Život posle smrti ??

Не знам Дан,али данас живимо малтене исто толико лоше као и онда.Скоро 90% људи у Србији живи на граници сиромаштва,а власетлу су заменили председници и политичке партије.Тада смо бар знали ко смо,шта смо,и шта желимо,а данас смо,првенствено захваљујући другу Титу,урнисани.Бела куга,мало младих људи који после школовања остају у Србији,сиромаштво,ратови,села нам умиру....По мени,средњи век је много лепше место за живот.Само ниад тамо не бих живео јер нема компа :) Уосталом:

Srednjovekovna istorija ne poznaje ni jedan ustanak ili pobunu seljaka u srpskoj državi, kakvih je bilo širom Evrope od XIV do XVI veka. Ova pojava može se opravdati "dobrim" odnosom vlastele prema pučanstvu, ili samim mentalitetom naroda.

остали би бар писани трагови неког већег незадовољства,да су на "добар" начин гушили устанке.
 
@ miki i g-rock (ili ko vec)
Neke osnovne stvari o teroijama postanka univerzuma mozete naci na www.astronomija.co.yu
U svoje vreme sam to sve uredno poskidao, odstampao i ukoricio.
Naslov teme se bas tako i zove (teorije o postanku univerzuma) i ima cini mi se oko 70 strana (nisam bas siguran).
Da bi ste to razumeli onako kako treba trebali bi da znate Doplerov efekat, teorija singulariteta i nesto matematike jer je preko toga dosta stvari objasnjeno.
Ja sam iz fizike imao da radim seminarski na tu temu (tj. insistirao sam), samo da bih nekima stavio do znanja koliko znanje poseduju SF pisci i koliko je glupo sto je kod nas SF toliko potcenjen.
Ovaj deo fizike, na nacin na koji mi to diskutujemo je smesan. Oni koji bi zeleli nesto da znaju, a ne znaju uvek ih najvise zanima ona oblast koja se granici sa zdravim umom i gde moze da se masta do besvesti.
Daleko od toga da kazem da je astronomija nauka bez svrhe, jer to je ipak na neki nacin fundamentalna nauka. Vec nacin na koji mi pristupamo je smesan gledano sa naucne strane. No dobro, bolje ista nego nista.

@ender71
I moje misljenje o svemiru je otprilike kao i tvoje. Svemir koji se siri i skuplja u jednu tacku i onda sve to ponovo, pa opet ponovo...
 
@Kuliraza
Vratio si me na jednu staru tezu koju sam koristio u raspravama.
Zasto su ljudi toliko privuceni raznim religijskim, misticnim i pseudo-naucnim odgovorima na Velika Pitanja, iako fundamentalna nauka vec ima prave odgovore na vecinu pitanja sta, kako i zasto.

Pa religija i mistika su jednostavne za shvatanje, ne traze narocito predznanje i mogu se lako progutati, dok shvatanje odgovora nauke trazi posvecenost, ucenje i mnogo vremena za proucavanje da bi se shvatili odgovori.

Najjednostavniji primer je ono sto vec naveli o evoluciji, 99 % ljudi misli da teorija evolucije tvrdi da smo nastali od majmuna, samo mali broj zna da se to odnosi na to da smo imali zajednickog pretka sa covekolikim majmunima.

Mislim da bi smo nasli dosta takvih opste rasirenih zabluda o naucnim odgovorima kad bi smo se potrudili.
 
Ova tema se dosta rasplinula i otisla u razne price koje imaju vrlo malo veze sa prvobitnom pitanjem, ma koliko su interesantne.

No posto je ovo ipak SF
dan555 i ja smo se potrudili da pronadjemo konacan odgovor SF-a na pitanje zivota posle smrti.

Evo ga, malo je duze za citanje, ali vredi :-)...................
 
KONACAN ODGOVOR NAUCNE FANTASTIKE NA PITANJE IMA LI ZIVOTA POSLE SMRTI.
:-) :-) :-)

R. Durman

PUT U SREDIŠTE GALAKSIJE

Pokojnik se osećao blesavo. Zapravo, u tom trenutku još nije bio pokojnik, nego umirući i čula su mu bila izoštrena. Svi zvučni planovi slivali su se u jedan i on je podjednako dobro čuo i razumeo sveštenika koji mu je čitao mo­litvu iznad glave, i porodicu koja je jecala i uzdisala u uglu sobe, i uličnu vrevu napolje. Kombinacija je bila apsurdna i smešna. Hteo je da se nasmeje, ali put impulsa od mozga do krajeva usana više nije bio prohodan.

