Zoom in: Melancholia

Za onoga koji film posmatra površno, njemu će se i činiti kao jednostavan.
Za onog koji film posmatra na drugi način, shvatiće da je ovo intimna priča o odnosu dve sestre, svake nemoćne na svoj način.
Kirsten i Šarlot su ta stanja fantastično prikazale, toliko uverljivo, da verujem da svako od nas može makar na trenutak da se prepozna u jednom od ta dva lika.

Zapravo, mislim da je to ono najstrašnije i najpotresnije što pogađa gledaoca, pored saznanja o skoroj apokalipsi sveta, to osećanje potpune nemoći pred prirodom, zatim i pred samim sobom.

Kraj filma sam dočekala ''s knedlom u grlu'', i to bi bilo najblaže moguće rečeno.

Treba da sačekam da mi se utisci još malo slegnu, s obzirom da sam film odgledala pre (bukvalno) 15 minuta.
kakva kvazi-intelektualna struktura.. hvala ti, vratila si me u period ''sta je pisac hteo da kaze''..
oj mene, volim forume zbog dubokoumnih dozivljaja plitkoumnih ljudi :)
osjetih se prozvanim zbog ovoga o jednosttavnosti
 
posto si ti izgleda veliki poznavalac pomenutog reditelja i pomenutog filma imam par pitanja :D. posto si vec pisala da su scene koje su jako cudne ustvari simbolizuju nesto ima neke scene koje bi vole da mi obrazlozis :). 1.scena je kad lezi gola i gleda u melaholiju. druga scena je kad konj nece da predje most. ako mozes da mi objasnis bicu ti zahvalan.

Читам по реду тему о филму о коме имам свеже утиске, ал' да се одмах укључим преко реда.
Мени то место које узнемирава коње делује као један од оних детаља који чине дело (филм или књигу) великим. Нема неке посебне логике. Планета Меланхолија ће уништити целу Земљу, можда једини живот у свемиру (што је речено у филму), дакле што би један шумски пропланак са мостићем био посебно битан. Уз то и механика (возило за голф?) ту отказује. Код механике је занимљиво да би свеопшти нестанак струје онемогућио покретање мотора (акумулатор, бобина, електрична варница... но у то се много не разумем) а не да већ једном покренути мотор откаже (осим ако је електричан)... но да не идем у детаље - филм Меланхолија има артистичне, а не научне амбиције као Армагедон који је чак награђиван а неописиво је њесра...
Коњ иначе има велику симболику код Тарковског.
 
Nakon tvojih prikaza, film mi se ne čini toliko besmislenim. Svakako, to nije uticalo na to da ga zavolim, ali pružiću mu još koju priliku u budućnosti. z:)

Iskreno, ni sam ne mogu da objasnim zašto žena u svojoj ludosti izdržava do kraja dok se muškarac preseče čim uvidi da nadolazi opasnost. U ovom filmu, muškarci su stalno u nekom begu. Ili se ubiju ili odbijeni pobegnu ili iznenada nestanu poput onog batlera, a gde god se uputili uvek prođu poput žene koja je mislila da je najbolje dočekati smak sveta ispijajući vino na terasi.

Зато што су жене јачи пол, или што ми рече комшиница (коју иначе не сматрам много паметном) "ај се ти породи!"... Мада мислим да је ту изјаву само чула од неког.
Мени је занимљиво што та "мушкарчина", љигавац и скоројевић (занимљиво, ово са 19. рупом за голф ми је промакло) представља један крај нормалности (кренух да ставим наводнике, али не треба - да такви људи су просечни, ерго нормални): човек више класе, ситуиран, који верује у ауторитете оличене у науци; како ипак није глуп, а и занима се за разне ствари, он посматра појаве - види да ствари не теку по плану, чак ни са могућношћу измене коју је предвидео и прво што ради - убија се (колико сам схватио цијанидом који је купила његова жена).
Његова жена Клер је други крај нормалности-просечности, свакако онај који би нам био ближи, људскији... Она сумња у ауторитете на неком површном нивоу (оличеном у интернету, а знамо шта све на истом можемо наћи) и хвата је права паника пред којом жели заштити своје дете - мада сасвим нерационално, то је разумљиво. Могло би се још штошта рећи о њој, ако није већ речено, ја сад немам много времена да се удубљујем.
Нормално је онда да се у таквој ситуацији најрационалније понаша неко ко је мање нормалан-просечан од њих. Мени је то сасвим логично, и без онога што је Триру рекао терапеут. И не само у таквим ситуацијама. Да ли знате да се ментални болесници, а било је истраживање о томе, најрационалније понашају на тржишту. На њихове мотиве не утиче perception management. Не утиче ни на мотиве оних који га стварају, и можда стварно није случајно што је Џастин по вокацији маркетиншки маг.
 
