Zemlja

Društvu ne doprinose i ne koriste fotokopirani klonovi, kao nedajbože članovi vlade.
Društvu su potrebni originali.
Oni koje će slabi kopirati dok i sami ne ojačaju. To je put razvoja.
Ukidanje originala vodi ka sve bleđim i bleđim kopijama, dok na kraju ne postanu prazne i bezlične.

Onaj ko se bavi zabranama zna da je kopije nemoguće zabraniti, pa bira lakši put, zabranjuje originale.
Zato što može. I zato što su različiti. I zato što treba pokazati snagu. Zato što ih ima malo.
Ne razume da će bez originala ubrzo nestati i kopije. Originali su retki i vredni čuvanja i prepisivanja.
U uvodnom postu je sve rečeno, ko ima uši neka čuje, ko ume neka čita...
- - - - - - - - - -
Nije to pitanje inata, nego karaktera i principa.
:heart::cvet:
 
Najlakše je utopiti se u većinu, većina se i uklapa.
Čovek od integriteta drži se svog puta i svog pravca, bez obzira na sve.
Nije to pitanje inata, nego karaktera i principa.
Crna ovca je crna ovca.

Mudar može pribeći mimikriji, čak i metamorfozi, po potrebi,
ali tada više ne može biti uzor ostalima, postaje obična kukavica.

Čovek. Čovek od integriteta...

Lako je govoriti o čoveku, stvoru zemaljskom koji ima svesnost i mogućnost izbora.
Ipak, (citiraću tvoje reči): "Mašta i inteligencija Prirode nadmašuje sve što čovek može da iskaže rečima."

Ona sova se jako lepo uklopila u svoju okolinu.
Zar to nije demonstracija Prirode, u punom zamahu?
Jedna od mogućnosti opstanka je - mimikrija.
Priroda je uradila svoje, jedna vrsta je našla način da opstane, makar se to nama činilo mufljuznim.

Univerzum se ne meri ohološću. :)
Mimikrija je, možda, jedini način da neko opstane.
Oseća li ta sova zadovoljstvo i sreću u tome što uspeva da opstane?
 
Zakon prirode je jednostavan.
Svi su ravnopravni, svi imaju podjednako pravo da jedu,
ali je svako istovrmeno lovac i plen nekom drugom.

Mimikrija je samo jedan od načina da lovac ostane neprimećen dok vreba,
ali i da izbegne da sam postane ručak.
Lukavstva, gluma, složena strategija i taktika grupnog lova,
dokaz su inteligencije koje čovek olako osporava životinjama.
isto kao što previđa njihovu osećajnost, ljubav, altruizam.

Na kraju dana zadovoljan je svaki stvor koji je sit i srećan ako je preživeo.


Moralni principi i zakoni koje je čovek smislio da obuzda svoju životinjsku prirodu,
bar donekle,
u životinjskom carstvu nemaju značaja.
 
Zakon prirode je jednostavan.
Svi su ravnopravni, svi imaju podjednako pravo da jedu,
ali je svako istovrmeno lovac i plen nekom drugom.

Zakon prirode je zakon jačeg.
Najslabija jedinka ima malu ili nikakvu mogućnost da jede.
Ko je slab, ne može ni plen uloviti.
Trinaesto prase ne može ni do sise stići.
 
Naravno, ali to je druga priča.
Svi su ravnopravni, ali su sposobniji ravnopravniji, od njih zavisi opstanak vrste.
Za slabe pojedince nema mesta, suvišni su.
Jednostavno i efikasno.


Sa humanističkog stanovišta surovo, užasavajuće,
mada se i našem, sve manje humanom društvu može mnogo toga prigovoriti.

Šta bi tek rekao Orvel 2019?
 
Ko je taj ko priznaje da je kopija?
Niko, svi misle da su originali.
I mrze prave originale.
Dobar je samo mrtav original jer se mrtvima ne zavidi, oni se olako uzdižu na pijedestal.
Često i kad ne zaslužuju.

Da li je život originala manje vredan i smislen ako se ne eksponira?
Zašto mimikrija ne bi dala baš najbolje uslove za bezbednu metamorfozu?

Čovek baš zbog toga što ima integritet može da bira da bude nevidljiv u društvu u kome vladaju za njega neprihvatljive vrednosti.
Herojski bi bilo da se čovek uvek bori protiv onoga što smatra da je zlo direktno i otvoreno.
Ono što je herojski nekad ume da donese pirove pobede i gorke plodove.
A neki od izvrsnih plodova najbolje rastu u tami.

