Život pisan srcem


Prozorsko se staklo nakitilo kišnim kapima ko kakva aristokratkinja za audijenciju. Zavaljena ti u zagrljaj, prebrojavam misli o nama. Možda ih dijelim, možda pribrajam, možda umnažam, možda ništa moje je i tvoje ništa.

Jer, nije ljubav moje šlape, tvoja četkica, naši jastuci.

Ljubav nije ni vikanje na sav glas kako si zaljubljen.

Ljubav je ono što ostaje kad ničeg nema i nastupi tišina.
 
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali i plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Meša Selimović - "Tvrdjava "

00MO052UhB-.jpg
 
O ženi pesme najlepše pevam
pupoljku nežnom iz cvetne bašte,
o ženi sanjam prelepe snove,
najlepšem biću iz moje mašte.

Bog joj podari sve čari sveta,
što zbilja nosi kazuje bajka,
da bude dama,daruje ljubav,
a deci sveta,najdraža majka.

Njena je kosa nemirna reka,
a srce nežni zagrljaj čeka.
Iz njenog stasa pleni lepota,
njeno je telo izvor života.

Pesnički uzdah za sva vremena,
slikara tema,raskošna bajna,
i ma koliko sve o njoj znali,
žena je bila i ostaće tajna!

Stanoje Jovanović

beauty,fashion,gallery,girl,image,model-9eeda1d61d52156ad50389979550c605_h.jpg
 
"Priroda" skakuće, leprša treptajima leptirovih krila, titra plesom superstruna uvjetovanim oslobađanjem svjetlosne energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ona pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme, to je ona već tisuću puta opisana igra oceana svijesti sa pješčanim žalom spoznaje, zagrljaj energije i materije, duše i tijela, misli i osjećanja osjećaja. To je trenutak kada znanost otkriva čestice u valnom elektromagnetskom isijavanju i svjetlosti daruje dušu, stvarnost postojanja. Duša svijetlosti je njena energetska količina, vječni ples iskrica njene svijesti. To su iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, osjećamo tek srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih procesa u sebi i univerzmu, osjećamo i postajemo svjesni vječnog zagrljaja znanosti i mistike. Bez nas i naše svjesne spoznaje magloviti svijet beskraja i bezvremena u kojem svjetluca zvijezdani prah živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata prostor- vremena i postajemo sudionici tih procesa, bdijemo na vratima vremena, mi branioci svijeta u kojem živimo.
Uspjemo li misaono prodrijeti u geometriju svemirskih struna, u mikroverzum duše svijeta i osjetiti da elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru, na koordinatama spoznaje imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, spiralnu dinamiku svijesti, tada smo uspjeli osjetiti i dušu materije, susresti svoju dušu koja na svojim dlanovima nosi naše unutarnje sunce, sklada anđeosku muziku i dokazuje našu multidimenzionalnost u kozmosu.
http://1.***************/_x_4C7-tt0D4/TRoj0R-gVLI/AAAAAAAAKQk/8V7LwStKi3M/s1600/leptiri%25C4%2587i.gif
 
Dosao je potpuno bled u licu i seo na prvu stolicu.
- Sve sam joj ostavio – rekao je.
- Ako si, zajedno ste to i sticali, red je da joj to i ostavis – odgovorila je.
I kucu sam joj ostavio – rekao je sa tugom u glasu – i novac.
- Neka si, dobro si tako uradio, to je posteno od tebe – rekla mu je pomilovavsi ga po kosi.
- Ali, ja nemam vise nista – uzviknuo je ocajno i zario lice u sake.
-Nije tacno – mirno mu je odgovorila – imas sebe i imas mene.
- Tako ne moze da se zivi – zavapio je.
- Moze, necemo biti gladni, imamo gde da stanujemo. Nismo najmladji, ali
mozemo da radimo. Posla uvek ima, a mi smo oboje vredni ljudi. –
govorila mu je cvrstim glasom.
- Zaista ne znam kako to mislis – odmahnuo je glavom.
- Ja sam bogata zena – rekla je. Pogledao je u neverici, znajuci da to nije istina.
- Mozes slobodno da mi verujes – nastavila je – zagrlila ga je i rekla – upravo imam u ruci najvece blago na ovom svetu.
- Osmehnuo joj se pun ljubavi i nade u ocima. Suze su mu potekle od emcija i samo je prosaptao:
- Ti, moj zivote, Ti, moje Sve....


