Život pisan srcem

Godina,odlazi u vecnost dok ne se ne zaboravi i ostane vidljiva u snovima. Ljudi su kroz godinu prosli, peske ili drugacije. Mirisi su, stari i pozanti ponekad na trenutke ispunili dane. Bilo je velikih lepljivih vrucina, trenutaka radosti i mnogih trenutaka ispraznih dana koje sam zaboravio jos dok su tekli i dana kojih se nikako setiti ne mogu. A bilo je i toliko cudnih, ali lepih trenutaka koje je godina nenajavljeno donela, zagasila mracne slutnje beskonacnog nemira i odbacile me u sam drugi ugao svemira.
Borba, traje,jer zivot i jeste borba, lov na trenutke, rat s ludilom ljudi, s nerazumevanjem postojanja.
Koliko sam se puta pitao, treba li sve biti tesko dostupno.Zasto ja ne vidim u blizini, policu s nagradom za zivotna dela? No, tezak je taj put sto ga retki hode.Bose noge uvek odonesu na neko carobno mesto, tako mirisnije i tako lepih boja...i tada sve trnje zabijeno u tabane zaboravis, svu bol, prasinu i znoj.Jer carolija je trenutak spoznaje da smisao jos postoji i imas dar videti iskonsku pesmu Zemlje. Na ravni jednog od onih dana, tako posebnih i drugacijih, mirnijih i smirenih...umotanih u pesmu cvrcaka...bagremovo cvece u suton proleca i grm divlje ruze u osvit leta, ostri brid severca u dahu kasne jeseni, miris kolaca i voska pred zatvaranje godine....
Ustanite i odite na svoje vlastite staze sa sirokog bezbojnog puta dosade...
Zemlja je zavrsila jos jedan krug na putu oko Sunca...

Dragutin
 
Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."


(Paulo Koeljo - Alhemicar)
 
devojcica

O nama neće pisati istorija. Neće biti otisaka naših ruku na pločnicima Holiwooda. Nikada neće ponovo pokušati da nas sastavi biologija. Neće biti knjiga sa crvenim posvetama, neće biti plesanja vila nama u spomen. Da li će iko nekada pamtiti kako se zatresla Vasiona kada sam saznao da postojiš? Da li će opet nekome ovako mirisati hladni februari kada opet nekim čudom talasi nepodnošljive hladnoće dopru iz dalekog Sibira? Možda čak ni film neće snimiti o nama. Možda čak i Bog nekada zaboravi. Možda ovde nekada budu samo prazne zgrade. Možda samo ptice budu stanovale u njima. Možda i ove reke nekada promene svoj tok, možda trava vremenom postane plava, možda se zaista nekada desi i da majmuni postanu ljudi, a ljudi da kolonije prave na drugim planetama. Možda i Isus po drugi put dođe da sudi živima i mrtvima. Možda nekada izda nalog anđelima da zatru svaki trag ovome svetu ako mu se nekada sve smuči, jer nimalo nije lako biti Bog.Ako se sve to i desi, ne brini. Nije bitna Istorija, nije ni biologija. Čak se ni matematičkim izrazima ne može sve objasniti. Moža im čak i nijedna teorema nije tačna, možda su naučnike svo vreme varala čula. Odbaci i sve knjige. U mnogima od njih opisuju samo grozne stvari. Možda nikada i ne stignemo do Misisipija. Možda nas ovde negde u grobove stave. Možda ne bude nikog da očita posmrtno slovo. Možda zabrane religiju pa ne bude ni sveštenika. Da li će deca nekada sedeti u klupama i učiti o nama? Možda će učiti o tome šta je fisija i fuzija i kako se pravi nuklearna bomba, ali zaista ne verujem da će bilo šta učiti o ljubavi. Da li će nekada pocrkati ovi biznismeni u poslednjem času spoznajući ništavnost novca, pa onda tvoje ime kao melem zbog bolova izgovarati. Ne verujem, ljubavi, odlaziće i dalje sa ovog sveta poslednjim tragovima svesti vapajući za svojim bogatstvom koje će ostajati nekim drugim bogatašima. Sudbina nam je da nas svi zaborave, čak i ovi što su sada mali i što jedva glavu dižu da bi pogledali svet. Mi smo samo putnici u ovom grozomornom vozu. Hajde, dođi već jednom, pogledaj ova ostrva koja imam u očima, ova neugasiva sunca koja ne vidi niko. A i šta je toliko bitno u ovom svetu, ko će čitati stranice naučenjačkih knjiga kada dođe vreme vatre i kada sve bude počelo da se topi? Ko će prozboriti koju reč o ljubavi kao što bih tebi ja, zapravo nekom reći da mu je i kuća i grad. Da mu je najdraža reka pokraj koje uvek stoji neko. Hoće li videti ove zelene boje i kroz naslage ovako debelog snega? Hoće li svesno prizivati samoću i odbijati ljude, večito zagledan u daleke praznine?