kirsten_dunst_nude_melancholia.jpg


Ova scena bi trebalo da predstavlja "punjenje baterija". Ma šta planeta Melanholija predstavljala (to je posebno zanimljiv deo priče), Justine iz toga crpi snagu. Neposredno pre tog "sunčanja" su je gotovo doneli, jer nije bila u stanju ni da hoda. Nakon toga, ujutro, za doručkom izgleda daleko bolje. Interesantno je da je ta scena smeštena u u drugi deo filma, gde je Claire (Charlotte Gainsbourg) u fokusu, kada je priča o Justine već svršena - jasno je kako ona gleda na Melanholiju.
Konj je komplikovaniji simbol, ni meni baš do kraja jasan. Na tom mestu bi mogao da predstavlja prirodno suprotstavljanje same Prirode ljudskoj volji koja je (ako Melanholiju gledamo kao alegoriju kulturno/ekonomsko/političkog zla) dovela svet do konačnog kraja. Može da predstavlja zemljotrese, cunamije, vulkane i sva slična ludila na koja, ma koliko (na primer) Japanci bili genijalni, čovek ne može da utiče.
Eto, tako se nekako, meni čini. Valjda će se pojaviti još neko sa boljom idejom z:)

I ja mislim da je Melanholija metafora kao stanje duha koje prijeti da će obuzeti svijet uz sve naše civilizacijske iskorake na koje se toliko ponosimo. On odlično prikazuje otuđenost između ljudi (bliskih ljudi koji se vole-sestre, roditelji, supružnici)
Ali mislim da je film pomalo i pretenciozan, i pomalo i dosadan
 
Зато што су жене јачи пол, или што ми рече комшиница (коју иначе не сматрам много паметном) "ај се ти породи!"... Мада мислим да је ту изјаву само чула од неког.
Мени је занимљиво што та "мушкарчина", љигавац и скоројевић (занимљиво, ово са 19. рупом за голф ми је промакло) представља један крај нормалности (кренух да ставим наводнике, али не треба - да такви људи су просечни, ерго нормални): човек више класе, ситуиран, који верује у ауторитете оличене у науци; како ипак није глуп, а и занима се за разне ствари, он посматра појаве - види да ствари не теку по плану, чак ни са могућношћу измене коју је предвидео и прво што ради - убија се (колико сам схватио цијанидом који је купила његова жена).
Његова жена Клер је други крај нормалности-просечности, свакако онај који би нам био ближи, људскији... Она сумња у ауторитете на неком површном нивоу (оличеном у интернету, а знамо шта све на истом можемо наћи) и хвата је права паника пред којом жели заштити своје дете - мада сасвим нерационално, то је разумљиво. Могло би се још штошта рећи о њој, ако није већ речено, ја сад немам много времена да се удубљујем.
Нормално је онда да се у таквој ситуацији најрационалније понаша неко ко је мање нормалан-просечан од њих. Мени је то сасвим логично, и без онога што је Триру рекао терапеут. И не само у таквим ситуацијама. Да ли знате да се ментални болесници, а било је истраживање о томе, најрационалније понашају на тржишту. На њихове мотиве не утиче perception management. Не утиче ни на мотиве оних који га стварају, и можда стварно није случајно што је Џастин по вокацији маркетиншки маг.

