Što se tiče etnonima "Srbin" na Balkanu problem je kod njegovog prvog spomena u franačkim analima što pisci ili autor vrlo dobro znaju tko su njihovi Sorbi-Sorabi pa je čudno da se balkanski Srbi spominju u kontekstu "naroda za koji se kaže", odnosno da se ne daju nikakve poveznice sa Sorbima koje imaju u svom dvorištu u Njemačkoj. Nisam to mogao detaljnije objasniti niti je to netko obrađivao historiografski, dok su za srpske povjesničare ti Sorbi iz anala nesumnjivo oznaka za balkanske Srbe. Znam da je i kod srpskih forumaša bila promovirana teza da se naziv Srbin ili Srbi koristio kao oznaka za sve Slavene. I to je vjerojatno i točno, naziv Sorbi se vrlo vjerojatno sa franačke strane koristio kao oznaka za Slavene u njihovom području što vjerojatno i ide u prilog tezi da Ljudevit ustvari bježi Slavenima a ne u etničkom smislu Srbima. Moguće je da su stanovnici našeg područja nosili ili su bili označavani i sa imenom Sorabus-Slaveni poglavito sa franačke strane dok su to upotrijebili bizantski autori odnosno autor dajući balkanskim Srbima vezu sa Sorabima što očito nije bilo točno, već se radi o dijeljenju zajedničkog slavenskog imena.
Migrazioni ed etnogenesi nel medioevo.Chi abitava la Dalmazia nel IX-X secolo?*Rastko Pietro Chirco PopovichUniversità Ca’ Foscari Venezia, Dipartimento di Studi
Umanisticirapichipo@gmail.com
https://storicamente.org/sites/default/images/articles/media/2269/popovich_migrazioni_etnogenesi.pdf
Od str. 13, google prevoditelj.
"Vjerojatno je da je ARF-ova upotreba pojma “Sorabos” slična onoj koju koristi Sassoni kako je gore opisano Gearyjevim riječima: kolektivni i široki izraz, koji ne bi isključio uže, koliko god kolektivno, značenje. Lužički Srbi koji su u ranom srednjem vijeku nastanjivali porječje između Elbe i Saale nisu postojali u obliku političke organizacije (Rogers 2010, 283). Primjer široke upotrebe pojma za razdoblje o kojem govorimo nalazimo u pojmu
Limes Sorabicus : utvrđena granica koju je Karlo Veliki stvorio početkom 9. stoljeća. To je istočna granica carstva, okrenuta prema slavenskom svijetu, po okomitoj osi koja križa Magdeburg i Nürnberg i kao takva seže od Sjevernog mora do Furlanije (282).
Ideja o zbirnom karakteru lužičkosrpskog pojma postoji već od vremena slavistike Dobrovskog i Šafarika i ima pristaše među velikim imenima druge polovice dvadesetog stoljeća. Šafarik je u “Sporoima” vidio Sorabije koji se pojavljuju u poznatom odlomku o Sklavenima i Antima bizantskog povjesničara Prokopija iz 6. stoljeća (Šafarik 1843-44, 95). Prema Prokopiju Sclaveniju i Anti “imali su zajedničko ime i zvali su se Sporoi” (Bradford 2001, 36). Te bi dvije skupine bile, prema Prokopiju, unutarnja podjela Slavena (Fine 1991., 25). Ideja da su Slaveni bili unutarnje podijeljeni nalazi se i kod bizantskog povjesničara Jordanesa, Prokopijeva suvremenika, koji povezuje Venede, Anti i Sklavene kao sastavnice jedne “loze” (Kmietowitcz 1976, 125). Giordane ne daje zajednički naziv za ove komponente, ali korištenje "Sclaveni" za označavanje jedne od podskupina sugerira drugačiji izraz od onog "Slavi". Prema sličnoj shemi, pojam “Zeriuani”, koji se pojavljuje u kodeksu iz sredine 9. stoljeća sačuvanom u Münchenu i pripisanom Bavarskom geografu, identificiran je s Lužičkim Srbima (Cross 1962, 6): autor kodeksa tvrdi da su skupine na koje su Slaveni podijeljeni bili ogranci jedinstvene zariuanske populacije (Bradford 2001, 36). Maria Gimbutas, koja je iznimno utjecala na proučavanja indoeuropskih društava, slaže se s onima koji riječ “Zeriuaniì” smatraju iskvarenom srpskom izrazu i ističe njegovu široku izvornu rasprostranjenost (Gimbutas 1971, 44). Bavarski geograf u
Descriptio civitatum et regionum ad septentrionalem plagam Danubii dijeli Slavene u tri makroskupine: Abrodite, Velete i Sorabe, također potvrđujući do 9. stoljeća široko značenje pojma Sorbi ili Rowan (Lubke 2008, 190). Francis Conte, u sada već klasičnoj sintezi
Les Slaves, aux origines des civilizations d'Europe central et orientalis (Conte 1991), pišući o zapadnim Slavenima, tvrdi da su se oni izvorno definirali kao "Srbi", "kolektivni pojam" i " jedno od najstarijih, možda i najarhaičnijih imena u cijelom slavenskom svijetu” (56). Adam Lukaszewicz posvetio je esej ovoj temi 1998. godine: u kontekstu fascinantne analize koja povezuje Slavene sa Sakalavama s Madagaskara, autor tvrdi da je srpski etnonim u svojim izvorima – u varijantama Sporoi, Sorabi, Suurbi , Srbi – ima smisao široke oznake koju zapadnoeuropski promatrači primjenjuju na Slavene.
Gore navedene bizantske izvore (Prokopije, Giordan), reference tumačenja koja smo vidjeli, Florin Curta je podvrgnuo čitanju koje je drastično preoblikovalo njihovu ulogu u studijama. Curtin najvažniji doprinos bio je argumentirati da ideja slavenskog naroda nije stigla u Europu na nogama migrirajućeg mnoštva i potom se proširila kontinentom, već da se kao takva konstituirala od 6. stoljeća u očima vanjski promatrači (Bizant, Franci itd.): “Slaveni” bi bili konstruirani
etički koncept . Curta kretanja ljudi u tom razdoblju ne opisuje kao seobe naroda, već kao kratku i kontinuiranu pokretljivost, prodore ili oblike "putujuće poljoprivrede" (Curta 2001, 337). Dekonstrukcija koju Curta, arheolog, čini o pisanim izvorima Prokopija i Giordana na sadržajnoj razini podupire, a ne poništava naš put. Ovdje nas ne zanima jesu li na materijalnoj razini Slaveni 6. stoljeća bili podijeljeni u podskupine koje su pak bile ogranci jedne sorabske loze (što je vjerojatno bilo lažno!): umjesto toga nas zanima percepcija vanjski promatrači, oni pišu izvore i značenje kategorija koje koriste.
Čini mi se da je ideja da nas pojam strana "Sorabos" ne postavlja ispred prisutnosti naroda, već predstavlja
etičku konstrukciju sa kolektivnim značenjem vrijedna razmatranja. Predmet njegove primjene vjerojatno su bili miješani avarsko-slavenski elementi koji su se postupno naseljavali u Dalmaciji tijekom pohoda u 7. stoljeću."