Ja sam danas šetao ulicama zaleđenog grada. Najdraža ženo, kad bi samo znala moje obale, baš one koje si jedina ti počela da naslućuješ. Idi tako, korak po korak i ostani kraj mene. Anđeli se samo jednom rađaju i niko ne zna ni gde ni kako. Sneg se već topi, uskoro ćemo opet ugledati sunce i dani će biti dugački kao svete knjige. I dok sam prolazio tamo znao sam da mi ti jedina imaš pravo svašta reći. Kada rešiš da učiniš to budi nežna, nasmej mi se. Neka mi tvoje oči budu večiti biseri. Tada me ne dodiruj. Budi kći anđela i dopusti mi da umrem zauvek tobom zanesen. I dok budem odlazio znaćeš da sam ja tvoja istorija koja neće prestati. Evo, baciću i novčić: pismo ili glava, sasvim je nebitno, uopšte se na mene ne moraš kladiti. Ja sam tvoj kao što je i Bog, budi sigurna da nikada ništa od ovog neće prestati. Da li me voliš? Da li ti se ponekad učini da vidiš most, da nekog posebnog trenutka u gomili ljudi osetiš prizive užasne samoće? Ili ti se učini da još nije vreme da se kupi loz kao da će lutrija večno trajati? Kao da oni već ne pakuju svoje ostarele šatre za neke dolazeće generacije. Za neki novi, dolazeći: bolji ili gori svet. Kao da ne čuješ trubljenje poslednjih vozova sa zelezničkih stanica, ili sirenu našeg Titanika koji svakako, sa nama ili bez nas mora jednom poći. Možda, zapravo ni to nije tačno. Možda sam samo ptica koju več užasno bole krila i koja će ubrzo zauvek pasti. Ptica koja traga za svojim čarobnim drvetom i koja je već milijardu puta preletela svet ne nalazeći ga nigde. A možda si ti to drvo oko koga svake noći vile igraju i pevaju: „Roses are red“? Ali naravno te su tajne skrivene, i ja ih ovako ništavan i ne pokušavam dokučiti. Jedne večeri, pre mnogo godina, dok sam još verovao da postoji svet i da ću možda nekada uhvatiti sreću za krajičak haljine, dok je svirala u daljini lagana morska muzika a ja dubio lubenice kao američka deca sto čine sa bundevama za Noć veštica pokušavajući da napravim najstrašniji fenjer od koga bi se čak i starci uplašili, a kamoli ostali mali ljudi, dok je onaj topli vetar donosio mirise mora a ja tek postajao svestan svoje smrtnosti znajući da ću nekada morati od svega toga otići... (Stani, čuješ li: Los indios Tabajeras sviraju MARIU, i majčine ruke te zovu a otac zbog nečega plače u tami, ti uopšte ne uspevaš da dokučis stvari, juriš ka njima, onda se slike gube, postaju prividi, ti drhtiš, sama si a noć je, gomile utvara prolaze tuda...)... tada sam spoznao da negde postojiš, te večeri, tamo u tom dalekom kraju, i da li da ti kažem da sam posle plakao, da sam pobacao sve, da sam pobegao u šumu koja je bila pored, da sam jecao pokraj onog južnjačkog drveća nadajući se da će me neko tražiti, ali mene nikada nije imao ko da traži. Otac je tada ljubio usne ko zna koje ljubavnice a zvezde su te noći bile neme. Pocepao sam košulju o grane onog šiblja i ruke su mi bile prepune krvi. Tako sam dočekao zoru i one rumene oblake. I bez obzira na svu tugu tog trenutka ja ga, vidiš, nikada neću zaboraviti. Pogotovo ne večeras, jer opet je jedna takva noć. Poljubi me u snu večeras, daj mi malo tog zlatnog praha, blagoslovi moje puteve i znaj da ti ja neću prestati. Poljubi i sve one devojčice u sebi, a ja se kladim da ćeš jednog dana prepoznati koja je među njima ona jedina prava i da ćeš joj dati ruku. Ona će ti onda šapnuti koliko te je dugo vremena čekala i koji trenutak posle, sasvim neprimetno, postaćete jedno. Probudiće se tada ona davno zaspala obala, i tvoje oči gledaće pogledom devojčice ka dalekoj pučini, i rećićeš sebi: „Gle, svi ovi talasi kao šare na koži zebre koji tako čarobno paraju telo Okeana koji je veliki kao ljubav koja nikad neće prestati.“