Ovo je sjajno.
 
Imam utisak da je cura koju glumi Kirsten Danst zapravo sa te planete Melancholia i da je zato neprilagođena u svetu. Ceo film je jako upečatljiv, od samog početka gde imamo psihološku analizu njenog lika do samog kraja. Jedino što bi zamerio reditelju je poslednji kadar kada spaljuje glavne likove. Možda bi bilo bolje da ih je ostavio ispod ''magične pećine'' da ostavi gledaočevoj mašti da dovrši film...takođe time se produbljuje osećaj tragičnosti. Dopada mi se i uloga Kifera Saterlenda, voleo bi da ga vidim u više ozbiljnih filmova.
 
Poslednja izmena:
Ja ne znam s koje strane da pocnem :D
Prvo, film mi je bio uzasno naporan za gledanje i previse spor, i kao da zbog toga nisam uspela da se uzivim. Taman me neka scena zagolica i umesto da nastupi nesto sto ce pojacati utisak, sledi scena koja se odugovlaci i uvodi neki novi, potpuno levi aspekt. Pri tome me je lik Dzastin nervirala od prve scene.
Prolog me je raspametio i zainteresovao, ali kako je film odmicao, sve manje mi je drzao paznju.
Ja sam izgleda likove i muske i zenske potpuno drugacije dozivela od vas.
Prvo lik Dzastin. Ne mogu da skontam da li je ona uvek bila mracna i depresivna ili je priblizavanje planete na nju tako uticalo, tj. da li ju je planeta nekako promenila? E sad, ja sam skapirala da je ona uvek bila sklona depresiji, jer joj Majkl u jednom momentu kaze "Kada nastupi tvoj tuzan period, pogledaj u sliku i to ce te oraspoloziti" (kada joj u sobi daje fotografiju vocnjaka koji je kupio). Ja pre gledanja filma nista nisam znala o njegovoj radnji, pa tako ni o planeti Melenholiji, a posto se planeta pojavljuje tek u drugom delu filma, Dzastinino ponasanje sam dozivela kao razmazeno foliranje (uspesna, lepa, udaje se za coveka kog voli, a ovamo glumi besne gliste) mozda zato sto mi je vise muka od te usmerenosti na sebe i bezobzirnosti, a sto je tako prisutno svuda oko nas, te neke velike licne drame bez drame. E, sad, tek kad se pojavila planeta, premotavala sam film da opet vidim te scene. Skontala sam da ona takva, po prirodi depresivna, prosto je imala neki unutrasnji radar da oseti i predoseti ono sto nailazi. Zanimljivo je tu sto ona pokusava da razgovara sa svojom majkom, pa sa Majklom, pa sa svojim ocem. Ona svima njima kaze da mora da razgovara sa njima, ali to ne cini. Sa majkom i ocem nema priliku, jer odlaze. Jedinu priliku je imala sa Majklom, ali je ne koristi. Covek sedi pored nje u gacama, ceka sta ce ona da kaze, a ona cuti i onda istrci i otreska se sa nekim nebitnim likom na sred terena za golf (pritom mi ovaj potez uopste nije jasan, jer ako zna da dolazi kraj sveta, zar ne zeli da ima poslednji seks sa likom kojeg voli, a ne sa nekim levim). Mislim da taj momenat jako bitan kada ona odabere da ne kaze Majklu nista vezano za svoje slutnje. Da li to radi da zastiti njega ili sebe? Tj. nece da mu kaze da ga ne bi uplasila, ili nece da mu kaze da u njegovim ocima ne bi ispala lujka?
Sad sto se tice njenog "suncanja". Ja sam to dozivela kao potpuno mazohisticki momenat, to crpljenje energije iz planete koja ce je unistiti. Ne kao predavanje, nego bukvalno kao potpuno iskrivljenu percepciju, da uziva u necemu sto ce unistiti ne samo nju, vec ceo svet. Jedini momenat koji bih kod Dzastin okarakterisala kao naznaku, pa da tako kazem, straha i zelje da stvari budu drugacije je kada ona uporno siba konja i trudi se da ga natera da predje most. Tu jedino kod nje primecujem neku vrstu ocaja nastalog iz bespomocnosti (kao kad Kler uzima sina i seda u autic i hoce da ode u selo). Taj momenat kad znamo da nema izlaza a ipak iracionalno i intuitivno pokusavamo da ga nadjemo. Tako da, ja bih rekla, nije ona bas potpuno pomirena sa tim da ce se Melanholija zakucati u Zemlju i unistiti sav zivot. Shodno tome, njeno ponasanje prema Kler je bas bezveze. Cini mi se da Kler mnogo vise "oseca" i poznaje Dzastin i vise joj je stalo do nje nego obrnuto. Dzastin nju ni u jednom trenutku ne pokusava da utesi, suluda joj je ideja da doceka kraj sveta sa casom vina na terasi. Jeste suluda ideja, a opet i koliko je suluda? Kao da je bitno gde ces biti u momentu kad ces nestati i ti i sve oko tebe. Nije bitno, i Dzastin to zna, a opet nece da eto, ucini sestri bar to, vec je tad kao neki glas razuma, a od toga i nema neke vajde. To mi je ono, bas sadisticki momenat. Zato sam i onu sliku iz Prologa, gde Dzastin koraca u vencanici a vuce je i koci ona crna splacina, ja to nisam skontala kao splacinu vec kao korenje. Jer je ona u sumi, korenje je vuce nazad, a korenje sam povezala kao vezanost za njene korene, njenu porodicu.
Toliko od mene za sad. Dzon i 19. rupa na golf terenu su takodje na mene ostavili neki drugaciji utisak, ali o tome drugi put.
 
