only by Slavists.

The maps themselves, however, are lacking in the kind of detail that a dialectologist would require, and many contain unclear or faulty formulations. Thus, for example, Map 4 (62) is supposed to give reflexes of Common Slavic initial *vŭ[zŭ]-, but all types of /v/ plus various rounded vowels are given one color, and /v/ plus various unrounded vowels a second color, while the development to /u/, typical of Serbian and also found in northern Macedonia and western Bulgaria, is not specified at all but given a color labeled drugo javlenie‘different phenomenon’, apparently since giving the reflex is contrary to the project of demonstrating ‘unity’. This drive for unity also causes the authors to label southwesternmost Macedonian vocalic systems ‘eastern’ (24) because they have some peripheral archaisms and isolated developments. Map 157 (215) is not only lacking in detail but it also inaccurately formulates palatal as a reflex of št. From the presentation of the accentological maps it is impossible to determine general accentological patterns, and no distinction is made among regions with fixed stress, restricted stress, and free stress. The lexical items are interesting, but the motivations for their choice and order of presentation are not given. These are just samples of the problems with this work.

The BDA is beautifully produced on glossy paper in bright colors, but in both content and intent it leaves much to be desired.
 
U Kumanovu Srbi “hteli” Bugarsku pa ih VMRO zbog toga masakrirao?
U Kumanovu ima 6,67% Srba, svejedno nedovoljna manjina da bi je neko pitao u kojoj će državi živeti. Albanaca je 26% pa se svejedno ni oni ne pitaju mnogo. Ako je Srbija mislila da sa 6% Srba može da kontroliše jedan grad onda je to baš bio promašaj srpske spoljne politike.
 
Protobugari su pored par reči koje se čuvaju do danas (beleg, šara, ubav, obič) doneli i elemente narodne nošnje. Ovde vidimo mišarske Tatare u Rusiji početkom 20. veka:
Pogledajte prilog 1458280
A zatim ovde vidimo narodnu nošnju i kapu koja se nosila širom Bugarske, Makedonije i jugoistočne Srbije:
Pogledajte prilog 1458282
Protobugari su pored par reči koje se čuvaju do danas (beleg, šara, ubav, obič) doneli i elemente narodne nošnje. Ovde vidimo mišarske Tatare u Rusiji početkom 20. veka:
a) obič - protoslovenski koren, od zajedničke slovenske reči za običaj, u etimološkoj vezi sa glagolom učiti; ali i navika:


From *obyčati (“to get fond of, to get used to”) +‎ *-ějь.

*obyčajь m[1]

  1. custom, tradition
  2. habit, routine synonyms ▲Synonyms: *navykъ, *obixodъ

Declensionedit

show ▼Declension of *obyčajь (soft o-stem)

Derived terms​

Related terms​




Kad lupaš sam ipak ne lupaš ovoliko:

Inherited from Proto-Slavic *bělěgъ, from a Turkic language - nije izvesno da li je iz ogursko-onogurskog, šaz turskog ili jezika Utrigura (pojava reči u hrvatskom sugerira Avarski Kaganat kao mesto gde je ušla u slovenski);



Svaka od ovih reči dolasi iz protoslovenskog, ovo je garant sa nekog sajta gde zabrinuti Bugari dokazuju da Srbi u stvari pojma nemaju da su “Bugari”, dabome:
U Kumanovu ima 6,67% Srba, svejedno nedovoljna manjina da bi je neko pitao u kojoj će državi živeti. Albanaca je 26% pa se svejedno ni oni ne pitaju mnogo. Ako je Srbija mislila da sa 6% Srba može da kontroliše jedan grad onda je to baš bio promašaj srpske spoljne politike.
Ili je to možda postignuto metodama etničkog inženjeringa i pritiscima na “Srbomane”? Kumanovski se u Makedoniji percipira kao srpski - najjužniji štokavski govor.
 
Bugari u “svoj” “pokret otpora” ubrajaju Srbe partizane iz tada anektirane jugoistočne Srbije.
To nije tačno. BKP nije delovala na toj teritoriji jer SSSR nije priznavao granice iz 1941.
Inače, Dimitorvljev ogranak KP Bugarske je pružao otpor pod zaštitom formacija KPJ, najviše iz reona Crne Trave i Vlasotinca.
Lupio si i ostao živ. Evo ti spomenik partizanima koji su delovali u oblasti grada Loveč.
Pametnik_staro_selo.JPG

U međunarodno priznatim granicama postojali su:

 
U Kumanovu ima 6,67% Srba, svejedno nedovoljna manjina da bi je neko pitao u kojoj će državi živeti. Albanaca je 26% pa se svejedno ni oni ne pitaju mnogo. Ako je Srbija mislila da sa 6% Srba može da kontroliše jedan grad onda je to baš bio promašaj srpske spoljne politike.
To u tvojoj glavi.
Dabome, “u mojoj glavi”. Kako to da Milko i Boško Đurovski, deca roditelja Srba, oca Petrovića i majke Stojanović nisu smeli da nose ni očevo niti majčino prezime niti da budu Srbi iako su im oboje roditelja iz Srbije? Šta je to nego prisilno rasrbljavanje?


Milko Đurovski je iz srpske porodice iz Stare Srbije (današnja Severna Makedonija). Njegovo prezime s očeve strane je bilo Stojanović, a s majčine Petrović. Međutim, pod komunističkom diktaturom Josipa Brozau FNRJ odmah posle Drugoga svetskog rata, oni su morali da promene prezime. Ono je dobijeno po najstarijem živom članu porodice Đuru Stojanoviću (Milkovom pradedi).[1][2]

Brat mu je fudbaler Boško Đurovski. Sinovi iz prvog braka su mu muzičar Marko Đurovski i fudbaler Mario Đurovski. [3]
9C6E3F33-71FD-4973-A442-0D8534FA3051.jpeg


Nekadašnji fudbaler i trener crveno-belih pričao je kako se njegova porodica svojevremeno prezivala Stojanović.

