Mitternachtsträumer
Veoma poznat
- Poruka
- 12.064
E ovako, mislim da bi se trebale sumirati neke stvari povodom ovog procesa koji sve više prestaje da biva proces, a sve više postaje jedan dnevno-politički kliše.
Smatram da je trenutna popularnost evrointegracija (Srbija je godinama lider u regionu po procentu stanovništva koji odobrava ovaj proces) zasnovana na nekim zabludama koje politički mejnstrim svesno koristi, a koje će se vratiti kao bumerang nedugo nakon eventualnog prijema Srbije u EU kada se shvati da EU nije cilj, već sredstvo.
Ono što me je direktno navelo da pokrenem ovu temu koja mi se dugo mota po glavi je mišljenje jednog "stručnjaka" Aleksandra Fatića da je ovo poslednji trenutak da zemlje regiona ostanu na dnevnom redu za proširenje.
Ovakav sudbonosni ton je upravo ono što meni smeta kod procesa evrointegracija kod nas. Isto kao da će svet da se završi za 10 godina i da će oni van EU da gore u paklu za sva vremena. Kakvi poslednji vozovi, kakve poslednje šanse?? Kraj istorije nije iza ćoška uprkos predviđanjima Frencisa Fukojame.
Shvatam političku svrhu takvih požurivanja - proces evrointegracija zavisi u velikoj meri od raspoloženja građana, a ta pojava je izuzetno delikatna i mora se često zalivati da bi opstala. Međutim, kao što rekoh, ovakve metode su kratkovidne i kao takve kontraproduktivne na duže staze.
Najkontraproduktivniji rezultat takvog prstupa su reforme i način na koji se one sprovode. Reforme same po sebi su neophodne i korisne, ali kod nas je, usled osećaja žurbe, akcenat stavljen na kvantitet umesto kvaliteta. Zakonodavstvo u Srbiji je postalo uglavnom prepisivački zanat, sa nedovoljnim osvrtom na praksu i potrebe unutar same zemlje. Kao prmer nam se predstavlja slovenački parlament koji je po danu uspevao da usvoji na desetine zakona na njihovom putu ka EU. Primer za šta? Za parlament koji radi za zemlju ili za EU?
Srbija i narod u Srbiji moraju da shvate jednu stvar: EU je zatvorena na neko vreme. Primeri Rumunije i Bugarske su naučili EU šta znače reforme bez pravog kostura i kakve probleme može proizvesti prijem članica iz političkih, a ne iz pravih materijalnih razloga.
Dalje, kriza je pokazala da i oformljene članice EU kubure sa mnogim problemnima, koje treba rešavati. To zahteva i velike reforme unutar EU i postavljanje nekih novih temelja ukoliko države žele da EU preživi. U tom procesu nema mesta za nove članice.
Kao rezultat toga politika u Srbiji treba da pokaže zrelost koju tvrdi da poseduje. Da stane, razmisli i kaže i sebi i svom narodu neke istine. Vreme je da politika u Srbiji stvarno postane pragmatična. Vreme je da se EU stavi na čekanje na isti način na koji su oni stavili nas i da se reforme sprovode radi boljeg funkcionisanja zemlje, a ne da bi se neko drugi impresionirao. Drugim rečima, smatram da ne treba da tražimo prečice ka EU, već da idemo glavnim putem koji jeste duži, ali je i stabilniji.
Zaključiću: EU ima alternativu. Za sve na svetu postoji alternativa. Osnovna dilema je da li je alternativa smislena i održiva. Ja još uvek čvrsto smatram da alternative Evropskoj Uniji u ovom trenutku nisu ni smislene ni održive. Međutm, jurcanje u EU je još besmislenije.
Treba staviti prst na čelo i otrezniti se - reći narodu EU više nije iza ćoška, ali je još uvek u pravcu u kojem se krećemo. Stićićemo tamo vremenom. EU će nam pomagati da tamo stignemo, ali ne trebamo ni mi od njih previše da tražimo, niti oni treba da traže previše od nas.
Samo na ovakav način možemo održati evropsku opredeljenost Srbije na duže staze i održati evropski identitet koji bez sumnje posedujemo.