Podsetite me...kad Džastin kaže da je znala da ima 678 zrna pasulja je l govori istinu? Koliko se sećam scene gde prebrojavaju ona je prisutna ( ali nisam siguran ) tako da ne možemo da znamo da li govori istinu kada kaže da zna ili laže...
I šta beše sa 19om rupom, to sam izgleda preskočio?
 
Podsetite me...kad Džastin kaže da je znala da ima 678 zrna pasulja je l govori istinu? Koliko se sećam scene gde prebrojavaju ona je prisutna ( ali nisam siguran ) tako da ne možemo da znamo da li govori istinu kada kaže da zna ili laže...
I šta beše sa 19om rupom, to sam izgleda preskočio?


Pa je l' ti cudno sto Dzonov teren za golf ima 19. rupu, kad je standard 18 rupa?
Ja mislim da Dzastin samo prolazi pored njih dok oni broje, ne zadrzava se dugo tu da bi cula koliko ima zrna.
 
Ja ne znam s koje strane da pocnem :D
Prvo, film mi je bio uzasno naporan za gledanje i previse spor, i kao da zbog toga nisam uspela da se uzivim. Taman me neka scena zagolica i umesto da nastupi nesto sto ce pojacati utisak, sledi scena koja se odugovlaci i uvodi neki novi, potpuno levi aspekt. Pri tome me je lik Dzastin nervirala od prve scene.
Prolog me je raspametio i zainteresovao, ali kako je film odmicao, sve manje mi je drzao paznju.
Ja sam izgleda likove i muske i zenske potpuno drugacije dozivela od vas.
Prvo lik Dzastin. Ne mogu da skontam da li je ona uvek bila mracna i depresivna ili je priblizavanje planete na nju tako uticalo, tj. da li ju je planeta nekako promenila? E sad, ja sam skapirala da je ona uvek bila sklona depresiji, jer joj Majkl u jednom momentu kaze "Kada nastupi tvoj tuzan period, pogledaj u sliku i to ce te oraspoloziti" (kada joj u sobi daje fotografiju vocnjaka koji je kupio). Ja pre gledanja filma nista nisam znala o njegovoj radnji, pa tako ni o planeti Melenholiji, a posto se planeta pojavljuje tek u drugom delu filma, Dzastinino ponasanje sam dozivela kao razmazeno foliranje (uspesna, lepa, udaje se za coveka kog voli, a ovamo glumi besne gliste) mozda zato sto mi je vise muka od te usmerenosti na sebe i bezobzirnosti, a sto je tako prisutno svuda oko nas, te neke velike licne drame bez drame. E, sad, tek kad se pojavila planeta, premotavala sam film da opet vidim te scene. Skontala sam da ona takva, po prirodi depresivna, prosto je imala neki unutrasnji radar da oseti i predoseti ono sto nailazi. Zanimljivo je tu sto ona pokusava da razgovara sa svojom majkom, pa sa Majklom, pa sa svojim ocem. Ona svima njima kaze da mora da razgovara sa njima, ali to ne cini. Sa