Živeti u prošlosti

Mislim da osobe koje često oživljavaju uspomene iz prošlosti, idealizuju svoj život u prošlosti. Svoj lični život.

Ne posmatraju prošlost iz ugla politike, društva i ekonomije.
To svakako mada nekako ne možeš ga posve izdvojiti. Idealiziranje prošlosti ima jedan osnovni pokretač, mladost, mada u nekom smislu i smrt. Mladost zato jer kad smo mladi umiranja nam se čini daleko, a kad nismo baš mladi, baš se i ne čini tako daleko. Treba se pomiriti s prolaznosti, raditi na tome da nam život koji nam je preostao ( koliko god to bilo), prodje što ugodnije i korisnije
 
Poslednja izmena:
Само тада сам ја можда био и смео да будем аутентичнији ја. Кад сам имао 5-6 година неки су ме можда и волели, сада ме нико не воли а не би могао и да хоће. Тада су ме неке тете грлиле, сада нико, пре сам смео да будем природан и ирационалан, сада не смем..
 
Pa 98-9% ljudi živi u prošlosti jer je taj 1% svestan ovog trenutka, um ti skače non stop po prošlosti i budućnosti ili razmišljaš o glupostima. Vrlo je teško živeti u večnom trenutku u jedinoj stvarnosti. Trgnite se, postanite svesni svoje nesvesti.
Ne znaju ljudi da se trgnu.
Ne znaju ni sta ustvari treba da očekuju od sadašnjosti i kako da je osete, šta treba da žive...

Ne shvataju koliko im osećaj sadašnjosti, tj. ovog trenutka i ponovo ovog trenutka i ovog i ovog, uvek
donosi nov ovaj trenutak u kome (ovog trenutka) jedino postojimo...

Postoje tehnike koje nestalnu misao koja skakuče po prošlosti ili budućnosti privode sadašnjosti... i tu
vežbu treba utuviti... mada, prvenstveno svako treba da se zapita da li hoče da živi u vežitoj sadašnjosti, ili će
radije da falsifikuju život, živeći u vremenu koje ustvari ne postoji...
 

Back
Top