Ne postoji univerzalni recept.
 
Dođe trenutak kada svako, ama baš svako mora da izađe iz tame,
da doprinese koliko može najviše, inače će svi zajedno ostati zaglavljeni
u ćorsokaku.
Nije to nikakvo herojstvo, to je moralna obaveza, naročito najvrednijih "originala".
Ako u kritičnom trenutku ostanu zgađeni, nemi i nevidljivi, biće kao da nisu postojali,
izbledeli sopstveni falsifikati.
 
rast-ekonomija.jpg
 
Motion.jpg


Rajner Marija Rilke - Devinske Elegije

ДЕВЕТА ЕЛЕГИЈА

Што, кад се живљења рок може провести тако,
ко ловор, тамнији мало од свег зеленила другог,
а мајушним таласима по ивици сваког листа
(као осмејак ветра) -: што онда,
што онда морати путем људи - и, клонећи се судбине,
чезнути за судбином?...
Ох, не зато што срећа
постоји, то превремено преимућство губитка блиског.
Нит' због радозналости, ил' ради вежбања срца,
које би у ловору такође постојало...
Но зато што много значи присуство на овом свету,
и зато што смо привидно нужни свему овдашњем,
овом непостојаном што се нас чудно доима,
нас најнепостојанијих. Једанпут свако, само
једанпут. Једанпут заувек. Па и ми такође
једанпут. Никад више. Али ово:
једанпут да си био, па макар и само једанпут:
земаљски да си био, - то изгледа неопозиво.

...................................................................................

Величај анђелу свет, не неизрецив, пред њим се
не можеш осећањима величанственим хвастати;
у свемиру, где он осећа осећајније, ти си
новајлија. Стог му покажи све што је једноставно,
оно што, обликовано од поколења многих,
ко наша сопственост живи крај руке и у погледу.
Реци му ствари. Он ће стојати све зачуђенији,
ко ти крај римског ужара или лончара с Нила.
Па му покажи колико ствар може бити срећна
и невина и наша, како се чак и жалобни
јад одлучује чисто у облик, служи ко ствар,
ил' мре у некој ствари -, и с оне стране блажено
исходи из виолине. И ове ствари, што живе
од умирања, схватају да их ти славиш; пролазне,
оне се уздају у нас да их спасемо, у нас
најпролазније. Хоће да их потпуно ми
у невидљивом срцу преобразимо у - ох,
бесконачно - у себе! ма ко ми коначно били.

Земљо, зар није то што хоћеш ти: невидљиво
да настанеш у нама? - Није ли сан твој да једном
невидљива будеш? - Земљо! невидљива!
Шта је, ако не мена, твој неодољиви налог?
Земљо, вољена, хоћу. Ох, веруј, не треба више
пролећа твојих да ме за тебе придобију,
једно, ах, једно једино крви је сувише већ.
Безимено се за те одлучих, издалека.
Ти си увек била у праву, а присна је смрт
твоја помисо света.

Види, ја живим. Од чега? Нит' се детињство смањује
нити будућност... Безбројан живот
 
Dođe trenutak kada svako, ama baš svako mora da izađe iz tame,
da doprinese koliko može najviše, inače će svi zajedno ostati zaglavljeni
u ćorsokaku.
Nije to nikakvo herojstvo, to je moralna obaveza, naročito najvrednijih "originala".
Ako u kritičnom trenutku ostanu zgađeni, nemi i nevidljivi, biće kao da nisu postojali,
izbledeli sopstveni falsifikati.

Koji je to trenutak?
Kada se desio taj trenutak?


Uvek ima nekoga - u tami.
Neko je navikao na tminu. Takav se rodio, tama mu je prirodno okruženje. U njoj se oseća komforno.

Sporadično izvirivanje jedinki - iz tame, u svetlost, ...pa nazad, u tamu, - uvek opstruiše one koji teže ka svetlosti.

Tek na kraju imaš one hrabre: borce protiv tame. Oni izlaze i koprcaju se.
Dok imaju snage.
 
Poslednja izmena:
Rast nije prosto izduzivanje. Rast znaci savladavanje prepreka.
Sve dok ide lako to nije pravi rast, to nije jacanje, nego prosto izduzivanje.
Kada se pojavi prepreka potrebna je snaga. I to je rast koji stvara buducnost.
 
Koji je to trenutak?
Kada se desio taj trenutak?


Uvek ima nekoga - u tami.
Neko je navikao na tminu. Takav se rodio, tama mu je prirodno okruženje. U njoj se oseća komforno.