—Gospodine oče pope, — pitala je njegova žena — da li da upalim svecu?

—Bog s tobom — odgovorio je sveštenik posle poslednjeg »amin«, — kako da upališ sve­ću kad je pokojnik još uvek živ?

—Neće dugo — prokomentarisao je lekar.

—Deset, petnaest minuta u najboljem slučaju.

Sveštenik dozvoli sebi smrtni greh mržnje, a u pogledu koji je uputio lekaru bilo je i više od toga.

—Nepoznati su putevi gospodnji. . .

—Može biti, — prihvatio je lekar rukavicu

—ali ja mu više od dvadeset minuta ne dajem.
Da je organizam mladi i neistrošen, ne bi re­kao ništa, ali ovako. . . Najviše dvadeset i pet minuta.

— Zašto tako malo? — pitala je žena. — U poslednjih šest meseci je smanjivao pušenje. Dve kutije na tri dana.

—Nisu u pitanju pluća — odrečno je od­mahnuo glavom lekar pripaljujući cigaretu. -Sve drugo jeste, ali pluća nikako. Cista prirod­na smrt, nikotin i prateće smole nemaju s tim nikakve veze.

— Bože, — uzdahnu žena — kako li se on, sirotan, sada oseća?

Pokojnik (sada je već bilo jasno da se ne može nazad) htede da je umiri izjavom kako stvar uopšte nije tako strašna kao što se misli, ali lekar preteče čak i njegovu nameru da pro­govori;

— Ne znam. Nikad nisam umirao.

— A gospodin doktor, — smejuljio se sveš­tenik, sav srećan Što može da vrati loptu, — a gospodin doktor misli ipak da može da komentariše puteve gospodnje s autoritetom?



— Zbilja ne znam šta time mislite da kažete— odbrusi lekar. —- Ovde imamo tipičan slučaj prirodne smrti, toliko tipičan da bi moj profe­sor patologije na njemu srušio bar dvadeset studenata.

— Ni Svevišnji ne bi kod njega prošao, čak ni na prijemnom ispitu?

— Ne znam Šta ste se navrzli na mene — zamlatara lekar rukama, — nisam ja izmislio fiziologiju. A fiziologija je ovde svoje rekla, a očekivati od nje da tumači psihološke fenome­ne, u najmanju je ruku zlonamerno. Kao da očekujete od političke ekonomije da vam kaže kako će se kotirati tekući slikarski pravac za tri stotine godina?





—Crkva za sobom ima više nego pišljivih tri stotine godina!

Tu žena (u ovom trenutku, sve više i više udovica) nije mogla da izdrži:

— Dosta! Covek umire a vi vodite politiku!

— Molim vas — uvredeno se pobuni lekar— sveštenik je prvi krenuo sa provokacijama.Ja moram da branim nauku od srednjovekovnog mračnjaštva koje pokušava da se eksponi­ra u ovom trenutku.

— Ćutite! On umire, razumete li? Nije mu pomogla ni ta vaša medicina, ni to što je bio član crkvene opštine! Ako imate imalo ljud­skosti u sebi, pustite ga da umre bez vaših glu­posti!

— Jeste, sada je medicina kriva što je on celog veka arčio jetru? Molim vas, nemojmo biti neozbiljni, bar ne u ovakvom trenutku. . .

— Prah je bio, prah će postati. .. . — nado­veza se sveštenik miroljubivo.

— Covek ne može ni da umre od vas!

Pokojnik pomisli kako mu je žena osica, is­ta ona koju je upoznao pre tridesetak godina. Čisto mu dođe da se pokaje zbog svih ljubaka­nja sa strane, optužbi koje je na njen račun iz­rekao pored kafanskog stola.

— A, neće valjati — čuo je (osetio?) glas (valjda glas) svog oca. — Dečko moj, nikako ne­ će valjati! Svi mi po muškoj liniji smo se u času umiranja bavili uzvišenijim stvarima.