Tvoj, Miodrag
 
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?
 
Neki kažu, da planete oko sunca kruže

Ne…..ne znaju oni da one kruže oko tebe ljubavi.

I svaka planeta želi da ti bude bliže

Da ti pošalje kosmičke vetrove i umrsi tvoju kosu.



Samo ja stojim na onom brdu,

I rasterujem ih i ljubomorna postajem na kosmos.

Jer te može gledati svakog trena, kad ja ne mogu.

Pokriti te može svojim svemirskim jorganom

Ispisati note od zvezda za tebe, kad ja ne mogu.



Ali mogu na nebu videti šta ti zvezde ispisuju

I mogu slušati pesmu svemira za tebe.

I voleti te mogu više od svemira

E tu je svemir sićušan prema ljubavi mojoj.

Tu svemir meni zavidi.
 
Ja znam sta zelim...

Ja znam sta ti mogu dati...

Mi znamo sta nam je potrebno...

Ne postoji sram/stid/sramota - jednostavno uzimanje bez davanja. Dve egocentricnosti sudarene u vanvremenskom prostoru. Dva glasa prozeta zeljom, mnogima koji bi ih culi neprepoznatljivom, njima tako jasnom. Na trenutak se cini ako bi rukom posegli kroz vazduh, ne bi ostali praznih saka. Naboj istinske potrebe bi ostao zarobljen medju prstima i pri najmanjem stisku bi se pretvorio u vilinski prah koji daje moc odvajanja od zemlje i letenja kroz prostor i vreme. Sve neizgovoreno nije simbolicno jako, vec sasvim nepotrebno. Sve sustinski znacajno nije receno jer nema efekta na endokrinosloski sklop dva tela koja luce endorfin pri samoj pomisli na ispunjavanje koje sa duhovnim nema nikakvu konekciju. Opustenost koja je tako dragocena, stvara napetost iz samo jednog razloga: nemoci spajanja tog trenuka, na tom mestu. Osmeh, tako neusiljen a tako iskren, nije isprovociran divnim, neznim, romanticnim tekstovima koji bi proletao pred ocima. Oci traze suocavanje. Prsti traze kozu. Usta traze jezik.Telo trazi komunikaciju svojim sopstvenim govorom.

Nedostajes mi...

Volim te...

Shvatanje ovih pojmova na jedan sasvim drugaciji nacin. Izgovaranje ovih reci proistice iz duboke fizicke potrebe za zadovoljavanjem sopstvenih potreba. Nedostajanje prati duboki uzdah iz stomaka - VolimTe prati duboki osecaj obozavanja oslobodjenosti uma od bilo kakvih blokada postavljenim od strane sredine i tudjih misljenja. Savrseno oblikovan krug sa dva centra. Povlacenjem simetricnih krugova iz oba centra stvara se divan geometrijski cvet samo njima shvatljiv. Tabu bacen u gvozdeni kovceg koji kolektuje nepotrebne stvari, a ipak mozda nekad upotrebljive. I ne postoji nemoguce ili neizvodljivo. Licnosti prihvacene u originalnom pakovanju bez konzervansa... Rok trajanja... Neogranicen... Kao vino...
 
