Gotovo sve izrečene konstatacije su tačne, ali im nedostaje još jedna, koja će ih, naizgled suprotstavljne, pomiriti. Nije pitanje koji je oblik običniji u ovom ili onom dijalektu, već se pitanje odnosi na normu, tj. standardni jezik.
1) Ako je u pitanju
izricanje buduće radnje, buduće vreme, koje se zove još i
futur prvi, gradi se od prezenta pomoćnog glagola hteti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i infinitiva glavnog glagola.
Primer: Ja ću to kupiti.
2) Ako je u pitanju
izricanje namere, onda se ona može izreći oblikom koji sadrži prezent glagola hteti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) + da + prezent glavnog glagola.
Primer: Ja ću to da kupim.
3) Izricanje želje ili optativ (ovde najčešće ne ide infinitiv): naglašeni obik prezenta pomoćnog glagola hteti + da + prezent gl. glagola.
Primer: Hoću to da kupim.( = Želim to da kupim.)
I na kraju,
sta je pravilno.. ja cu da dodjem ..ili ja cu doci...
nisam znao da cu da odem.. nisam znao da cu otici
oboje je pravilno. Ali nema potpuno isto značenje. Pitanje zadire u domen stilistike, pa, ako imamo dobar jezički stil,
kada koristimo infinitiv govorimo o potpuno izvesnoj radnji, dok za radnje koje su manje izvesne (namera, želja) koristimo da+prezent. To je dobar stil, odnosno, kako vole da kažu - u duhu je jezika.
Ovde vidimo tu finu gradaciju od želje, preko namere do izvesnog budućeg događaja koje su se u zagrebačkoj varijanti srpskog jezika odrekli zarad forsiranja razlika i time osiromašili izraz.