Zemlja

agatha:
Skarabej je bio oličenje i simbol Kephera, jednog od triju lica jednog, vječnog boga Sunca: bog Ra simbolizira dnevno Sunce, Atum noćno, skriveno, a Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce. Kao i ostala sunčana božanstva, Kepher je imao funkciju demijurga, tvorca svijeta, čovjeka i univerzuma. Ime “Kepher” prevodi se kao “stvoren iz samoga sebe”, “stvoren iz svoga imena”. Od pamtivijeka simbolizirao je ne samo dnevni sunčani disk, nego i nevidljivu snagu stvaranja koja daje impuls za njegovo kretanje po nebu i impuls svemu postojećem.
Prema mitu, skarabej je izišao iz nosnica Ozirisove glave, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Kukac koji postojano kotrlja svoju kuglicu kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa iz inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja.


455809614bd62b097f5923a4e4e48199a77a78e7



Kao veliki simbol i moćni talisman, Kepher – skarabej pratio je Egipćanina ne samo kroz sva razdoblja njegovog života, nego i nakon smrti. Egipćani su smatrali da se poslije smrti tijela iz njega oslobađa besmrtna duša te uskrsava u drugom svijetu, nastavljajući svoje putovanje po nebeskim stazama. Skarabej je uvijek bio simbol impulsa koji duša dobiva za nebeski let, za rođenje u duhovnom svijetu, nakon što sve materijalno počinje umirati i raspadati se. Personificirao je skrivenu snagu Srca koju je čovjek morao probuditi u sebi kako bi se rodio, umro i uskrsnuo, nadvladao svaku inerciju i odolio svakom iskušenju koje ga čeka u životu i poslije smrti.




529006_orig.jpg



Nije slučajno da su u Egiptu pri procesu mumifikacije na mjesto pravog srca stavljali srce od keramike, kamena ili drugog materijala s amuletom skarabeja na gornjoj strani, ili figuricu skarabeja kako bi se u tijelu umrloga nalazio središnji simbol besmrtnosti i uskrsnuća. U mnogim egipatskim tekstovima Skarabej Srca lijepo je opisivan: “Bog koji obitava u mom srcu, moj Stvoritelj, moj Gospodar koji čuva svjetlo u meni…” Za Egipćanina je čovjekovo srce bilo središte njegove svijesti, dubokih znanja, mudrosti i sjećanja na vječnost. Ono je bilo posebna skrivena bit koja boravi u tijelu i koja upravlja čitavim čovjekovim postojanjem, a nakon smrti s dušom odlazi u drugi svijet…
Srce je imalo važnu ulogu u poznatoj sceni psihostazije – vaganja srca nakon smrti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, srce umrloga na vagi pred Ozirisovim sudom moralo je biti lakše od pera božice pravde Maat.


A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na zemlji, ako je oslobođeno teškog zemaljskog tereta…
U Egiptu su se slike i figurice skarabeja mogle posvuda vidjeti. Osnova figurice obično se obilježavala svetim simbolima i izrekama povezanima s tajnom ponovnog rođenja. U nekim slučajevima skarabej je imao ljudsko lice ili glavu. Ponekad su na njegovim leđima prikazivali lađu boga Ra, pticu Bennu (Feniks – duša Ra) i Horusovo oko. U kasnijim vremenima pogrebne skarabeje stavljali su na fajansne broševe napravljene u obliku pilona na koje se nanosio obojeni crtež ili reljefni prikaz Sunčeve lađe. Skarabej je bio smješten tako da ostavlja dojam kao da se nalazi u lađi; njemu slijeva prikazivana je Izida, a zdesna Neftis – sestre boginje koje simboliziraju svete tajne neba i zemlje i ključeve njihova odgonetavanja.