Sporadično izvirivanje jedinki - iz tame, u svetlost, ...pa nazad, u tamu, - uvek opstruiše one koji teže ka svetlosti.

Tek na kraju imaš one hrabre: borce protiv tame. Oni izlaze i koprcaju se.
Dok imaju snage.

Uvek je taj trenutak.
I sada je taj trenutak.
Istorija je zbirka sudbonosnih i presudnih trenutaka.

U svakom trenutku svako odlučuje za sebe ko će i šta će biti
ili ne biti.
Neko ili niko.
Na kraju svi postaju ništa, osim izuzetnog borca protiv tame.
Koprcao se dok je imao snage i iako su ga mnogi vukli za noge,
nekako stigao u budućnost.
Tamo će ostati zauvek.

Ostali i dalje uživaju u dremki, ili polako tapkaju u mestu.

- - - - - - - - - -

Rast nije prosto izduživanje. Rast znači savladavanje prepreka
Sve dok ide lako to nije pravi rast, to nije jacanje, nego prosto izduzivanje.
Kada se pojavi prepreka potrebna je snaga. I to je rast koji stvara buducnost.

:kpozdrav::heart:
 
Uvek je taj trenutak.
I sada je taj trenutak.
Istorija je zbirka sudbonosnih i presudnih trenutaka.

U svakom trenutku svako odlučuje za sebe ko će i šta će biti
ili ne biti.
Neko ili niko.
Na kraju svi postaju ništa, osim izuzetnog borca protiv tame.
Koprcao se dok je imao snage i iako su ga mnogi vukli za noge,
nekako stigao u budućnost.
Tamo će ostati zauvek.

Ostali i dalje uživaju u dremki, ili polako tapkaju u mestu.

- - - - - - - - - -



:kpozdrav::heart:

Možda sam naivan, ali opet ću pitati: kada se desio taj trenutak, (trenutak kada svako, ama baš svako mora da izađe iz tame?
Na čemu je ovde akcenat?
Trenutak?
Svako?
Mora?

Kažeš da svako odlučuje za sebe. U svakom trenutku.
Ta odluka je lična odluka. Svako će doneti odluku (za sebe) koja mu se učini najprihvatljivijom. Svako će uvek misliti da je u pravu. Svako, svojom odlukom, stremi ka boljem - za sebe.
Zašto bi neko, kome je udobno u tami, napustio svoju udobnost zbog "opšteg" dobra, kome teže oni kojima prija svetlost?
Snaga kojom se održava opstanak, može se demonstrirati i u tami.
 
Rast nije prosto izduzivanje. Rast znaci savladavanje prepreka.
Sve dok ide lako to nije pravi rast, to nije jacanje, nego prosto izduzivanje.
Kada se pojavi prepreka potrebna je snaga. I to je rast koji stvara buducnost.

Sasvim očigledan primer kako se savladavaju prepreke je - kriminal. Nema prepreke koju kriminal ne može prevazići - snagom.
Sve raste na isti način.
I dobro, i zlo.
 
Možda sam naivan, ali opet ću pitati: kada se desio taj trenutak, (trenutak kada svako, ama baš svako mora da izađe iz tame?
Na čemu je ovde akcenat?
Trenutak?
Svako?
Mora?

Kažeš da svako odlučuje za sebe. U svakom trenutku.
Ta odluka je lična odluka. Svako će doneti odluku (za sebe) koja mu se učini najprihvatljivijom. Svako će uvek misliti da je u pravu. Svako, svojom odlukom, stremi ka boljem - za sebe.
Zašto bi neko, kome je udobno u tami, napustio svoju udobnost zbog "opšteg" dobra, kome teže oni kojima prija svetlost?
Snaga kojom se održava opstanak, može se demonstrirati i u tami.

Akcenat je na ličnom izboru u kritičnoj situaciji.
Egoista misli i grabi samo za sebe.
Altruista stavlja opšte dobro, nezaštićene i slabe ispred sebe.

Ti izjednačavaš rast dobra i zla?
Porast kriminala nije rast, nego pad, propast.

Setih se na ovom mestu Bertrand Rasela, poznatog kao glas savesti čovečanstva.
Nije jedini, mnogo ih je bilo u svim vremenima, jedan od njih je naš savremenik Čomski.
Na njih mislim kada govorim o borcima protiv tame.
Oni su svetionici.

Naš lokalni je Hakim. :)

 
Ali svetlo nije neminovno i samo dobro, a mrak zlo.
Ni filozofski, ni psihološki, a pogotovo ne u prirodi.
Radi se o njihovom odnosu i ravnoteži.

