E, ovaj je od sinoć. Vreme za spavanje i malena uzima svoju flašicu, spremnu na stolu i otrčava u krevet. Ja i tata za njom, a ona stoji kraj kreveta i neće da legne. Lezi, maco, da spavaš ,ne i ne. Viče - tata, j.ebe, mama, j.ebe!!!
Muž i ja zanemeli, nikada tako ružnu reč od nas nije mogla da čuje, šta je sad to???
A ona pipa rukom jorgan i viče - to vućeeee, mama, j.ebe! Mi tek sad zbunjeni
Tek pade mom mužu na pamet - hoćeš ćebe?
A ona, sva srećna - da, j.ebe, to vuće, ojgan ( jorgan ) neeee, oće j.ebe!
I pokrismo je ćebetom, zaspala je za minut i po. Kako neki put ume da me ostavi bez teksta, da me šokira. Ona zna šta hoće i šta traži, samo što ja taj pačji jezik slabo nešto razumem, iako se svojski trudim. Sreća što ovako nešto nije odvalila na javnom mestu, pred mnoštvom ljudi, zaglavili bi tata i ja u soc. rad, garant!