"VIŠE OD (DOMOVINSKOG) RATA
Drago Hedl
Za zločine nad srpskim civilima u Vukovaru početkom leta 1991. , zatim za zločine počinjene u paviljonima Zagrebačkog velesajma u jesen iste godine, kao i za zločine u Pakračkoj Poljani, veže se ime Tomislava Merčepa
U samo dva tjedna Tomislava Merčepa, osobu uz koju se u Hrvatskoj već godinama vuku repovi moguće odgovornosti za ratne zločine, sustigla su dva, za njega iznimno neugodna događaja. Prvo je, potkraj svibnja, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske potvrdilo kako je zaprimilo oko 14.000 stranica spisa haške istrage koju je godinama protiv Merčepa vodio Međunarodni sud za ratne zločine, a onda je, početkom lipnja u Den Haagu nizozemska policija uhitila Muniba Suljića, jednog od Merčepovih suboraca u Pakračkoj Poljani. Suljić je odmetnik od zakona i nalazio se u bijegu otkako mu je Županijski sud u Zagrebu u rujnu 2005. izrekao kaznu zatvora od 10 godina, a potom je, u svibnju ove godine, Vrhovni sud povećao na 12 godina, zbog ubojstva jedne osobe u Pakračkoj Poljani 1991. Na razglednici koju je početkom lipnja, prije nego što je uhapšen, Suljić iz Haaga poslao svojim prijateljima u Zagreb, najavio je kako će svojim svjedočenjem mnoge povući za sobom. Prije svega Merčepa, koji je u Pakračkoj Poljani bio njegov neposredni zapovjednik.
Haški fajl
Ogromna količina dokaza koja je prispjela iz Haaga i koja je sada prepuštena hrvatskom pravosuđu, u skladu je s izlaznom strategijom ICTY-ija koji zbog vremenskog škripca više ne provodi istrage niti podiže nove optužnice. Haag bi naime do 2008. trebalo da završi sva prvostupanjska suđenja, a žalbene postupke do 2010. Zbog te vremenske stiske manje važni slučajevi prepušteni su lokalnim pravosuđima pa je tako i ogromni spis s dokazima koje su prikupili haški istražitelji dospio na stol glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Bajića. Hrvatski mediji procjenjuju da bi optužnica protiv Merčepa mogla biti podignuta već najesen. U Državnom odvjetništvu o tome ne žele govoriti, ali potvrđuju da su ozbiljno započeli s proučavanjem dokumenata pristiglih iz Haaga.
Haški fajl na 14.000 stranica tereti Merčepa za zločine koji su se događali nad srpskim civilima u Vukovaru početkom ljeta 1991. prije eskalacije rata u tom gradu, zatim za zločine počinjene u paviljonima Zagrebačkog velesajma u jesen iste godine, kao i za zločine u Pakračkoj Poljani. Uz sva tri slučaja veže se ime Tomislava Merčepa.
Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru još je u studenome 2002. otvorilo spis s oznakom KR-DO 624/02, temeljem prijave Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koje je prikupilo dokumentaciju o stradavanjima devetnaest vukovarskih Srba, civila, likvidiranih u vremenu dok je Merčep bio sekretar za narodnu obranu i, po tvrdnjama mnogih, "gospodar života i smrti" u tom gradu. Hrvatskim vlastima slučajevi nestanka srpskih civila u Vukovaru nisu bili nepoznati ni prije toga.
Još 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, na stol novog ministra unutrašnjih poslova Šime Lučina stigla je anonimna predstavka “Zabrinutih građana Vukovara” u kojoj su opisane likvidacije srpskih civila koji su potom bačeni u Dunav. Događaji se odnose na vrijeme u kojem je osoba broj jedan u Vukovaru bio Tomislav Merčep. Ne može se reći da ništa nije učinjeno: 12. lipnja 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo zatražilo je od Policijske uprave u Vukovaru dokumentaciju koja se odnosi na ubojstva počinjena u tom gradu u ljeto 1991. Obavljeni su i obavijesni razgovori sa Stipom Pole i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. Oni su ustvrdili da je cjelokupna policijska dokumentacija u kojoj su bili zabilježeni slučajevi likvidacija i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No, nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., nije pronađena. S istragom se stalo.