Naime, umetnici najbolje od sebe daju kroz svoja dela koja ne moraju da izađu na svetlo javnosti za njihova života.
Nekima prija da su poznati, nekima da su sakriveni, ali njihov rad je u oba slučaja zarad čovečanstva, čak iako ni sami toga nisu svesni.
To može da važi i za pronalazače, naučnike itd...
To je mrak u kome nekad zru najbolji plodovi.
 
Ne govorim o anonimnosti, to je stil života tako redak i vredan poštovanja,
naročito danas kada je biti poznat jedini dokaz postojanja.

Govorim o angažovanju svakog pojedinca u kriznim vremenima i
društvenim previranjima, a naročito o ulozi najvrednijih - filozofa, umetnika, naučnika.
Oni su zajedno sa revolucionarima uvek nosioci slobodne misli,
i predvodnici promena .

U prirodi postoji svetlost i tama, dan i noć, ali nema etičkih principa,
dobro i zlo ne postoji.
Sve je u funkciji samoodrživog sistema u razmeni materije i energije
u težnji da se sačuva celovitost i harmonija života.

Čovek je smislio etičke principe, zna da razlikuje dobro od zla,
a ipak je jedini koji narušava ravnotežu - u prirodi, u društvu,
gde god da se nađe.
To je zlo.
 
Mislim da su takvi ljudi o kojima govoriš uvek angažovani, takva im je priroda.

Nije prvi put da se slažemo, ali ne ukapiramo da se slažemo...:zcepanje::zag:

Pitam se samo, kako raditi na uspostavljanju ravnoteže u ovom društvu koje ravnotežu doživljava kao slabost i slavi samo ekstreme?:neutral:
 
Pitam se samo, kako raditi na uspostavljanju ravnoteže u ovom društvu koje ravnotežu doživljava kao slabost i slavi samo ekstreme?:neutral:

Pa već imaš ravnotežu i u tom društvu; RAVNOTEŽU EKSTREMA.
Ravnoteža uvijek postoji, ako umiješ da je vidiš.

Recimo ovako:

Jedan ekstremno 'bogati' čovjek balansira milione siromašnih.
Ono što on uzima od društva to siromašni društvu daju.
Međutim, i tu postoji obrt:
Uzmi primjer Bill Gates-a...
Bill Gates ima budžet države... kako je to moguće?
Tako... on je ponudio svijetu nešto što svijet za tim luduje.
On daje tehnologiju a mi mu dajemo novac... čista RAVNOTEŽA.


U drugom nekom slučaju, kriminalac nasiljem oduzima novac od
zajednice. Vidiš li ti tu ravnotežu? Naravno da je u pitanju ravnoteža;
on svojom SILOM balansira SLABOST zajednice.
Koliko god da je on SILAN to pokazuje koliko je zajednica SLABA.
Uvijek dakle postoji RAVNOTEŽA.

Univerzum... radi na principu ravnoteže polariteta. Svako pitanje ima
i svoj adekvatan odgovor. Svaka akcija ima i svoju adekvatnu reakciju.
Univerzum uvijek pronalazi RAVNOTEŽU.
 
Ali svetlo nije neminovno i samo dobro, a mrak zlo.
Ni filozofski, ni psihološki, a pogotovo ne u prirodi.
Radi se o njihovom odnosu i ravnoteži.

Naime, umetnici najbolje od sebe daju kroz svoja dela koja ne moraju da izađu na svetlo javnosti za njihova života.
Nekima prija da su poznati, nekima da su sakriveni, ali njihov rad je u oba slučaja zarad čovečanstva, čak iako ni sami toga nisu svesni.
To može da važi i za pronalazače, naučnike itd...
To je mrak u kome nekad zru najbolji plodovi.

yi8xzi7.jpg


I Zemlji Velikoj Umetnici i Stvaraocu potrebna je tama
koju joj daruje njen Ljubavnik Mesec..pomaže joj
da rodi ,a jutro kad osvane njen Drugar Sunce
pomaže rastu svih mladunaca koji su se rodili
u tom jutru i ugledali Svetlost i osetili Toplinu..
 
Pa već imaš ravnotežu i u tom društvu; RAVNOTEŽU EKSTREMA.
Ravnoteža uvijek postoji, ako umiješ da je vidiš.