majkom i ocem nema priliku, jer odlaze. Jedinu priliku je imala sa Majklom, ali je ne koristi. Covek sedi pored nje u gacama, ceka sta ce ona da kaze, a ona cuti i onda istrci i otreska se sa nekim nebitnim likom na sred terena za golf (pritom mi ovaj potez uopste nije jasan, jer ako zna da dolazi kraj sveta, zar ne zeli da ima poslednji seks sa likom kojeg voli, a ne sa nekim levim). Mislim da taj momenat jako bitan kada ona odabere da ne kaze Majklu nista vezano za svoje slutnje. Da li to radi da zastiti njega ili sebe? Tj. nece da mu kaze da ga ne bi uplasila, ili nece da mu kaze da u njegovim ocima ne bi ispala lujka?
Sad sto se tice njenog "suncanja". Ja sam to dozivela kao potpuno mazohisticki momenat, to crpljenje energije iz planete koja ce je unistiti. Ne kao predavanje, nego bukvalno kao potpuno iskrivljenu percepciju, da uziva u necemu sto ce unistiti ne samo nju, vec ceo svet. Jedini momenat koji bih kod Dzastin okarakterisala kao naznaku, pa da tako kazem, straha i zelje da stvari budu drugacije je kada ona uporno siba konja i trudi se da ga natera da predje most. Tu jedino kod nje primecujem neku vrstu ocaja nastalog iz bespomocnosti (kao kad Kler uzima sina i seda u autic i hoce da ode u selo). Taj momenat kad znamo da nema izlaza a ipak iracionalno i intuitivno pokusavamo da ga nadjemo. Tako da, ja bih rekla, nije ona bas potpuno pomirena sa tim da ce se Melanholija zakucati u Zemlju i unistiti sav zivot. Shodno tome, njeno ponasanje prema Kler je bas bezveze. Cini mi se da Kler mnogo vise "oseca" i poznaje Dzastin i vise joj je stalo do nje nego obrnuto. Dzastin nju ni u jednom trenutku ne pokusava da utesi, suluda joj je ideja da doceka kraj sveta sa casom vina na terasi. Jeste suluda ideja, a opet i koliko je suluda? Kao da je bitno gde ces biti u momentu kad ces nestati i ti i sve oko tebe. Nije bitno, i Dzastin to zna, a opet nece da eto, ucini sestri bar to, vec je tad kao neki glas razuma, a od toga i nema neke vajde. To mi je ono, bas sadisticki momenat. Zato sam i onu sliku iz Prologa, gde Dzastin koraca u vencanici a vuce je i koci ona crna splacina, ja to nisam skontala kao splacinu vec kao korenje. Jer je ona u sumi, korenje je vuce nazad, a korenje sam povezala kao vezanost za njene korene, njenu porodicu.
Toliko od mene za sad. Dzon i 19. rupa na golf terenu su takodje na mene ostavili neki drugaciji utisak, ali o tome drugi put.

Neko reče negde iznad da je ovaj film poput Roršahovog testa ili nekakvog ogledala. Zato, možda, i jeste zanimljiv.

