Život pisan srcem

Koji god cvijet da si,
kada dođe tvoje vrijeme, procvjetat ćeš.
Prije toga jedna duga hladna
noć može proći.
Čak i iz noćnih snova naći ćeš snagu i hranu.
Zato budite strpljivi zbog onoga što vas čeka
i pažen i voljen, bez poređenja
ili želim biti još jedan cvijet.
Jer nema boljeg cvijeta
onoga što se otvara punini
onoga što je to.
A kada će se to desiti tebi,
možda otkriješ da si sanjao
biti cvijet koji je trebao cvjetati.
~ Walter Joy ♡
(Iz knjige "Do izvora postojanja")
369681229_6523559454387976_4268192424769139899_n.jpg
 
Мораш, радости, проћи и кроз долину плача.
Знам, није лако да се кроз њу корача, тешки су кораци, а муци као да нема краја, човек пожели да му се сам живот, кад већ мука неће, оконча.
Ова невоља је прилика да откријеш колико можеш, а то нећеш знати докле год си уплашена и ушушкана испод "покривача".
Имаш право да си уплашена, али страх не сме да ти стоји за вратом, као омча.
Не дај да угуши твоје способности, устани и бори се, зар мислиш да би Бог на тебе пустио невољу од које ниси јача?
Не брини, само се бори, ово што ти се догађа неће те убити, само ће да те ојача.
- Богородичин венац
424987983_972921740858451_1207967988101624900_n.jpg
 
Dok je stajala pred svojim đacima petog razreda prvog dana škole, kazala im je neistinu. Kao i većina učitelja, pogledala je svoje đake i rekla je da ih voli sve podjednako. Međutim, to nije bilo moguće jer tu, u prvom redu, sklupčan na svom mestu, bio je dečak po imenu Tedi Stodard.

Gospođica Tompson je prethodne godine posmatrala Tedija i primetila da se ne igra dobro sa drugom decom, da mu je odeća bila neuredna i da mu je stalno bilo potrebno kupanje. Osim toga, Tedi je znao da bude neprijatan.

Došlo je do tačke kada je gospođica Tompson zapravo uživala označavajući njegove radove širokom crvenom olovkom, praveći velike X-ove preko stranica i stavljajući veliko "F" na vrh njegovih radova.

U školi u kojoj je gospođica Tompson predavala, bilo je obavezno da pregleda prošle dosijee svakog deteta, a Tedijev je ostavila za kraj. Međutim, kada je pregledala njegov dosije, doživela je iznenađenje.

Tedijeva učiteljica iz prvog razreda napisala je: "Tedi je bistro dete sa veselim smehom. Radi uredno i ima dobre manire... radost je biti u njegovoj blizini."

Njegova učiteljica iz drugog razreda napisala je: "Tedi je odličan učenik, omiljen među svojim drugovima, ali mu je teško jer mu je majka teško bolesna, pa je život kod kuće sigurno borba."

Njegova učiteljica iz trećeg razreda napisala je: "Smrt njegove majke teško mu je pala. Trudi se da daje sve od sebe, ali njegov otac ne pokazuje veliko interesovanje, a uskoro će se njegov porodični život odraziti na njega ako se ne preduzmu neki koraci."

Tedijev učitelj iz četvrtog razreda napisao je: "Tedi je povučen i ne pokazuje veliko interesovanje za školu. Nema puno prijatelja i ponekad zaspi tokom časa."

Do sada je gospođica Tompson shvatila problem i postidela se sebe. Osećala se još gore kada su njeni đaci doneli Božićne poklone umotane u prelepe trake i svetlucavi papir, osim Tedijevog. Njegov poklon bio je nespretno umotan u teški smeđi papir koji je dobio iz prodavnice. Gospođica Tompson se potrudila da ga otvori usred ostalih poklona. Neki đaci su počeli da se smeju kada je pronašla narukvicu s imitacijom dragog kamenja, pri čemu su neki kamenčići nedostajali, i bočicu koja je bila četvrtinu puna parfema. Ali ugasila je smeh đaka kada je uzviknula koliko je lepa narukvica, stavila je na ruku i pokapala malo parfema na zglob. Tedi Stodard je ostao posle škole tog dana samo da kaže: "Gospođice Tompson, danas ste mirisali baš kao moja mama nekada." Nakon što su đaci otišli, plakala je barem jedan sat.