Pokojnik je bio zapanjen; lik (?) njegovog oca stajao je tu pored, ukoso, protivno zakoni­ma gravitacije.

— Jeste, dečko dragi, ja sam, — nastavio je otac — mogu ti kazati da sam razočaran. Da li znaš kako je umirao deda Igor? Bilo mu teško, rak.,ga je pojeo celog, bolelo do zla boga, a on smogao snage da izgovori poslednje reći. 1 to kakve poslednje redi, komšija se posle jeo živ još dvadeset godina iza toga. A ti? Poslednji mi­nuti, a ti razmišljaš o rođenoj ženi. I još da raz­mišljaš, nego si sentimentalan.

— Druga vremena, drugi običaji, — prokomentarisala je druga (sen?).

— Tečo, i ti si ovde! — progovorio (?) je po­kojnik.

— Kaži »fala bogu« što smo se iskupili —nastavljao je otac neumoljivo. — Šta misliš, ka­ko je onima što umiru bez kučeta i mačeta? Ne­maju nikog da ih odvede sa ovog sveta, negolutaju ko mačići u magli.



— Tačno je, znači, da pred smrt imaš privi­đenja svojih najbližih. . .

— Slušaj, ako te ja sada zveknem po glavi, odmah ima da ti bude jasno ko je ovde priviđe­nje, a ko normalan!

— Nemoj tako, — pomirljivo se ubacio teča— dete je celog života bilo pod uticajem prirod­nih nauka izdignutih nad postojanjem, ne mo­že sad odjednom da razmišlja na drugi na­čin. . .

— Mora! Svi mi po muškoj liniji smo u tre­nutku bili sposobni da promenimo mišljenje i okrenemo ćurak naopako, samo on izigrava Hamleta.

— Ne izigrava, nego pokušava da se sna­đe. . .

— To mu dođe na isto! Slušaj, sinak, da li si u trenutku odgledao film svog života? Činilo ti se da si u tunelu koji je beskrajno dugačak? Na kraju tunela bleštava svetlost? I zvona?

Pokojnik je klimnuo (glavom), čudeći se kako njegovom ocu polazi za rukom da jednos­tavnim recima izrazi iskustva za koja je on mis­lio da su ako ne baš neopisiva, ona bar takva da zahtevaju dobar deo večnosti za priču.



— U tom slučaju, sinak, ti si definitivno um­ro. Nema više rezona da se zevzečimo na Zem­lji. Hajde, polećemo?

— Kuda?

— Bože mi prosti, ovo moje dete kao da je još uvek živo.

— Nisi ni ti bio bolji, — opomenu ga teča —i ti si pokušavao da meriš stvari aršinom živo­ta. Sećaš li se kako si me pitao pošto špricer u večnosti?

Pokojnik tek tada opazi da ni on više nije tamo gde je bio (u krevetu) već da lebdi oko plafona. Telo (njegovo rođeno) koje je ležalo na krevetu sklopljenih očiju, bilo mu je smešno. Osetio je kako mu je žao žene koja je ridala grleći njegove noge, lekar, sveštenik, rođaci — e, prema njima je bio ravnodušan. Hteo je da kaže ženi nekoliko utešnih reci, samo nije znao kako da uspostavi kontakt između svog novog stanja i sveta koji je ostavio. Otac i teča izgubili su oblik (nepostojan, lelujav, ali bar u kontura­ma sličan negdašnjim telima), pretvorili se u strele čiste energije i (direktno kroz plafon) poleteli uvis. Morao je odmah za njima, ako nije želeo da ostane tu, gde mu se atmosfera već či­nila malo sumornom za njegov ukus. Nije imao vremena da se čudi, a i sve to učinilo mu se ne­kako normalno. Razvili su ogromnu brzinu, prolazak kroz atmosferu gotovo da nije ni ose­tio, našli su se u otvorenom svemiru i krenuli prema suncu. Hteo je nešto da pita, ali u obliku beskonačne tanke strele komunikacija izgleda nije bila moguća.



Bez obzira na brzinu, neko vreme je ipak prošlo, samo što on nije imao predstavu o nje­mu. Onda su, vrlo blizu sunca, skrenuli oštro ulevo, spustili se na užarenu loptu.

— Tako, — rekao je njegov otac, uzimajući konture svog bivšeg tela i sedajući na ključalu površinu srebrnog jezera. — Stigli smo kući.