Poslednja izmena:
Ja znam sta zelim...

Ja znam sta ti mogu dati...

Mi znamo sta nam je potrebno...

Ne postoji sram/stid/sramota - jednostavno uzimanje bez davanja. Dve egocentricnosti sudarene u vanvremenskom prostoru. Dva glasa prozeta zeljom, mnogima koji bi ih culi neprepoznatljivom, njima tako jasnom. Na trenutak se cini ako bi rukom posegli kroz vazduh, ne bi ostali praznih saka. Naboj istinske potrebe bi ostao zarobljen medju prstima i pri najmanjem stisku bi se pretvorio u vilinski prah koji daje moc odvajanja od zemlje i letenja kroz prostor i vreme. Sve neizgovoreno nije simbolicno jako, vec sasvim nepotrebno. Sve sustinski znacajno nije receno jer nema efekta na endokrinosloski sklop dva tela koja luce endorfin pri samoj pomisli na ispunjavanje koje sa duhovnim nema nikakvu konekciju. Opustenost koja je tako dragocena, stvara napetost iz samo jednog razloga: nemoci spajanja tog trenuka, na tom mestu. Osmeh, tako neusiljen a tako iskren, nije isprovociran divnim, neznim, romanticnim tekstovima koji bi proletao pred ocima. Oci traze suocavanje. Prsti traze kozu. Usta traze jezik.Telo trazi komunikaciju svojim sopstvenim govorom.

Nedostajes mi...

Volim te...

Shvatanje ovih pojmova na jedan sasvim drugaciji nacin. Izgovaranje ovih reci proistice iz duboke fizicke potrebe za zadovoljavanjem sopstvenih potreba. Nedostajanje prati duboki uzdah iz stomaka - VolimTe prati duboki osecaj obozavanja oslobodjenosti uma od bilo kakvih blokada postavljenim od strane sredine i tudjih misljenja. Savrseno oblikovan krug sa dva centra. Povlacenjem simetricnih krugova iz oba centra stvara se divan geometrijski cvet samo njima shvatljiv. Tabu bacen u gvozdeni kovceg koji kolektuje nepotrebne stvari, a ipak mozda nekad upotrebljive. I ne postoji nemoguce ili neizvodljivo. Licnosti prihvacene u originalnom pakovanju bez konzervansa... Rok trajanja... Neogranicen... Kao vino...


Jako divno,i jednostavno receno............bravo.............:ok:
 
...U tvoju ljubav nisam sumnjala,u tvoje price slijepo vjerovala,sad kad smo zavrsili zelim ti reci posljednje rijeci,ali ne brini ovog puta ce lakse teci...

Opet sam ovdje,stojim slomljena,ne mogu poricati mislila sam da si ti pravi...
Swe sam ti rekla,dopustila da udjes duboko u mene, ucinio si da se osjecam sigurnom...
A sad trudim se da drugi ne vide bol koju si mi nanio i da swe wishe tonem u svijet ocaja i prezira...

Bila sam tako mlada i naivna a ti si samo to iskoristio,
samo si vidjeo swoju bol i sad placem uvijek zbog iste stvari...

Dajem swe od sebe samo da na swe zaboravim,
ne znam kako da nekog drugog u zivot pustim,
zbog tebe se zivota stidim jer je ostao tako prazan...
zbog tebe se bojim opet da wolim...


488532mtw0vy5ifs.jpg
 
Dani prolaze i to bez tebe.
Ja ne znam gdje da skrasim bolne istine, duge godine.
Ne želim da ti vratim
noći besane, kad nema me u tvome krilu,
da te čuvam od zlih sila, što tvoje tijelo
sad mi raznose.

Sve što dolaze samo prolaze
kroz život moj i nose tople poljupce, strasne dodire,
što ostao sam dužan tebi, ljubavi, al ne zamjeri.
Ne mogu da se smirim
nisam htio bol da tebi takvoj,
dušo, nanosim.

