Život pisan srcem

Lep dan,miholjski.Ispred kafanice na kaldrmi beogradskoj stolovi sa vec ispranim kariranim stolnjacima i po cetiri drvene stolice naherene od silnog klacenja polupijanih gostiju.Tišina .Neko pije svoj prvi cokanj sa ljutom i gleda negde u svoju muku i kako je danas odaniti.Neko srce kafu iz fildzana sa ratlukom i cita politiku.Kelner sa belom keceljom ,crnim brcicima i platnenom salvetom preko ruke,nosi posluzavnik sa solju i barenim jajima,gostu u cosku i vrc piva cija pena se belasa na prepodnevnom suncu.Razliciti gosti u kafani a i prolaznici koji prolaze pored baste kafane uz kratko dobar.To je red,kaze profesor prve zenske gimnazije u Beogradu,sada vec u penziji ,skidajuci sesir uz lagan naklon, ulazeci u kafanu.
 
1602174069524.png
 
VRELA I BLAGA

Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.

Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.

Zal Kopp
 
Postoje ljudi koji su kao od kamena. To su samo oni koji imaju čvrsto mišljenje o životu i radu i koji žele da stvaraju i rade, čak i nevažne stvari. Uspeva im da očvrsnu nevidljive mišiće srca, baš kao što im uspeva i da očvrsnu mišiće svojih ruku. A kada im se nešto desi, to nekako prežive, bog zna kako, i žive dalje, bez ikakvih posledica.Kada je čovek dobre volje duševno povredjen, pretrpi svoje bolove i otera ih.Ali mislim, da to ne može da uspe nekome ko je rastao u ubedjenju da je najvažniji na svetu

Milena Jesenska
 
Postoji jedno mesto sakriveno.Neko bi rekao,sasvim obicno.Ali nije jer sam ga ja izmislila.Proplanak,drvena kucica sa tremom,travnjak sa zutim cveticima i lesnicima.Nedaleko od kucice izvor iz koga se radja potocic.Plavo nebo iznad planina,po neki beli oblak kao pamucne loptice, i glasanje sokola koji prelecu.Toplina tog mesta u predvecerje kada sunce u zalasku obasjava trem i prozore kuce,pokusavajuci da svojim zracima prodre u prijatnu hladovinu sobe stvaraju u meni osecaj spokojstva

Tamo sam sve, ona prava i iskonska.Uzivam u setnjama,pletenju vencica od cveca, umivanju na izvoru i stvaranju pejsaza predela,
u zavisnosti od doba dana ili noci.
Tamo sam i ništa,u trenucima nesigurnosti,kolebanja i zurenja u mrak
 
Uspavanka za gospodjicu N.

Rekla je samo nemoj
… i dan se povukao u svoju crnu senku
ispod koje su nesretni zemljani patuljci igrali ruski rulet sa drvenim pištoljima,
… I bio je Vrbas, al’ ne onaj koji Dunavom odlazi u Crno more, već onaj ispod Kastela,
koji se vraća po priču za uplakane vrbe sa ade
… i bila je mesečina čije su zvezdane oči olovni oblaci prekrili svojom vlažnom pelerinom…
… i bili smo mi
i nismo bili…
dve senke, jedna senka, pola senke
i cutanje… i cutanje i cutanje…
.. i znao sam…
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moći ću nekako
da joj kažem…
Oprosti što nemam reči tiših od pčelinjeg zuja,
dok mesec sleđenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakše opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajući nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.
Oprosti što su mi oči prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dušu umornu od samoće i skitanja,
da kisne pod tvojim balkonom bez kaputa i kišobrana.
Umiven suzama neba što preti da se u slapu prospe
šapućem ti uspavanku rimama iščezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvetle Bogorodice..
Moje su pesme noćas umolitvene u lavirint od nada,
praćene muzikom kiše, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji… mesečina pada…
Rekla je samo nemoj…
i stado crnih leptira je sakrilo stotinak sveća u staklu…
i ne znajući da igraju poslednju noć…
… i ponovo je bio mesec okrvavljen kao dečiji balon
nakon strašnog poljupca nokta
… i bio je splav od poljskog cveća za Robinzona i za Petka,
koga su vetrovi slučajno poveli na malo noćno kupanje
… i bili smo mi… i nismo bili…
dve senke… jedna senka… pola senke…
i cutan je… i cutanje… i cutanje…
i znao sam…
tek kad iz Kastela zapeva prvi slavuj moći ću nekako da prošapućem…
Ovde u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora…
Ovde gde jednako traju i vekovi i minuti
i gde beli jedrenjaci deru pučinu mrtvog mora…
dani dišu na škrge i u ponoć bi da se udave
u reci što ispod zemlje svoje korito guta,
u čiju senku je bačen ključ od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.
Noć se po zemlji kotrlja strepeći od svakog kruga,
opijena mirisom dunja što ih niko ubrati ne želi…
neke se ptice nikad ne žele vratiti s juga…
Niz nisku usnulih reči crvenkasta cure slova…
Cuti i ne gledaj mesec što se nedoklan deli,
nad ikonom gde kleči grešnik bez božjeg blagoslova.
Rekla je samo nemoj…
i nisu joj verovale ribe što ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slušaju šaputanje juga u naručju breza i topola…
.. i bio je čamac u žicama od puzavica , bez užeta i sidra,
sveže ukraden iz doline našeg detinjstva
… i bila je mesečina… noćno sunce… kašika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospođicu N…
i bili smo mi… i nismo bili…
dve senke… jedna senka… pola senke…
i cutanje… i cutanje… i cutanje…
… i znao sam…
tek kad se na Kastel sruše prve zvezde ona će znati…
Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovačke puške otkinule pola kljuna.
I doći ću ti kao senka da pokupim šećer sa usana
koji će pospanim okom da osvetli jesenja luna.
Ne traži me na trepavici noćne lampe
gde se senka ukrsti sa kazaljkom noćnog sata.
Ja imam dvorac od maćuhica i ako podigneš ruku
dodirnuće nam se prsti
za malu noćnu muziku… kidanih srebrnih žica…
I da znaš… kad noć napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puž pred obrisom nezvanog gosta…
… ja lelujam kroz vrbake sa smeškom što se širi.
I ne znam gde pobeći osim sna,
koji boji u lila …mesečevu dugu što se zlati povrh mosta
gde ćeš biti zauvek
i gde si oduvek bila.