Recimo ovako:

Jedan ekstremno 'bogati' čovjek balansira milione siromašnih.
Ono što on uzima od društva to siromašni društvu daju.
Međutim, i tu postoji obrt:
Uzmi primjer Bill Gates-a...
Bill Gates ima budžet države... kako je to moguće?
Tako... on je ponudio svijetu nešto što svijet za tim luduje.
On daje tehnologiju a mi mu dajemo novac... čista RAVNOTEŽA.


U drugom nekom slučaju, kriminalac nasiljem oduzima novac od
zajednice. Vidiš li ti tu ravnotežu? Naravno da je u pitanju ravnoteža;
on svojom SILOM balansira SLABOST zajednice.
Koliko god da je on SILAN to pokazuje koliko je zajednica SLABA.
Uvijek dakle postoji RAVNOTEŽA.

Univerzum... radi na principu ravnoteže polariteta. Svako pitanje ima
i svoj adekvatan odgovor. Svaka akcija ima i svoju adekvatnu reakciju.
Univerzum uvijek pronalazi RAVNOTEŽU.

Čudno tumačenje, apsurdna poređenja, kako da ga razumeju gladni?

5e1203d0db4cfdda8ac661bd1c6e5990.jpg


Između ekstrema nema ravnoteže, već stalna napetost, sukob, borba.
Uzroci neravnoteže u društvu ne mogu se otkloniti beznačajnim bavljenjem posledicama.
Rešenje je društveno uređenje bez ekstrema.
 
Čudno tumačenje, apsurdna poređenja, kako da ga razumeju gladni?

5e1203d0db4cfdda8ac661bd1c6e5990.jpg


Između ekstrema nema ravnoteže, već stalna napetost, sukob, borba.
Uzroci neravnoteže u društvu ne mogu se otkloniti beznačajnim bavljenjem posledicama.
Rešenje je društveno uređenje bez ekstrema.


O čemu ti???
Ravnoteža je upravo u rasporedu stredstava za život;
gladni (siromašni) nemaju šta da jedu dok bogati mogu nahraniti upravo
sve te gladne... ali neće. To je ravnoteža. To je ravnoteža tog nivoa svjesnosti.
Zamisli sad da su gladni siti(?)
Kakva bi to bila ravnoteža a na istom nivou svjesnosti? To onda ne bio taj nivo svjesnosti
na kojem većina čovječanstva operiše.

Oni koji imaju, imaju upravo onoliko koliko oni koji nemaju nemaju.
To je ravnoteža.

Dakle, ravnoteža nije u pravdi već u IMANJU-NEIMANJU.
IMANJE MANJINE BALANSIRA NEIMANJE VEĆINE.

Imanje 300 famiija balansira neimanje ostatka čovječanstva.

Pri tom gladni traže hranu, dajući Bogu/universzumu do znanja da je nemaju.
Bog daje samo ono što imaš u svom duhu. Od onih koji nemaju oduzet će se
i ono malo što su do tad imali. Ko to od njih oduzima?
Oduzima Bog po nihovom nalogu.

A ti sad vidi kako ta realnost radi....

Onima koji imaju daje se još više.
To je princip univerzalne raspodjele.
Gdje je tu pravda?
Pravda je u znanju.
Onaj ko zna daje mu se, dok onaj koji ne zna kako univerzum funkcioniše
taj ni ne može primijeniti taj princip, ostaje siromašan i konsekventno gladan.
 
Da li ti misliš da žena koja napaja dijete na slici pripada
jednoj od onih 300 familija koje imaju 90% svjetskog kapitala u svojim rukama?
Naravno da ne pripada (osim ako je to zarad propagande). Ona je jedan od
onih koji nešto više imaju od onog djeteta, zato i saosjeća.

Nisu svi bogati bezosjećajni, naravno, ne može se generalizovati,
ali oni koji bezdušno grabe za sebe, oni ne saosjećaju, zato grabe.
Kako se to može izmijeniti?

Borbom?
Ne može.
To se jedino može ostvariti osvješćenjem većine, tako da im se ukaže na
načine vraćanja moći u svoje ruke. A opet, to se neće desiti dok većina
čovječanstva operiše na istom nivou svjesnosti koji je i doveo do ovakve
ravnotreše IMANJE = NEIMANJE.

Nemoj samo reći da su 'bogatI' krivi što su oduzeli od 'siromašnih',
NE. To je odnos snaga u njihovom duhu. A nivo im je isti, samo su im
polariteti različiti; jedni imaju, drugi nemaju. Polariteti se uvijek balansiraju.
Na taj način univerzum uvijek, UVIJEK ostaje u RAVNOTEŽI.
 
Poslednja izmena:

Back
Top