— A šta nam je kuća? — pitao sam.

— Merkur, sinak. Oni koji su ga izabrali za dom uglavnom žive na tamnoj strani. Nagutali su za života sf literature u kojoj piše da ljudi mogu opstati samo na tamnoj strani.



— Nije nego snobizam. — umešao se teča— Pokušavaju da budu ljudi. A u obliku u ko­me smo sada, možemo da živimo usred sunča­nog jezgra, pa da nam ne bude ništa.

— Meni se čini, — Pričao je otac — da je svetla strana Merkura najbolje mesto na svetu kad nisi opterećen telom. Imaš sve: boje, zvuk,pokret, miris. . .

— Ne verujem — reče pokojnik tužno. —Nije moguće da sam živeo ceo život na Zemlji samo da bi na kraju ispunio neki krater na Merkuru.

— Šta fali Merkuru? — svadljivo upita otac.

— Ili je ovo neka međufaza. . .

— Ne verujem — primeti teča. — Mada se ovde među dušama o tome svašta priča. Neko­me je lepo i ovo, nezadovoljnici kao ti putuju dalje. Samo, meni nije jasno zašto bi neko išao u drugi zvezdani sistem, kada ni u ovome ne možeš da se nauživaš dugo vremena. Imaš ne­ograničene mogućnosti. Uzmi, recimo, miris. U telesnom obliku, vezan materijom, ti imaš os­novna četiri mirisa : ružu, vanilu, limun i piridin. I njihove kombinacije. Sastav telesnog ne može da ti pruži više od toga.



Pokojnik povede pažnju o mirisima iprožme ga val zadovoljstva.

— Vidiš? — reče teča. — A to je samo na ovom mestu. Nesputan telesnim, imaš neogra­ničene mogućnosti kretanja. Doduše da omirišeš Merkur, potrebna je večnost. A gde su osta­la čula? I ona koja nismo ni pretpostavljali kao moguća?

— I šta je to, nagrada ili kazna?

— Kako to misliš?

— To nama ne valja po muškoj liniji, — od­mahnu lelujavom glavom otac, — samo bi damislimo. . .
 
— Da li su ovi proživljaji postojećeg, —upusti se pokojnik — nagrada za to što smo preživeli život strpljivo, ništa ne osećajući, ili kazna za to što se u životu nismo potrudili da osetimo više? I kakve to veze ima šezdesetak godina života prema večnosti? Larveni stadijum, šta li.

— Ja tako ne razmišljam — reče teča —meni je dovoljno što mogu da uživam u čulima.

— Ima tu jedan, — umeša se otac — mrtav
je desetak vekova ili tako nešto. Zove se Hamlet, hoćeš li da te upoznam s njim?

— I tebi je, tečo, ovo zbilja dovoljno?

— Šta ima lepše od spoznaje Postojanja?

— Ne znam, — reče pokojnik — videću. U kom pravcu odlaze nezadovoljnici?

— I za života sam probao da ga držim na uzdi, pa nije išlo — uzdahnu otac, ali pokojnik ga više nije čuo. Pretvoren u strelu, jurio je od sunca, smatrajući da je bilo koji pravac dobar kad određeni ne postoji. Smejuljio se svojim ze­maljskim predstavama svemira. Nije baš očeki­vao da prolazi planete redom koji je učio ugimnaziji, ali je mislio da će bar uspeti nešto da prepozna, makar Jupiter sa crvenim mrljama ili Saturnov prsten. Nije naišao ni na šta od to­ga, čak više nije bio siguran da se nalazi u Sun­čevom sistemu.

— Pozdrav tebi, Ajakse, vodo Mirmidonaca, — čuo je prvo, a onda video energiju u ljud­skim konturama. Zaustavio se.

— Mora da je neka greška... — počeo je da
objašnjava kako nije Ajaks nego Rudolf, a on­da spozna kako je bio i Ajaks. I još mnogo toga.

— Da, — reče mu sen, — sećanja na rein­karnacije dolaze tek kada dobro odmakneš od sunca. Ono te prigušuje. Oni koji se ne udalje, nikad i ne postanu svesni svojih bivših života.

— A misle da je egzistencija u kraterima svetle strane Merkura nešto!