Bert Thompson – “Moj drugi zivot”
 
Kradu Mi Te, bregu visoki,
Neke oči tamne, plašljive,
Gaze, lome, čupaju cveće Tvoje,
Razvlače miris Tvoj po ljuskama svojim.

Bistre su vode naše, neuprljane lažima,
I nebo kristalno, nad izvorom bez krčaga,
Dole je smeh i oblaci tamni nad kaljugom,
Volim Te visoko.

 
Kao cudni tropski cvetovi koji se odrzavaju isparavanjem sopstvenog lisca,
tako i nase zelje mogu da niknu niotkuda.Neocekivano.Nije im potrbno seme.
Ni sunce.Samo masta,zrno ludosti i dovoljno hrabrosti da sanjamo otvorenih ociju.
Zivimo zivot koji smo prinudjeni da prozivimo,ali uporedo sa njim,stvaramo svoj svet.
Poseban.U koji se povremeno sakrijemo od banalnosti i povrsnosti.
Da postoji fontana koja ispunjava zelje i u koju preko ledja mogu ubaciti novcic,
danas bih pozelela najmanje dve zelje.Ovako moje mastarije lebde,dok ih ovaj ludi vetar
raznosi na sve strane.Kada bolje razmislim,ziveti zivot u snovima i ziveti zivot svojih snova
su dve podjednake vredne istine za koje se vredi boriti.Do kraja.
 
Vremenom ćeš navići na rastajanje.
Naučićeš da se sećaš.
A sećanje je
isto kao i susret.
I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni.
Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje
od sebe.
Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli.
Naučićeš da sanjaš.
Da lečiš dodirom.
Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol.

Milorad Pavić
 
Od ove mi jeseni nešto izmešana osećanja; pokušavam da se snadjem, da razumem,
nešto bih da oprostim, priželjkujem da i meni bude oprošten moj neki propust....Teši me
moja mlada prijateljica pesnikinja, ona još veruje u sutra i ja ne želim da joj razbijam iluzije
uveravajući je kako je mladost privilegija koja najkraće traje. Ubrzano sam došla do tog zaključka
i zato me valjda sve boli i ne mogu da sam lažno srećna u zemlji neodredjenih granica, krvave
prošlosti i neizvesne budućnosti...I onaj dečak što sa kartonskom kutijom ispred sebe leži
ispred izloga iz kojeg se osmehuju deca-lutke obućen po posednjoj modi. I ona žena što
na početku bulevara nudi krizanteme umotane u novinski papir. Nešto mi tesna koža dok čitam
one ponude na turističkim agencijama; Karlove Vari, pet dana za samo.....eura. Može u rate.
A i ona devojka što izlazi iz autobusa, ustvari - najpre izalaze sise pa ona, dok joj se bunda
kupljena na buvljoj pijaci lažno presijava na jesenjem suncu, zna li ona koliko je života nestalo
da bi ona bila in....Eh, kad bih mogla, još ove jeseni bih zabranila upotrebu krzna zakonom.
Pita me jutros mlada prijateljica što ne pišem pesme. Htela sam ja jutros da napišem pesmu,
ali me ova jesen nešto osporava dok gledam jato ptica što ih zvuk zvona oterao sa drveća u
crkvenom dvorištu. Danas nekog sahranjuju na obližnjem groblju. Znam priče iz povorke; bio je
dobar čovek i tog časa mu oproštena i ona dva vanbračna deteta i neko lažno svedočenje...i neki
sitni grehovi pripisani i opravdani mladošću...A "u strnjištima tužno šušti, to polja slute sneg i čavke"...

images
 
Poslednja izmena:
Razmisljam o vremenu koje dolazi brzinom koja se vise ne moze videti,ne moze opipati i ne moze osetiti.Takve su mi i misli kao mlazni avion.Ne mogu vise da ga stignem cak ni da idem ukorak sa njime,prosto mu se pradajem.Kao vetru koji ne zvuci kao bura,i mislim da cu ga smehom savladati.Jos jedna nemogucnost.Jer koliko god da bezis,ne mozes da pobegnes,kob sudbine te ceka na svakom koraku,a ti kao nemi posmatrac ili se utapas u svu tu masu kao sto su svi oni,ili prosto nestanes u vrtlogu vremena u kojem zivis.I nastavljas dalje hod po staklu,koji postaje moj zanat.Sa svim ujedima,obescascen s prezirom u ocima polako odbijam dim i gubim lice.Ne nezelim da ga izfubim moram da ga povratim,jer ne zelim da budem deo mase/Ne zelim da budem strpana u oboru,i to onom jednom oboru u kome svinje cekaju svoj plen.Iznad mene je ona nakazna sablja koje sece sve one koji ne stignu ukorak sa ovim vremenom.Davim se,dok svi oni govore a ja cutim.I batrgam se u ovome vremenu.
Beskraj

