Život pisan srcem

Nije ga ni pitala gde je to.Bila je preplasena na smrt samim tim sto je krenula.Znala je da ako pocne da razmislja o svemu tome da ce se sve rasprsiti pre nego sto uopste pocne da poprima svoj oblik.Zato je jednostavno samo vozila drzeci se uputstva koja joj je dao..Idi starim putem pored reke do prve krivine koju reka pravi.Stani na trenutak i pogledaj.Osetices nestvarnost i lepotu.Nastavi dalje do nasipa.Tu imas put širine kola,sidji niz njega kako te on vodi kroz sumu pored reke,do mene.Bicu na kraju tog puta. Vozila je slusajuci sa radija neku tugaljivu baladu i jedno desetak sekundi nista nije mislila kada je ugledala krivinu.Nikoga nije bilo na puskomet oko nje.Izasla je iz kola i pogledala.Uza okuke koju je pravila, reka je polako ispravljala svoje korito u potpuno ravan polozaj prema zapadu i ravnici, okicena šumom i šipražjem celom duzinom svojih obala.Mirna,tiha,povrsine kao staklo u koje su se utapale sve boje ove jeseni,zlatno zuta, crvena i malo natandzaste.Tek po neki listic zaljubljen u svoj odraz,otkaci se i polako spusta na povrsinu reke prepustajuci se njenom toku..Cak su i oni bili tihi ne zeleci da remete taj mir i lepotu..

Nije dugo stajala..Nastavila je dalje do nasipa,putem pored sada vec ravnog toka reke kroz zelenilo,do njega.Stajao je nonsalantno naslonjen na svoj automobil,desne noge prebacene preko leve,puseci cigaretu..Kada je ugledao kako nailazi odmakao se brzim pokretom od kola,bacio do pola sagorelu cigaretu,ugasio je vrhom cipele i stao prema njoj blago rasirenih nogu i ruku spustenih pored tela.Uredno je zaustavila kola na desetak metara naspram njega gledajuci ga i ne ispustajuci volan kao da je slamka spasa,jer je osetila da gubi dah i da joj se polako vrti u glavi..Bio je tu,stvaran.Groznicavo je razmisljala sta sada,dok je on stajao i cekao je.Spustila je ruke,izvukla kljuceve,ubacila ih u tasnu na sedistu pored sebe,duboko uzdahnula,otvorila vrata i izasla..Imala je osecaj da ce pasti ali hrabro je iskoracila na meku i zelenom travom obraslu zemlju.Dok joj je prilazio smeseci se,osetila je suvocu u ustima i nista tog trenutka nije mogla da kaze.Nije ni imalo potrebe.Na trenutak je zastao gledajuci je u oci a onda je bez reci zagrlio privukavsi je sebi..Cinilo joj se da je prosla vecnost dok je sa glavom na njegovim grudima i njegovim rukama oko sebe slusala njegovo srce koje je ubrzano kuckalo.

vracanje-romantike-u-brak-2.jpg
 
  • Voli
Reactions: Tea
Kad snovi nestanu

Više se i ne sjećam kad je sve to počelo,
kad smo prestali sanjati,
kad nam je iz očiju pobjegla sva radost,
ko je izbrisao osmijeh sa tvog lica,
kad sam potrošio sve riječi namjenjene tebi?

Da li sam to ja?

Jesam li te ja probudio, uplakao i rastužio?
Ili te je neko drugi oteo i odveo od mene?
Na koncu, nije ni bitno,
možda ti se opet vratio osmjeh na lice,
možda se opet mjesec stidi tvojih očiju,
možda sada tuđi snovi imaju smisla.

Meni ostaje samo sjećanje i sjeta,
na vrijeme kad si mi bila personifikacija sreće,
san koji je nestao u toplo julsko jutro,
strast koja se istopila,
i uspomena koja mi ponekad na lice izmami
uzdah i osmijeh u isto vrijeme.
4m5nXrtv8v-file.jpeg

Bojan Zdrale
 
Verujem u istinsku ljubav ako je obostrana.Jedino takva i moze da opstane,prava,iskrena koja se ne moze zagubiti nigde u nama.Mozmo je samo pretvarati u neki drugi oblik ili drugu vecu i lepsu..Ne verovati u ljubav je kao da smo prodali svoju dusu djavolu.