Mera
Sačuvani dokumenti iz ratnog vremena, svjedoče međutim da se za ono što se u Vukovaru zbivalo početkom ljeta 1991. u Zagrebu znalo najkasnije 18. kolovoza 1991. kada je iz tog grada, povjerenik hrvatske Vlade za grad Vukovar, Marin Vidić Bili, koji je nakon što se u Vukovaru raspala vlast obnašao svojevrsnu ulogu ratnog gradonačelnika, uputio dramatično pismo Franji Tuđmanu i tadašnjem premijeru Franji Gregoriću, te ministrima obrane i unutrašnjih poslova, kao i čelnicima najjačih opozicijskih stranaka. Marin Vidić Bili upozoravao je hrvatski državni vrh kako se Merčep u Vukovaru okružio “ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima” koji su “preuzeli apsolutni nadzor nad svime u Općini Vukovar”.
Već tada, dakle, upozoravalo se na nepodnošljivo stanje u tom gradu, a kao glavnog vinovnika za takve prilike označavalo se Merčepa čije su skupine presretale i privodile žrtve na ulici, radnim mjestima, bolničkim dežurstvima, u njihovim domovima. Većina ih je bila ispitivana u podrumu zgrade Teritorijalne obrane, preko puta poznatog dvorca grofa Eltza, no neki su odvođeni i u Klub dizača utega, nadomak ušću Vuke u Dunav. Mnogi od njih ondje su ubijeni i bačeni u Dunav, a postoje svjedočenja da su egzekucije obavljane na još dvije lokacije – nekoliko kilometara nizvodno, kod stare klaonice i nekoć omiljelog vukovarskog izletišta na Vučedolu.
U danima neposredno nakon pada Vukovara, u studenome 1991., za razliku od danas, Merčep nije nijekao da su, dok je on u Vukovaru bio gospodar života i smrti, leševi plivali Dunavom: "Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri", rekao je u studenome 1991. u jednom novinskom intervjuu.
Merčep je u kolovozu, zbog nepodnošljivog stanja u Vukovaru i sve učestalijih ubojstava srpskih civila, uhapšen i odveden u Zagreb. No, tada se događa zanimljiv obrat: umjesto da odgovara za ono na što su upozoravale civilne vlasti u Vukovaru, Merčep biva promoviran i postaje savjetnik tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Ivana Vekića. U državnom vrhu tada je prevladao stav tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, koji je za razliku od drugog Tuđmanovog bliskog suradnika Josipa Manolića, smatrao kako Merčepa ne treba kažnjavati zbog njegove vukovarske epizode.
Od vremena kad je otišao iz Vukovara, uz Merčepa se počinju vezivati i drugi zločini. Naime, jedinica kojom je nakon toga počeo zapovijedati operirala je po Zagrebu, hapseći neke od tamošnjih Srba. Dovodili su ih u paviljon 22 Zagrebačkog velesajma na ispitivanje, no mnogi od njih potom su odvođeni u Pakračku Poljanu gdje su nakon mučenja likvidirani. U jesen 1997. jedan od pripadnika Merčepove jedinice, Miro Bajramović, ispričao je tjedniku “Feral Tribune” jezivu ispovijest o zločinima. Priznavši vlastito sudjelovanje u zločinima u Pakračkoj Poljani, Bajramović je spominjao i druge koji su sudjelovali u tome – Sinišu Rimca, Igora Mikolu, ali i Muniba Suljića, osobu koju je početkom lipnja u Haagu uhapsila nizozemska policija. Tvrdio je da je za sve što se u Pakračkoj Poljani događalo, Merčep dobro znao."