—Nekima se to dopada — reče sen, za koju je pokojnik sada znao da je Damokle, vodič pa­sa pod Trojom. — Bio sam neko vreme sa Agamemnonom. On egzistira nešto malo dalje od orbite Plutona; poseduje sećanje na bivše živo­te, ali mu je lepo tamo gde se nalazi i neće da­lje da čačka.

— Agamemnon? Baš bih voleo da vidim matorog razvratnika...

— U jednom kasnijem životu ponovo je bio zajedno sa Jelenom, bio je njena ljubavnica,
pošto je ona tada bila muškarac, a on muško.Onda su se sreli i sada, posle života u dvadese­tom veku, i resili da ostanu zajedno.

-A ti?

— Ja? Bio sam sve i svašta. Čak neko vre­me i bog, samo što Inke imaju glup običaj da svoje bogove ubijaju. Iako sam to znao od sa­mog početka i živeo baš bogovski, nije mi bilo lako da legnem pod prvosveštenički nož. Bila je tu kćer izvesnog Jauara Uskaka, koju mi je bilo teško da ostavim.

— Mada, ti titula ne nudi nikakvu garanci­ju. Šta meni vredi Što sam bio jedan od bogati­jih markiza u Parizu, kada se to događalo za vreme stogodišnjeg rata. Ceo život na konju, s mačem u ruci, spavanje u šatoru, hrana s kaza­na. U svom životu sa rođenom ženom nisam stigao da spavam više od tridesetak puta. Poro­dila se četrnaest puta, a ja sam siguran da u re­alizaciji potomstva nisam učestvovao sa više od 15 posto...

— Vidiš da se bolje ratovalo pod Trojom.Imali smo najbolje robinje, probrane dakonije, sve u smislu da vidimo kako je otadžbina uznas. Kao rat, a u stvari izlet sa pevanjem i pu­canjem, tek da se ne zaboravi zbog čega smo tu, jurišasmo jednom u mesec dana na trojan­ske kapije.

— Posle Homer napravio čuda od našeg zavitlavanja...

— I njega sam sreo tamo negde u sedamna­estom veku, u Gruziji. U svakom životu bio jepisac, ali je samo kao Stendal uspeo da se pri­bliži uspehu koji je doživeo sa Ilijadom.

— On Stendal? Bogati, zamalo da okinem u trećem gimnazije zbog slepca koji je pod Tro­jom ostao živ samo zato što se spandao sa mo­jom kuvaricom... Bio sam njome oženjen kas­nije. Bili smo zajedno Hanibalovi slonovi u pohodu na Rim.

— Da, dosta toga se nakupilo. Preko dve stotine reinkarnacija.

— Ja sam imao više, jer sam uvek živeo kraće od proseka.

— Baš me intersuje Šta me čeka u sledećem životu,..

— Mislim da ga neće biti, Ajakse. Slušaj, pustiti nas u život sa ovolikim iskustvom, to ti je kao bacanje pirane u akvarijum sa zlatnim ribicama.

— Verovatno ćemo zaboraviti sećanje na bivše živote. Kao i obično. Kao što se i sada ne sećamo intervala u kojima smo bili bez tela.

—Da, bilo bi zgodno znati šta sada, jesmo li konačno dostigli nirvanu ili opet u život. A ako je opet, gde se deli,

— Sigurno ima veze sa udaljenošću od Sun­čevog sistema. Hajde, letimo dalje. Nešto će se valjda desiti,..
 
I leteli su, pretvoreni u beskonačne tanke trake energije, Obišli su nekoliko zvezdanih sistema, jurili dalje. Nijedan od njih nije stao da uzme na sebe oblik za komunikaciju; teško bi im bilo da priznaju besmislenost ovakvog jurcanja kosmosom, bez putokaza koji bi rekli šta dalje.

Nešto im je jurilo u susret, svetio i tanko kao oni sami. Onda je to nešto poprimilo telesne konture.

— Stani, životinjo! Stani, pasji sine, da ti ja pokažem!

Stali su.

— Ovaj me je verovatno pobrkao sa nekim—reče Damokle, vodič pasa pod Trojom. — Jeste da sam u prošlom veku bio životinja, ali ni­sam bio pas nego sveta krava.