Smatram da je trenutna popularnost evrointegracija (Srbija je godinama lider u regionu po procentu stanovništva koji odobrava ovaj proces) zasnovana na nekim zabludama koje politički mejnstrim svesno koristi, a koje će se vratiti kao bumerang nedugo nakon eventualnog prijema Srbije u EU kada se shvati da EU nije cilj, već sredstvo.
Ono što me je direktno navelo da pokrenem ovu temu koja mi se dugo mota po glavi je mišljenje jednog "stručnjaka" Aleksandra Fatića da je ovo poslednji trenutak da zemlje regiona ostanu na dnevnom redu za proširenje.
Ово је последња шанса земаља региона да још остану на дневном реду за проширење. Његов успех, међутим, не гарантује да ће и доћи до проширења. На њему ће се ломити да ли ће преостале земље из Процеса стабилизације и придруживања бити примљене у ЕУ или неће. Аргумент који су неке земље почеле у Бриселу да користе против даљег проширења ЕУ – да нема адекватне регионалне сарадње биће главна мета Тадића и Јосиповића у Сарајеву”, каже Фатић.
http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Poslednji-voz-za-zapadni-Balkan.sr.html
http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Poslednji-voz-za-zapadni-Balkan.sr.html
Shvatam političku svrhu takvih požurivanja - proces evrointegracija zavisi u velikoj meri od raspoloženja građana, a ta pojava je izuzetno delikatna i mora se često zalivati da bi opstala. Međutim, kao što rekoh, ovakve metode su kratkovidne i kao takve kontraproduktivne na duže staze.
Najkontraproduktivniji rezultat takvog prstupa su reforme i način na koji se one sprovode. Reforme same po sebi su neophodne i korisne, ali kod nas je, usled osećaja žurbe, akcenat stavljen na kvantitet umesto kvaliteta. Zakonodavstvo u Srbiji je postalo uglavnom prepisivački zanat, sa nedovoljnim osvrtom na praksu i potrebe unutar same zemlje. Kao prmer nam se predstavlja slovenački parlament koji je po danu uspevao da usvoji na desetine zakona na njihovom putu ka EU. Primer za šta? Za parlament koji radi za zemlju ili za EU?
Srbija i narod u Srbiji moraju da shvate jednu stvar: EU je zatvorena na neko vreme. Primeri Rumunije i Bugarske su naučili EU šta znače reforme bez pravog kostura i kakve probleme može proizvesti prijem članica iz političkih, a ne iz pravih materijalnih razloga.
Dalje, kriza je pokazala da i oformljene članice EU kubure sa mnogim problemnima, koje treba rešavati. To zahteva i velike reforme unutar EU i postavljanje nekih novih temelja ukoliko države žele da EU preživi. U tom procesu nema mesta za nove članice.
Kao rezultat toga politika u Srbiji treba da pokaže zrelost koju tvrdi da poseduje. Da stane, razmisli i kaže i sebi i svom narodu neke istine. Vreme je da politika u Srbiji stvarno postane pragmatična. Vreme je da se EU stavi na čekanje na isti način na koji su oni stavili nas i da se reforme sprovode radi boljeg funkcionisanja zemlje, a ne da bi se neko drugi impresionirao. Drugim rečima, smatram da ne treba da tražimo prečice ka EU, već da idemo glavnim putem koji jeste duži, ali je i stabilniji.
Zaključiću: EU ima alternativu. Za sve na svetu postoji alternativa. Osnovna dilema je da li je alternativa smislena i održiva. Ja još uvek čvrsto smatram da alternative Evropskoj Uniji u ovom trenutku nisu ni smislene ni održive. Međutm, jurcanje u EU je još besmislenije.
Treba staviti prst na čelo i otrezniti se - reći narodu EU više nije iza ćoška, ali je još uvek u pravcu u kojem se krećemo. Stićićemo tamo vremenom. EU će nam pomagati da tamo stignemo, ali ne trebamo ni mi od njih previše da tražimo, niti oni treba da traže previše od nas.
Samo na ovakav način možemo održati evropsku opredeljenost Srbije na duže staze i održati evropski identitet koji bez sumnje posedujemo.