hatsepsut-luksor-skarabej.jpg



Skarabej je u drevnom Egiptu imao još jedno značenje. Taj maleni kukac postao je simbolom učenika i njegova puta prema mudrosti. Kao što skarabej uporno i postojano pretvara bezobličnu, blatnjavu masu izmeta u kuglicu kako bi u nju položio sjeme života, učenik koji ide putem mudrosti mora transformirati bezobličnu i blatnjavu masu svojih nedostataka i ograničenja u savršenu, plamenu i čistu kuglu koja odražava svjetlost Duha. I najvećeg blata moguće je osloboditi se, i iz najdublje tame moguće je uskrsnuti i ponovno se roditi, pod uvjetom da se probudi skrivena snaga i mudrost srca koja duši daje mogućnost usmjerenja prema novim prostranstvima, u novi život i novo postojanje.


skarabej.png






Skarabej, posjedujući krila i držeći među nožicama plamenu kuglu, postaje simbol novog, mladog, uzlazećeg Sunca proljeća koje pobjeđuje mrak i uskrsava kako bi donijelo novi impuls života i obnavljanja. Njegova dva krila simboliziraju dva oka – noćno koje vidi u tami i povezano je s Mjesecom, i dnevno koje daje život svim bićima i povezano je sa Suncem. Na njegovim je leđima poznati simbol tau u čijem se središtu nalazi točka gdje se susreću



skarabej5.jpg




Nebo i Zemlja.


Ispunjavajući svoju misiju na zemlji, Skarabej-Sunce širi krila i odlijeće u beskonačne daljine vraćajući se na nebo, izvorima koji su ga rodili.
Tako je u Egiptu skarabej postao blizak i drag simbol svakog učenika, onaj koji ga prati na putu i pomaže mu u najtežim iskušenjima. Podsjećao je čovjeka da u njemu postoji skriveno srce koje može postati slično izlazećem Suncu i pobijediti mrak donoseći život, toplinu, svjetlost. Podsjećao je na nebo, na besmrtnost, ljepotu, na beskrajne daljine nebeskog prostranstva… Budio je duboka sjećanja i bio simbol vječne mladosti koja se nalazi izvan granica prostora i vremena, života i smrti.

Autor: Jelena Sikirić
Kliknite za proširenje...

Išla sam da delim repke da rasčistim da mogu da ti dam za ovo, i onda sam zaboravila zašto sam to radila.
Samo sam zapamtila da hoću tebi da dam pa sam ti dala u kafančetu...:dash:
Kad sam...:mazi::zcepanje:
 
Nema zida koji je zaustavio osvajače i koga nije okrnjilo vreme,
ali ovaj kineski se već milenijumima dobro drži, kao da je građen za večnost.
Vidljiv je iz Svemira, a sa njim se jedino može meriti onaj nevidljivi, u glavama ljudi,
izgrađen od mržnje između naroda, ili između dvoje koji su prestali da se vole.
Posle svakog rata u njega se ugrađuje novo, još veće i tvrđe kamenje..
Great-Wall-of-China-Tours-from-Beijing.jpg


Rastu i novi zidovi - oni od armiranog betona, sa bodljikavom žicom pod naponom i vatrenim oružjem,
a protiv najezde nevoljnika sa drugog kraja sveta.
Kao da nijedan čovek, nijedan vladar, nijedan vojskovođa, nikada nije čuo za uzvišene zapovesti iz svetih knjiga
na koje se tako lako zaklinju i traže blagoslov.
 
Inače je to stari i surov obicaj ugrađivanja žrtvi u neku građevinu,,svuda po svetu
Imamo i mi primer za to u Zidanju Skadra
Nedavno sam saznala da još uvek negde po Srbiji ugrađuju petla u temelje buduće kuće
 
Takođe je postojao i običaj da "zarobe" nečiju senku u temelje građevine, i verovalo se da ta osoba kojoj to urade
ubrzo umire. Tako da su ljudi izbegavali da prolaze blizu gradilišta, plašeći se da im ne "uhvate" senku.
 