Prazni smo i bez smisla iz razloga sto su emocije i ljubav osnov svega u nasoj biti. Ono u sta se zaljubljujemo,po pravilu smo mi sami.Slican se slicnom raduje.Prepoznajemo kod druge osobe osobine svog karaktera zbog kojih sebe volimo.Samim tim volimo i drugu osobu.Saglasje sa samim sobom, samopouzdanje i poznavanje sebe su osnove ne samo u ljubavi vec i u drugim sferama naseg zivota.Idealna osoba ne postoji,to se slazem, niti je to bas ta jedna jedina osoba koju mi lutajuci svetom nalazimo.Platon,dve polovine jabuke i slicno, je bajkovito receno.Sticajem okolnosti,u jednom trenutku,kada se i ne nadamo previse,srecemo osobu na koju odreagujemo.Kod koje upravo prepoznamo sebe u njoj i zadrzavamo je jer smo osetili snaznu zelju,emociju zvanu ljubav.Tada odlucujemo da uz tu osobu i ostanemo i delimo naš prostor i vreme zvano život
 
Kuca je bila omanja sa kamenim temeljom,drvenim šalonima,nastresnicom duz cele prednje strane kuce,tri stepenika kojim se silazilo na uzanu kamenjem poplocanu stazicu koja je vodila do bunara i dalje do drvene ograde.Iznad bunara bila je stara jabuka koja je natkrivala bunar sve do same kuce praveci hladovinu u letnjim danima.Trava u dvoristu uredno pokosena i nigde tako lepa kao tu,mestimicno protkana belim i žutm poljskim cveticima.Na natkrivenom tremu sa koga je pucao pogled u daljinu nalazio se sto sa dve stolice,saksije sa raznobojnim cvecem i obaveznim muskatlama..Uz ogradu ruze,bele i roze i ukrasni suncokreti..Ovo malo imanje bilo je skloniste od sveta.Nalazilo se na kosini omanjeg brda ispod koga je proticao potok..Iznad potoka i kuce, šuma mladih hrastova koje je posadio neko ko je voleo stoletne tišine koje su takve samo u hrastovim šumama..Iznad same kuce bile su lipe a ispod kuce putem niz kosinu prema podnozju i potoku nalazio se šljivik,cije su se grane savijale pod plavo ljubicastim plodovima.Culi su se u dalajini petlovi koji su smenili huk sova vec ususurenih za pocinak

etno-selo-bogut-seoski-turizam-24-870x420.jpg
 
  • Voli
Reactions: Tea
Razmisljam o tebi sada i Frojdovoj definiciji zrele ljubavi koja glasi..Potreban si mi jer te volim.Kada sam shvatila da postojis zelela sam da te upoznam.Kada si me upoznao zelela sam da te upoznam jos bolje.Kada si me upoznao jos bolje zelela sam da ti se svidim..Kada sam ti se svidela zelela sam da te zavedem.Kada si me zaveo zelela sam da me zavolis.Kada si me zavoleo zelela sam da ne zelis zivot bez mene..Kada nisi zeleo zivot bez mene zelela sam da budes srecan samo sa mnom.Kada si bio srecan samo sa mnom zelela sam da ti budem potrebna.Kada sam ti bila potrebna shvatila sam da je to ljubav i da ne želim da je propustim
 
Nedelja u kisno poslije podne

Sklopi oči
dok kiša pada
i kapima kuca po oknima prozora,
u tmurno nedjeljno poslijepodne.
Dok toneš u san,
putujući ka mirnim krajevima
svoje svijesti,
pomisli na mene,
na neku tihu sjetu koju donosi
ovakav dan
i nasmiješi se.
Lijepo je znati
da te volim.
trans-sibirska.jpg

Sasa Petar
 
Najsavrsenija droga, ona koja se ne meri ni u gramima,ni u litrima, ona koja je besplatna, uvek dostupna… zove se Ravnodušnost.
Ona ubija sigurnije nego bilo koja druga.
Zahvaljujuci njoj.. podnosimo nepodnosljivo, oprastamo neoprostivo,zaboravljamo ono sto bi trebalo zauvek ostati u nasem secanju
 
  • Podržavam
Reactions: Tea
Ima ljudi koji ne podnose disciplinu.Obdareni su talentima ali se ne trude da oblikuju i zavrse tako sto ga rasture u paramparcad.Upoznala sam vise takvih ljudi.Isprva mislis da su fenomenalni.Potpuno te obore s nogu..Ali tu obicno bude kraj.Oni ne mogu dalje zato sto se ne trude da idu dalje.Nemaju usadjenu disciplinu da idu dalje i razviju svoj talenat vec se uljuljkaju tu gde su..
 
Netačno , ima ljudi koji ne podnose disciplinu , zato su postali svoji i talentovani . Da nije tako bili bi samo disciplinovani mediokriteti
Talenat je talenat , nekada stagnira nekada se razvija
Nikada ne znaš kad će iz talenta pokuljati svetlost i boje
Disciplinovanjem to sigurno neće , disciplinovanje je kavez i otimanje boja talentovanima
Od toga ljudi postanu sivi , a oni koji pokušavaju da ih disciplinuju neće postati svetliji
B.L.
P.S. Moje zadnje pisanje na romantici !
 
