Život pisan srcem

70843050_2513722462030639_7180549753946505216_n.jpg
 
" Misli dobro, pa će dobro i biti ". Ta Andrićeva rečenica bila mi je misao vodilja evo skoro celog septembra na putu do moje kuće do Vojne bolnice.
U taksiju tiho, u svojoj sobi glasno, molila sam Premilostivog da spasi mog čoveka s kojim sam gazila život posut i cvećem i trnjem više od pola veka,
stideći se što mu se češće obraćam kad sam u neprilici.A i lekar mi reče da oni čine sve što je do njih, ostalo je Božja volja.
Nisam ni primetila da se približila jesen, da ne uživam kao svih ovih godina u spremanju zimnice, u lepim katama što se rasule ispred kuće.... Čekajući rezultate sa skenera, moje isprekidane misli prostirale su se izmedju Kosmaja, Maribora, Portoroža, Ciriha, Galdova... A onda ono kad te obraduje vest da je nešto negativno, - negativni rezultati na sve što je slutilo na zlo.
Istog trenutka oprostila sam sve medicinskom osoblju što mi ne daje da udjem u sobu Intenzivne nege, jedva uspeh da saopštim Deki da mu je unuk upisao godinu, računajući da će to da ga "podigne". A i jednim prijateljima, koji me " nisu " videli dok sam se vukla po krugu Vojne bolnice. Znam da je sve to samo život, ali znam da mi od juče ova jesen ima smisla.

 
Poslednja izmena:

OSVIT TIŠINE
Bezvučnost prostora postaje opipljiva
Odjek tišine uspavljuje kuću
Tišina je praelement
iz koga je sve nastalo
sve nastaje
i sve nestaje...

Tišina smiruje trzaje misli
Tišina ziba kolevku dana
Tišina zaceljuje lomove duše
Tišina priziva sećanja
Tišina priziva nežnosti i radosti
Tišina priziva glasove koji će doći...

Tišina me gleda besprekorno
U tišini se ogledam kakav jesam:
Tišina je ogledalo moje duše.

Tišina je izobilje nastalo iz praznine
Tišina je njen glas -
a ova kuća je Hram Tišine
koji sabira i porađa
bezbrojne svetove...

U tišinu ću ponovo ući
kroz tišinu proći
iz tišine izići
miran i čist
još jednom.





P.Sumski Plamen tisine i Antikvarnica srca
 
Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...


Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

thumbnail.php
 
Jedna jedina celija svake sekunde popravi do deset uništenih veza DNK. Inače bi im se život brzo ugasio. Bez te aktivne delatnosti celija bi se u nekoliko sekundi raspala u hrpu molekula. A upravo se to događa kad nastupi smrt: umreti znači ne biti više sposoban za aktivno samostvaranje. Biće koje više nije središte aktivnosti mora se opet ratopiti u hrpu atoma.
 
Htela bih da te volim
više nego što mogu
Okrenuta od sveta –
bez vremena i prostora –
biti urezana u tvom odrazu.
U teskobi postojanja,
htela bih
da svest uronim
u tvoje spokojstvo
oslobađajući se svake suze
koju ipak moram isplakati
na strašnoj granici
izmišljenog odnosa.

Milena Pavlović Barili
 
Iz prikrajka osmeh.Plod novih bojenih misli iz narastajućih osećanja,razliva se po livadi čežnje.A tišinom medju njima šapat neizgovorenih reči odzvanja snažno.
Pretakanje,Ona u On,On u Ona...Ta istost,njihova tajna,kroz vibracije dva kopna.Poništavanje Daljine.
I cvetovi zamirišu jače.Potoci čula sliju se u Reku.
Privuku se obale kroz pomame tela.Raspon poljubaca širok kao zagrljaj Neba i snažniji od zagrljaja,kroz treptaje dodira.Sudar misli,beskraj postojanja.Čuva je.Čuva ga...
Nežnost u treperenju izgovorenog imena ,umilni eho srca.
tumblr_py0w75ZV3L1wtp6fuo1_540.jpg
 
Za jedan od svojih blogova citirala sam rečenicu Lusi Montgomeri: "Srećna sam što živim u svetu u kom postoji oktobar ".
Ne znam da li bi Lusi to mislila da je danas na mom mestu.
Zajedničkim putem koračali smo više od pola veka moj Riki i ja. Sada leži prekriven cvećem. Okitila ga rodbina, prijatelji, kolege, komšije....Znam da je sve to život, ali znam i to da za mene nijedna jesen više neće imati smisla.
 

Back
Top