poofnica
Zainteresovan član
- Poruka
- 121
Potencijalna situacija:
Trenutno prva stvar na listi zelja vam je da se pozdravite sa suvenirima koji vam ostaju od zimskog lencarenja i gozbi, a „zgodno“ su se smestili na vasim bokovima, nogama, stomacicu... I ta (zamarajuca) misija vam poprilicno dobro ide. Sve dok vam jedne veceri ne ponestane volje i pocnete ceznjivo da gledate u sadrzaj fizidera prepunog (no-no) djakonija. I zelite da date sebi oduska po bilo koju cenu. Iako znate da cete ujutru gorko zazaliti zbog toga... A onaj racionalan glasic u glavi vam govori: „Nemoj to da radis... Znas koliko ces se lose osecati kasnije, kada shvatis da si poklekla...“
Primera u kojima se sukobljavaju (naizgled nekontrolisana) zelja i taj glasic koji pokusava da vas urazumi ima na pretek (za pocetak sam uzela ovaj, jer mi je najblizi ):
„Pozvacu ga, pa kud puklo da puklo!“ (glasic na to odgovara: „Nemoj, tjure jedno, znas da je kreten!“);
„Ne mogu da izdrzim, reci cu im sada sta zaista mislim!“ (glasic: „Nemoj, samo ces izazvati svadju...“);
Itd...
Dakle... Kada se u vama javi strasna zelja da uradite/kazete nesto sto znate da nije pametno resenje na duze staze i zbog cega biste mogle da zazalite, da li uspevate da povucete kocnicu na vreme? Ili dopustate sebi da se izletite, pa posle smisljate kako da neutralisete nanetu „stetu“?
Pitam, jer mi se cini da mi je u poslednje vreme veoma tesko da se zadrzim u okviru granica koje sam sama sebi postavila. I to je krajnje iritirajuce...
Imate li neki predlog, kako zadrzati celicnu volju i karakter u tim trenucima?
Postoji li nesto sto vam pomaze da se drzite zacrtanog i ne upropastite sve u afektu?
Citam vas sutra...
Trenutno prva stvar na listi zelja vam je da se pozdravite sa suvenirima koji vam ostaju od zimskog lencarenja i gozbi, a „zgodno“ su se smestili na vasim bokovima, nogama, stomacicu... I ta (zamarajuca) misija vam poprilicno dobro ide. Sve dok vam jedne veceri ne ponestane volje i pocnete ceznjivo da gledate u sadrzaj fizidera prepunog (no-no) djakonija. I zelite da date sebi oduska po bilo koju cenu. Iako znate da cete ujutru gorko zazaliti zbog toga... A onaj racionalan glasic u glavi vam govori: „Nemoj to da radis... Znas koliko ces se lose osecati kasnije, kada shvatis da si poklekla...“
Primera u kojima se sukobljavaju (naizgled nekontrolisana) zelja i taj glasic koji pokusava da vas urazumi ima na pretek (za pocetak sam uzela ovaj, jer mi je najblizi ):
„Pozvacu ga, pa kud puklo da puklo!“ (glasic na to odgovara: „Nemoj, tjure jedno, znas da je kreten!“);
„Ne mogu da izdrzim, reci cu im sada sta zaista mislim!“ (glasic: „Nemoj, samo ces izazvati svadju...“);
Itd...
Dakle... Kada se u vama javi strasna zelja da uradite/kazete nesto sto znate da nije pametno resenje na duze staze i zbog cega biste mogle da zazalite, da li uspevate da povucete kocnicu na vreme? Ili dopustate sebi da se izletite, pa posle smisljate kako da neutralisete nanetu „stetu“?
Pitam, jer mi se cini da mi je u poslednje vreme veoma tesko da se zadrzim u okviru granica koje sam sama sebi postavila. I to je krajnje iritirajuce...
Imate li neki predlog, kako zadrzati celicnu volju i karakter u tim trenucima?
Postoji li nesto sto vam pomaze da se drzite zacrtanog i ne upropastite sve u afektu?
Citam vas sutra...