Miladin Berić
 
Nacin na koji je prizivala njegove usne i ruke bile su sama neznost.Sama želja da leze jedno pored drugog,da ne govore nista,samo da ravnomerno disubila je nežnost.Uvukla se izmedju njih i postojala je, bez obzira sto se morala ona da prizna to ili ne,u pocetku nije nazirao put kojim ce oboje krenuti.Svejedno je koliko ko voli sve dok mogu slobodno da se krecu tragovima koje ona ostavlja,a ona je bila slobodna.Znala je ona da se takva ljubav ne dobija na tanjiru.Da moraju dan za danom,korak po korak da bi njihova prica bila prepoznatljiva a ne samo jedna od mnogih takvih.Znala je to ali je oklevala.Odugovlacila je,kretala pa zastajala plaseci se da ne zaluta i bude ponesena kao nekada sto je bila.
 
Ljubav između dvoje ljudi čije se aure harmonično stapaju, proizvodi vibracije o kojima pjesnici pišu i koje mogu ispoljiti nevjerovatnu magičnost. Ponekad se dogadja da u trenutku kad se muškarac i žena sretnu, oboje instinktivno prepoznaju svoje drugo ja i to u očima onog drugog. Oči se ne zovu bez razloga ogledalo duše. Ovakvih dvoje ljudi u trenutku osjete nepobitnu činjenicu da su već bili, jesu, i da će uvjek biti jedno;čak i onda kada je moguće da se vjekovima opiru svojoj sudbini i pokušavaju da izbjegnu jedno drugo.Ponekad bez ijedne izgovorene riječi, oni znaju da samo jedno kroz drugo mogu stići do jednistva i da samo ako su zajedno mogu biti kompletni u svakom pogledu.
Muškarac i žena, koji su pripadajuće duše, gotovo da ne moraju da izgovaraju riječi Volim te...nijedan čovjek ne može pokidati veze između njih dvoje, čak ni oni sami. Sila koja je njih dvoje tako kreirala, svemoćna je i neuništiva. Veza između njih dvoje može oslabiti, njihovo konačno ujedinjenje se može odložiti,ali se ne mogu razdvojiti.Ona je utkana u točak vremena, diktirana slobodnom voljom Viših Andjela.
Sigurno da je više od slučajnosti da se Pripadajuće Duše,širom vascijelog zemaljskog šara,nađu u istom trenutku na istom mjestu.Određene duhovne energije jesu tu da brinu oko njihovih susreta, sa istom sigurnošću sa kojom se brinu za migracije ptica i padove kometa i te energije jesu vođene istim Univerzalnim Zakonom, zakonom Karme.
Sudbinske veze ne mogu biti razdvojene čak ni kroz iskustvo smrti, izuzev kroz kratke periode zemaljskog Vremena u sadašnjem životu.Za vrijeme ovakvih perioda razdvojenosti, bez obzira na dužinu njihovog trajanja, obje osobe se osjećaju veoma usamljene, prazne i nekompletne. Pa ipak,i pored tih povremenih »praznih hodova« njihovog zajedništva, i tada postoji konstantna pulsirajuća veza među njima, bez obzira da li su međusobno udaljeni hiljadama milja.
Ovakva »čuda«se mogu objasniti zakonima metafizike. Meta je rijec grčkog porijekla i znači iznad. Ajnštajn je to znao.
Ljubav je mnogo više od običnih osjećanja, ljubav je pozitivan elektroimpuls.
Čak i onda kad se otkrije Pripadajuća Duša, veoma često se pojavljuju komplikacije u vidu testiranja,koje izazivaju dugotrajni bol. Samo onda kad se kontinuirano upraznjavaju tolerancija i praštanje, bol se može izbjeći. Uzvraćanje na bol, bolom, može samo da izazove još više obostranog bola, kroz karmičke uzročno-posledične efekte.
Pjesnik Emet Fox:«Ne postoji razdaljina koju ljubav ne može premostiti,ne postoji bolest,koju snažno projektovana ljubav ne može izliječiti, ljubav može izvojevati sve pobjede. Ona je koncentrisana kinetička energija, najjača sila u Prirodi. I samo kad biste mogli održati ljubav cijelog života, ne bi bilo sna koji ne biste mogli pretvoriti u stvarnost.