Evo grobnice kineskog cara Kin Ši Huanga gde teku reke od žive

Among the most amazing ancient constructions ever described is the inner tomb of the Chinese emperor Qin Shi Huang. It is said to be a vast room in which all of China is modeled in exquisite detail on the floor; the ceiling is a great arch of the night sky with pearls and other precious stones representing the stars; and most impressively of all, 100 rivers, lakes, and oceans represented by liquid mercury, flowing constantly from perpetual mechanical pumps. Could it possibly be true that this treasure room of unimaginable splendor may actually be there, waiting for an archaeologist to poke in his head? Today that's exactly what we're going to find out.


The first emperor of a unified China was given the throne at the age of only 13. He set about right away building his tomb, which took 38 years to build, and was completed about 212 BCE. In the words of the great Chinese historian Sima Qiam in his book Records of the Grand Historian:
...He had over 700,000 men from all over the empire transported to the spot.



​
The ancient Chinese believed that by placing the entire mausoleum underground, the Emperor would be immortal; and so the entire complex was dug some seven meters underground, built well below ground level, and then covered up. By core sampling and using ground penetrating radar, we know that hundreds of buried buildings lie over an area of some 100 square kilometers. The Terracotta Warriors had wood shed roofs overhead, sealed with clay to make them watertight, then several meters of soil were compacted overhead. So it was with the tomb itself, in the deepest underbelly of that vast pyramid. It was dug deepest of all, requiring the excavation of an estimated 2.8 million cubic meters of earth, "dug down to the third layer of underground springs" as Sima Qian put it, and was lined with a vermilion stone wall to keep out groundwater. It was booby trapped with automatic arrows which fired from the walls if anyone disturbed it, and lit inside with candles burning fish oil rigged to burn in perpetuity. Its crowning glory, though, was the system of flowing liquid mercury recreating the entire intricacy of China's natural waterways. When it was completed, and the First Emperor was laid to rest, the unmarried women of the court were sealed inside for the Emperor's eternal pleasure, and all the skilled craftsmen were as well, to prevent anyone from learning of the tomb's secrets. Sima Qian described it:


Replicas of palaces, scenic towers, and the hundred officials, as well as rare utensils and wonderful objects, were brought to fill up the tomb. Craftsmen were ordered to set up crossbows and arrows, rigged so they would immediately shoot down anyone attempting to break in. Mercury was used to fashion imitations of the hundred rivers, the Yellow River and the Yangtze, and the seas, constructed in such a way that they seemed to flow. Above were representations of all the heavenly bodies, below, the features of the earth.
​
 
A taj car je započeo gradnju Velikog zida
Grobnica mu je prvenstveno poznata zbog legendarnih glinenih vojnika koji ga čuvaju
SVAKI VOJNIK OD NJIH VIŠE HILJADA -IMA JEDINSTVENU FIZIONOMIJU

- - - - - - - - - -

18799317-xian-terracotta-warriors-and-horses-panorama.jpg


- - - - - - - - - -

2016_10_13_13766_1476346895._large.jpg


- - - - - - - - - -

terracotta_wariors.jpg
 
alive_island___photoshop_manipulation_design_by_mo7amedziada_dce04ng-pre.jpg


Samonikla ostrva

Sasvim suprotno od onoga što bismo zamislili na osnovu njihovog naziva, ova ostrva se nisu samovoljno otelotvorila ni iz čega, magično izronila iz zemljine utrobe ili spontano izrasla iz stena. Ne, njihovo telo rođeno je sasvim uobičajenim ostrvskim razmnožavanjem, na način kao i sva druga ostrva. Svoj specifičan naziv dobila su po tome što nakon rođenja iz različitih razloga bivaju odbačena da se snalaze sama o sebi. Tada započinje proces njihovog samonastanka.