Baš tog dana, odustala je od podučavanja čitanja, pisanja i računanja. Umesto toga, počela je da podučava decu. Gospođica Tompson je posebno obratila pažnju na Tedija. Dok je radila s njim, njegov um se činio da oživljava. Što ga je više ohrabrivala, to je brže reagovao. Do kraja godine, Tedi je postao jedno od najpametnije dece u razredu i, uprkos njenoj laži da će voleti svu decu isto, Tedi je postao jedan od njenih "učiteljskih miljenika".

Godinu dana kasnije, pronašla je poruku ispod vrata, od Tedija, u kojoj joj je pisao da je i dalje najbolja učiteljica koju je ikada imao u celom svom životu.

Prošlo je šest godina pre nego što je dobila drugu poruku od Tedija. Tada je napisao da je završio srednju školu kao treći u generaciji i da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je ikada imao u životu.

Četiri godine nakon toga, dobila je još jedno pismo u kojem je pisalo da su neki periodi bili teški, ali da je ostao u školi, istrajao i uskoro će diplomirati na fakultetu s najvišim priznanjem. Uverio je gospođicu Tompson da je i dalje najbolja i omiljena učiteljica koju je ikada imao u svom životu.

Onda su prošle još četiri godine i stiglo je još jedno pismo. Ovoga puta je objasnio da je nakon sticanja diplome odlučio da ide korak dalje. Pismo je objasnilo da je ona i dalje najbolja i omiljena učiteljica koju je ikada imao. Ali sada mu je ime malo duže... Pismo je bilo potpisano, Theodore F. Stoddard, MD.

Priča se tu ne završava. Vidite, stiglo je još jedno pismo tog proleća. Tedi je napisao da je upoznao tu devojku i da će se venčati. Objasnio je da mu je otac preminuo pre nekoliko godina i pitao je da li bi gospođica Tompson pristala da sedi na venčanju na mestu koje je obično rezervisano za majku mladoženje.

Naravno, gospođica Tompson je pristala. I pogodite šta? Nosila je tu narukvicu, onu na kojoj nedostaje nekoliko imitacija dragog kamenja. Osim toga, pobrinula se da nosi parfem koji je Tedi zapamtio da je njegova majka nosila na njihovom poslednjem zajedničkom Božiću.

Zagrlili su se, a doktor Stodard je šapnuo gospođici Tompson na uho: "Hvala vam, gospođice Tompson, što ste verovali u mene. Hvala vam puno što ste mi pružili osećaj važnosti i pokazali mi da mogu napraviti razliku."

Gospođica Tompson, sa suzama u očima, šapnula mu je nazad. Rekla je: "Tedi, sve si pogrešno shvatio. Ti si taj koji je mene naučio da mogu napraviti razliku. Nisam znala kako da podučavam dok tebe nisam upoznala."

(Za one koji ne znaju, Teddy Stoddard je doktor u Iowa Methodist bolnici u Des Moinesu, koji ima Stoddard odeljenje za rak.)

Danas zagrejte nečije srce... prosledite ovo dalje. Toliko volim ovu priču da svaki put kad je pročitam, plačem. Pokušajte samo napraviti razliku u nečijem životu danas? Sutra? Samo "uradite to".

Slučajni čini dobrote, mislim da se tako zove?


(izvor teksta)
 
Imam četrdeset godina, ružno doba: čovek je još mlad da ima želje, ali već star da ih ostvari. Tada se nemir u svakome gasi, tako da se navikom i stečenom sigurnošću u slabosti koja dolazi. I samo radim ono što je trebalo da se uradi davno, u bujnom cvetanju tela, kada su svi bezbrojni putevi dobri, a sve greške korisne kao i istine. Šteta što nisam deset godina stariji, pa bi me starost zaštitila od pobuna, ili deset godina manje, pa ne bih mario. Jer trideset godina je mladost, tako mislim sada, kada sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe. (Meša Selimović)
 
  • Voli
Reactions: Tea
I ne zavaravaj se. Svako je tu onoliko koliko si mu potreban. Čim se potreba smanji ili nestane, nestaće i on. Koliko te to zaboli, tolika je i tvoja potreba za tim bićem. Sve je stvar potrebe u odnosu sa ljudima. Tek kad se odnos preraste i postane stanje ljubavi, tek tad će bol i osećaj nedostajanja minuti. A dotle...dotle uzmi svoju bol, rasprostri je i prođi kroz nju, svesno. I ne huli. Onaj ko nanese bol, odnese zabludu, a to nije malo.
Brankica Damjanović
 
  • Voli
Reactions: Tea
VOLIM KAD ĆUTIŠ

Volim kad ćutiš, jer kao da te nema,
a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
Kao da su ti oči odletele
i da ti je poljubac zatvorio usta.

Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
Leptiru iz sna, nalik si duši mojoj,
nalik si reči melanholija.

Volim kad ćutiš i kao da si daleko
i kao da jadikuješ, leptiru što gučeš.
Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
pusti me da zaćutim ćutnjom tvojom.

Daj mi da progovorim i tvojom ćutnjom,
poput svetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
Poput noći si, ćutljiva i zvezdana.
Zvezda je ćutnja tvoja, tako daleka i srdačna.

Volim kad ćutiš jer si nekako odsutna.
Daleka i ucveljena kao da si umrla.
Potom, reč jedna i osmeh dostaju.
I ja sam veseo, radujem se što to nije istina.

Pablo Neruda
 
  • Voli
Reactions: Tea
"Ne pitaj ništa više. Ima više tajne u tvojoj kosi no u hiljadu pitanja. Tu pred nama je noć, nekoliko časova i jedna večnost, dok jutro ne zatutnji kraj prozora.
Da se ljudi vole u tome je sve; čudo i najrazumljivija stvar što postoji, to sam osetio danas, kad se noć rastapala u cvetni žbun i vetar mirisao na jagode,
a bez ljubavi je čovek samo mrtvac na odsustvu, ništa drugo nego nekoliko datuma i neko slučajno ime..."

Erih Marija Remark
 
  • Voli
Reactions: Tea
Kapa otrovnog vrganja – Milorad Pavić

"Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret.
I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje od sebe.
Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom.
Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol."
 
"Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tuđeg pogotovu – osim kad sam na njega prinuđen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći. Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje."

Borislav Pekić
 
  • Voli
Reactions: Tea

„И књига може бити звијезда,​

’експлозивна материја која може да узбуђује живот’,​

жива ватра која отјера сваку таму и води ка бескрајном свемиру.“​

Мадлен Ленгл​

 
Volela bih da me neko voli onako do bola. Da ne spava zbog mene pa da narednog dana setka sa osmehom na licu,
da ga ljudi zacudjeno gledaju, da mi dodje na dva minuta i donese krem bananicu znajuci koliko ih volim, poljubi me onako filmski i odjuri niz ulicu...
Nemoguce, znam, ali volela bih.
 
30226763_1648461348596123_7453634971605925888_n.jpg


Za Paganinija italijanskog virtuoza i kompozitora, poznatog po tome što je izvodio vratolomije na violini koje do tada nisu viđene na bilo kom instrumentu zbog čega se verovalo da je u dosluhu sa đavolom, vezano je mnogo anegdota. Postoji i legenda da je na jednom koncertu svirao samo na jednoj žici. Posle jednog koncerta potražio je kočiju da ga odveze kući. Kočijaš koji je prepoznao slavnog violinistu rekao je:

- Za Paganinija 20 lira!
- Zašto tako mnogo? začudio se Paganini.
- Zato što sam toliko platio ulaznicu za vaš koncert na kome ste svirali samo na jednoj žici!
- Dobro - rekao je violinista - platiću ovu sumu, ali pod uslovom da me odvezete SAMO NA JEDNOM TOČKU!

Više anegdota potvrđuje da je Paganini bio tvrdica.
Kada su mu prijatelji savetovali da se oženi rekao je:
- Da se oženim, pa da ona besplatno sluša moje stvaranje!

Ali ono što je najzanimljivije što se tiče njegovog uspeha jeste da je on posledica retkog fizičkog oboljenja. U svom relativno kratkom životu, Paganini je dramatično povećavao tehničke mogućnosti violine. Mogao je uraditi stvari koje niko nikada ranije nije uradio na nekom od instrumenata. Ali kako i zašto je uspevao u tome? Decenijama su se pitali svi, a onda došli do zaključka da je imao retko oboljenje pod imenom Marfanov sindrom. Ovaj sindrom podrazumeva genetički poremećaj koji menja oblik vezivnog tkiva, čineći ga neubičajeno dugim i produžavajući prste koji su tanki i gipki. Njegov lični fizijatar napisao je 1832. godine kako njegove ruke nisu mnogo duže od prosečnih, ali pošto su svi delovi tako rastezljivi, mogu udvostručiti svoju veličinu. To mu je omogućilo da bez promene pozicije ruke savija zglobove leve ruke, koja dodiruje žice, a da desni zglob prirodno kreće i savija. A da se pri tome ne umara i ne opterećuje.
 