U mome tijelu pušu vjetrovi,
istina u mojim venama,
tvoje ime spominjem,
vrijeme odnosi sve,
tajne više nisu skrivene.

Ja svoj život živim
Što da sebe krivim
Ti, bila si mi sve što sada nisi
I kad sklopim oči opet ćeš meni doći
I ući tiho u naš san,
Nikada odsanjan.


images
 
Naišla je oluja crnog tela, sa juga, i donela je kišu i dvanaest vetrova da oteraju brdske ptice sa lica neba, naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje, grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle rođenja iz utrobe vremena; ludo kao magla, kao antihrist iz morskog plamena, ili iz krsta od pare. Kiselina je postajala jača, bura se umnožavala, i boja ljutnje, i zdravi, i prokleti, s rukama od stena - svi su naišli, penjući se.

To je bio spoljni svet.

D.Tomas, LIMUN
 
Ulicom starom prolazim
i dok su isčeznuli,
svi odrzi sa starog zida u noćima,
ozaren pozivam prošlost
što dobija tračak obilja,
koje se promalja kroz dušu.
Pitam se šta ti još dugujem,
Sad kad sećanje počinje da tuguje…
 
Pakleno dobar odgovor


Pakao - Teorija

Ovo je navodno istinit događaj i odgovor na testu iz hemije na Univerzitetu u Beogradu. Odgovor jednog od studenata je bio toliko "dubok", da je profesor odlučio da ga podeli sa svojim kolegama preko interneta.
Pitanje: "Da li je pakao ezoterman (predaje toplotu) ili endoterman (absorbuje toplotu)?"
Većina studenata je napisala svoje pretpostavke na osnovu Bojlovog zakona (gasovi se hlade kad se šire i zagrevaju kad se skupljaju) ili neku drugu varijantu... Jedan od studenata je napisao sledeće:

"Prvo moramo znati zapreminu u koju duše ulaze u pakao i izlaze iz njega. Smatram da odmah možemo pretpostaviti, da duša koja jednom uđe u pakao više ne izlazi. Znači, broj duša se povećava. Da bi dobili ideju o tome koliko je u paklu duša, osvrnimo se na različite vere koje danas postoje na svetu. Većina tih vera tvrdi, da onaj ko nije pripadnik baš te određene veroispovesti ide u pakao. Dakle, zaključak je da će sve duše završiti u paklu. Ako tome dodamo odnos nataliteta i mortaliteta, možemo očekivati da broj duša eksponencionalno raste. Dakle, obratimo pažnju na odnos promene zapremine pakla, jer prema Bojlovom zakonu za zadržavanje istog pritiska i toplote zapremina mora rasti proporcionalno sa brojem pristiglih duša. To nam pruža 2. mogućnosti:

1) Ako se zapremina pakla povećava manje od potrebnog prosečnog broja duša koje stignu u pakao, toplota i pritisak pakla će toliko porasti da će pakao eksplodirati.
2) Ako se pakao širi brže od proseka koji mu je potreban da primi sve duše, toplota i pritisak će toliko opasti da će se pakao smrznuti. Koja od mogućnosti je ispravna?
Ako uzmemo u obzir izjavu, koju je kategorički iznela Milica sa četvrte godine, a koja glasi: "Pre će se pakao smrznuti nego što ću ja sa tobom da spavam" i s obzirom na to da je sa mnom spavala juče, mora biti ispravna teorija br. 2, dakle pakao je sigurno ezoterman i smrznuo se.
Zaključak ovog izlaganja je: ako je pakao smrznut, ne prima više duše i preostalo je samo nebo, što je dokaz postojanja Boga, a to objašnjava i zašto je Milica sinoć vikala "Ah moj Bože!" Ovaj student tehnologije je jedini dobio 10!
 