Svako ostrvo, kao i svako drugo živo biće, na prvom mestu mora fizički da opstane što u ovom slučaju znači: da duboko zabije korene i poveže se sa bogovima zaštitnicima koji će mu dati izvor slatke vode i naučiti ga da se prehrani, da nađe bezbedno mesto da se usidri, privuče povoljne vetrove, dozove blage morske struje koje će omogućiti formiranje bogato nastanjenih staništa u plićacima koji ga okružuju što potpomaže razvoj zdrave flore i faune na njegovim leđima. U normalnim uslovima bebe ostrva uče od svojih roditelja koji predano paze na svoje potomke tokom cele decenije, a nekad i duže. Pa opet, bar polovina njih ugine i ostavi za sobom pust greben koji viri iz vode ili potonu na dno da njihovo odbačeno telo postane dom morskih trava, sasa, puževa, krastavaca, zvezda i svih ostalih koji tamo žive. Sada uviđate zašto je činjenica da poneka odbačena beba-ostrvo preživi ravna čudu i događa se tek nekoliko puta u hiljadu godina.

Novorođeno ostrvo nije u stanju da samo napravi oko sebe i na sebi uslove za preživljavanje, a kako je napušteno od svojih roditelja sigurno je da ne može da računa na pomoć drugih odraslih ostrva jer se oni bave podizanjem svoje dece i ne bi imali ni vremena, a ni snage za još jedno dete. To se najbolje vidi u onim retkim slučajevima kad ostrva dobiju dvoje dece odjednom. Uprkos ogromnom naporu da ih oboje zadrže, posle nekog vremena ipak jedno moraju odbaciti zarad šanse da bar jedno preživi. (Pogađate i sami da odatle stiže najveći broj samoniklih ostrva.)

Šta onda uopšte može da uradi malo ostrvo? - Da prizove bogove. Međutim, čak i tu stvari ne mogu da idu onako kako bi trebalo jer ostrva su ta koje žile svog korenja zariju dovoljno duboko da dodirnu mesta počivanja besmrtnih bića kojima se predstave i prizovu ih sebi. Dakako da malo ostrvo nema još uvek razvijene ni dovoljno jake, ni dugačke korenske žile, jer roditelji obično dozovu bogove da uzdignu pitku vodu za svoje dete. Jedini spas za njega je da veoma jakom vibracijom, koja je i inače odlika svih mladunaca, doziva bogove i autoritetom čiste vatre svog neizbrušenog bića naredi onima što su mu život dali da ga sad i održe i pomognu mu dok ne smogne snage i stekne znanja da se samo stara o sebi. Veoma je interesantna činjenica da bogovi tada slušaju kao da im je naređeno. Međutim, samo ako njih pozove, jer ako doziva roditelje (što nažalost najčešće biva) bogovi ostaju gluvi, nemi i nezainteresovani u odajama svojih ambisa.

Tada se odvija sasvim izvanredan i skoro nepojmljiv sled događaja koji potvrđuje da priče o tome kako su se ostrva prvobitno probudila nisu puki mitovi i legende. Da biste bolje zamislili šta se pri tom susretu zbiva podsetiću vas na ono što se nekad prepričavalo pred ognjištima posle obeda za vreme ranih zimskih večeri, a posle je razvojem nauke odbačeno i svrstano među bajke za malu decu, da bi nekoliko milenijuma kasnije ta ista još mnogo dalje uznapredovala nauka sasvim slučajno i neočekivano to dokazala kao istinito.

Dakle, legenda kazuje da ostrva nisu oduvek bila živa na ovaj način kao što su danas. Dakako, bila su živa jer dobro znamo da je sve živo, ali je to bio pritajeni i usporeni život kamenja i minerala. Ni bogovi, ni ostrva, a još manje mi znamo zašto ili kako je došlo do toga, tek dogodilo se da se jedno ostrvo probudilo. Oduševljeno otkrićem za njega tek nastalog sveta, lutalo je razgledajući okeane i mora, uživajući u tamnoj i zagonetnoj lepoti dubokih voda, prozirnoj bistrini plitkih priobalja, neizmerno se diveći zelenišu koji je prekrivao kopna. Poželelo je da ima i ono taj prekrasni kaput na svojim leđima, prepun raznobojnog cveća i naseljen životinjama i pticama. Međutim nije ga ražalostilo što nije umelo da zasadi vrt na sebi i prizove stanovnike, već spoznaja da to blago ne bi imalo sa kim da podeli. Na svakom koraku nailazilo je na druga ostrva, ali uspavana i nepomična. Nigde nije moglo da pronađe baš nijedno poput sebe. I ostrvo je pričalo usnilim ostrvima, gurkalo ih, pevalo im, dozivalo ih, čak je i vikalo na njih, pretilo im, udaralo ih, međutim nije moglo nikako da ih izvuče iz duboke omamljenosti.

