Zemlja

B5091524-5DB1-45D5-8A7B-3B024C9019BF-X2.jpg

Kathryn Stivers / Distant Light Studio

Bertold Breht
Rođenima posle nas

1.
Заиста, живим у мрачно време!
Безазлена реч је глупа. Безбрижно чело
Знак је неосетљивости. Онај ко се смеје
Само још није примио
Ужасну вест.

Какво је то време у које је
Разговор о дрвећу готово злочин
Зато што подразумева ћутање о толиким злоделима!
Зар онај што тамо мирно прелази улицу
Збиља није код куће за своје пријатеље
Који су у невољи?

Истина: још зарађујем за живот.
Али верујте ми: пуким случајем. Ништа
Од свега што чиним не даје ми за право да се сит наједем.
Случајно сам поштеђен. (ако ме напусти срећа,
Бићу изгубљен.)

Кажу ми: Једи и пиј! Буди срећан што имаш шта!
Али како да једем и пијем
Кад оно што поједем отимам гладноме,
А чаша воде коју попијем недостаје жедноме?
А ипак једем и пијем.

Волео бих и да сам мудар.
У староставним књигама пише шта је мудро:
Не мешати се у спор у свету и свој кратки век
Проживети без страха.
Одржати се и без насиља,
Зло узвраћати добрим,
Свје жеље не испуњавати, него их заборављати –
Сматра се мудрим.
Ја све то не мoгу:
Заиста, живим у мрачно време!

2.
У градове сам дошао у време нереда
Кад је у њима владала глад.
Међу људе сам дошао у време буна
И заједно са њима сам се бунио.
Тако је протекло време
Које ми је било дато на земљи.

Јео сам између битака,
Легао сам на починак међу убице.
Љубав сам водио немарно,
А природу гледао без стрпљења.
Тако је протекло време
Које ми је било дато на земљи.

Путеви су у моје време водили у мочваре.
Говор ме је одавао џелату.
Мало шта сам могао. Али би властодршци,
Надам сам се, седели безбедније да мене није.
Тако ми је протекло време
Које ми је било дато на земљи.

Снаге су биле слабе. Циљ је
Лежао веома далеко.
Био је јасно видљив, премда за мене
Готово недостижан.
Тако је протекло време
Које ми је било дато на земљи.

3.
Ви што ћете изронити из потопа
У коме смо ми потонули,
Спомените се,
Кад будете говорили о нашим слабостима,
И мрачног овог времена
Коме сте умакли.

Јер ми смо ишли, мењајући земље чешће но ципеле,
Кроз ратове класа, очајни
Кад је само неправде, али не и буне било.

А знамо и сами:
Мржња, чак и према подлости,
Унакажава црте лица.
Гнев, чак и онај због неправде,
Чини глас промуклим. Ах, ми
Што хтедосмо да припремимо тле за љубазност,
Сами нисмо могли бити љубазни.

Али ви, кад најзад дође време
Да човек човеку буде друг,
Спомените нас се
С трпељивошћу.
 
Mračno vreme je večito nasledtvo koje se prenosi iz epohe u epohu,
s kolena na koleno.
Ali prenosi se i Prometejeva iskra za potpalu vatre,
za svetlost,
bez obzira na žrtve i večitu kaznu gnevnih bogova.
 
Dođe mi tako u pamet neka misao odnekud..
nepoznata mome umu,a ipak nekako kao slutnja
provuče se pored misli mojih ,kao senka...
A onda počne da burgija prvo pomalo...
pa sve više dok ne preuzme mesto mojim
mislima..Stanem,čekam a ona, ta nepoznata,
šapuće mi tiho..Stani,zastani..u glavi ti je haos..
Raščisti to..inače,nije dobro za tebe..Izbaci
đubre iz glave,napravi čistinu..bar malu,
biće dobro..Lako je tebi;izgovaram glasno..
po mojoj glavi pospremati,širiti se..komotiti se..
sve sam ja to godinama skupljala,spremala po
ćoškovima..čuvala sam..A ona tiho,onako iz
prikrajka šapuće...Počni..počinji već jednom..
Cistim ..evo čistim..šapućem

