Za sve nas žene, koje se usuđujemo
voleti druge žene
05.03.2006.
Pišem za nas sestre moje,
koje se usuđujemo hrabro da rušimo granice,
da lomimo prepreke.
Da volimo Nju, ljubavlju koju su nam zabranili.
Koju su osudili.
Sestre moje, lezbejke!
Naše srce ne može i ne zna drugačije voleti.
Učili su nas po šablonima, patrijahalnim pravilima,
zacrtanim putanjama.
Ko?
Država, crkva i njena muška religija.
Nisu nam dali izbora.
Naterali su nas da se osećamo krivima.
Nametnuli su nam rodne uloge,
bez naših odobrenja.
Stavili su nas na liste bolesnih.
Osudili su nasu drugačijost.
Zar to sestre nije fašizam,
u svom najgorem obliku?!
Svašta smo preživele…
Krile se po ulazima, staklenim kavezima.
Strepele od udaraca.
Verbalnih i fizičkih vređanja i ponižavanja.
Zašto, sestre moje? Zašto?!
Zato što je naše srce čisto?
Takvog nam ga je priroda dala.
Zato što naša duša žudi za Njenom?
Pobunimo se zajedno sestre!
Ne dozvolimo da nas vređjaju, napadaju, omalovažavaju.
Kada o našoj ljubavi ništa ne znaju.
Pustimo glas!
Glas razlike.
Usudimo se da progovorimo,
o lezbejskoj ljubavi, žudnji, jačini.
Ne dozvolimo joj da ode, da nestane,
da se krije, strepi, ćuti, radi drugih.
Izađimo na ulice!
Držimo se za ruke ponosne.
Ljubimo se i budimo srećne i slobodne.