— Ne prepoznajete me, gospodine barone?—pitao je došljak. — Vaše baronstvo ne može da se seti moje malenkosti? Gospodin baron od Hožica u Češkoj nema pojma ko sam?



— Ne sećam se da sam imao čast, — odgovori pokojnik načinom pomenutog barona.

— Ne? Dozvolite da podsetim vaše baronstvo; petak, 13. avgust 1234, leta gospodnjeg.

— Avgust 1234? Da, sećam se tog perioda...Bilo je to posle misije koju sam obavio uz Vati­kan. Odmarao sam se posle dva meseca u svom zamku izbegavajući kontakte...

— Izbegavajući kontakte, vaše baronstvo?Naprotiv, gospodine barone, naprotiv. Ne sa­mo da niste izbegavali kontake, nego ste, štaviše, jurili za mnom. Ganjali smo se ceo dan oko potoka, a onda ste konačno sproveli svoju gnusnu nameru u delo. Samo, slučajno, žrtva vaše svireposti nisam bio ja nego izabranica mog srca.

Pokojnik napreže sećanje; u ovom obliku se ništa nije zaboravljalo

— Trinaesti avgust, sećam se. Vi lupate, ceo dan sam proveo u lovu na kuniće i nikakav po­tok. .. Čekajte, osim ako ste vi...

— Na žalost, — odgovori došljak — nisam bio medved. Da sam bio medved, lov bi se drukčije završio po gospodina barona. Ovako, kao kunić, mogao sam samo da bežim. I onda, kada me je gospodin baron već toliko jurio, za­ što nije odapeo strelu u mene, već u moju Elra?

— Verujte mi, uopšte nisam prirrjjetio da se radi o dva kunića. Jednostavno sam gađao prvog koji je izleteo iz živice. Žao mi je...

Ja sam mnogo toga oprostio ljudima. Op­rostio sam Magbetu što me je ubio na spava­nju, oprostio sam Kevi Pisti što mi je oteo ženu, oprostio sam čak i Kazanovi što mi je napravio dete i izgubio se ostavljajući me na milost i ne­milost mužu, jednom od najboljih Dželata uMinhenskoj gildi. Mnogo toga sam oprostio, ali tebi ne!

— Žao mi je...

— Ceo svoj život kunića proveo sam u tra­ženju svog mesta u rupama, jedva stekao pra­vo da se tučem za Elra, izašao kao pobednik u sto borbi, a onda, pre nego što smo se sparili, gospodin baron potegne strelu.

— Rekao sam da mi je žao...

—A znaš li zbog čega neću da ti oprostim?Tog dana imao si za ručak pastrmke. Pa ako nisi hteo da pojedeš lovinu, zašto je nisi dao slugama? Ne, ti si hteo da ubiješ, posle ti nije bilo važno. Šta misliš, kako sam se osećao gle­dajući tvoje pse kako proždiru moju ženku pre nego što je izdahnula...

—Vi nikada niste bili lovac?

—Jesam, često sam lovio. To me je i bolelo više od svega, kada bih ponovo došao u ovo stanje. Znaš li kako je grozno sećati se života u kome sam izgubio Elra, a onda shvatiti da sam kao čovek činio i gore stvari od onih zbog kojih tebe mrzim?



— Ajakse, — vrisnuo je (na neki način, sva­kako) Damokle, vodič pasa pred Trojom — on se seća i svojih međuživota!

— Tačno, primeti pokojnik. Došao je izonog pravca.

— Kako da se ne vratim, kad sam konačno sreo osobu koju sam oduvek želeo da sretnem?Idemo zajedno na Vagu, možda ćemo izvući is­ti život i možda ću u tom životu uspeti da ti vra­tim deo mržnje...

— Pa da, ovako bestelesni, ne možemo da se potučemo.

Vaga je veštački satelit, ogroman ne samo za ljudska iskustva, već i za moći poimanja.



Po kojnik (koji je sada znao da je u stvari Deaaii-nepeon sa Kraksa), udobno se namestio u stoli­ci podešenoj na oblik i veličinu njegovih pipa­ka, pozvao operativca u Centru.

— Pa, — pitao je na svegalaktičkom, pošto su izmenjene uobičajene ljubaznosti, — kako stojim u ovom trenutku?