dbjHnOg.jpg
 
FDD272AC-B1B1-4E4B-BDED-B71C551C33BF-XL.jpg

Kathryn Stivers / Distant Light Studio

Apsurd se ne može otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje priručnika o sreći. „Eh,
što, zar tako uskim stazama...?” No, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne
te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno rađa iz apsurdnog
otkrića. Događa se, također, da se osjećaj apsurda rađa iz sreće. „Držim da je sve dobro”, veli
Edip, i svete su te riječi. One odzvanjaju u surovu i ograničenu čovjekovu svijetu. One
poučavaju da sve nije iscrpljeno i da nije bilo iscrpljeno. One izgone iz ovoga svijeta boga
koji je ušao u nj s nezadovoljstvom i sklonošću za beskorisne patnje. One stvaraju od sudbine
ljudski posao koji se mora urediti među ljudima.

Tu je sva Sizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba. Njegova je stijena posve
njegova stvar. Tako apsurdni čovjek, kad razmišlja o svojoj muci - ušutkuje sve kumire. U
svijetu iznenada vraćenu njegovoj šutnji podiže se tisuću sitnih zadivljenih zemnih glasova.
Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upućeni od svih lica, nužno su naličje i cijena pobjede.
Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć. Apsurdni čovjek veli „da”, i njegov napor bit će
neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju
on drži kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita života. U
tom istančanom trenu, kada se čovjek obazire na vlastiti život, Sizif, vraćajući se svojoj
stijeni, razmišlja o slijedu nevezanih poslova što postaju njegovom sudbom, sudbom koju je
stvorio baš on, ujedinio pod pogledom svojeg pamćenja i naskoro potvrdio vlastitom smrću.
Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega što pripada čovjeku, kao slijepac koji kani
vidjeti a zna da je noć beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se još kotrlja.

Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali, Sizif nas
poučava višoj vjernosti što niječe bogove i podiže stijene. I on drži da je sve dobro. Ovaj
svijet, od sada bez gospodara, ne čini mu se ni jalovim ni ništavnim. Svako zrnce toga
kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noći, za njega su zaseban svijet. Sama bitka
da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.

Albert Camus - Mit o Sizifu
 
Sizif je bio kralj, loš kralj i još gori čovek, zamerio se i ljudima i bogovima.
Zaslužio je kaznu, ali mu je ipak poklonjen život i neograničeno vreme.
I dok još i dan-danas kotrlja gore-dole svoj kamen,
ima još čitavu večnost da razmišlja o sebi, o dobru i zlu, o životu i smrti...ljudima i bogovima...o svetu...
i postaje sve bolji čovek.
Ponekad se čak nasmeje balegaru-kotrljanu, koji isto tako predano ispunjava naizgled besmislenu sudbinu,
kao što je ispunjava svaki drugi stvor.

Možda je baš to bio naum bogova ?

Sizif jeste srećan, pitanje je trenutka kada će to da shvati.
I kada će to da shvati svaki čovek ? :)
 
Neki kraljevi imaju blato na prestolu,
drugi imaju presto na blatu.

I jedni i drugi sebe smatraju kraljevima.

Od blata se, izgleda, ne može pobeći.

- - - - - - - - - -

Ali se mogu praviti kugle od blata. Ljudi se dele na one koji prave kugle, i na one koji ih guraju.
 
Neko zna da je Zemlja okrugla kao lopta, neko veruje da je ravna, kao palačinka.
I svako ima svoje dokaze.

Ali, tako živa, izuzetna među usijanim i zaleđenim kosmičkim kamenjem
mora da je srcolika, jedini oblik koji njoj pristaje.
Dokaz je u svakom srcu koje voli.

5bd86cea-d570-45eb-b0ef-48090a0a0a67-maxresdefault-preview.jpg

Krakatau

Vatreno srce, povremeno pukne od radosti ili jada. :)
 

Back
Top