Neki općeprihvaćeni stav o Jugoslavijama među razumnijim Hrvatima bi bio onaj Bilandžića:
Bivša Jugoslavija je u času raspada 1991. imala 23.472.000stanovnika. Bila je sastavljena od šest republika,ustavno definiranih kao države. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike.Kao multinacionalnu državu činilo ju je šest nacija:Crnogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000- 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani(2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%),Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost,Albanci (2.150.000 8%) su bili brojniji od triju južnoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenacai Makedonaca. Slijede Mađari koji su s 426.000činili 2%.
Goleme razlike u brojnosti, najveća nacija bila je 14 puta veća od najmanje, bitno su utjecale na politički život zemlje.
Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:
Područje Br. stanovnika
BiH 4.366.000
CrnaGora 616.000
Hrvatska 4.760.000
Makedonija 2.034.000
Slovenija 1.974.000
Srbijauži dio 5.754.000
Kosovo(u Srbiji) 1.955.000
Vojvodina(u Srbiji) 2.013.000
Na području Jugoslavije govorila su se četiri službena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci(45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Mađari, Slovaci,Česi, Talijani su katolici (30,8%), a Bošnjaci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).
Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kulturai religija. Uz to, iz prošlosti su naslijeđeni elementi iz četiri različita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskogi islamskog, koji su ostavili pečate u društvenom životu južnoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su veće nego između najrazvijenijei najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veći od onoga na Kosovu.
U Europi, a možda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slučaj s Jugoslavijom.Može se reći da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije1918. njezini narodi milenij i pol živjeli odvojeno.
Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguće drustvene sustave 20. stoljeća, što je jedinstven slučaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina živjela u sustavu kraljevom voljom ograničene parlamentarne demokracije (1921-1929), zatim šest godina u sustavu vojno-monarhističke diktature s elementima fašizma(1929-1935), a nakon toga šest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskomratu (1941-1945) doživjela je, osim oslobodilačkog,i surov međunacionalni građanski rat u kojemuje poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u međusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora.Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991)Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinistički sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina(1965-1991) od izrazito centralističke postala konfederalna zajednica s razvijenijim tržišnim mehanizmom od bilo koje socijalističke zemlje Europe.
Dakle,Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam- oba i u "mekšem" i u "tvrđem" obliku - ali i fašizam, okupaciju i građanski rat 1941-1945.
U stvaranju, održavanju, životu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, možda i više nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu -Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podržale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to priključenjem južnoslavenskih naroda poražene Austro-Ugarske,tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske,Slovenije, BiH i Vojvodine, imajući na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove države snažnu barijeru protiv mogućeg obnavljanja novoga njemačkog imperijalizma (Drang nach Osten) i uključiti ju u cordon sanitaire protiv širenja boljševizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala važan element europskoga versailleskoga poretka između dva svjetska rata.
Jugoslaviju,instrumentaliziranu od strane Antante između dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemačkai Musolinijeva Italija - razbile su 1941. što na drugi, tragičan način potvrđuje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.
Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija,SAD i SSSR - podržale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje kojeje Hitler bio razbio.
Po svršetku II. svjetskog rata Titova je komunistička Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjerniji,najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a.Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske države ali je na specifičan način bila uključena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog režima. Budući da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varšavskogugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.
Suština međunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodišnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih država. U tom se pogledu južnoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih država u Europi i svijetu.Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su većinom željele stvoriti velike nacionalne države, a koje su obuhvaćale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija područja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" države. Presudna je bila povijesna činjenica da su južnoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918.i u nju ušle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih država. I tada je nastala konfliktna situacija.Pobjednička Srbija doživjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku,a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog višestoljetne opasnosti od njemačkoga,talijanskog i mađarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku državu. Makedonce nitko nije ništa pitao - njih su podijelili Srbi,Bugari i Grci. Albance i muslimane također nitko ništa nije pitao. Srbija je 1918. anektirala CrnuGoru.
Budući,dakle, da su sve nacije bile formirane već prije,u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnosti time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu,tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.