— Jako loše, — odgovorio je Operativac —bojim se. Specifikacija dobitaka: ulozi od onih koji su ostali u Sunčevom sistemu, 45 bantum kreona. Ulozi koje ste nasledili od onih koji su ostali da se nasleđuju bivšim životima, 985 ban­tum kreona. Ulozi koje nasledujete od onih koji nisu uspeli da prođu pored crvenog patuljka i sete se Vage, 8 bantum kreona...

— Zašto loše, to je lepa suma...

— Da, ali ste svoj poslednji život bukvalno prokockali, i to vas košta 1.050 bantum kreona.

— Auuu...

— Tako se trenutno kotira život. Idete li da­lje?

— Naravno, ne vraćam se kući bar bez 500 bantum banturna kreona...

— Idem i ja, iako imam bar dva puta toliko.Važna je igra... procvrkuta Damokle, vodič pa­sa pod Trojom, u stvari Ceohk, koji se udobno smestio u pori na Deealinopeonovom čelu.

— U tom slučaju, možete otići kod tehniča­ra da odmah pripremi vaš duh za transfer. Ako požurite, možete stići na tekuće kolo slučajnos­ti. Upravo je počela da se okreće...

— Šta je? — pitala je sestra, zadužena za administraciju u porodilištu.

— Muško — odgovorila je druga, koja je stigla iz inkubatora.

— Zvezde su mu naklonjene— rekla je prva sestra zaluđena horoskopom.

-Nadam se daće znati to da iskoristi-reče druga filozofski.-Samo jednom se živi...

KRAJ
 
@Miki
To je bilo na svim znacajnim njuz kanalima pre par meseci (ili vise ), zaista se ne secam, jer me i nije puno interesovalo. Mozda se neko od vas seca, bilo bas ono ozbiljno, price, teorije blablabla, pa posle zvanicnog stava vatikana stvar polako otisla u zaborav...Vidi malo sa guglom, ali zaista neznam koji bi kivord upotrebio..
I cudi me za tebe da to nisi pratio ??
 
Sal:
@Miki
To je bilo na svim znacajnim njuz kanalima pre par meseci (ili vise ), zaista se ne secam, jer me i nije puno interesovalo. Mozda se neko od vas seca, bilo bas ono ozbiljno, price, teorije blablabla, pa posle zvanicnog stava vatikana stvar polako otisla u zaborav...Vidi malo sa guglom, ali zaista neznam koji bi kivord upotrebio..
I cudi me za tebe da to nisi pratio ??

Откако је Пинк престао да даје Мега премијере уторком и четвртком,престао сам да гледам ТВ толико :) Хвала :)

Иначе,изгубио сам се у овој расправи,која је постала бесмислена.Кад прочитам оно што је Кулиража дао,можда напишем још нешто,али стварно не могу више :)
 
Pa dobro...
Nego, ima li iko ista da kaze o smrti pre zivota, pre radjanja, sta je to ? Ako se neko seca, neka kaze, ja se ne secam :):)

I ona reg hipnoza, ljudi se secaju ranijih zivota, parlaju strane jezike, a jedan decak iz engleske tvrdio ( bez hipnoze !!!! ) da zna upravljati svapskim mesersmitom, sto je i dokazao poletevsi...

E sad, ako to sve nije patka i suplja, mislim da je jedan od pravaca dokazivanja zivota posle smrti..
Sta kazete ?
 
Ma u onom stanju hipnoze, kako se zove, mislim regresivna ili tako nekako...Znam da se hipnoza koristi u medi-svrhe ( mene su tako izlecili od mucanja u Njemackoj jaaako davno ), ali ova regresivna je sam djavo...Valjda ste gledali i citali o tome, znaci nisu ti hipnotizeri neki foleri i shabani, nego doktori, psiholozi itd...E, oni to praktikuju...
 
Znam prilicno o tome, nego sada ne mogu da stignem.

Samo da spomenem da je najbolje dokumentovan i proucen slucaj Shanta Devi, devojcice u Indiji koja se od ranog detinjstva secala proslog zivota.

Sa 10-tak godina su je u pratnji nekih zvanicnika i lekara odveli u grad u kome je tvrdila da je zivela u proslom zivotu i tamo je bez problema prepoznala grad, kucu, svog muza i decu iz tog proslog zivota.
I znala je niz detalja o njihovim zivotima koji su oni potvrdili.
 

Back
Top