Poslednja izmena:
„Ako sve ide kako želite, onda će život postati nezanimljiv.“

Izazovi i nepredvidivost sastavni su elementi ispunjenog života. Kada bi sve uvek išlo po našim željama, nedostajali bi nam uzbuđenje,
emocije i radost koju doživljavamo kada se nosimo sa problemima i ostvarimo ono što smo zacrtali. Život bi bio dosadan.
 
Jalova jesen – Dragoslav Mihailović

Iste te godine na jesen, pred kafanom Branka Crnog, gotovo na istom mestu gde je bio zaustavljen trkač iz Dobričeva, ludo je izgubio glavu lepi i mladi Rada Petrićević Drvenjak, jedinac sin ponosnog i tvrdoglavog Gvozdena Petrićevića iz doseljeničke Sremske ulice, čukununuk Milena Drvenjaka, junaka sa drvenom nogom iz Ivankovačke bitke u Prvom srpskom ustanku i prvog varoškog kmeta.

Dve ili tri godine Rada se svadio sa dženabetom ocem oko ženidbe, za koju mu je bilo došlo vreme. Otac mu je izabrao jednu, on je želeo drugu, omalenu ćutljivu lepoticu vrane kose i višnjevih usana, ćerku kapelnika Radomira iz ciganske Sibinove male.

Najzad je tvrdoglavi otac popustio još goremu sinu i tog proleća devojka je, onako kao što je u domaćinskoj kući red, na velikoj svadbi, uvedena u kuću.Bili su u varoši prvi muž i žena, on, lep i visok, vran i tamnokož, a ona, još lepša i tamnija, koji su korzom šetali držeći se za ruke.
Nešto su između sebe ćućorili kao da su se tek upoznali i varošani su ih s nežnošću gledali.

Ali na svojoj svadbi proletos Rada je pomalo preterano slavio pobedu nad ocem. Zapivši se, zaboravio je i mladu nevestu i svoje domaćinske dužnosti,
sa svima se grlio i ljubio i, zasevši sa drugarima, pijano se hvalisao da može da popije litar ljute od dvadeset gradi kao čašu vode.

Svadba je bila ionako prošla, ali to mu nije zaboravljeno.Tokom leta i jeseni konji su mu na poljskim radovima bili obosili i, po momačkoj navici već se pripremajući za trke na Belu nedelju i za seču badnjaka, pojahao je jednog prepodneva neosedlanog Zekana ka potkivaču kod bolnice na potkivanje. Pri izlasku na kaldrmu Glavne ulice iz svoje Sremske, u koju mu se otac doselio pre tridesetak godina pošto se i sam,jedinac, sa svojim ocem bio posvadio, primetili su ga iz Brankove kafane.Pozvali su ga unutra. Časak je onako na konju razmišljao da li da siđe i tada se još moglo dogoditi da živ pređe preko raskrsnice. Onda je sjahao, popravio na Zekanu pokrovac, okačio kajas o granu ogolele lipe i ušao.

Odmah je obnovljen razgovor o rakiji. Bio je uhvaćen, ali nije hteo da popusti. Izjavio je s smehom da ono što je rekao ne samo da neće da porekne nego će,uz opkladu to i učiniti, ako treba, sedeći na konju.Istoga časa opklada je, između nekih pripitih i jednog obesnog mladog, sklopljena. Gradom je proverena jačina rakije, uz tačnu meru do crte, napunjen litrenjak sa grlićem zgodnim za usne.Izašli su pred vrata na svež jesenji vazduh i Rada je useo na konja.

Tada Branko Crni i dalje crnpurast i lepuškast ali već zaokrugljen i osedeo kao sanski jarac pobratim jednog dečaka vršnjaka utopljenog Malog Patila,
kome će događaj u pojedinosti prepričati, po drugi put opomenu jahača.

„Nemoj to, Rado“, rekao je.

Ovaj je već pružao ruku za flašom u njegovoj mokroj kafedžijskoj šaci.
„’Oću, Branko“, odgovori.
„Rado“, opet izreče Crni, „daću ti je, ali prvo moraš da mi daš oproštaj.“
„Neka ti je Bogom prosto, Branko“, odgovori konjanik kao da se sprda. „Ne brini se za mene.“

I uzimao je flašu

„Spasi Bog“, nazdravi s osmehom.
„Na spasenije“, odgovoriše ljudi neskladno. Nadali su se da će da odustane i da izgubi opkladu i sad su se od nečega neodređeno plašili.
„Rado“, opomenu ga neki starac iskusan pivac, „to niko dosad nije radeo.“

On s konja veselo namignu.