Linda Gudmen
 
Vracala sam se polako putem prem kucici noseci pitu sa jabukama koju su mi spakovali, misleci na tebe i kako bi me zagrlio videvsi
da sam se stresla od nocne hladnoce i kako bi me grdio sto sam išla po rosi plaseci se da se ne prehladim.Kako bi me nocu privijao
uz sebe pokrivajuci mi gola ledja.Kako bi me drzao u narucju pricajuci mi sav svojj zivot,drzeci me na grudima da me zagrejes,
sve dok ne zaspim sklupcana u tvojim rukama a onda bi me i onako zaspalu poljubio, dok sam se meskoljila pokusavajuci da se uvucem u tebe,srecna sto si tu.
 
DEVOJKA LUTALICA

Ko si ti, devojko divlja,
što lutaš sama po ulicama
i boriš se s vihorom jakim
pod crvenim sutonskim suncem?

Da li si zbog toga takva
što imaš dogovor s vetrom?
On ti je letač!

Vihor pritiskuje ljubavno
tanku ti suknju na kolena
Vetar ti nežno ocrtava
mladi struk, koji luta!

Zašto napinješ grudi pred vihorom?
On će te poneti, ne budi uporna tako!
Vihor – pa to sam ja!

Johanes Jensen
 
Sve je bilo, a opet liči na san.
Ni na čemu ne mogu da se zaustavim jer ništa ne znam, a držim se sjećanja uporno.
Nijednog putokaza nemam za traženje i zadovoljavam se onim što je bilo, od toga je u meni ostao pun osjećaj, neistrošen i nezadovoljan.
I ostao je nekakav sanjarski miris, druga dimenzija, mogućnost izvan onoga što se obično dešava.

Tišine, Mesa Selimovic
 
K-LINK-A

nađi me na fejsbuku
majspejsu i blogu.
cimni me na skajpu
gmejlu, msn-u.
gugluj me, jutjubuj
al se prvo loguj
da možeš da rejtuješ
i forvarduješ frendu.
šibni mi na hotmejl
šapni mi na četu
apdejtuj svoj status
na našem prvom dejtu.
čekiraj mi inboks
stavi me na desktop.
znaš moj juzer aj di
daću tu i pasvord.
edituj mi profajl
eduj me u kontakts
šeruj sa mnom info
dilituj mi kukiz.
stavi me u fejvorits
a nikad na ignor.
klikuj na link
da riduješ sam mor.

Minja Bogavac
 
https://s12.****************/images/201026/hs9osyqb.gif

Ne sad

Ja znam šta bi htela mi
reći u ovaj tren -
ne reci! Gle tamo gde tone u sen
ribnjak, gle kako se u trku splela
oblaka crnih sjajna stada -
ne reci! Loša je noć ova sada.

Znam, u duši ti huji i seva,
žeže je pitanja onih plam
na koja odgovor moram da dam.
Ne pitaj! Na usni još ti okleva
reč što može očaj da zada -
ne reci je! Loša je noć ova sada.

Sutra mi reci - sutra sve se
promeniti može što dušu sad tre,
prelako možda će postati sve
što srce sad ne može da podnese,
što je sad preteško breme jada -
ne pitaj! Loša je noć ova sada.

Herman Hese
 
AKO NE ZNAŠ

Ako ne znaš
nemoj se tako
munjevito kretati
Ako ne znaš
nemoj se tako silovito uspinjati
Ako ne znaš
nemoj se tako važno postavljati
Ako ne znaš
nemoj se tako mudro držati
i ako zaista ne znaš
nemoj se tako krvavo obračunavati
sam sa sobom
Porast će krvave breze nad tvojim grobom
i plakat će tvoji vijekovi u što si se dao
Čovječe, kuda žuriš
Tako divno dobar tako krvavo zao

Miroslav Slavko Mađer
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top