– Naše izvorno prezime po ocu bilo je Stojanović, a po majci Petrović. To prezime Stojanović nosio je moj deda Nikola. Kad su moji otišli u Makedoniju, onda su se dešavale neke stvari… Kako to da ti objasnim… Takvo je neko vreme bilo… Tito i njegovi saradnici vršili su pritisak na narod da se uzima prezime po nekom pretku i da se dodaje -ski na kraj, umesto -ić. Moj pradeda bio je Đura i onda su po njemu moji prihvatili prezime Đurovski – rekao je Đurovski za „Kurir“.

Legenda Crvene zvezde je potom nastavila sa elaboracijom.

Tata je rođen u Beogradu, ali je početkom Drugog svetskog rata prešao u današnju Makedoniju. Samo je stric ostao u Beogradu. Moj deda Nikola bio je heroj iz Prvog svetskog rata, rođen je 1892. Čovek koji je prešao golgotu sa srpskom vojskom. Nažalost, ja kao dete nisam mnogo zapitkivao o tome, a u to vreme se o Prvom svetskom ratu više ćutalo nego pričalo. Žao mi je što ne znam više pojedinosti o tome. Zanimljivo za njega je da nije voleo fudbal! Eto, to znam. Gajio je vinograd, imao neki svoj svet… Kad sam mu rekao da idem za Beograd da igram fudbal, on mi je kazao ‘Šta će ti to?! Bolje da ti kupim harmoniku, pa ti na Kalemegdanu sviraj i uzimaj pare!’ Njemu je to ostalo pre rata, jer se tako dobro živelo u predratnom Beogradu – dodao je Đurovski.

Boško Đurovski je devet godina vodio tim sa „Marakane“, dok je u tri navrata sjedio na klupi voljenog tima.

https://www.frontal.ba/novost/107202

https://sr.m.wikipedia.org/sr-el/Милко_Ђуровски
 
To nije tačno. BKP nije delovala na toj teritoriji jer SSSR nije priznavao granice iz 1941.

Lupio si i ostao živ. Evo ti spomenik partizanima koji su delovali u oblasti grada Loveč. Pogledajte prilog 1522615
U međunarodno priznatim granicama postojali su:

Laži i konstrukcije: pod “ustankom” se podrazumevaju “događaji” od 1. septembra 1944., na par dana pre bi ugarske promene strana.

Jedino mesto u Bugarskoj gde je stvarno bilo oružanog otpora Borisu III i Filovu pre nego što je postalo jasno da Hitler gubi rat je bio Trn, naseljen srpskim stanovništvom koje se posle ustanka u “anektiranim” krajevima Srbije i samo našlo pod lupom režima kao “loši i sumnjivi Bugari” i “Srbomani” i bilo izloženo policijskom teroru kao i Srbi u Lužnici.


68AA89BB-A99D-4DF9-BC0D-48095732ECBC.jpeg
7E7FECD6-8EDB-4DBC-96CD-D03932C5B320.jpeg



Spomenik partizanima u Trnu, inače istaknutiji trnski partizani su život završili u egzilu u Jugoslaviji, za “Srbomane” i bugarske Jigoslovene nije bilo oproštaja.



Za bugarske komuniste je koncentrisanje trupa Crvene armije uz rumunsko-bugarsku granicu značilo da se aktiviraju. CK BRP(k) pozvao je 26. avgusta članstvo da počnu s dizanjem ustanka, a 1. septembra i na štrajk i političke demonstracije, međutim do 6. septembra niko se nije odazvao.
 
Laži i konstrukcije: pod “ustankom” se podrazumevaju “događaji” od 1. septembra 1944., na par dana pre bi ugarske promene strana.
Ti znaš bolje od svih istoričara koji su o tome pisali?
Jedino mesto u Bugarskoj gde je stvarno bilo oružanog otpora Borisu III i Filovu pre nego što je postalo jasno da Hitler gubi rat je bio Trn, naseljen srpskim stanovništvom
Ovo je neka naučna fantastika iz edicije Trećeg oka?
 
Генетика то већ не потврђује(?)
Potpuno je nebitno šta genetika kaže ili ne kaže, evo ovde i par njoh štokavaca koji su daleko ogorčeniji bugarski nacionalisti nego recimo Han Aco koji govori jezikom koji je stvarno šopski - naziv Šop inače u Bugarskoj koriste da podvuku da su im oni koji žive uz srpsku granicu sumnjivi kao pro-srpski orijentisani. Ima i pisanih svedočanstava etničkih Bugara iz Dimitrovgrada koje su za vreme okupacije zbog služenja u jugoslovenskoj vojsci slali na prinudni rad u Bugarsku - u početku u opštoj euforiji zbog nemačkih uspeha su radi “vraćanja bugarskoj naciji” bi bili odvođeni na neko prometno mesto u centralnoj Bivarskoj i prisiljavani na veoma težak besmislen rad a prolaznici su im kao “Srbomanima” i “lošim Buarima” uz ostalo dobacivali i “Šop” kao pogrdu.
 
Nisam baš 100% siguran da su identični: Izgovor lužnićkog poluglasa zavisi i od toga da li je pod akcentom, fonetika zamrznuta u peridu pada jerova.
Ovo ti je novi biser u dugoj istoriji lupetanja. Ako bi izgovor nekog glasa zavisio od akcenta to bi onda bila nova fonema. Glasovna vrednost se ne menja akcentom. Da ti pojasnim jer ti je komplikovano, ti tvrdiš da u lužničkom postoje najmanje dva poluglasa.
 

Back
Top