Suočeno sa potpunom usamljenošću, ostrvo utonu u duboku tugu. Plakalo je i kukalo, sažaljevajući naizmenično sebe i sav ostrvski rod, zatim se razbesne i pomisli da mora da postoji neko ko ih je sve stvorio i neko ko je njega probudio. I tada ono poče da šalje iz sebe talase koji postaše zvuk, izliše se u slike, uliše u snove, potresoše sunca, zamutiše vode, putovaše dalje od granica svemira i dublje od ponora nezamislivih nesaznajnosti. Talasi nosiše vapaj, kletvu, molbu, pretnju, a najviše naredbu silama stvaranja da probude sva ostala ostrva. I bogovi odgovoriše i učiniše ono što nisu nikada ranije. Izdigli su se iz svojih dubina, izatkali žive žile povezanosti između sebe i ostrva probudivši ih sve. Pritom im sproveše potoke i rečice, uzgajiše bašte i naseliše ih svakojakim pticama i životinjama i naučiše ih svojim imenima i načinima kako da im se oduže u ritualima i ponovo dosegnu za svoje potomke.

Isto to se dogodi malom odbačenom ostrvu ako pošalje iz sebe dovoljno snažne talase. Ipak, postoji razlika. Svaki put kada se bogovi na ovaj način ponovo umešaju u život na površini oni donesu nešto novo i nikad pre viđeno sa sobom. Samoniklo ostrvo kada se razvije i odraste uvek bude začetnik posebne vrste ostrva često i sa originalnim biljnim i životinjskim vrstama i time unapredi sav ostrvski rod. Takođe, bogovi sa sobom donesu i nova imena, priče i načine na koje žele da im bude zahvaljeno koji tokom vremena postanu novi običaji i tako dopune ionako već bogatu riznicu svojih darova ostrvima.
 
Kao samonikla ostrva se rađamo i plutamo, plutamo...
sudaramo se, spajamo, razdvajamo, kao da ne znamo šta tražimo.
Možda ćemo se najzad ukotviti i na dragom ramenu smiriti?
Od usamljenosti spasiti?

Ali, čak ni tada. :)
 
tramonto-in-campagna1.jpg


Војислав Илић | ВЕЧЕ

Румене пруге већ шарају далеки запад,
Клонуо почива свет. Са мирних далеких поља
Уморни ратар с песмом журно се ноћишту спрема,
И само час по час зајечи шарена дола

Од шкрипе точкова колских. Гонећи весела стада
Безбрижно пастир млад у звучне двојнице свира,
А његов космати пас, подвивши репину лено,
Корача упоред с њим. Копрена дубоког мира

Увија поља и равни. Румене пруге се гасе
И бледи месечев зрак, светило небеских двора,
Кроз маглу диже се већ - и нема, дубока тама
Доводи бајну ноћ са сињег незнаног мора.

Све грли мир и сан. Покашто заурла само
Суседов стари пас, ил' позно дошавши с рада,
Испреже ратар плуг и стоку уморну поји,
И ђерам шкрипи све и вода жуборећ пада.
 
celadon:
Muči me, poodavno: kako se muzika širi kroz univerzum?
Da li samo Zemlja šalje u Kosmos ovakve setne zvuke?
Da li i Kosmos nama šalje ovakve zvuke?

Zašto se ne razumemo sa Kosmosom?
Kliknite za proširenje...

Kada jednom naučimo da se bolje međusobno razumemo
i sporazumevamo, možda onda uhvatimo i kosmičku frekvencu. ? :)
 
Bosonogi mudrac krupnim koracima premerava Zemlju na putu oko sveta,
nešto mrmlja sam sebi i bradu, ali jednoga dana mora stići na mesto odakle je krenuo.
Sreća da Zemlja nije ravna kao palačinka.
U svakoj zemlji na svetu nedostaje Hakim, mnogo hakima.