JEDNOJ CURI NA UVO
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.


lorka
--------------------------------------------------------------------------------
 
Postoje trenutci u nasim zivotima... kada nikako ne mozemo da uticemo na njihovo desavanje... ne radi se o losem izboru ili proracunatoj nepredvidivoj gresci... vec jednostavno pomracenje i iz tog pomracenja proizadje trenutak koji ne mozemo da uhvatimo ni na nekoj slici... ni u nekoj pesmi... niti u nekom textu... jos manje u pogledu ili secanju...cak i godinama kasnije kada razmisljamo o tome... jer postanemo mudriji kazu... pokusamo da uhvatimo trenutak u kome smo mogli da promenimo taj neki pravi ili pogresni izbor... pokusavamo da se vratimo razmisljanjima u tadasnje stanje svesti i emocija... ali nista...jednostavno ne postoji objasnjenje... ne postoji bolja ili gora solucija koja bi tada ucinila da nas zivot krene drugacijim tokom... ne postoji razlog niti opravdanje...ne postoji tudji uticaj koji bi pomogao da se resimo krivice ili ukrademo zaslugu...nista...jednostavno nistavilo kao izvor reke zivota koja se ulila u tadasnje more... Simple as that...

Dugo sam mislio da mogu promeniti tok svog zivota... ali se jako bolno pokazalo da nece da moze i ja sam to prihvatio...bar za sada...ne zato sto mi je takva sudbina... vec zato sto nisam neko ko ce menjati bilo sta na tudju stetu...cak sam uspeo da izvucem i najbolje iz bezizlazne situacije...cak sam i sazreo... da sam mogao samo i iskljucivo na svoju stetu da promenim nesto...nema problema...menjam odmah...ali...previse je dusa u igri... a ja nisam kockar koji gubi...igram samo na sigurno...i dobicu kad tad fleš rojal...a ulog je ogroman...kod velikih uloga glava mora biti hladna... ruke mirne i pogled bez emocija... sve sam uslove ispunio i u prvom krugu sam dobio veliku kentu...sada samo cekam da se sve složi u boji i da ispred mene bljesne fleš royal...

Velika kenta...ok...isplatu molim... zavrsio sam za ovim stolom...
 
Poslednja izmena:
Postoje trenutci u nasim zivotima... kada nikako ne mozemo da uticemo na njihovo desavanje... ne radi se o losem izboru ili proracunatoj nepredvidivoj gresci... vec jednostavno pomracenje i iz tog pomracenja proizadje trenutak koji ne mozemo da uhvatimo ni na nekoj slici... ni u nekoj pesmi... niti u nekom textu... jos manje u pogledu ili secanju...cak i godinama kasnije kada razmisljamo o tome... jer postanemo mudriji kazu... pokusamo da uhvatimo trenutak u kome smo mogli da promenimo taj neki pravi ili pogresni izbor... pokusavamo da se vratimo razmisljanjima u tadasnje stanje svesti i emocija... ali nista...jednostavno ne postoji objasnjenje... ne postoji bolja ili gora solucija koja bi tada ucinila da nas zivot krene drugacijim tokom... ne postoji razlog niti opravdanje...ne postoji tudji uticaj koji bi pomogao da se resimo krivice ili ukrademo zaslugu...nista...jednostavno nistavilo kao izvor reke zivota koja se ulila u tadasnje more... Simple as that...

Dugo sam mislio da mogu promeniti tok svog zivota... ali se jako bolno pokazalo da nece da moze i ja sam to prihvatio...bar za sada...ne zato sto mi je takva sudbina... vec zato sto nisam neko ko ce menjati bilo sta na tudju stetu...cak sam uspeo da izvucem i najbolje iz bezizlazne situacije...cak sam i sazreo... da sam mogao samo i iskljucivo na svoju stetu da promenim nesto...nema problema...menjam odmah...ali...previse je dusa u igri... a ja nisam kockar koji gubi...igram samo na sigurno...i dobicu kad tad fleš rojal...a ulog je ogroman...kod velikih uloga glava mora biti hladna... ruke mirne i pogled bez emocija... sve sam uslove ispunio i u prvom krugu sam dobio veliku kentu...sada samo cekam da se sve složi u boji i da ispred mene bljesne fleš royal...