Majkl je, možda, aluzija na sve nevine žrtve nekakvih okolnosti i uzaludnih nada, samoobmana (potreba da stvari shvatamo kako nam se dopada, bez obzira kakve one uistinu jesu). Iako je taj segment prikazan na primeru medjuljudskih odnosa, ne mislim da se odnosi samo na to. Džastinina primarna "karakteristika" je depresija, ali Majkl to ne shvata, to naziva "njenim malim trenucima", kupuje voćnjak koji nju ni najmanje ne zanima i odlucuje se da provede bar deo zivota sa njom, sve vreme izostavljajući krucijalnu stvar: on ne poznaje Džastin. Moguće je i da je sve to aluzija na ono što se danas naziva otuđenošću.

Da, i ja mislim da Džastin uživa u "sunčanju", ali ne mislim da je to mazohistički. Svet je postao nesnosan u svakom smislu i kraj treba da mu dođe što pre. Kad već znamo da dolazi, šta nam preostaje: da šibamo konja, trčimo u naokolo, pijemo vino na terasi? Izlaza svakako nema, Džastin to zna (depresivni ljudi, prosto, znaju), a traženje je (opet) bazirano na nadi. Nada je slabost. Zbog čega bi učinila sestri i pola s njom vino dok sve nestaje? Da bi je kratkotrajno slagala? Svoju sestru? Verovatno da shvatanje ovog momenta zavisi od toga kako gledamo na istinu i da li opravdavamo bele laži.
@ Truman

Džon se na venačanju hvali svojim golf terenom (nešto u smislu "Kod nas ima čak 18 rupa, da li to još neko može da ponudi?"), a kad Džastin trči sa detetom preko tog terena, mi jasno vidimo da prolazi pored boja 19 na zastavici (i u prologu je tako).

Nisam uspela da nađem smislenije obrazloženje za to od ovoga: Džon je neizmerno ponosan na taj golf teren, a, zapravo, nema pojma o čemu govori. Ne zna, čak, ni koliko rupa tačno ima (a taj podatak može utvrditi dete starije od 3 godine). To je, možda, sarkastična aluzija na besmislenost potrošačkog društva: cipele od nekoliko stotina hiljada evra sa potpisima koje čijim (jedino to plaćamo, je l' da?), zlatni automobili, umetnička dela koja su po kolekcijama belosvetskih buzdovana, gomilanje stvari kojima ne znamo ni svrhu - ali znamo da izgovorimo neke fancy reči u vezi sa njima. Koliko je ono, beše, Bekam zarađivao u sekundi? A koliko plaćao za šišanje?

Da, zna tačan broj zrna, ali nije prisutna kad se to saopštava. Kler jeste, a njoj će Džastin reći tačan broj zrna kasnije, kad joj bude rekla i da kraj izvesno dolazi i sa smo sami.
Depresivne/melanholične osobe, prosto, "znaju", to je poruka ovoga. Sad, kako to objašnjava psihijatrija, ima li veze sa intuicjiom, kontemplacijom ili čime već - nemam pojma.
 