Čekajući Hakima. :)
 
Dvanaestogodišnja Severn Suzuki je pre 3o godina objavila svoje viđenje Sveta
sa govornice Ujedinjenih Nacija i dobila veliki aplauz.
Jedinstvena, hrabra devojčica.
Od tada ne prestaje da govori, ali šta vredi, retko ko je sluša, a veliki gospodari,
obuzeti ratovanjem i nadmetanjem oko premoći i profita
i ne haju.

Da smo bar nešto naučili o vrednostima života od plemenitih Bušmana,
možda bi postali malo bolji ljudi, a ne ovakvi kakvi smo - plitkoumni, nezajažljivi,
bahati potrošači koji brinu samo o sebi i nekoj svojoj sitnoj srećici.

Svako ko vodi računa o drugima i o Planeti, svakom čoveku na svetu je
rođeni brat.
I moj. :)
 
Moja S me uvek nečim inspiriše:heart:
Evo još malo o Stazi džinova

Liče na stepenice prema moru, kako su zapravo nastali?

upoznajte_stazu_dzinova_na_granici_kopna_i_mora_i_legende_i_stvarnosti_3.jpg




Legende kažu da Irska svoje postojanje duguje džinovima. Jedan od mnogobrojnih džinova irske mitologije bio je Fin Makamhejl, takođe poznat i kao Makul. Ovaj 15 m visoki predak irskog naroda bio je tvorac prelepe formacije kasnije po njemu nazvane „Staza džinova“ (Giant Causeway). Ova prelepa formacija izgleda kao nasip napravljen sa namerom da poveže Irsku sa škotskim ostrvom Stafa. Legende kažu da je Makul napravio ovu formaciju da njegova voljena može preći na teritoriju Irske, a da pri tome ne pokvasi noge. Druga kaže da ju je napravio da bi mogao da se bori sa suparničkim džinom iz Škotske. Ova verzija, dobila je potporu zbog pronalazak sličnih stubova sa škotske strane.

upoznajte-stazu-dzinova-na-granici-kopna-i-mora-i-legende-i-stvarnosti-9.jpg


Nauka ima drugačije objašnjenje njihove evolucije. Čitava Antrimska visoravan formarana je pre 50-60 miliona godina, prodiranjem lave kroz krečnjačko tle na površinu. Kada je tokom jedne erupcije velika količina vrelih stena potekla iz dubine Zemlje ka moru prilikom sudara sa morskom vodom istog je trenutka očvrsla. Pritisak koji se kasnije stvorio između tokova oblikovao je uglaste stubove kakve danas vidimo. Stazu džinova čini oko 40.000 bazaltnih stubova.


Neobičan i jedinstven izgled ovih formacija inspirisali su maštu posetilaca koji su tokom vremena nadenuli mnoge interesantne nazive stubovima. Neke od najpoznatijih su „Džinove orgulje“ , skupina od oko 60 stubova iste veličine i debljine. Zatm, „Dimnjaci“, „Harfa“, „Kamilja grba“ ili „Amfiteatar“. Posebno interasantna posetiocima je skupina nazvana „Džinove oči“. To je skupina crnih stubova koji su zaobljeni i u dodiru sa krečnjakom bele boje svojim izgledom neodoljivo podsećaju na oči ogromnog džina.
Plovidba u vodama oko stubova zahteva veliko umeće. Vetrovi su jaki i nepredvidivi. Kao nauk moreplovcima ostaje sudbina broda „Hirona“ koji se tu nasukao krajem 16. veka. Od ukupno 1.200 putnika preživelo je samo nekolikko njih čiji potomci i dan danas žive u blizini. Ovaj brodolom postao je deo legende o „Stazi džinova“.

upoznajte-stazu-dzinova-na-granici-kopna-i-mora-i-legende-i-stvarnosti-1.jpg
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top