Velika kenta...ok...isplatu molim... zavrsio sam za ovim stolom...

uuuuhhhhhhhhh.........za ovo treba :heart:........sretno..........
 
Boriti se za svoju ljubav kao da ti je poslednji dan na ovom svetu
Boriti se da se spojite i stvorite novi zivot
Boriti se da plod svoje ljubavi podizete i uzivate u njemu i da vas jos vise podseca na jacinu vase ljubavi
Boriti se da vas iskusenja ne obeshrabre
Boriti se da vas malodusni ne zalude
Boriti se da vas zdravlje sluzi
Boriti se da nikada ne izgubite tu nit da kazete jedno drugom volim te
Boriti se ako treba protiv cele vasione za svoju ljubav
Boriti se da od toliko skretnica ostanete na zajednickom putovanju
I stalno se borite... dok volite
 
‘’Pričaj kako si me rodila.
Rodila sam te kao da sam sanjala.
Koga najvise voliš?
Tebe najviše volim,
A zašto
Zato… ne znam zašto. Zato što si rasla ispod mog srca.
Hoćes li uvek da me voliš?
Uvek.
A da li me voliš i kad si ljuta na mene?
I onda te volim.
Nikada ne mogu biti toliko ljuta da te ne volim ili da te manje volim.
Volim te uvek isto.’’

Mozda ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ides rezuci podne
kao modri cvjet, da ne koracas
kasnije izmedju magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosis u ruci,
koje drugi, mozda, nece videti zlatno,
koje mozda nitko ne primjeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruze,

i da ne postojis, najzad, da nisi dosla
opora, uzbudljiva, da upoznas moj zivot,
udarac ruzina grma, zito vjetra,

i otada postojim jer ti postojis,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit cu, bit ces, bit cemo.



" Sedam za sto i opušten krenem u ćasku o starom kockaru koji mi je poklonio trik. Već drugo vino se kuva za mene, ...
 
Kroz tvoje oci gledam


Posmatram igru nocnih leptira
jure oko mene kao osice
vadeci neke bodljice
Ja se osmehnem
mahnem im da pomisle
sve su meni ladje pokisle
a ne znaju da jos kao dete
za dorucak dobijah zaoke opake
Ne moze niko ni da zamisli
koliko ljubim te
Ti si moje mesto gde se
nebo i zemlja spaja
slika mog srca neizbrisiva.
Ne zna niko da te u sebi nosim
svim olujama prkosim



Nema planine,mocvare ni
pustare koju ne bi presla
Nema toga ko moze da me zaustavi
da su i meci kroz njih proletecu
ljubavlju svojom sve otopicu
ka tebi u narucje dotrcacu
Kroz tvoje oci gledam i nikad nikome necu
sem tebi da se predam
i da umrem sto puta nici cu iz pepela
da te poljubim i zagrlim
sa sjajem u ocima tvoje ime izgovorim
i kad dusu ispustim
na tvoj dlan cu opet da je spustim
Nemir
 
Ljubav je u poverenju.
Ljubav je u poštovanju.
U ljubavi nema psovki. Nikad. Niti jedne proste reči.
Ljubav je kada osetiš stid radi neke budalaštine koju napraviš...
Ljubav je u ponosu što je takav. I tvoj.
Ljubav je u razbijenoj činiji punoj jagoda koje posle oboje skupljate, brišući poljupcima jedno drugom suze.
Ljubav je u prekornom pogledu ako radiš glupost.
Ljubav je u zagrljaju (kad uništiš auto, a on dođe i kaže ti:“Nije mi jasno zašto plačeš? Ti si mi dobro, je l' tako?“)...
Ljubav je u isprepletenim prstima toplih ruku dok spavate.
Ljubav je u ponosu, dok ga slušaš kako priča.
Ljubav je ono kad sedite jedno pored drugog i ne morate pričati. A sve znate.
Ljubav je kad nakon puno zajedničkih godina i raznih iskušenja shvatiš da za tebe nema boljeg. I kad shvatiš da ni jedan drugi ne bi znao tako da te voli.
Takvu komplikovanu, kakva već jesi...
 

Back
Top