"Mirni dani u Miksing Partu", Erlend Lu, 2009

Glavni muški lik je neostvareni pisac koji se udaljava od svoje žene, porodice i od stvarnog života. Knjiga se sastoji od oštrih dijaloga, punih brzih replika i humora glavnog junaka i njegove žene. Njihov brak je pun laži, glume, svađa, skrivenih želja. Zanimljivo je kako raspadanje jedne veze može biti tako zabavno.
"Tata?
Mm?
Da smo slonovi, bili bismo pet slonova.
Da.
Blesavo, je l' da?
Da, jeste.
Zamisli to!
Da. Odlično Bertolde. Lepo."
 
"Život se sastoji od vozova. Vozovi staju pored nas ali ne znamo da li da uđemo ili ne, vozovi se brzo sudaraju ali se ne usuđujemo da stanemo. Vozovi nam zatvaraju vrata pred nosom i odlaze bez nas ostavljajući u nama gorak ukus kako bi bilo da se popnemo tamo. I vozovi na koje se ukrcavamo, uprkos nama, iz straha da će nas život ostaviti na nogama. "
~ George Faletti ♡
429822384_1265555761029316_3613424703983208367_n.jpg
 
Volim zivot. Volim miris posle kise. Volim pozitivne ljude. Volim cuti ‘hvala i 'izvini’. Volim duga putovanja. Volim kad prijatelj i ja kazemo istu stvar u isto vreme. Volim visine. Volim likove iz omiljenih knjiga i serija. Volim ljude koji imaju svoj univerzum. Volim ususkati se u debelo cebe. Volim film uz topli caj. Volim valjanje po snegu. Volim letnja kupanja. Volim posmatrati oblake. Volim najbolje prijatelje koji su skroz razliciti. Volim slusati necije ciljeve. Volim kada se necija cuda ostvare. Volim srecne porodice. Volim skroz opustene ljude. Volim zurbu. Volim mir. Volim planine koje svojom visinom skidaju zvezde. Volim prostrano plaventilo mora koje svojom dubinom dostize Narniju. Volim zelenilo njiva. Volim simpaticne kućice. Volim krivudave ulice. Volim stvari rucno napravljene. Volim kada neko od svog hobija napravi karijeru. Volim izgubiti se po nepoznatim krajevima. Volim napoznate krajeve. Volim istrazivanja. Volim svaku vrstu muzike,jer svaka vredi na svoj nacin. Volim udubiti se u tudji pogled. Volim merkanja. Volim one tihe mirne setnje u 4 ujutru s najdrazom. Volim opustajuce setnje rano ujutru. Volim miris svezeg hleba. Volim rana ustajanja. Volim uspavanke. Volim romanticne duse. Volim osobe koja odjebu tudja misljenja. Volim osobe koje zive po svom. Volim miris novih knjiga. Volim filmove , ali knjige vise. Volim istrazivati stare kulture naroda. Volim istoriju. Volim patriotizam. Volim mirne opustajuce kafice. Volim nezaboravne noci. Volim lude uspomene koje su iznikle iz losih ideja. Volim kad se pesimista i optimista udruze. Volim razlicitost. Volim nedostajanja. Volim posebne datume koji se ne zaboravljaju. Volim videti stare parove drzeci se za ruke. Volim ljude koji ne gube mladost godinama. Volim zrelije osobe. Volim detinjaste. Volim hrabre. Volim adrenalin. Volim luna parkove. Volim znamenitosti nekog mesta.. Volim osobe s svojim stilom. Volim osobe koje godine ne truju novcem.. Volim osobe koje se ne stide svojih gresaka. Volim osobe koje stavljaju proslost iza sebe. Volim osobe koje zive u sadasnjem momentu , i samo u sadasnjem momentu. Volim neizvesnost. Volim nadu. Volim osobe koje nelako odustaju. Volim majcin osmeh. Volim tatin ponos. Volim “svi za jednog , jedan za sve”. Volim dugu posle kise. Volim zivot.
public

Autor nepoznat..
 

Back
Top