„Ja ’oću. Samo što posle neću da mogadnem da potkovem Zekana. Moraću to da ostavim za sutra.“

I nasloni flašu na usne. Časak je kroz nju nišanio na nebo, kao da nešto premišlja, pa otpoče da klokoće. Žureći se i brboćući grkljanom, gutao je čitave klobuke.Pio je kao žedan težak, izgledalo je kao da mu prija. Samo što, kad pređe polovinu, poče pomalo da bledi. Sa svakim gutljajem postajao je belji i nekako ispraniji.

„Mani se, Rado“, reče opet onaj pivac. „***** opkladu.“

Ali on je želeo da pobedi. Pobedio je jednoga kao kremen tvrdoga Gvozdena, može valjda da pobedi i flašu rakije. Sem toga, kazao je, pala je reč. Sad se više nema kud. Ovo će, sigurno, da odboluje. Ali moraće da izdrži. A onda će da pazi šta govori. Na to se mora paziti čak i na svadbi.I namignu starcu ispod flaše.Kad stiže pred kraj, kao da malo posustade. Časak sebi dade predah, šumno kroz nos udahnuvši, pa nastavi da posluje krupnom Adamovom jabučicom, koja mu je skakutala kao vašarska loptica.

Poslednje kapi je iz grlića nepotrebno skupljao jezikom, svi su mu već odavno verovali. Ali preplanulo lice mu je sve više dobijalo boju ustajalog negašenog kreča, a žućkastobeli nos postajao nalik na ćilibarsku kišobransku dršku.

Da nisu, pitali su se oni oko njega, ipak preterali?
On odvoji bocu sa usana i, okrećući je grlićem nadole, bučno podrignu.

„Je l’ jesam?“ reče nekako tiho.
„Bravos, bre!“ doviknu neko glupo. „Alal ti vera!“

On, međutim, i dalje bledeći, odjednom snažno zažmure, kao da gubi svest. Čvrstim težačkim prstima steže zelenkovu grivu i poleže mu glavom na vrat.
Oni su ga posmatrali, u nedoumici mu se smešeći.
Nisu znali ne izvodi li tamo neku komendiju. Da neće da povrati?

Uto mladi čovek, zajedno s pokrovcem od kostreti, koji zašušta o konjska leđa, poče da se nakrivljuje i da se smiče niza stranu. Lagano je opuštao šake u graorastim konjskim vlasima, kao da se umorio od nekog teškog rada, pa sad, evo, tone u san. I tako, lako i meko,gotovo bešumno, bupnu odozgo na ugaženu šljaku pred kafanom, kao pun džak pšenice u plevu na gumnu.

Tu zatim, dok su se uplašeni ljudi vrzmali naokolo nalik na mrave kod zgaženog mravinjaka, ne znajući za sebe, požive još samo minut ili dva. A onda svi videše kako mu na usta, zajedno sa gužvicom pene, poput vesele šarene ptičice, izlete duša i radosno prhnu između njih u nebo

Zbog opklade u flašu rakije, zatiralo se seme i gasila kuća Drvenjaka iz Sremske ulice, koji su u porodici gajili legendu da su čitavu troipovekovnu tursku okupaciju preživeli u skrovitom šumskom selu Mućavi nedaleko od Supske i da nikad pred Turčinom nisu klekli.
 
Greške su sastavni deo života. Oni daju dubinu, kontrast i značenje našem iskustvu, baš kao što znaci interpunkcije daju strukturu i značenje rečenici.
Bez grešaka, životu bi nedostajalo bogatstvo i lekcije koje dolaze iz učenja i rasta.
Cela naša stvarnost sastoji se od beskrajne borbe između onoga što se zaista dogodilo i onoga čega ne želimo da se sećamo.
 
  • Voli
Reactions: Tea
"Kako se nosite sa kritikom? Da li je ignorišete?" upitala je.
„Čujem, ali ne dozvoljavam da uđe ovde“, rekla je, pokazujući na svoje srce.
„Dozvoljene su samo reči koje su osmišljene da mi pomognu da rastem i cvetam, a koje su za moje najviše dobro. Sve ostalo puštam da se odbije od mene. Upijam samo ono što me čini boljom osobom što govori sa mesta ljubavi. "Reči Talije Hanter
 
Prva stvar koju nas na fakultetu umetnosti nauče je da se umetnikom postaje tek onda kada se njegova dela priznaju.Što znaci da je strpljenje ključno
u umetnosti.A dotle ne preostaje ništa osim da se živi u mašti, dimenziji koja se nalazi u dimenziji stvarnosti gde originalnosti ne treba ni demonstracija,
ni dokazivanje.Originalnost je stanje ličnosti, karaktera, temperamenta, vidljivo i upečatljivu u svakom gestu, svakoj reči.
 

Back
Top