165542_186881344659777_164709013543677_738846_6886232_n.jpg
 
Kada shvatite da ste našli nešto što vam godi i prija..nešto što vas
ispunjava i vodi dalje...kada je to nešto vaša inspiracija i razlog da
ste nasmijani...ili netko...uhvatite se toga i ne puštajte....jer možda
vam je to jedina prilika koju ne smijete propustiti...možda je to sve
sada tu,a sutra će već biti tko zna gdje..a,nije bez r...azloga
vam se pojavilo u životu...svoje srce i sebe poklanjajte onima koji vam
nikada neće učiniti suprotno od ovog svega navedenog...i vjerujte u
ljubav..jer ljubav je toliko nježna i lijepa...ona traži da ju se
njeguje..ako vas netko pak razočara..ne krivite ljubav...kriv je sam
čovjek....
 
Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.

Rainer Maria Rilke.
 
Budim se sretna, budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, zbog divljih vranaca koji jezde oceanom sna, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom, budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja. Budim se zbog ljepote svemira i vremena, zbog daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog morskih uvala u kojima slušamo pjev sirena, zbog trgova cvijeća na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice, budim se zbog istine u srcu, zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja, budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova budim se, a ti mi šapućeš mirisom sna, okusom meda, okusom mora i soli, okusaom školjke iz koje izranja biser, šapućeš mi cvrkutom ptica, šapućeš probudi se ljubavi rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.
Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti samo ljubav.
Probudih se osviještena, napisah stih i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz te knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca, vrtu na obali oceana u kojem se kapljice života zrcale sunčevom svjetlosti i mirisom boja.
Budim se i pitam sebe, tebe i svijet, pitam što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedan pupoljak u tom vrtu na obali oceana ne cvijeta više, jedan leptir ne leprša više nad cvijetovima koji se tamo i bez njega množe, jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.
 
Grad sa hiljadu stubova - Maje

Na poluostrvu Jukatanu nalazi se čuveni Čičen Ica, sa velikim hramom Maja Indijanaca u obliku piramide sa visokim stepeništem. Čičen Icu, čuveni "grad hramova", su osnovale Maje u VI veku; otkriveno je više od 130 njihovih svetilišta. Njihovu državu, koja se prostirala od juga Meksika do Salvadora i Hondurasa, uništili su ratoborniji Tolteci oko 450. godine.

Sredinom devetnaestog, veka listajući stare rukopise što su vekovima počivali mrtvim snom po najprašnjavijim uglovima madridske biblioteke, jedan naučnik je pronašao izvještaj koji je neki franjevac, Frej Dijego de Landa, napisao 1566. o gradovima zivilizacije Maja na Jukatanu. Pošto te gradove niko živi nije video niti o njima čuo, tvrdili su da je jadni fratar bio lud, da je imao bolesnu maštu i, naravno, učeni ljudi su se podsmevali njegovim pričicama. Ali je Amerikanac Edvard Herbert Tompson, potpuno usamljen u borbi protiv svih ostalih naučnika, odlučio da poveruje rukopisu i krenuo je u Meksiko. Namera mu je bila da najpre pronadje žrtveni bunar u koji su ljudi civilizacije Maja bacali device, zatočenike i nakit, ne bi li tom žrtvom umilostivili boga kiše. Pronašao je i bunar koji je potpuno odgovarao opisu iz rukopisa, ali se to otkriće bezmalo moglo zanemariti u poredjenju sa stotinama gradjevina razbacanih na površini od gotovo šest kvadratnih kilometara. Centralini deo je piramida Kukulkana – kalendar uklesan u kamen. Svaki od 9 nivoa piramide podeljen je na dva dela stepeništem, što čini 18 meseci sa dvadeset dana. Četiri stepeništa imaju po 91 stepenik, i uz gornju platfornu to čini broj od 365 dana u godini.

Tokom letnje i zimske ravnodnevice svetlost i senka sunca tako padaju da se čini kao da se aždaja penje, odnosno spušta niz severne stepenice piramide.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top