Standardni teren za golf ima 18 rupa. Moze imati i 9, a moze imati i 36 ili vise pa se od tog broja kombinuju, ali igra zahteva 18 rupa. To je standard koji je prihvacen, tj. ljudi su seli i dogovorili se da to bude standard. 19. rupom se obicno naziva klub ili bar pored terena, neko mesto za opustanje.
E, sad, sto se tice Dzonovog terena za golf... U Prologu mi vidimo sliku na kojoj Kler nosi u narucju svog sina preko terena za golf, bas kod 19. rupe. Ta scena je u drugom delu filma, kad se pojavi planeta Melanholija.
Meni je prva asocijacija na tu 19.rupu bila upravo ta planeta Melanholija tj. odstupanje od standarda, ili necega sto je opsteprihvaceno. Mislim da je Lars mozda bio inspirisan pricom o Plutonu, koji je vekovima bio planeta, a onda odjednom nije. Isto tako je Melanholija planeta koja se krila iza Sunca, uvek je bila tu, samo je ljudi prosto nisu videli. Prosto je dovedeno u pitanje svo ljudsko znanje i nauka, tehnoloski napredak, koji kad se stave u kontekst sa Svemirom, Prirodom, postaju zanemarljivo mali i bespomocni. Mislim da bas zbog toga lik Dzona ima vecu simboliku nego obicnog muskarca koji nestane kad prigusti. Dzon je pokazatelj te ljudske vere u nauku ali i sumnje. On shvata ogranicenost nauke, shvata ljudsku bespomocnost pred prirodom. Nama izgleda da on cvrsto veruje u te naucne autoritete, jer to toliko puta ponavlja, ali nam promice da on to ponavlja kao neku mantru, ali sa nekim nemirom. On na taj nacin pokusava da umiri svoju porodicu, ali i da umiri sebe. Mislim da je on zapravo sve vreme uplasen, ali se hvata za tu naucnu istinu jer je to jedino sto mu daje nadu i izlaz. On prosto bira da veruje nauci, ali opet, on ne veruje slepo. Ali on sve vreme sumnja u tu nauku, vidimo ga kako donosi namirnice i zalihe kojecega u kucu u slucaju da se stvari ne odvijaju po naucnom planu. Cak i kad su na terasi i planeta pocinje da se udaljava, on kaze Kler, onako u momentu olaksanja sto je opasnost izbegnuta, da je moglo da bude i drugacije i da nauka ne moze da bude sigurna kad su tako veliki proracuni u pitanju. Mislim da je lik Dzona mozda i najbolje i najuverljivije izgradjen u celom filmu. I nikako ga ne bih nazvala polu-intelektualcem.
Takodje, mislim da nije slucajno sto Kler nosi svog sina u narucju i pokusava da pobegne od necega od cega se ne moze pobeci, bas pored te 19. rupe na terenu za golf. Posto je ta 19. rupa simbolika nekog odstupanja od standarda, neke neizvesnosti, prosto receno, nekog Slucaja, mislim da uvom kontekstu Klerinog bega ima simboliku nade. Tj. njenom silnom zeljom da se drugacije odvijaju stvari, da eto kao sto se desilo jedno odstupanje, mozda se desi jos jedno.
 
Neko reče negde iznad da je ovaj film poput Roršahovog testa ili nekakvog ogledala. Zato, možda, i jeste zanimljiv.

Majkl je, možda, aluzija na sve nevine žrtve nekakvih okolnosti i uzaludnih nada, samoobmana (potreba da stvari shvatamo kako nam se dopada, bez obzira kakve one uistinu jesu). Iako je taj segment prikazan na primeru medjuljudskih odnosa, ne mislim da se odnosi samo na to. Džastinina primarna "karakteristika" je depresija, ali Majkl to ne shvata, to naziva "njenim malim trenucima", kupuje voćnjak koji nju ni najmanje ne zanima i odlucuje se da provede bar deo zivota sa njom, sve vreme izostavljajući krucijalnu stvar: on ne poznaje Džastin. Moguće je i da je sve to aluzija na ono što se danas naziva otuđenošću.

Da, i ja mislim da Džastin uživa u "sunčanju", ali ne mislim da je to mazohistički. Svet je postao nesnosan u svakom smislu i kraj treba da mu dođe što pre. Kad već znamo da dolazi, šta nam preostaje: da šibamo konja, trčimo u naokolo, pijemo vino na terasi? Izlaza svakako nema, Džastin to zna (depresivni ljudi, prosto, znaju), a traženje je (opet) bazirano na nadi. Nada je slabost. Zbog čega bi učinila sestri i pola s njom vino dok sve nestaje? Da bi je kratkotrajno slagala? Svoju sestru? Verovatno da shvatanje ovog momenta zavisi od toga kako gledamo na istinu i da li opravdavamo bele laži.
@ Truman

Džon se na venačanju hvali svojim golf terenom (nešto u smislu "Kod nas ima čak 18 rupa, da li to još neko može da ponudi?"), a kad Džastin trči sa detetom preko tog terena, mi jasno vidimo da prolazi pored boja 19 na zastavici (i u prologu je tako).

Nisam uspela da nađem smislenije obrazloženje za to od ovoga: Džon je neizmerno ponosan na taj golf teren, a, zapravo, nema pojma o čemu govori. Ne zna, čak, ni koliko rupa tačno ima (a taj podatak može utvrditi dete starije od 3 godine). To je, možda, sarkastična aluzija na besmislenost potrošačkog društva: cipele od nekoliko stotina hiljada evra sa potpisima koje čijim (jedino to plaćamo, je l' da?), zlatni automobili, umetnička dela koja su po kolekcijama belosvetskih buzdovana, gomilanje stvari kojima ne znamo ni svrhu - ali znamo da izgovorimo neke fancy reči u vezi sa njima. Koliko je ono, beše, Bekam zarađivao u sekundi? A koliko plaćao za šišanje?

Da, zna tačan broj zrna, ali nije prisutna kad se to saopštava. Kler jeste, a njoj će Džastin reći tačan broj zrna kasnije, kad joj bude rekla i da kraj izvesno dolazi i sa smo sami.
Depresivne/melanholične osobe, prosto, "znaju", to je poruka ovoga. Sad, kako to objašnjava psihijatrija, ima li veze sa intuicjiom, kontemplacijom ili čime već - nemam pojma.

Ne bih rekla da je poenta da depresivni ljudi prosto "znaju", jer mi je to onako, prilicno vazdusasto i neuhvatljivo. Ja sam to skapirala kao neku unutrasnju borbu.
Eto, kada Kler trazi od Dzastin da docekaju smak sveta na terasi ispijajuci vino, ja u tome vidim prosto ono ljudsku "znam da nesto ne mogu da promenim i da ce se to desiti, ali cu to bar uraditi na svoj nacin". To je onaj momenat kad ljudi zele da imaju bar deo kontrole nad stvarima koje im se desavaju, iako ne mogu da kontrolisu neke velike stvari, mogu bar eto neke male. Tako da u kontekstu toga nadu ne bih nazvala slaboscu, vec borbom.
Dzastin je depresivna i samim tim pasivna. Ona "zna" sta ce se desiti, pa je zbog toga pasivna i mirno prihvata. Svet je nesnosan i jedino resenje je da nestane. U tom kontekstu, nada je borba, jer uvek, uvek mozes da se boris. Borba nikad nije uzaludna. Mislim da je to poenta svega, pasivnost naspram borbe.
 
Koje on ne upražnjava, na to misliš?

@Dju

Super ti je tumačenje!


Ja sam nekako vise zapazila te neke stvari nego slike, povezanost sa drugim filmovima i sl. zato sto o tome nemam pojma.
I da, da dodam jos nesto o onome "kad znam da nesto ne mogu da promenim i da dolazi kraj, uradicu tj. docekacu bar taj kraj na svoj nacin". Rekla sam da je to vrlo ljudski, zbog te kontrole. Ali mislim da je to i neko pitanje sopstvenog dozivljaja individualnosti. Oni su svi u situaciji gde se brise apsolutno svaka individualnost, kad dolazi kraj-svi su jednaki, svi imaju istu sudbinu bez obzira ko su i sta su. Mislim da je ta Klerina suluda zelja zapravo vapaj za ocuvanje nekog licnog integriteta, jer bez obzira sto zna da ce ceo svet nestati i da su svi jednaki tad, realno nju ne zanima ostatak sveta, vec ona sama i ljudi njoj bitni. Kler se jako potrese kada se njen kuceupravitelj, batler, sta li je vec, ne pojavi na poslu. Njoj je potreban taj svakodnevni sablon kog se drzi i dok postoji taj sablon ona se nada da stvari mogu da budu drugacije, da ce se opasnost izbeci. A eto, taj batler isto ima tu ljudsku osobinu da uradi stvari na svoj nacin, da zadrzi individualnost, on ne dolazi na posao jer zeli da bude sa svojom porodicom kad dodje kraj.
Moram sad da idem, imam cas, nastavicu veceras.
 
Poslednja izmena:

Back
Top